*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

28.01.2005.

ENVER COLAKOVIC

Rodio se 27. maja 1913. u Budimpesti. Otac mu bijase industrijalac Vejsil-beg Colakovic, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala podrucje danasnjega glavnog zeljeznickog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare madjarske plemicke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Colakovic provodi uglavnom u Budimpesti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Colakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. zavrsio je roman Legenda o Ali-pasi, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno istice svoje antifasisticko opredjeljenje i opisuje suvremena cetnicka, ustaska i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Zidova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Colakovicevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-pasi. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazalisne prikaze, politicke osvrte u kojima se zalaze za bosanskohercegovacke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja zena krpi carape. Legenda o Ali-pasi, stampana 1944, dobiva odusevljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Colakovic je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su medjusobno povezane, i roman Melun. 1944. Colakovic hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6-10. Konac rata Colakovic je docekao kao slomljen covjek. Pjesice se iz Madjarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijase uhapsen. Iz Sarajeva je kao prebacen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu pise da se ne vraca u Sarajevo, jer ce izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Colakovic bijase nekoliko puta u Zagrebu uhapsen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pusten na "slobodu". 1946. pise zbirku pjesama "Iz moje samice" i "Zatvorske novele" . Colakovic pise uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpocinje pisanje autobiografskog romana "Jedinac" u stihovima. (Roman dovrsava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavac matematike po mnogim srednjim skolama, pa stize pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesnistvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. pise Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu izmedju dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpocinje pisati romane Mali svijet, Rasap; Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje clanom DKN, PEN-a i Drustva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Colakovic napokon zadobiva priznanja za svoj knjizevni rad.

Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srcanog udara.


Bibliografija

Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989
Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978.
Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.




[i]
Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Tko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor “Ali-paše”, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje - eto - namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se sa predrasudama …
O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost!

Činjenica je da oko mene uvijek lebdi neka maglica tajanstvenosti… Ja nisam jednostavna sastavina mozaika društva, pomalo stršim iz vreće svagdašnjosti… Priznajem da sam na svoju sredinu utjecao isto toliko malo kao ona na mene. Mi se nismo nikada razumjeli.

Huškali su na me odvratne pse svojih jezičina, a ja nisam bio zvijer, niti plašljivi zec, nego pitomi kunić...
Malo je tko doživio toliko poniženja i razočaranja kao ja. I žao mi je, i nije mi žao. Pa, hajde, plačimo malo nad grobom jednog ponosa. Grob ponosa? Da, to sam ja. Ali Gospod oživljava nepravedno osuđene u noći velikog obračuna! [/i]
(Zapisi iz juna-jula u Enverovom Dnevniku iz 1953. godine)


Colakovic je u svom dnevniku dana 1. XI 1953. g. zapisao:
”Sta da pisem? O cemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opisem stvarnost nase danasnjice, ili da dokazem Ivi Andricu, kako on ne poznaje dusu Bosne, koju tako majstorski falcificira...”


”Ja sam, Envere, u mojoj literaturi dosao do avlinskih vrata, a ti si usao u kucu.” (Ivo Andric)




[i]
..Legendu sam poceo pisati sa odredenim ciljem, da sacuvam nas jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zasto se o Ivi Andricu ili Branku Copicu ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slucaj sa hercegovackim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zasto Isak Samokovlija nije najtipicniji bosanski pisac. Ne znam zasto Marko Markovic nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, pocelo se govoriti o bosanskoj poeziji...[/i]
(Enverov interview s Enesom Cengicem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971.)





Da li su se Bosnjaci odrekli Enverovih djela?!


Ostaje otvoreno pitanje, zasto su Bosnjaci okrenuli ledja svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavsi Bosnu na sasvim drugi nacin od onih koji su je trpali u “mracni vilajet”. Pisavsi jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog zivota u svijetlu kakav je svojstven za multietnicku sredinu kakva je bosanska carsija.

Po rijecima njegovog sina prof. Dr. Zlatana Colakovica, koji navodi dijelove Enverovog dnevnika, gdje gorko istice kako su ga Bosnjaci izbacili iz bosnjacke i sire, bosanske knjizevnosti. Bosnjaci su se odrekli njegovog djela, oni su ga ponizili, popljuvali, osramotili, opljackali, ismijali i odbacili, a da kojim slucajem nije otisao iz Sarajeva mozda bi ga i ubili.

Koliko god tesko padale ove rijeci moramo ih prihvatiti kao svoju odgovornost i propust. Nastojati prigrliti i cvrsto stegnuti u bosanski zagrljaj naseg genija i legendu Envera Colakovica. Mozda mozemo reci da su ta vremena bila doba “Golih otoka” i vrijeme opasnog zivljenja. Sta je medutim sada? Toliko neobjavljenih romana, pjesama stoji u Kanadi i Americi. Bosnjacke izdavacke kuce pokazale su se totalno nezainteresovane za Enverovo stvaralastvo i ostavstinu. Zar nemamo odgovornost prema bosanskom narodu i bosanskoj kulturi da mu se predstave djela jednog od najvecih stvaraoca koje je Bosna ikada imala. Ko su Enverovi neprijatelji sada?! Mozda oni koji su ucestvovali u pljacci njegovog begluka, ili razbijaci i prisvajaci bosanske kulture i zemlje. Bosna danas nije samo zemlja puna ratnih zlocinaca, vec i zlocinaca naspram bosanskog jezika, bosanskog suzivota i bosanske kulture.

Na kraju mozemo samo podvuci rijeci prof. Zlatana Colakovica: ”Ali –pasa ce jezditi Bosnom, kao i Enverov Derzelez Alija, dok bude Bosnjaka. U romanu Legenda o Ali-pasi, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneske forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bosnjackog duha.” (Enver JULARDZIJA)





LEGENDA O ALI – PAŠI

Uvod u roman se otvara ispovijedanjem trinaestogodišnjeg dječaka o tome kako je došlo do toga da on čitaocu predoči priču o Ali – paši, o putu hamala Leptira ili Lepira od sanjača i glavnog junaka i protagoniste tog zaista čudnog Sna. Budući, naime, da on već dugo leži bolestan u krevetu, kad je odvojen i izoliran od pravog života, njemu u posjet na neko vrijeme dolazi rođak Salih-aga “stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije”, koji nastoji da mu pribavi bar malo radosti izmišljajući koje su bolesnog i maštanju sklonog dječaka mogle privući. Pričajući mu, dakle, ovu, legendu Salih – aga je zadovoljio osnovne kanone priče kao kazivanja o nekom neobičnom događaju u neko davno doba, i na nekom povijesnom tek skiciranom prostoru. On sam legendu definira s obzirom na onog kojemu priča (u modelu umjetničkog djela kao komunikacije – adresantu ili primaocu), dakle “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošiti”, veli Salihaga.
Sam dječak – primalac i posrednik priče predočava legendu, koju mu je Salihaga tri dana pričao, postupno, od poslijepodneva do sumraka, zato da ne bi potonula u zaborav i da bi njen “tako sladak istočnjački sadržaj” podsjetio na zlatno doba iz života Bosne. Pisac moli da mu se ne uzme za zlo što u ovoj legendi nema ni godina, ni datuma, ni povijesnih osoba, nego samo srce, ljubav, bol i dah onog lijepogstarog doba:

Ovo je dakle samo legenda, hikjaja, ono što je nekada i moglo biti, ali vjerovatno- sigurno čak – nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tituna i mirisu crne kave.

Odmah zatim dječak legende otkriva i njenu svrhu, dodajući joj jedno sasvim moderno i značenje i tumačenje:

A njezina svrha nije da vas poduči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko da vas dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje.

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali – paši E. Čolaković predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv, zapravo, te je legende u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom, ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.
U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje – Sunce i Almasa. Često, čak i dok je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali “hava / muhabetom”, razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice.
Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet – efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji.
Alija je ličnost koja uživa vaskoliko povjerenje sviju u čaršiji, i tako reći biće nižega socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu i Hasan – dede, i Ali – hodže, i Omerage kazandžije, Mehage bakala i Ješue Bararona, tako da je on uistinu lik – ogledalo u kojem se mogu ogledati druga romaneskna lica i drugi događaji u romanu. Iz tog ansambla likova s kojima je on dolazio u bliski dosticaj, svakako valja izdvojiti Hasan – dedu, Ješua Bararona i Ali hodžu. Prvi se izdvaja svojim tvrdičenjem, a on ga je sam iskazao u jednom razgovoru sa Lepirom, tvrdeći da svijet ne voli uzimati, a nerado daje, te da je svijetgadna ala, gadna zvjerka od koje treba uzimati, otimati... Hasan – dedo raspolaže sa velikim bogatstvom, ali Alija i ne pomišlja da se okoristi njegovim blagom. Ješua je također jedan od likova koji se ne uklapa u moralnu viziju romana, jer je licemjeran i nnezajažljivo pohlepan. Shvativši već prve noći za kakva se čovjeka udala, Almasa je pala u stanje teškog očajanja, u stanje “jadnog bivstovanja” kad se život ukazuje tek dostojan prezira, a ne uživanja i radosti srca. Alija dok je spavao snio je čudesne snove, koji su se i na kraju ostvarili:
[i]
I
Ali taj san...
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:”Gdje sam?…”Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle… Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:
“Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim što si dobar, što se bojiš Boga, Velikog Milosnika, što mu se klanjaš i što nikome zla ne misliš i niti želiš. Vidiš ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono je pripadalo tvrdici – sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi šta ćeš s njim uraditi. No, uzmi, prihvati!...” I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku pregršt krpa – ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato!...


II

Ovaj put Aliji je došla čudna misao, bajka tako smjela, da se uplašio i trgnuo sav naježen...
- Eh da sam paša..... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg..... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi ..... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga “Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!”… on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega – Ali – pašu – silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg – Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:
“Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o što je to Alija Hamal bio, koji se stidio svoje sirotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj ljubavi...”
Sve se te misl kovitlaju po Alijinoj glav, dok ga sunce peče. A pred ikindiju trgao se.
Nesta pašovanja!
Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog lahkoćepostizanja cilaj bile potisnute u stranu. U životu Lepir dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu Hasan – dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće. Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem duhovniku, koji nakon zagledanja u sve “istočnajčke knjige” ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali – paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase.
Tako Ali – paša nakon niz prepreka, nakon Hasan – dedine smrti, kupuje njegovu kucu, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa postaje njegova. Dok je Ismet – efendija otputovao.
A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavaoznakove koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap...
Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...
[/i]


Ali – paša:
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje – Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali “hava-muhabetom”, razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku “meleć u ljudskom obličju”. Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.

28.01.2005.

Enver Colakovic



[i]
BOSNI


(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)


O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
O ti moj kameni i bijedni krsu
s kozama, panjima a mrsavim konjima,
cija su leda oglodali samari,
cije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret tezak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni susicavi raju
koliba, bunjista, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoce da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije suma, tvoj sjajni ogrtac,
bilo prvo Bozansko ruho sto vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit sto me zimi kiti -
volim te i placem, i placem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,
I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.

Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja - tuzno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorstak hodi,
dok u tebi zivi pjesma o slobodi,
dok klokoce mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u zuboru, u svom vjecnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda zalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva nasu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
pjeva sevdalinku.

Bosno moja, moje tugovanje...

(9. III 1942.)





Majci umjesto školjke: Souvenir a Balatonfured

ratne godine Gospodnje 1944. u sunčano jutro 10. oktobra


(Pjesma, koju moja majka, koja je
tragično poginula 7. novembra 1944.
u Sarajevu, nije čitala)



Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja -
tonem samotan
u san?
U san o davnoj dalekoj noći
u kom
u raskošu sreće svoje bijede
ljubim obraze blijede
starice, koja u suzi
poklanja radost svom sinu
i brigu
da uvijek nad njime bdi
ko anđeo čuvar,
ko sjena neizbrisive slike
ljubavi...

Majko, u ovom raskošu tuđinske sreće
koja sad trepti u strahu pred mačem
Damakla, (ili možda i vječite pravde)
a gdje je nekad titrao sretno
i Tvoga ognjišta veseo plam,
bez Tebe sam sam
i stran...
Sve mi je ovdje i moje i tuđe.
I boli ovdje bole me još luđe,
a nade, koje u podsvijesti pletem
kida mi java i svijest,
da negdje daleko, daleku u mraku
sudbina veze nitima spoznaje
moj pravi ljudski dom.

Ne Majko! Mene ne vezuje zemlje
tek dio jedan - i nisam mu sin.
Čitav je svijet ljubavi moje raskošan dom,
a ipak to je tek koliba mala
u kojoj bijeda mrtva je na odru
ljubavi, bratstva i smirenja duše
u spoznaju da su ljudi ipak braća.

Zašto sam, Majko, u ovoj čarobnoj zemlji
gdje sunce titra u granju, kao dragulj na vratu princeze
iz bajke o sunčevoj sestri
jednako tužan i zašto
i ovdje tražim svoj san?
Svoj san o Bratstvu i Miru,
pravom i vječitom miru
koji bi snio na planet
muka i mržnje - sam raj?!...

Tužne su spoznaje, Majko,
da svijet ostaje svijet,
i ljudi ostaju ljudi,
i mržnja ostaje mržnja,
samo se ljubav mijenja,
kopni i nestaje kao
prekrasna vizija sna.

Al buđenje mora nam doći!

Gle! Sunce u jezeru Blatnom
kupa se u viziru zlatnom
i prska zrake svoje
na krevet raskošni moj
I namještaj orahov stari
pun najljepših rezbraskih šara
priča o životu boljara,
grofova, starih Madžara,
Huna, Avara, Hazara,
a krupne bijele guske
gaču u bolju seljaka,
koji su pred milostivim pretkom
Tvojim i mojim, o Majko,
klečali ko pred kumirom...

O, šta bi sa duševnim mirom
i odmorom na jezeru Blatnom?

Zašto u sunčani dan
pu vedrine, veselja,
na Bosnu, na Tebe, na Tajnu
koja me s njom veže - mislim?
Ne, Majko, ja nisam sin zemlje boljara,
Avara, Hazara, Madžara,
mene je bijeda bosanskog sela
i mistika šuma, i priča o Koštri
vezala za se čvršće nego krv
Tvoja za zemlju Hunyadija Janka.

Al jutros, Majko, dok gledam u sunce,
i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet
sve mi je to vjeruj, postalo ko moje.
Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere
u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir!
I granice sve su ove zore pale!
Madžarska sela i naše kasabe,
tudre i tropi, crnci i kitajci
svi su mi braća i svugdje mi je dom
gdje Tvoja ljubav sina svoga prati,
jer svaka mati,
Majko, svaka mati
jednako voli svog majušnog sina,
il svoju sitnu razigranu kćer.
Ne, nisam jutros tužan tek zbog sna
o Tebi, ocu i djevojci miloj,
o domu svome, o krvavoj Bosni.
Tužan sam, Majko, što ruke ne mogu
oviti svoje Zemlji oko vrata
i zagrlit strasno u ljubavi pjanoj
svijet,
pa poljubac vreli pritisnut na usne
zemlje naše stare...

Jedno oko zemlje ljeska se u suncu
i trn u njemu, moj ponosni Tihany
žulja, pa ga zato talasima plače...

Majko, spoznaja je divna
ko zora u suncu:
s Tobom i s ljubavlju čitavu ću zemlju
proglasit domajom sretnog čovječanstva,
a mržnje, sukobe, ratove i laži -
te zablude sitnih parazitskih misli -
utopit u suzi udovice ratne
i starice one, koja sina žali
na obali
jezera Blatnog već deveti dan.
Oprosti Majko, što zemlja Hazara,
Huna, Avara, Madžara
nije domovina moja, već samo divan
božanstven u mojoj Domovini vrt,
kao i Trebević, Bjelašnica, Igman,
ko Triglav, ko Sljeme, kao Himalaji,
Niagara, Bospor, Andi i Ganges
i prekrasne bašče Gospodnje na Indu...
Oprosti i ti, Bosno,
oprosti ljubljeni oče!
Ljubavi mojoj preuzak je svijet,
a ljudskoj mržnji preširoka njiva
na kojoj seljak hljeb svoj znojem stiče,
pa je krvlju žele granicama sjeći...
Da mogu pobjeći,
pobjeći daleko, Majko, u sretni svijet svog sna.
Zato me java boli,
zato me zora vrijeđa,
zato me jezero ovo, što se u zrakama kupa
jutarnjeg sunca ko labud, samo na bolove sjeća
na teške muke starice, koja tu nariče jadna
za izgubljenim jedincem.

Majko, sjeti se mene,
svog sretnog i nesretnog sina
i molitvu jednu tihu Gospodu uputi u zoru
da vrati zemlji našoj mir prave jesenje zore
i svijest o vrijednosti svake rumene kapljice krvi.

Sad, Majko, shvaćaš i znaš
zašto sam u sunčani dan
pun vedrine, veselja
ja u viru svojih želja
utono samotan
u divan
al teško ostvarivi
san...





ZUDNJA


Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo,
srce moje želi...

Priroda ko majka
nabujale grudi
gladnoj duši nudi.

Ptice kao česma
milja kapi toče.
Nježno vesla pjesma
pučinom zeleni...

Košuta je negdje
ugledala rog
baš jelena svog
i sad juri k njemu.

Cvate crven mak.

Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo
srce moje želi:

Sreće bar jednu kap.





KAKO DA TI KAZEM


Kako da ti kažem što reći ne mogu
ni šutnjom

Kako da ti šapnem koliko me boli
što boli

Nekud bih iz sebe il dublje još u sebe
htio

Kako da ti kažem kako da ti šapnem
što sam i od sebe krio?





HTIO BIH


Htio bih da si more
a ja potonula barka.

Htio bih da si nebo
ja zvijezda u njemu zarka.

Htio bih da si ruza
ja - pcela na njoj mrtva.

Htio bih kriz cedrov da si,
ja na njemu rasapeta zrtva.

Htio bih da si otrov
sto mi na usnama blista,

il ja da mrtva sam knjiga
koju ti ceznja lista.





SINOC


Sinoc smo bili na vrelu ushita.
U dlanove vruce radost zahvatili
i pijano pili.

Lutali smo sinoc po tratini srece
na kojoj cvjetovi ljubavi su cvali,
pjani smo ih brali.

Sinoc smo u mraku šaptali o cedu,
o imenu, kosi, kolicima, celu.
Da, sinoc smo bili na ushita vrelu.





TRENUTAK U NESANICI


U škrinji svijesti zaključana šutnjom
pod prašinom briga paučinom patnje,
obvijena starom požutjelom slutnjom
leži slika moje divne čežnje - Bosne.

Kad u nesanici bol srce mi kosne
i pred zjene stigne bez ikakve pratnje
prosjak uspomena - taj svrgnuti car
drhtavih koljena, okrastan i star -

tad uplakan čemer škrinjicu otvara
i mrak puste sobe u Bosnu pretvara.
Probude se slike. Sunce sja i žari
i gledaju oči, i rana krvari…

Na Baščaršiji se šaren svijet vrti
“Banabak, banabak”… sladoledar pjeva.
Pun sepet na se stari hamal prti.
Seljaci nude maslo, sir i jaja…

I kada podnevna uzavrije graja
pa pokrije uhu kujundžija klepet
i čaršijom krila vječnosti tad lepet
zaleprša glasom sijedog mujezina…

Oko šadrvana abdestlije čuče.
Bijele se bezli košulja rukavi.
Aščija što jufke poput plahta suče
žuri se na namaz… Snim li to na javi?

Mrak sobe se zgusnu. Škrinja se zatvara.
Slika mrtve Bosne nestaje u tmini.
Plačem li, ili smiješim se sudbini,
koja novi svijet novih ljudi stvara?





DODJI


Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled sto Te zalud trazi.
Zovu te svjetlost i mrak.
Tesko je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skines svemir s prasnjave police sutnje.

Dodji!
Sve sto Ti nikada ne kazah mozda Ti opet ne bih znao reci.
Pruzi mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Sapci mi o proljecu, o mirisu visnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je tezak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe zalosni zrak.)

Dodji!





U UCIONICI IVb PRVE KLASICNE GIMNAZIJE U SARAJEVU 1943.

"Gle, majko, šta li je ovo? Nakrivo nasađena
tvrda i šarena hlopta... A ono, kakva je slika?
Nekaki međed, mati, na modru livadu sjeo.
Uh, vidi onog pak čuda, što niz zid visi ko bronza
niz šiju našega voke, kog nam je vojska odvela -
tanka i dugačka traka, a na njoj nešto ko piše...
Ah, mati, mati, čudne - čudne su igračke gradske
u ovoj dugačkoj sobi, koja je - Boz' mi oprosti -
veća neg Pašina Gunja..."

A mati, blijeda Hanifa iz spaljenog podrinjskog sela
i sama u čudu gleda tu dugačku gospodsku sobu,
koja do prekjučer bješe carstvo gospodina "Iksa"
ćelavog razrednika četvrtog klasične "Be"...
Na podu zaboravljen globus okićen na sjevernom polu
ko novim stožerom nekim, pod kutom alfa, il beta -
slamkom, na kojoj se šeće zalutala konjska baš muha,
još jedan doseljenik, muhadžir bez broja i karte
za kruh i "porciju" hrane na kazanu Crvenog križa...

"Majko, o pogledaj majko - je li to glođalo, šećer?
Bijela tvrda neka šipčica... Uh, već je slomih!"
"- Ne diraj, Mujice, tuđe!" - viče Hanifa svom sinu
i otima iz prstica kredu, gleda je, pipka, grize...
Ne, nije za jelo, sinko... Nu, al mi bijeli prsti!
O Bože, čudne li stvari... Za šta je, da mi je znati!"
"Kalem. - E, baš si budala!" - tumači susjetka Diša -
koja će sutra na pregled dokturu, da ušiju nema
i tifus amo ne spremi, tu novu srdobolju
od koje ... uh, lijepa kono!, pogiblju gore neg naši
u selu od četničkog noža..."

"Majčice, gladan sam, majko!"
- Strpi se, ne cmizdri, Mujo!
Na podne ćeš dobiti hljeba..."
"A ovo? Viđi ovo!" - vuče je za dimije tanke,
koje se pod prstima deru. "Šta je to, reci mi, majko!"
Hanifa zinula. Gleda. Dva oštra i sjajna baš šiljka...
Ne, nije šilo, ni kalem; al ipak jedno piše,
a drugo je bocnu pod nokat i krvavu izmamilo točku.
"Pisaljka njakva bezbeli" - objašnjava i zaboravljeni šestar
učenika Mustafe Loje, vrijednog odlikaša
baci kroz prozor u dvorište školsko.
Mujica jurnu za igračkom plačuć,
al mu u dvorištu ostade oko
pa brzo pregorio pisaljku-šilo
i ostao na prozoru da napasa oči.

Do nedavno uredno, čisto dvorište "Klasične prve"
zidane tada i tada za cara Josipa Franje,
biskupa toga i toga, vladina povjerenika
za Be-Ha, plemenitog "vona", baruna, il grofa -
sada je šareni sajam konjića zdepastih brdskih,
te krava i koza, obada i muha,
torba i korita, sita i rešeta
i hambara dva tri, i prtljače jedne,
dr'lja i ćilima, i starih gorštaka,
djevojačkih ruha - sirotinjskih prnja,
svačega i ničeg - što već skuplja strah:
u ludom bijegu sačuvati glavu.

Gleda to Mujica iz podrinjskog sela
i razmišlja: "Bože, baš je čudan rat."





IZLET U BOSNU


Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.

Klanjam se. - "O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi".

Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin - gle! - moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: "Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu - bol."

Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama... Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i - ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb...

Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode...

Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga...

Blizu je, blizu je Bosna...
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je... Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći... Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi...

Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.

Ne truckaju kola - sad klize...
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž...

Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada...
Kočijaš - brkati seljak -
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote...

Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.

Požuri! - nečujno vičem -
Vidjet htio bih Bosnu!

Gradiška... Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva - tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu...

Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup...
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa...

Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol...

Prosjak sam, prosjak sam gol!...

Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt...
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta...

U Bosni sam... Al dosta je... Dosta!...
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I - šuti! I - smij se,
ko laž!

Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.

Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.

Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama - glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota - za obraz, za hljeb...

Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo - koluta.

To da je Bosna - to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ...

Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.

Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole...

Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje -
u želucu - tamo je bol.

Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.

Vrtuljak... Pravi vrtuljak...
Galama... Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski "Ringelspiel"...
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i "ženske",
njihovo bijelo roblje...
Prašni vrtuljak se njiše...
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode...

Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.

Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?

Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju...

Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo...
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž - - -
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.

Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.

Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.

Klanjam se - "O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!"

Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak...

- Bježim li? - pitaš - O, ne!

Žurim se, danak da platim!

Slobodu ću Bosni da vratim!





DJERZELEZU ALE


Osedlaj najbrzega ata,
najostriju sablju opasi,
s majkom halali se brzo
i kreni, Dzerzelezu Ale!
Prasinu otresi sa ruha
i cupavu podigni kosu
s ociju umrlih davno,
pa hitro izjasi iz groba
u borbu za opstanak Bosne!

U Dzennetu ne miruj vise,
ako si mu'min i junak,
majcine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bosnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleki amo
do tvoga zapustenoga groba,
nek at te vec osedlan ceka.

Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prasnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne zacude gladni,
ponizeni, jadni i bosi
Bosnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spazis.

Nek te ne zacudi, Ale,
sto neces carsije naci,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni zene
u zaru, il feredzi crnoj.
Nek te ne zacudi, kada
u dzamiji mjesto dzemata
pronades konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog sejtanu daju u danak.

Ti samo razmahuj sabljom
i jasi kroz prasnjavu Bosnu,
neka te ocaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dusmanin zaisce sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa cak i kosu sa glave,
ne daj mu, ne daj mu, Ale,
vec nastavi kruziti Bosnom.

Kad kao sugavi prosjak
u Dzennet se materi vratis,
reci joj:Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veci su veci i jaci Dzerzelezi
danas Bosnjaci i hrabrije
danas se bore
jer zive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute.





BOSNI


Krvlju i znojem škropljena zemljo
pitome ove krajine - Bosne,
koliko spletke, jada i mržnje
trlo je tvoje ljude ponosne?

Kroz pov’jest svijeta Tvoje su ime
silnici razni utrti htjeli -
odoljela si… U Tebi leže
rad toga mnogi junaci smjeli.

Grobova bezbroj bez spomenika,
heroja mnogo, al bez trofeja
ledina tvoja ponosno čuva
o Bosno, majko sto epopeja!

Sloboda, Ljubav, Vjera i Ponos,
Dušmanu Prkos, Upornost, Slava:
te ideale sinu kroz grud već
vjekovno toči Bosanka zdrava.

Kad mnogi silni narodi svijeta,
čija kultura sad posvud znana,
bili su roblje neuko, gladno
već tad si cvala za Kulina bana…

O zemljo rada i patarenstva,
zemljo slobode, ponosa, svijesti,
nikad te niko satrao nije,
nit s pravog puta mogao svesti.

Satro te nije ni silni Mađar,
ni bahat Bizant, ni rimski Papa,
ni moćni asker jakog Orhana,
jer za slobodu krv te natapa!

Stoljeća Turci vladali s tobom
i mnogi sin Tvoj Islam prigrli,
al zato nikad Turčin ne posta,
za svoju Bosnu oni su mrli.

Cesaru te je Porta prodala,
Katolik mnogi, sin Tvoj, o Bosno,
nikad se nije nazvao Švabom,
neg za svoj narod gin’o ponosno.

Krvlju i znojem škropljena zemljo
pitome ove krajine - Bosne,
majko, što gojiš gladne junake,
znojava lica, duše prkosne,

ostani vazda čelična Bosna,
kršna i tvrda zemlja junaka,
ostani Svoja, gordo prkosna
u srcu svojih zdravih gorštaka!

17. XI 1939.





OCU PRED BAJRAM


Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dug, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.





DERVIS


Zanesen ritmickom kretnjom staracke sijede glave
pobozno sjedi dervis i tespih drveni stiste.
Pred ocima mu dzennet i neba tajne plave,
i mir, i vjecni zivot, Pejgamber i svetiste...
Daleko iznad hljeba, zarade, briga, svijeta,
daleko iznad danas i bica samog svoga,
u zanosu kakvog nikad dostici nece poeta,
taj starac trazi vjecnost, on trazi svoga Boga.
Kako u tome oku blista sad zadovoljstvo.
Kako se blazeno siri to lice puno bora.
Kako je visoko i sveto njegove duse spokojstvo...
O, sretan, velik i snazan, taj dervis biti mora.
Za njega sta je novac, sta sjaj, cast, ili imanje?
Za njega nema briga, radosti, bola, straha.
Njemu su suvisne ljudske knjige i umovanja,
jer on u ritmu dova nalazi svog Allaha!
[/i]



27.01.2005.

CAMIL SIJARIC

Camil Sijaric rodjen je 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijeloga Polja. Osnovnu školu završio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom, od 1927. do 1935. pohadja Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je zbog politicke aktivnosti iskljucen. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936. godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine. Za vrijeme rata sluzbuje kao sudski cinovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjaluci, suradjuje sa NOP, a pod kraj rata odlazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. 1945. postavljen je za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci, potom je novinar u listu Glas i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. 1947. prelazi u Sarajevo, radi u redakciji Zadrugara. 1951. prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do odlaska mirovinu, 1983. godine. Pojedina djela Camila Sijarica prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, fran- cuski, njemacki, estonski i madjarski jezik. Dobitnik vise knjizevnih nagrada i drustvenih pri- znanja, a bio je redovni clan ANUBiH i ANU Crne Gore.


Umro je 6. decembra 1989. godine.



Bibliografija


1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Naša snaha i mi momci. Veselin Masleša. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Prešernova zalozba, 1984; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
15. Raška zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lišca orahova. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.







Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Camil Sijaric je zelio na umoru da vidi cadjavi zavicajni tavan nad sobom i da cuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, cijim sudbinama je sagradio svoju velebnu literarnu kulu. No kao u inat, zavrsio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice. Ostala je Rijec od trajanja. (Ilja Sijaric)





Sijariceve pripovjetke

... Nesto sto je prokrcila i neodoljivo nametnula moderna epoha jest misao i smisao egzistencije, datih kao knjizevno-umjetnicko, estetsko uoblicenje. Nikad velika djela u proslosti nisu bila bez tog srznog spoznajnog valera. Izmedju Shakespearea i F. Kafke, kako nam je pokazao Jan Cott, ima cak bitnih misaonih saobrazenja u pogledu zahvata 1judskog intelekta u podrucju bivstva. Samo je modernost tu srz mnogo jace naglasila, i stavila u prvi plan pisceva trazenja. Ako je pisac vjeran svom bicu, on neizbjezno ulazi u taj vrtlog pitanja. Nemoguce je izbjeci misaonost cim se pocnu pred ljudskim ocima ukrstati svjetlice i munje protivrjecnih sila kojima je razdrta 1judska priroda, skrojena covjeku sudbina. Kod istocnjackih mislilaca se obicno to svodi na pojam fatalizma. Velika je prednost tog gledanja sto stvara cjelovitost vizije svijeta kao u grckim tragedijama. To je ona izvjesnost o kojoj govori A. Malraux kao preduvjetu cjelovitosti umjetnickog djela, nebosklon nad covjekovim svijetom cija boja ostavlja trag na nasem postupku kao i u nasem oku. Ovdje je to izrazeno u vidu idejnog slaganja i razilazenja izmedju Lemesage i njegova pomocnika, haduma, pripovjedaca dogadjaja. Lemesaga je stari ratnik koga je slomilo tovarenje u sultanovu carstvu, koje se u njegovim ocima svelo na jedan ”konak”. Svjestan fatalnosti raspada, on se povlaci u svoju cutljivost i samocu, izmjenjujuci s vremena na vrijeme misli sa kizlaragom, i ti razgovori su dvostruko znacajni: i kao elemenat karakterizacije tih dvaju glavnih likova romana, i kao odredjeno zajednistvo u pogledima na blisku i dokucnu stvarnost. Lemesaga je dramatski junak djela, kojeg slama njegova vlastita igra: on je mozda i zamisljao neku svoju licnu zivotnu podlogu i nezavisnost u drustvu sa Dzenetom, ropkinjom koju je zavolio, ali koja se ubija, i njemu ostaje samo da raspusti svoj harem i otpremi haduma na put u njegov zavicaj, sto on i cini. Pisac na tome zaustavlja njegovu istoriju, slijedeci kizlar-aginu. Ovaj posljednji, koji za razliku od iskorijenjenog Lemesage, ima svoj toprag negdje u nasoj zemlji i misli na povratak u svoje rodno mjesto, predstavlja mislioca djela, pripovjedaca nadahnutog orijentalnom filozofijom, i cijeli roman je njegova misaona i emocionalna projekcija. Za razliku od svog gospodara, on je posmatrac i kronicar zbivanja, svjestan prividnosti i prolamosti svjetskog sjaja i gospodstva, bez iluzija o turskom vremenu i vlastitom macaju. Njegov fatalizam je duhovnog osnova uzdizuci se ne samo nad turskom nego i svakom drugom silom i vladavinom, te se vizija novoosnovane knezevine ukljucuje u tu viziju cjeline. Realisticke slike nove policije ne idu preko granica opste kontemplacije, sto upravo pojacava zahvatnost njene sadrzine. U tu osnovnu viziju, koja je mozda najbolje odredjena Kulasevom misli: da se ”drzava od ljudi gradi”, ukljucen je i taj predstavnik novoga poretka, obrazlozen je i njegov licni stav i odnos: ”otac mi je ubijen - ubio ga brat Srbin”. Cak se kod tog plasticno zivopisnog policajca javlja i odredjena 1judskost poslije Dzenetine tragedije. Tako se najednostavan nacin tri sredisnje licnosti razobrucuju okvirnog dekora i svode na svoju egzistentnu, razgoljenu ljudskost. Elementi groteske sa haremom i oslobodjenim ropkinjama koje ne znaju sta bi sa svojom slobodom samo potvrdjuju tu knjizevno zacrtanu egzistencijalnost. U toj dokucnoj, realnoj istinitosti vizije svijeta lezi sadrzajna vrijednost djela. A ona je kao srz i sustina knjizevno utjelovljena saobraznim slikama, prvenstveno epizodicnog macaja, i narocito piscevim stilom koji je jednog istog zahvata i tonaliteta s kraja na kraj djela. Konacno, unutarnje knjizevno, pripovjedno posredovanje, kojim se kizlar-aga javlja kao stvaralac price i nosilac poruke, daje piscu izvrsnu podlogu distance, a djelu znacaj realisticke, kronicarske objektivizacije, sto je isto toliko odlika stare orijentalne koliko i moderne evropske pripovjedne estetike. (Midhat Begic)





CAMIL



Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim. (Historijska citanka, Miljenko Jergovic)

27.01.2005.

Camil Sijaric


[i]

GRAD ZA RIJEC I SLIKU


Sarajevo - kakav je to grad? - upitali su nekog covjeka u njegovom mjestu posto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugacka kuca na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka - sjedi tu i pjeva. To im je kuca u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, sto se po svijetu pjevaju, iz one kuce u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slusajuci one djevojke, i zaboravio zbog cega sam dosao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle rucaju - a kada rucaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme. Odozgo - kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nesto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puske i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (=razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i cohu za bogate, i abu, bez i vrazju kozu za siromasne, za konjanika "pafte", a za konja "rahte", i eto, to je jedno - iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dusu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duse toliko koliko je neko sam umio da mu pridje i cita ga izbliza, onako kao sto se cita knjiga. A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i istampano stamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoricena u koricama od srebra izradjenim rukama sarajevskih kujundzija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom ucinilo za te djevojke. U Sarajevu se uvijek nekom nesto cinilo i pricinjavalo pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljece, neko samo njegov Trebevic, neko samo cesme i na njima ibrike, neko Cumuriji crnu od cumura, a neko se cudom zacudio: "Dunjaluce, golem ti si, Sarajevo, seir ti si, Bascarsijo, gani ti si, Cemaluso, duga ti si, Latinluce, ravan ti si, Taslihanu, sirok ti si, Lijepa Maro, lijepa si ti!" DALJE...
(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)





GRAD DAORSA - "DAORSON"


Kazu - Hercegovina je takva zemlja da, gdje god kamen podignes, pod njim ces naci istoriju...! A ja sam jednu istoriju u ovoj zemlji vidio ne pod kamenom, nego na kamenu: stajala je visoko kao knjiga na visokoj polici. I kad bi zaista ovo bila knjiga na polici, trebala bi vrlo duga ruka da je dohvati. Ali ovo nije knjiga nego je grad - jedan od starih, ili najstariji u ovoj zemlji - grad Daorsa u Orsanicu. Orsanic je selo kod Stoca, a Daorsi su ilirsko pleme koje je ovdje davno zivjelo i izgradilo svoj grad, od Grka nazvan "Daorson". Najprije sam ovaj grad Daorsa, to jest Daorson, gledao izdaleka - odozdo iz Radimlja, iz polja ravna i zelena, gore na stijeni, na litici, na visini, i vidio ga kao kakvu suru pticurinu - ili samo kao vrh stijene, zaboden u nebo. Odavde gore visoko je, odozgo dolje duboko je. I popeti se gore gotovo je nemoguce, a isto tako i odozdo sici! A ta nemogucnost i jeste ono sto me mamilo da se gore nadjem i vidim grad Daorsa - Daorson. A to ce reci jedno staro vrijeme, jednu staru istoriju, jedan stari svijet.

Znao sam o svemu tome samo toliko: da je tu zivjelo ilirsko pleme Daorsi, da su se oko njega nalazili Eutarati i Dalmati i da je - ziveci upravo na ovom podrucju, trgovalo s grckim gradovima u primorju - stoku im, smok, vosak, med i meso prodavalo, a uzimalo koplja, strijele, oklope, tkanine, svilu i so - ono, dakle, sto mu je trebalo. Prema tome, put odavde do mora bio je ziv, i takav ce ostati uvijek - jer ovo je zaledje mora, a more je put u bijeli svijet... Odavde se do mora islo na konjima - i mucno, a tamo morem na ladjama - i lako; a od svega najteze je bilo iz Radimlja izaci u Daorson i odozgo spustiti se u Radimlje. A mene je zapravo taj put cekao! DALJE...
(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)





GRACANICA


Da bi se jedan grad dobro vidio i upoznao, rečeno je da u njemu treba pojesti »tuzluk« soli i vreću hljeba! Kad svratimo na jedan ili dva dana, to je jedva dovoljno da vidimo ulice, krovove, dimnjake, neki ćošak, nekog čovjeka, nešto tako što ne znamo ni šta je - i ono što je duša grada, što je njegovo lice i naličje, što je njegovo ruho, njegov stas, njegovo držanje i vladanje, ostane nam daleko; isto onako kao čovjek s kojim smo se uzgred pozdravili i produžili. Ali Gračanica je grad takav pokraj kojeg se ne može produžiti, a da se u njemu ne zastane i ne ostane. I kad bi bila čovjek, a ne grad, taj bi čovjek - pozdravljajući se, u svojoj ruci dugo zadržao vašu ruku i pitao vas i za zdravlje, i za ženu, i za djecu, i sreću vam na kraju poželio. Ima gradova koji vas, takvi kakvi su, podsjećaju na ljude - i ono na što će vas Gračanica podsjetiti jeste i mladost i starost nekog i mladog i starog Bosanca iz doline Spreče i njenih bregova; i sva je ona jedan široko otvoren dom, s domaćinom pred kapijom i avlijom, da primi gosta. I od svega što ima odlomiće i staviti pred gosta, a najviše od svoje duše - to jest od onoga čega Gračanica ponajviše i ima! DALJE...
(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)





...Jajce, stari srednovjekovni grad na Plivi i Vrbasu- vidio sam nekoliko puta, i svaki put drukcije. Jednom sam ga gledao samo kao starinu i zidine. Drugi put sam ga gledao kao istoriju. Treci put sam se prepustio utuscima ne trazeci nista odredjeno. Svaki put sam ovu starinu vidio samo kao Bosnu. Kao onaj njen drevni i da kazem stameni dio- gdje su prestajale i pocinjale historije...


...u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede... (Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću)

... Ja čujem vode promuklice, žubor planinskih rijeka, eho dubokih pećina, vidim nebo sjajno, mjesečinu i mliječnu bjelinu, i mjesec što plovi iznad moje glave...

...Odsjev plamena vidio bi se na zidovima zgrada u logoru. Mi smo taj odsjev gledali kroz pukotine, kroz rupe na barakama. I slušali smo otud glasove: nikad čovjek nije čuo takve glasove! To više nisu bili ljudski glasovi, a ni životinjski.
Ništa živo ne ispušta iz sebe takve glasove kao što su bili oni koji su dolazili s druge strane Save, iz Gradine.
Nisu to bili pojedinačni glasovi, nego je to bilo mnoštvo glasova. Tužnih glasova. Ne znate kakvih glasova. Takvih da od njih izludite! A sve to trpe oni koji su ležali pokraj vas. Znate ih sve. Znate im imena. Znate odakle su i kakvi su. A sad su eto tamo... U onoj su vatri. Odsjaj njenog plamena bljeska po zidovima... (OSLOBODJENI JASENOVAC)





KONAK


...Duboko je zašla noć, o Šer-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeća, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim žutim cvijetom i ovakav kakav sam, Šer-Ane: drukčiji od drugih - ni muško ni žensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pašagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noći, uz ovu svijeću što dogorijeva, uz ova slova što pišem: znak po znak, Šer-Ane, riječ po riječ, Šer-Ane, pišem... pa brišem...


...Pričala je - a činilo se da priča ono što je u snovima sanjala, i podsjećala me, o Šer-Ane na to: da su stare žene što i ružičnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje više nemaju, ali miris jednako puštaju - puštaju miris nalik na san...


...Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu - da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodži; neka ova odaja noćas bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu... Što je bilo do mene, haduma, učinio sam: poučio sam Dženetu koje riječi da izgovara, a koje, Šer-Ane, da ne izgovara; da ne kaže, ne daj bože: tužna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu riječi kao što su leden, ibrik, tepsija, sač, nego karanfil, ružica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplače, nego da pominje bašču i behar; da ne pominje kišu i oblak; nego mjesec i mjesečinu, i kako kroz travu - na mjesečini, šapće, Šer-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noć usamljen, jer mu dođe Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oči, a to će učiniti i tvoj gospodar, i zaspaćete. A onaj će potok i dalje teći... Gospodar će biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesečina...


...O Bože, mili, šta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobiću odgovor: to je nešto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - neću, Šer-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela ništa ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam čovjek - nijesam, Šerh-Ane, ni muško ni žensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijećnjak, koji je tu da im drži svijeću...


...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima što su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slušaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, Šer-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali više nego što se to smije - i time, Šer-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije pročitano, nego kraće i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog čega da im se udari po pedeset štapova po tabanima, i da se zatim puste kućama. Zamolih moga gospodara da sađemo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvršava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki čovjek ima tabane...


...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadašnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim štapovima al' onim turskim, uz koje se viče: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara štapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulaš je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri četiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za štapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oči žmirnule; inače je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karađorđem...


...O kako su, Šer-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno nečim što ne znam šta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulašu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: daš li mu se, dobićeš brata. Da je zemlja čula tu nječ, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je riječ ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je pošla da zatvori prozor - i mjesto, Šer-Ane, da ga zatvori, skočila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, ništa od ovoga nemam veće da ti dam" - i umrla je...


...Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on više ne liči na insana, nego, Šer-Ane, na đavola; ona sada liči na đavolicu, i dobro je, mislim, što je tako -jer golo tijelo čini ženu drukčijom nego kad je obučena: ozbiljnost joj tada, Šer-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, Šer-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam šta je prikladno da žena čini kad je gola. Ako miruje... zašto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svučem. Ono drugo nek dođe samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Bože, velim im, veselo kucanje...





BUNAR


Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, siroka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, sirok i blag, povijao ih tu nad vodom, medju njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noci i tim travama, ono isto dijete koje se Dzimsiru i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa sipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod sipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skocio pravo Dzimsiru na prsa da ga poplavi, u toj noci punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel. On je stigao da cuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oci - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skocio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio zeninu bijelu kosulju, crnu glavu zeninu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u cosku, saren zenin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na duseku, ociju sirom otvorenih, jednako isao pravo na njega, i da nije vidio tu zeninu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strasne vode i djeteta u njoj, a ovako stisao se, drzao se rukama za celo, slusao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrstenih nogu, glave oborene i teske, i sad, u tisini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da cuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmedju prstiju, bjeze, i vise ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do cega Dzimsiru vise nije bilo - ni do kuce, ni do trgovine, ni do te crne zenine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omedjena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.
DALJE...





HRT


U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.
Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.
DALJE...





PRICA IZ "1001 NOCI"


A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen polozen i slozen, da se njim, po suhu, predje preko vode. Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar.To je ono sto bi covjek covjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja nasa tu su kao djecija pitanja: sta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik ce nam doci samo jedna rijec - most! I kod te rijeci stacemo svi: i djeca, i zreli; tu ce podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijece se i ici ce dalje; trazice dusu ovog kamena. Trazice u njemu ljudski san. sta je sanjao onaj covjek kad se odlucio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen slozi i nanize i uhvati dvije obale. Mora da je pomisljao na mlad Mjesec — onda kada Mjesec lici na srp. Tako nesto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotice. Da je podjednako i star i mlad, kao sto je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepsi onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada vise kao i da nije most u noci i nad vodom, nego prica "iz hiljadu i jedne noci". Kao da je Seherzada ispricala jos jednu pricu:

"Veliki care, da ti ispricam: U jednoj zemlji na sjeveru ima vise bijela kamena, nego sto na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao sto su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi dosao, veliki care, ucinilo bi ti se da je sva ta zemlja nacinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveci kamen - kao sto u boju zazveci celik kad se sudari mac sa macem. Jos ti ovo mogu reci, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera najug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije - ni da joj papuce pred nogama okrene, prije nego sto ce u more ici, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrcala kroz tu zemlju i kao da jos trci - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otisao do te vode i do te cuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da medju tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao sto je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Doslo mi je u usi, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

A sada cu ti, veliki care, ispricati sta je istina u svemu tome, a sta u tome nije istina.
DALJE...





VODA NE STARI, STAR JE SAMO OHRID


Citao sam u knjigama da je Ohridske jezero jedno od najstarijih u Evropi; da ih je vrlo malo koja su nastala kad i ovo; otud su u njemu skoljke i ribe kakvih nema u drugim vodama. A to sve znaci da je ovo jezero jedan starac medju starcima...Da u vrijeme kad je nastalo zemlja oko njega nije bila ovakva kakva je danas. Da mnoga brda, polja i planine nisu nikako ni postojali. Da se ne zna sta je tada bilo i kako je bilo - ali da je ovo jezero bilo.

No - na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost - jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne biljezi se - sta vise: cini se da je uvijek mlada i da ce mladom i ostati... Gledamo je - to jest gledamo pred sobom jezero, i nista tada ne vidimo do da je to jedno jezero. Nekad davno slila se tu voda i gdje se slila - tu i ostala... Tu i ostala - a dosao covjek na njene obale i nastanio se. Jednostavno, iz potrebe da je blizu vodi: da po njoj brodi i u njoj ribu lovi. A ovdje je lovio - a i danas to cini, i ribu, i biser.

Bilo sa tim kako mu drago, tek ovo jezero pred Ohridom i nesto je drugo: ono je jedno ogledalo u kojem ovaj grad ogleda svoje lice. Ono kao da i jest tu - da se u njemu ogleda Ohrid. I tu - u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego lici na nekakav prividan grad - na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode - na jezeru.

Ponekad slika ovog grada na povrsini jezera - to jest u njegovom ogledalu, treperi toliko da je jedva uhvatljiva. To obicno biva nocu - kad je nebo puno zvijezda, a grad pun svjetla, pa se voda, zvijezde i grad sliju u jedno - u staro srebro starih kujundzija, iskopano ovdje u Ohridu, a za gledanje...
DALJE...





UNA


Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dodju -
i zavoljece
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dodju -
i propjevace
Oni koji ne zbore - prozborice
kraj Une
Oni koji ne cuju - procuce
kraj Une
Oni koji ne vide - progledace
kraj Une!





ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI


Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.





NADJOH STARCA GDJE LEZI KRAJ KAMENA


Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u društvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vječnim snom spavam.,
Pobošće mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.





Šta bih drugo do da slomim drvce.
I bacim ga niz vodu da te nađe.
Nemam ništa do to drvce.
Nemam lađe.





Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tajnim ...
Uvijek jednako: muž naprijed,
Žena za njim.

Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim.

Jedne noći će, može biti uz uštap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godočelju neće znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao štap.





Gle rane na toj brezi!
Zasjekao sam joj koru
Kad sam bio mali.
Gle, prošlo je od tada
Pedeset ljeta,
A rana još zarasla nije.
Može biti stoga
Što je od djeteta.





DAVNO JE UMRO NAS BUBNJADZIJA


Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije





PADE IZ NEBA OVAN


Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca...
Brže po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao što je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.





Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drži, ali
Bog nije.
Kad prođe toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava će ispasti nekome iz ruke
I tad će da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.




* * *

Pred našu kuću dohodi noću
Nekakav nevidljivi čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome...




* * *

Pričao je on mudre priče
O ljudima.
A o njemu pričali da zna
Sve što na svijetu nema -
Ili što ima.

Vraćali su se od njega,
Povijeni od mudrosti,
Kao da su pod tovarima.

Žalili su se zatim svojim ženama:
Teško nama -
Što smo ljudi!




* * *

Davno je umro naš bubnjadžija.
Bubnjao nam je na svadbama kad smo se
Ženili.

Noću -
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije.




* * *

Pokuca neko noću na moja vrata.
Ništa se zatim ne dogodi, do što se
Još više stavni mrak,
Do što čuh glas:
-Daj mi konak!

Nikoga pred vratima nije bilo.
Nije ni pašče zalajalo -
I znam šta je:
Na naše umrle, kad nam noću
Dođu pred vrata,
Pašče ne laje.

Ti naši umrli - o pusti jadi! - hoće
Da bar jednu noć sa nama živima -
Bar jednu
Prenoće.

Ne čujemo im korak.
Jer sjenke su -
Do kroz mrak:
- Daj mi konak.




* * *

Da li sanjate vi naši stari, vi umrli, o tome
Šta kod nas živih na Šipovicama ima?

Nema ništa kod nas, baš ništa,
Do što dokoni po nebu brojimo zvijezde:
Da vidimo koliko ih ima.

Do što dokoni sjednemo oko ognjišta
I pričamo o vama
Mrtvima.

Nema ništa kod nas, baš ništa,
Do što pobjegnemo pod drvo kad kiša pada -
I tada,
Vi naši mrtvi, vi vrli,
Zamišljamo kako smo pod
Drvetom
Zaspali na kiši
I umrli.




* * *

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.

Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuće zadali dublje
Rane.




* * *

Taj muž i ta njegova žena su iz Godočelja
U prošnju idu zajedno,
Muž naprijed, žena
Za njim.

Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...
Uvijek jednako: muž naprijed,
Žena za njim.

Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...

Jedne noći će, može biti uz uštap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godočelju neće znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao štap.




* * *

Bili su silni ti naši stari.
Priča se da su jahali gole konje,
Jer su se pod njima lomili samari.

Ako im se na putu našla rijeka,
Oni je preskoči u jedan skok.
Ako im se na putu našlo stablo,
Oni ga iščupaj i baci niz potok.

Priča se da su rano lijegali, a ustajali u zoru.
Da su noć provodili sa po pet, po šest žena.
A djece imali koliko ovaca u toru.

Bili su silni ti naši stari.
Kad u kući zapjevaju, lampa se tulila.
Kad kroz goru zapjevaju, gora se lomila.

Zato danas kod nas ne rastu gore.
Niti se lampe noću pale -
Jer bojimo se da bi iz grobova ustale
Te naše stare budale i zapjevale.




* * *

Imamo silne djevojke u Šipovicama.
Žanju ječam žito i pjevaju,
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Košulje im prskaju.
Kidaju se petlje.

Ne mare za jeleke.
Ne mare za košulje.
Pjevaju, pjevaju naše
Djevojke
Iz Šipovica.
Ječam žito žanju.

Tako danju...

A noću izađu na mjesečinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa pršte,
Iz kose kidaju uvojke
I vrište, vrište od muke što su
Djevojke
Iz Šipovaca.




* * *

Znam -
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Šipovicama šipci crvene.
Da hoće vjetar bar malo - bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice -
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
Šipci iz Šipovica.

[/i]



26.01.2005.

NEDZAD IBRISIMOVIC

Rodio se 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu i jedan je od najznacajnijih savremenih knjizevnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini. Svoje rano djetinjstvo proveo u malom bosanskom gradicu Zepcu, da bi se 1957. godine vratio u rodni grad i tu zavrsio skolu za primijenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo. Nakon godinu dana nastavnickog rada u Zepcu, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Pa i pored ovako raznovrsnog obrazovanja, Nedzad Ibrisimovic, iako se nikada nije odrekao svoje ljubavi prema slikarstvu i vajarstvu, primarno je knjizevnik. Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobodjenje, jedno vrijeme je bio i nastavnik u Gorazdu, ali je uglavnom bio profesionalni knjizevnik. Njegov knjizevni opus, koji jos uvijek traje i nije zaokruzen, bogat je i raznovrstan.




BIBLIOGRAFIJA


1. Kuca zatvorenih vrata. Svjetlost. Sarajevo, 1964.
2. Ugursuz. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1968; - Zla krev. Odeon. Praha, 1076; - 3. idz. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Ogursezi. Perktheu Musa Ramadani. Rilindija. Prishtine, 1988; - Ugursuz. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
3. Karabeg. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
4. Price. Svjetlost.sarajevo, 1972.
5. Zivo i mrtvo. Svjetlost. Sarajevo, 1978.
6. Zmaj od Bosne. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
7. Bog si ove hefte. Autobiografska proza. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
8. Šamili i Tubakovi. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
9. Nakaza i vila. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
10. Drame. Veselin Masleša. Sarajevo, 1988.
11. Kuca bez vrata i druge price. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
12. Braca i veziri. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.


NAGRADE


Sestoaprilska nagrada grada Sarajeva.
Prva nagrada za dramski teks na Festivalu TV drame Jugoslavije na Bledu 1970.
Nagrada Izdavackog preduzeca Svjetlost Sarajevo 1971.
Nagrada IP Veselin Maslesa, Sarajevo, 1989.
Godisnja nagrada Drustva pisaca BiH 1992.
Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.





UGURSUZ


Tema romana je porodica Abazović u nekom pretpostavljenom vremenu tridesetih godina 19. stoljeća. Radnja se odvija na Herdekovcu koji je u biti metafora za svijet u cjelini, svijet sa svim njegovim rugobama, izopačenostima i bolestima, ali i sa njegovim začuđujučim ljepotama koje je teže pojmiti i obuhvatiti negoli gubavosti. Djelo je u programu lektire za IV razred gimnazije i sličnih srednjih škola.


Literatura vidjenja odavno je postala opcom oznakom modernog knjizevnog diskursa, a djelo Nedzada Ibrisimovica svo je strukturirano upravo na opservaciji jednog od likova - tako je u ”Ugursuzu”, gdje se poput Faulknerova romana ”Krik i bijes”, prozor u svijet romana otvara kroz svijest maloumnika Muzafera, tako je u ”Karabegu”, gdje se pojavljuje svevidece oko meleka, tako je u ”Braci i vezirima”, romanu analitickog prekopavanja po dijagonali vlastitih sjecanja glavnog lika Huseinkapetana Gradascevica, te u nebrojenim pripovijestima sa izrazitom izostrenoscu kuta promatranja razlicitih protagonista dogadjaja. Svoju analizu pripovjednog svijeta Ibrisimoviceva djela Begic je utemeljio upravo na ovom strukturnom elementu i na njemu uspostavio cijelu jednu skalu pripovjedackih opcija. U ”Ugursuzu” on identificira samo socivo vidjenja, koje je oslobodjeno svake vise instance psihickog nadzora, a bistra, uz to i ogranicena svijest Muzaferova svijet obuhvaca i predocava u njihovim elementarnim razmjerima, dok njegovo ”prodorno oko” uspijeva uci u trag i najskrovitijim tajnama koje salijecu njegova oca Ihtara i ljude s kojima on dolazi u doticaj. Dok se Frischov Gantenbein u romanu ”Neka mi ime bude Gantenbein” skriva iza sljepackih ocala kako bi bolje osmotrio ljude, tako se i Ibrisimovicev Muzafer skriva iza ”ogranicene svijesti” Roman Nedzada Ibrisimovica ”Ugursuz” (1968) strukturiran je nekanonski, a to znaci da je na svim razinama svoje razudjene strukture odstupio od modela tradicionalnog pripovjedanja. Ta okolnost gotovo da diktira smjer i vrstu pristupa ovom romanu, tako da svaki iole ozbiljniji govor o njemu treba da uvazi cinjenicu da je ”Ugursuz” po formi netipican i u stilu osebujan. Poput vecine modernih autora - da nabrojimo samo one koji su po vanjskome dojmu autorovi srodnici, Kafka, Borges, Barth, Robbe-Grillet -, i Ibrisimovic nasuprot klasicnom nacinu pripovjedanja koristi tzv. ”nelinearnu” formu diskursa dakle onu formu diskursa, koja svoj analiticki model ne usmjeruje epistemologijski ka umnom (vremensko-kauzalnom) uredjenju svijeta i ne prevodi ga na njemu odgovarajuce, logicki strukturirane prizore, sekvence ili radnje. Buduci da je pojam ”nelinearne” forme diskursa samo opcenita oznaka za apstraktnu dinamiku pripovjedanja, jedan drugi pojam koji se cesto veze uz ovaj, pojam ”labirintskog” diskursa jest konkretizacija ove forme, pa nam se cini da bi upravo kategorijama ”labirintski diskurs” i nelinearno pripovjedanje najprimjerenije opisali sustinske znacajke romaneskne strukture ”Ugursuza”. (Nihad Agic)




[i]
NAKAZA I VILA


Zbirka podsjecanja na bajke i viceve


Nedzadu Ibrisimovicu pripada nezaobilazno mjesto u novijoj povijesti knjizevnosti u Bosni i Hercegovini. Ibrisimovic se okusao u poeziji, prozi, drami, a zapazen je i kao likovni umjetnik. Nakaza i vila njegovo je najcitljivije i mozda najuspjelije djelo. Pitali pocetkom 1967. godine u Zagrebu Mesu Selimovica ko su, po njegovom misljenju, najzanimljiviji mladi bosanskohercegovacki prozaisti, a pisac im ovako odgovorio: "Medju mladim prozaistima u BiH vidim tri veoma talentovana pisca, Andjelka Vuletica, Vitomira Lukica i Nenada Radanovica. Vuleticev posljednji roman, Deveto cudo na istoku, sugestivno je i vrijedno djelo. Neujednaceno, na zalost, ali niz pasaza u romanu ide medju najljepse i najsnaznije stranice nase proze uopste. Lukic pise pripovijetke i romane prozete izrazitom filozofskom simbolikom, znatnog umjetnickog i misaonog potencijala. Boravak u Indiji, gdje se nalazi vec nekoliko godina, vjerovatno ce jos produbiti i obogatiti tu njegovu osobenost. Nenad Radanovic njeguje zanimljivu pripovjedacku prozu obiljezenu traumaticnim stanjima ljudske psihe, na prilicno suptilan nacin. Svakako treba pomenuti i Nedzada Ibrisimovica, cija proza, svojom naivnom a sugestivnom fantastikom, neodoljivo podsjeca na Chagallove slike."[/i] (Muharem Bazdulj)
DALJE...

26.01.2005.

Nedzad Ibrisimovic


Nedžad Ibrišimović: Žene Srebrenice, crtež-kreda


[i]
BOSNA


Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu
Savu
Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.





POGODJEN U MOJIM PRSIMA

STARI MOST, uvijek drukcije lijep

Stari most u Mostaru je bio lijep uvijek na drugaciji nacin. Ako bih u jednom danu dolazio nekoliko puta da ga gledam, cak s istog mjesta, uvijek je bio nekako nesaglediv u svojoj ljepoti. On i sada titra njezan pred mojim ocima i zapravo neuhvatljiv, iako imam mnogo njegovih fotografija, nekoliko puta sam ga crtao, pa sam ga i tako pamtio, bezbroj puta sam vidio platna razlicifih slikara s motivom Starog mosta u Mostaru, ali zacudo i protiv moje volje najjasnije vidim kako se pogodjen granatama survava u vode Neretve. To je strasna rana, samo ne znam gdje bih je smjestio: na fon neba, u sjecanje, ranjavanje sjecanja? To ne znam, ali nedvosmisleno pamtim da je bio pogodjen u mojim prsima, ako je tu dusa, onda u mojoj dusi se survavao i pao u Neretvu. Ali da sam njegovo rusenje dozivio kao najdublju, posvemasnju uvredu to mi je odmah bilo jasno, a jasno mi je i sada. Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno uociti nijednu njegovu ljepotu, svaki put sve skupa samo naslutiti, on je, dok je stajao, bio uvijek na drugaciji nacin ziv i cudesno lijep, neodoljivo primamljiv ljudskom pogledu. Nemoguce je da nije, takav kakav jeste, pripadao svim ljudima na svijetu, koji su ga makar samo jednom vidjeli. Ali sta je to sruseno i ubijeno njegovim rusenjem? Kako to sebi objasniti, ima li tu kakva pouka? Sta to zapravo znaci? A uvreda, moze li se ona sprati? Hoce li ta bolna uvreda, isceznuti vremenom. Kako su se oni koji su ga srusili tome mogli radovati?





DZELALUDIN TAIB KARABEG


Dzelaludin Taib Karabeg rodio se u Mostaru godine hidzretske 1265. Bio je obdaren umnoscu, ljepotom, istrajnoscu, skromnoscu, a dusa mu je bila vedra. Otac mu je bio bogat covjek pa ga je dao na nauke u Stambol. Kada je Karabeg otisao u Stambol, bilo mu je dvadeset godina, a kada se povratio u Mostar, bilo mu je dvadeset i cetiri. Od 1272. do 1275. mostarski prvaci nikako se nisu mogli sloziti koga da izaberu za muftiju, ali im se mladic ucini podoban. Tako je Karabeg postao najmladi muftija u historiji Bosne i Hercegovine. Ali samo sto su ga darovali, on ono zlato pokupi i podijeli siromasima pa i sam pridoda kesu dukata, a njih napadne i javno osramoti za nedjela koja su pocinili. Prvake to razesti, ali nista ne rekose, nego se tajno zavjetovase da Karabega ubiju.

Zgoda za njihov naum ubrzo se ukaze. Seljaci oko Nevesinja zatraze vojsku da ih zastiti od razbojnika, ali ih mostarski mutesarif-pasa, kajmekam i kadija odbiju. Nevesinjci onda odu Karabegu, a on ih primi, saslusa, fetvom naredi da se vojska okupi i sam je povede Nevesinju. Mutesarif-pasa optuzi Karabega za pobunu, a valija tu tuzbu izaslje veziru u Carigrad.

Neki se tome obradovase, a neki se tome razalostise, jer su i oni i ovi mislili da se muftija ziv nece vratiti. Karabegov otac bio je odlucan covjek, pa uinat ulemi i ostalim zlobnicima ozeni sina Umihanom, lijepom Mostarkom, kcerkom Zaima Abaz-bega Causevica, koji je bio u zavadi s mutesarif-pasom i to ga ozeni onaj dan kada je Dzelaludin morao u Stambol Velikom veziru na odgovor.

Bi sjajna svadba, muftija pridje svojoj zeni, ali usred veselja zajaha konja i ode u Dubrovnik, a odatle ladjom u Carigrad. U Carigradu ostane cetiri mjeseca i umjesto kazne dobije mevlevijetti mehdzid, titulu kadijskog mulle, pregrst darova, sultanov blagoslov, vezirovo povjerenje, side na kamili u Mekku da obavi hadzdz, svrgnu mostarskog mutesarif-pasu i sarajevskog valiju i nakon devet mjeseci vrati se u Mostar.

Za to vrijeme umro mu je otac, a rodio mu se sin. Nastavio je posao muftije, i za godinu dana, svojim dosljednim postenjem i u vjerskim i u svjetovnim stvarima odbio je sve ljude od sebe. Umihana se kamenila u njegovom zagrljaju, a mnogima je draza bila kadijina osuda nego muftijina pravednost. Prvaci su trazili ubicu. Pocetkom 1295. godine Dzelaludin Taib Karabeg se zatvori u kucu i ostane u njoj vise od pola godine, nikako ne izlazeci.

Domalo vremena Mostarci pocese na sva usta hvaliti mudrosti i velicinu svoga muftije, odlucno odbivsi da uzmu drugoga, pa makar Karabeg vise nikada ne izasao medu njih. Mutesarif-pasa vjestim spletkama ponovo dobi mutesafirluk, a podmitljivost, laz, zlo i nevolje uzese maha.

Tako Mostarce zatece ljeto i vijest da ce AustroUgarska zaposjednuti Bosnu i Hercegovinu.
DALJE...





KNJIGA ADEMA KAHRIMANA NAPISANA NEDZADOM IBRISIMOVICEM BOSANCEM


1.

I Adem Kahriman pise knjigu.
On hoce da napise knjigu kojom bi sprijecio zlocine koji su se vec dogodili. On je na ovoj strani, a zlocinci su na onoj strani. Adem Kahriman nije tamo.
On sada ima pedeset i dvije godine, ranije je imao manje.
E, sad, kakav je Adem Kahriman covjek? Nije plav! To je sve sto smijem o njemu reci, mada me i tu malo zbunjuje ta rijec "plav". Jer plav nije zut. Dakle, trebalo bi napisati: Adem nije zut, a kad to kazem tek onda nastaju nevjerovatne poteskoce. Najprije, svejedno sto je receno da Adem nije zut, pred citaoca, bas kao za inat, izbija bolesno, nepostojece, bljedilo Ademova lica. Mozda je najbolje ovako: kosa prosijeda, brkove i bradu brije, crte lica pravilne, osobenih znakova nema.
Platon kaze da je covjek bice na dvije noge bez perja. To se mirne duse moze primijeniti i na Adema - Adem Kahriman je bice na dvije noge bez perja. A i ja sam im slican.
cini mi se da je mnogo lakse reci kakav je Adem Kahriman pisac. Kao pisac je dobar, ali je nepoznat.
On stanuje na petom, ja na cetvrtom spratu. Prozori nam gledaju na brdo Igman, iza aerodroma. Igman neprekidno, i danju i nocu, mijenja svoje boje, uvijek je lijep, odavde je sav grgurav, ponekad s pramenovima magle. Iza Igmana naziru se snjezni vrhovi planine Treskavice. Adem voli snijeg. Njegova zena Ljeposava voli bijelo i plavo, takav joj je namjestaj. Adem nema nista protiv toga, on voli dvanaest boja, svaku posebno.
Adem Kahriman je rodjen u Sarajevu. Kad se kaze da je Adem rodjen u Sarajevu to malo zbunjuje. Jer da je tek rodjena beba velika kao Sarajevo onda bi se i moglo reci da je rodjena u Sarajevu - cijela beba - cijelo Sarajevo, ali, tako ogromne bebe nema. Da se kaze: atomska bomba pala na Sarajevo, to je, mozda, prihvatljivo, jedna atomska bomba - jedno Sarajevo, ali jedna beba jedan grad, to je pretjerano.
Ademovo bice uglavnom je usredsrijedjeno u gornjem dijelu Ademova tijela, u prsima u kojima mu neprekidno kuca srce, u glavi s ustima koja govore, ocima koje gledaju i usima koje cuju; a ako prstima ruku dotice lice, onda se tu vecma sabiru topla zracenja; svoje lice ne vidi dok se ne pogleda u ogledalo; cim se odmakne vise ne zna kako izgleda. U njemu je dusa, osjecajan je i iskren, ima moc predosjecanja, moze da vodi nijeme razgovore, sposoban je da drugog vidi kroz njegova ledja a da mu prethodno ne cuje glas. U stanju je svoju dusu da izjednaci s tudjom dusom, ali to cini rijetko, s najvecim oprezom i neprekidnom obzirnoscu prije svega zbog toga sto se covjek sa cijom se dusom izjednaci opire toliko da mu prijeti smrcu, a i zato sto Adem Kahriman nije siguran da bi covjeka sa cijom se dusom izjednacio volio neprekidno do kraja svoga zivota.
Kada je sam, uzasava se ljudi, kada je s ljudima, bere pamet, ali cesto grijesi; sve su mu zivotinje nepojamne, ali voli da ih gleda.
DALJE...

[/i]



25.01.2005.

SERGEJ JESENJIN

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Dovidjenja druze moj.






[i]DOVIDJENJA DRUZE MOJ


Dovidjenja, dragi, dovidjenja;

Ti mi prijatelju jednom bijese sve.

Urecen rastanak bez naseg htjenja

Obecava I sastanak, zar ne?


Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova

Nemoj da ti bol obrve povije-

Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,

Al' ni zivjeti bas nije najnovije[/i]



[i][b]

SERGEJU JESENJINU[/b]


Nas je planet
radostima
ubog nesto.
Treba
otimati
radost
danima sto bjeze.
Na svijetu
umrijeti
nije tesko.
Stvarati zivot
daleko je teze.

Vladimir Majakovski[/i]

25.01.2005.

Sergej Jesenjin


[i]


RASTANAK


Vece crne obrve natuce
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juce
Da se juce nismo rastali nas dvoje

Zaboravi mracne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
U dusi su mi jedino ostale

Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati
Pricacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati

Pricacu joj o nama koje kuda
I o zivotu sve sto bude htjela
Glavo moja neizmjerno luda
Do cega si ti mene dovela





OSJEĆAM


Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sijenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvjeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te ko poeta.

***

Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.

Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tijelom
i kao s drugom poć u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom





ZALOSTI MOJA...


Zalosti moje kad te gledam!
O, kakva bol, o, kakva tuga!
Kao da stobom jesen blijeda
pruza nam samo bakar luga.

Tudje su usne sve raznijele
toplinu tvoju, trepet tijela.
Kao da nam je duse svele
kisnica ledena obuzela.

Pa sta! Zar da se i nje plasim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom nasim
sem vlaga ta i trulez zuta.

Pa ni za sebe ja ne sazdah
tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo predjoh staza,
koliko grijesih ja na njima!

Zivote, smijesno nesuglasje!
Tako je bilo i ostace.
Kostima golim breze krase
bastu, to groblje, ko krastace.

A kao gosti baste, i mi
uvenucemo, pasti nijemo.
Kad nema cvijeca vec u zimi
zasto da za njim tugujemo?





SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA


Sve što živi ožiljak ima,
još iz djetinjstva, poseban, ran.
Da nisam pjesnik, ja međ' svima
bio bih hulja i lopov znam.

Mršav i rasta odveć malena,
međ' djecom bio sam uvijek heroj,
često, često nosa razbijena,
vrać'o sam se ja i pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
riječ ceđahu usne krvavo-tmaste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste -

Pa i sada, kada se bez traga
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadašnje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Kao nekad imam hrabrost mušku,
al' nov korak moj se drukčije sluša…
Dok mi nekad razbijaše njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć' se raste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste!





PJEVAJ, PJEVAJ


Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…

Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk'o.

Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran - zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah - kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.





NE SMIJEŠI SE TAKO


Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.





O GLUPO SRCE


O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.





PISMO MAJCI


Jesi l' ziva, ti, starice draga?
Ziv sam i ja. I pozdrav ti saljem.
Nek' vecernja ona svjetlost blaga
Dom tvoj kupa nevidjenim sjajem.

Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da cesto izlazis do puta
S iznosenim , starinskim kaputom.

Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika puni stravom tamu:
U kafanskoj tuci kao neko
Zario mi ispod srca kamu.

Nemoj vise biti brizna lica!
Samo tlapnjom strasno mucis sebe.
Nisam tako teska pijanica
Da bih umro nevidjevsi tebe.

Kao nekad, njezan sam i sada,
Zivim samo jedno sanjajuci,
Da se sto prije iz ovoga jada
Sto prije vratim nasoj trosnoj kuci.

Vraticu se kad nam basta granje
U proljece bijelo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budis ko prije osam ljeta.

O, ne budi odsanjani zamor,
ne ozivljuj sto je htjela dusa -
Odvec rani gubitak i zamor
U zivotu moradoh da kusam.

I ne uci da se molim. Necu!
Minulo mi prosli dani skrise.
Samo ti mi, majko, nosis srecu,
Kao ti mi ne sja niko vise.

Zato nemoj biti zabrinuta
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi precesto do puta
S iznosenim starinskim kaputom.





MAJČINO PISMO


Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim
i mjesto predsjednika
u volispolkomu

Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."

Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.





ODGOVOR


Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!

U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.

O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.

Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.

No proljeće ovo
moju ljubav sada
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.

No, ova rugoba
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.

No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.

Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.

Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.





TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE


Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.





HALJINA MODRA


Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."





TKO SAM, STO SAM...


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.





O, PROBUDI ME


O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.





LISICA


Na razmrskanoj nozi se dovukla
i savila kraj brloga uz brijeg.

Krvava nit je granicu povukla,
odijeliv joj od mrka lica snijeg.

Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.

Nad njom ko žuna kružila je magla.
Vlažno se veče žarilo u krug.
Uznemirena glava već se sagla
i hladan bje na rani jezik dug.

Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.





PJESMA O KUJI


Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.





ISPOVIJEST MANGUPA


Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.





SESTRI ŠURI


U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.





NEMOJ LIKOVATI


Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.





SNJEZNO POLJE


Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?





JA UMORAN JOS NE BIJAH TAKO


Ja umoran još ne bijah tako.
pod tom vlagom sluzavom i tmurnom
o nebu sam snivao zvjezdanom
i zivotu svome zlom i burnom.

Nisam jednu ja volio ženu
i njih mnogo ludilo je za mnom.
da l' se zato huda sila prenu
sto me preda mom pijanstvu tamnom?

Beskonacna, razuzdana noci!
terevenka to mi nije prva!
da l' se zato rastacu mi oci?
kao listak plav pod zubom crva?

Ja ne kukam zbog izdaje neke,
nit' od lake pobjede sam srecan.
zlatno sijeno one kose meke
pretvara se u žbun mutnog cvijeca,

Pretvara se u pepeo, vodu
što jesenju maglu sipko prati.
prošle dane ne žalim, nek' odu,-
ne, ja necu da se ista vrati.

Umoran sam od muka bez cilja,
i sa cudnim smješkom svijetom bacan,
ja u lakom tijelu, prepun milja,
nosim tihi svijet i mit mrtvaca.

A možda je to sudbina laka
da kroz jame skitamo se svijetom.-
ko u neku košulju ludaka
odjenusmo prirodu u beton.





CRNI ČOVJEK


Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi.
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi.

Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga sa mnom nema,
ja sam....
kraj razbitog zrcala...
[/i]


24.01.2005.

IRFAN HOROZOVIC

Rođen u Banja Luci 27. IV 1947. godine gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Filozofski fakultet (Komparativna književnost i Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu. Bio je urednik Studentskog lista Pitanja i Putevi. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u Banja Luci. Živi u Sarajevu. Urednik je u igranom programu RTV Federacije BiH i glavni urednik časopisa Život. Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na televiziji (Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je u Rimu.



Bibliografija


1. Šesta smrt Benjamina Talhe. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1968.
2. Zvečajsko blago. Pjesme. Glas, Banja Luka 1969.
3. Ružičasta učiteljica. Dramolet. Narodno sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1970.
4. Talhe ili šedrvanski vrt. Proze. BC, Zagreb 1972; – 2. prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1991; 3. izdanje Sarajevo Publishing, Sarajevo 1997. I na esperantu: Savez za esperanto BiH, Sarajevo – Banja Luka 1991.
5. Soba. Groteska. Prolog. Zagreb 1970; – 2. izd. Zajednica profesionalnih pozorišta, Sarajevo 1977.
6. Tanka katanka. Farsa za djecu. Dječije pozorište Banja Luka 1971.
7. Zadovoljština. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1972.
8. Salon gluhonijemih krojačica. Pripovijetke. Svjetlost, Sarajevo 1979.
9. Testament iz mladosti. Poezija. Glas, Banja Luka 1980.
10. Šeremet. Drama. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo 1985.
11. Karta vremena. Priče/roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1983.
12. Noćne ceremonije. Izabrane priče. Svjetlost, Sarajevo 1984/1985.
13. Vauvan. Roman za djecu. Klub "Ivan Goran Kovačić", Bihać 1986; – 2. izd. "Veselin Maleša", Svjetlost, Sarajevo 1990; – 3. izd. Bosanska riječ, Wuppertal 1995; – 4. izd. Targa, Zagreb 1995; – 5. izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000.
14. Rea. Kratki roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1987.
15. Mađioničar iz prijestolnice domina. Pripovijest za djecu. Glas, Banja Luka 1988; – 2. izd. 1990; – 3. izd. Targa, Zagreb 1995: – 4. Izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000 (zajedno s Vauvanom).
16. Kalfa. Roman. Svjetlost, Sarajevo 1988.
17. Iluzionistov grob i lebdeća žena. Priče. Prosveta, Beograd 1991.
18. Posuđena rečenica. Drama za glasove. Radio–Sarajevo 1991.
19. Prognani grad. Priče. Antibarbarus, Zagreb 1994.
20. Bosanski Palimpsest. Priče. Durieux, Zagreb 1995.
21. Sličan čovjek. Roman. Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.
22. Oblak čija lica prepoznajemo. Izabrane priče. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo 1997. – drugo, promijenjeno izdanje, kod istog izdavača 1999.
23. Knjiga mrtvog pjesnika. Poezija. Horus, Zagreb 1997. – drugo, prošireno izdanje, Bosanska knjiga–Šahinpašić, Sarajevo 1999.
24. Inspektor vrtnih Patuljaka. Roman za djecu. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo–Amsterdam 1998.
25. Proba. Dramolet. Kamerni teatar 55. Sarajevo 1998.
26. Berlinski nepoznati prolaznik. Roman. Ljiljan, Sarajevo 1998.
27. Prodavnica noževa. Izabrane priče. Damad. Novi Pazar 1999.
28. Izabrane pripovjetke. Sejtarija, Sarajevo 2000.
29. Filmofil. Roman. Sejtarija, Sarajevo 2000.
30. Imotski kadija. Roman. Ogledalo, Sarajevo 2000.
31. Tri Sabahudina. Tragična komedija. Praizvedba u Kamernom teatru 55 u Sarajevu # 12. 2001.
32. Izabrane Igre. Drame. Svjetlost, Sarajevo 2000.
33. Buduće svršeno vrijeme. Poezija. DES, Sarajevo 2001.


NAGRADE

Nagrada 7 sekretara SKOJ-a 1972.
Nagrada Grada Banja Luke za kjnizevnost 1980.
Nagrada za najbolju knjigu za djecu, KPZ i Oktobarska pjesnicka drugovanja Tuzla 1986.
Nagrada Drustva knjizevnika BiH 1988
Nagrada "Mesa Selimovic" 2004





DODJELA NAGRADE MEŠA SELIMOVIĆ 2004.


Dobra večer!

Kao i lani, ja moram i večeras reći da, sada još sa jednim dodatnim razlogom, da je Tuzla, izgleda stvarno, postala za književnost jedno izuzetno važno mjesto na cijelom ovom prostoru koji, inače po svojim propozicijama, pokriva nagrada "Meša Selimović". To je bilo jasno već i lani, ali danas, večeras, to je, čini mi se, jedna velika činjenica. I zahvaljujući toj energiji koja je sadržana u samoj koncepciji nagrade "Meša Selimović", mi smo imali ove godine priliku kao žiri 1 da radimo izuzetno lijep, radostan i književno uzbudljiv posao.

To se još, na neki dodatni način, uljepšalo time što smo, kao što ste vidjeli i čuli, prišli toj jednoj maloj inovaciji, pa smo nekih 20-ak dana prije ove večeri, prije samog dodjeljivanja nagrade izabrali i taj, takozvani, "uži izbor" 2 od ova 4 romana koji su vam malo prije, upravo bili predstavljeni, na jedan vrlo kulturan način, moram dodati. I tako se dogodilo da je, zapravo, i prije ove večeri, skoro da kažem, nagrada bila dodijeljena. Moglo bi se reći da je bila preliminarno dodijeljena četirima autorima i četirima romanima. A to se onda potvrdilo i u našoj "višefaznoj" diskusiji unutar naših sastanaka, prvo virtualnih, a onda i stvarnih. Potvrdilo se, naime, na jedan vrlo lijep način: cijela diskusija o ovim romanima se kretala u znaku potpuno prijateljskog srdačnog neslaganja. Onako kako su ovi romani među sobom različiti. A zaista su potpuno različiti kao 4 mala svijeta, kao 4 virtualna mikrokozmosa. Tako smo, naravno, i mi u žiriju između sebe različiti sa svojim potpuno zasebnim književnim preferencijama, ukusima, itd.

A ono što je lijepo u cijeloj ovoj priči oko nagrade "Meša Selimović", i to dugujemo njenom osnivaču koji je to tako unaprijed osmislio, lijepo je što ona ne nosi sobom ama baš nikakav diktat izvan same književnosti. Znate ono kako su nekad znale nagrade nositi sobom neke nevidljive prešutne, ali ipak, vanknjiževne dikatate: političke, ideološke, ovakve - onakve... U ovom slučaju, u slučaju ove tuzlanske nagrade toga, stvarno, nema. Tako da smo mi kao žiri radili jedan, kažem, vrlo ležeran, a, istovremeno, jedan vrlo ozbiljan posao.

I imali smo zadatak da samo međusobno razmjenjujemo, dubimo razno - razne književne i vlastite dojmove, ukuse, književne kriterije, itd. Elem, dogodilo se da su od ove 4, ponavljam, potpuno jednako vrijedne knjige, da su kroz to naše razgovaranje, dogodilo se da smo došli, naravno, do onoga koji će večeras ponijeti taj vijenac po drugi put dodijeljene negrade "Meša Selimović". Došli smo, mogu i to reći, sasvim transparentno i otvoreno, takav je i dogovor u žiriju bio, došli smo do toga ne-jednoglasno. I to smatram, zapravo, kvalitetom više. Jer jednoglasnost uvijek, nekako, podrazumijeva nekakvo nasilno ujednačavanje. Sad bih trebao reći ko je... (smijeh)

Dakle, na taj način smo došli do jednoga vrlo sigurnoga izbora, potpuno sigurnoga, provjerenoga. A kažem nejednoglasnoga u tom smislu što je dobitnik izabran većinom glasova, na taj način što je mao 2 prva mjesta i 2 druga mjesta u našem glasanju, u svim tim pretresanjima.

I to je, ja moram reći i sasvim osobno - na moje veliko zadovoljstvo: Irfan Horozović (pljesak)... Dakle, Irfan Horozović i njegov roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu"!

1Žiri nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. radio je u sastavu: Branko Čegec (Hrvatska), Ivan Lovrenović (BiH, predsjednik žirija), Nedžad Ibrahimović (BiH), Marko Vešović (BiH), Svein Monnesland (Norway);

2U uži izbor nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. nominovana su četiri romana: Asmir Kujović, "Ko je zgazio gospođu Mjesec", Vrijeme, Zenica 2002, Davor Slamnig, "Topli zrak", Sysprint, Zagreb 2002, Irfan Horozović, "William Shakespeare u Dar es Salaamu", Mozaik knjiga, Zagreb 2002. i Balš Brković, "Privatna galerija", Durieux - BuyBook - OKF Cetinje, Zagreb 2002; (Ivan Lovrenovic, DIWWAN)





Hadzem Hajdarevic: DERVISI I SMRTNICI


Od Talhi pa do Shakespearea u Dar es Salamu protekle su decenije Horozoviceva knjizevnog rada... Nagrada "Mesa Selimovic" moze se doimati i kao nagrada za Horozovicevo zivotno koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje...

Netom su zavrseni i ovogodisnji tuzlanski knjizevni susreti: Cum Grano Salis. Dobitnik vecma prestizne bosanskohercegovacke knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" za najbolji roman objavljen u prosloj godini na prostoru bosanskoga, crnogorskoga, hrvatskoga i srpskoga jezickog izraza je banjolucko-sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic za roman William Shakespeare u Dar es Salamu ("Mozaik knjiga", Zagreb, 2002.). U najuzem izboru za "Selimovica" bili su i Balsa Brkovic (Crna Gora), Asmir Kujovic i Davor Slamnig (Hrvatska)... O cijeloj ovoj kulturnoj smotri uredno su izvijestili svi domaci mediji. Cak i oni u nesporednom i daljem nasem okruzenju. Slovenci su poslali i televizijske novinare. Ocito da je preduzimljivi nacelnik tuzlanske opcine Jasmin Imamovic, koji, uza sve druge politicke, pravnicke, organizacijske itd. poslove, uspjesno ustrajava da bude i pisac, jako dobro uvidio da su u svakom programu, projektu, akciji najvazniji mediji. Mediji na Balkanu vedre i oblace. Oni su istodobna i so i rana drustva u kojemu zivimo. Ko je u zavadi sa medijima, taj je u zavadi s vlastitim zivotom... U ovoj kolumni necu pisati ni o domacinskoj dobrostivosti Tuzlaka, ni o prijatnim druzenjima sa piscima iz Sarajeva, Zagreba ili Podgorice, o novim poznanstvima, projektima, autorsko-izdavackim dogovorima, ni o povremenim, pojedinacnim piscevsko-profesorskim "promocijama" vlastitoga ega, jer se to valjda sve i podrazumijeva u ovakvim prilikama; zelio bih pisati o neposrednom osjecanju koje sam imao nakon dolaska iz Tuzle u Sarajevo.

Uz to, moram priznati da Horozovicev posljednji roman nisam, nazalost, citao, jer su ga i ja i gotovo svi drugi koji su od 30. juna do 3. jula boravili u Tuzli, izuzev clanova Zirija, dakako, mogli vidjeti tek za vrijeme susreta – roman se nije uopce pojavio u knjizarama ni u Sarajevu ni u drugim bh. gradovima – pa nisam u mogucnosti govoriti o samom romanu, njegovoj ocekujucoj uspjelosti i autorovu pomicanju postignutih istrazivackopripovjedackih granica, ali mogu od srca cestitati Irfanu Horozovicu na ovoj uglednoj nagradi i vjerovati da je autor i u ovoj prozi ostao na onoj knjizevnostvaralackoj razini koja ga je svih ovih godina uvrstavala medju prve, medju najpriljeznije, najrasnije, najtankocutnije "vrtlare" u nasemu jeziku. Dovoljno je podsjetiti se da su od Talhi pa do Imotskoga kadije i, evo, do Shakespearea u Dar es Salamu protekle cijele tri decenije, i vise, Horozoviceva briznog i stvaralacki odgovornog knjizevnog oblikovanja. Iz tih se razloga Nagrada "Mesa Selimovic" moze jednako doimati i kao nagrada za zivotno Horozovicevo djelo koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje.

Bosna je zemlja oskudna i u nagradama i u nagradjivanju. Pogotovo je oskudna u knjizevnim nagradama. Pa i kada dodje do nekog javnoga priznanja, onda je ono, gotovo obavezno, prefiltrirano kroz razlicitie ideoloske laboratorije, kroz lobijske, lokalne iliti koje druge interese... Tuzlanska Nagrada "Mesa Selimovic" najneposrednije govori o trajnoj, da ne kazem samouvjetovanoj, otvorenosti ovoga drustva prema susjednim knjizevnim i opcenito kulturnim tradicijama bez obzira da li su i koliko su te druge tradicije otvorene prema bosanskohercegovackom kulturnom zivotu i njegovim promotivnim interesima.





Irfan Horozovic dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic"


Dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" je Irfan Horozovic . Laureat je nagradu primio u srijedu 2. srpnja u Selimovicevoj rodnoj Tuzli, a za roman William Shakespeare u Dar Es Salaamu. Ima u ovoj laudaciji neke dublje simbolike: priznanje s imenom autora Dervisa i smrti otislo je u ruke onoga koji se takodjer cijeli zivot odupirao izgonu iz vlastitog zavicaja. Rodjen 1947. u Banjoj Luci, visoke skole svrsio u Zagrebu, Horozovic je dozivio sudbinu da u svojim zrelim godinama bude izgnan iz vlastitog grada i jezika. Sjajni romansijer i prvi nas "borhesovac" prihvatio je poziv i izazov da bude kronicar propasti Banje Luke. Iz grada koji danas obilazi papa protjeran je Irfan koji ga je u ljubavi i umijecu ovjekovjecio.

Ako je Horozoviceva prijeratna knjizevnost bila ustremljena duhu savrsenstva, ratna i poslijeratna nisu iznevjerile to stremljenje, nego su mu pridodale i tesku ulogu svjedocenja. Autor Kalfe koji cezne o tom da upozna duh Majstora, postaje pjesnik Prognanog grada, jedne od najljepsih knjiga kratkih prica ikad napisanih na jeziku bosanskome. Na pitanje je li ikad bilo goreg vremena u Banjoj Luci od vremena cetnickog divljanja pocetkom devedesetih, jedan njegov lik odgovara: "Jeste. Kad je bilo isto ovako samo mi nismo znali da je ovako." Nakon ratnog potucanja, Horozovic je svoj kofer odlozio u Sarajevu, gdje je njegova kreativna radionica dobila novi zamah. Romani kakvi su Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, te Imotski kadija djela su pune autorske zrelosti, u kojima on ponovo tematizira i propituje motive bosanske biblijske tragedije, dovodeci ih do opceljudskih figura i znacenja. U tom smislu on jest nastavljac Mesine zaduzbine, pokazatelj da moderna literatura nije tek ezotericna igra, vec "medij" u kojemu se kriju cvorista svih nasih zivotnih pitanja. Ne znam treba li podsjecati da je Horozovic jedan od najvecih erudita u nasoj suvremenoj knjizevnosti, covjek koji pokazuje da je literatura biblioteke ono sto mi mozemo imati, ona malarmeovska knjiga koja se cita da bi bila napisana. Njegovo ime Irfan (ar.) upravo to i znaci: poznavatelj, znalac. (DANI)





Muharem Bazdulj: VRATA ZA DUSU PISCA


Objavljena prvi put prije trideset i dvije godine, knjiga Talhe ili sedrvanski vrt najavila je ulazak jednog znacajnog imena u ovdasnju knjizevnost. Prvo prozno djelo Irfana Horozovica i danas predstavlja vrata u cjelokupno njegovo pismo. Ovaj neobicni tekst kao da predskazuje sva kasnija Horozoviceva djela. Tri su grada narocito obiljezila dosadasnje knjizevno stvaralastvo Irfana Horozovica. Prvi i neprikosnoveno najvazniji je Banja Luka. Tamo je Horozovic rodjen 1947. godine, tamo je proveo najveci dio dosadasnjeg zivota, taj je grad privilegirani toponim u njegovoj prozi, srediste literarnog svijeta Horozovicevog. Zagreb je mjesto Horozoviceva studiranja, ucenja knjizevnosti, tamo Horozovic postaje knjizevni kalfa i umjetnicki se formira, tamo stasava citava jedna knjizevna generacija ciji je Horozovic vazan dio, generacija koja je imala svojevrstan zajednicki nenapisani manifest i koja se kasnije poeticki razisla, no njezini predstavnici su i danas medju najvaznijim suvremenim knjizevnim imenima ovdasnjim. Zagreb je takodjer pocetkom devedesetih bio i mjesto Horozoviceva egzila, a i dan danas je to grad u kojem se objavljuju Horozoviceve knjige, grad u kojem njegova djela imaju znacajnu i blagonaklonu recepciju. Tamo je objavljeno i prvo izdanje romana William Shakespeare u Daar es Salaamu, romana prosle godine ovjencanog Nagradom Mesa Selimovic za najbolji roman objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Srbiji i Crnoj Gori.
DALJE...





Što je Shakespeare radio u logoru

Irfan Horozović: "William Shakespeare u Dar es Salaamu",
Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

Od prvih kratkih priča s ratnom tematikom, dobrim dijelom tiskanih najprije na stranicama "Večernjeg lista" a potom sabranih u knjigama "Prognani grad" i "Bosanski palimpsest", pa sve do upravo objavljenog romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" Irfan Horozović (Banjaluka, 1947) izbjegavao je reportažnu doslovnost ili izravno "preslikavanje" ratnih okrutnosti. Isključivo mimetički pristup bio bi, prije svega, neprimjeren njegovu spisateljskom nervu, a drugo, držao je to umjetnički nedovoljno efikasnim. Uspio je dakle, u trenucima kad je kao čovjek i sam bio pogođen (morao je s obitelji bježati iz Banjaluke), sačuvati svoju stvaralaču ravnotežu i napisati neke od književno najuvjerljivijih stranica suvremene bošnjačke i hrvatske ratne proze.

Njegov kratki roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu" potvrđuje, na još radikalniji način, put kojim ide posljednjih deset godina. Sada se naime pisac, u duhu postmoderne proze, odlučuje na višestruko, višeznačno povezivanje svoga teksta s jednim svjetskim klasikom (Shakespeareom) i njegovim najslavnijim djelom ("Hamletom"). Struktura Horozovićeva romana, koliko god on bio kratak (oko 160 str.), vrlo je složena. Priča o protagonistu Ejubu, Bošnjaku koji se nakon logorske torture našao u Danskoj, ekvilibrira između zbilje i privida, između konkretne sadašnjosti i nejasnih sjećanja, između života i literature; kao da se glavni junak "u istom trenutku nalazi u dvije stvarnosti", komentira pripovjedač. Autor vodi radnju vrlo umješno, polazeći uglavnom iz protagonistove pozicije, te podaci stoga pristižu dozirano: Ejuba najprije susrećemo u nekom danskom gradiću na obali Sjevernoga mora kako se bori s utvarama očito traumatične prošlosti, bez prave svijesti o svom identitetu. Pod liječničkim je nadzorom, a pokazat će se da je i pod policijskim jer je zaštićeni svjedok međunarodnog suda u vezi sa zločinima počinjenim u logoru u kojem je uspio preživjeti mučenja. Tek će na kraju čitatelj doznati i ključni podatak - zašto je Ejub šekspirofob: njegov je bivši logorski stražar nosio nadimak Shakespeare, a dobio ga je "zbog zanosa i teatarskog patosa kojim je obavljao svoj morbidni posao". Nije nevažno reći da Horozović svoj roman ne završava pesimistički, nego dapače jednom vrstom hepienda, dvostruko potcrtanog: prvo, logorski je "Shakespeare", koji je krenuo likvidirati Ejuba, posljednjeg živog svjedoka svojih zločina, uhvaćen, a drugo, glavni je junak odlučio sagraditi "zamak" u kojem će (valjda sretno) živjeti sa svojom Dankinjom Gerdom.

Horozović je svoju priču, kako smo već rekli, naslonio na "Hamleta". Nije mogao pogriješiti u izboru, jer kako reče A. France "Vi pripadate svim vremenima i svim zemljama... Živimo zajedno, prinče Hamlete, vi ste ono što smo i mi, čovjek u sredini općeg zla". Premda to naslanjanje ne naliježe najbolje na pojedinim mjestima (tamo gdje se pomalo nasilno traže sličnosti), intertekstualne su veze vrlo efikasno uspostavljene na različitim razinama - od izravnih i neizravnih citata, preko paralelizma likova (čak i imena) i situacija, pa do sugestivne asocijativnosti. Budući da je ta asocijativnost ovisna o općoj kulturi, obaviještenosti, načitanosti, senzibilitetu pojedinca, da se dakle realizira individualno, ostavit ćemo to otkrivalačko zadovoljstvo čitateljima. Samo ćemo jednu činjenicu spomenuti, onu najvažniju, od koje je pisac krenuo i na kojoj je cijelu svoju romanesknu zgradu sagradio, a ona nikako nije bila fikcija nego crni život: logorske "Shakespeare" kao egzekutore omogućili su među ostalima i doktori književnosti, šekspirolozi. Sjećate li se jednog takvog oksfordskog doktora koji se zvao Nikola Koljević?
(...)
Irfanu Horozoviću je na nagradi prvi čestitao prošlogodišnji laureat Marinko Koščec. Autor je kazao kako je u njegovu romanu William Shakespeare ime broda koji plovi od Casablanke do Dar es Salaama i koji se pojavljuje u autorovim snoviđenjima. - Suštinski dio priče govori o psihološkom iscjeljenju jednog teško ozlijedjenog čovjeka koji nosi sa sobom sve ono što se događalo u Bosni tijekom minulog rata. Knjiga je napisana za one čitatelje koji žele razgovarati i s likovima, ali i sa samima sobom, pa i s piscem. Onim piscem koji poštuje svoje čitatelje i otvara im prostor u kojem oni mogu naći odgovore na sva tražena pitanja - kazao je okupljenim novinarima Irfan Horozović. Dodao je još kako autora u romanu gotovo i nema, osim što je nekima od likova iz romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" posudio neke svoje misli.
(vecernji list)





Filmofil

Irfan Horozović, Sejtarija, Sarajevo 2000.


"Snijeg je padao kao u djetinjstvu", recenica je kojom pocinje sedamnaesta glava romana Filmofil izuzetno plodnog bosanskohercegovackog pisca Irfana Horozovica. Ovom recenicom gotovo da se moze odrediti o cemu je zapravo rijec u knjizi ciji je i naslov takodjer vrlo znakovit, ali i taj naslov sa svojim znacenjem je tek bitan element cjeline koju bi ova recenica mogla definisati. A i recenica "Snijeg je padao kao u djetinjstvu", ako i moze biti naslov, vise prilici kakvoj pateticnoj zbirci poezije nego romanu. Filmofil, cija poetika, mada uslovljena piscevom prognanicko-egzilskom pozicijom sto za posljedicu ima ratni okvir romana, jos uvijek u sebi nosi dovoljno elemenata koji se opiru zanrovskom definiranju pod "ratni". Knjizevna kritika obiman Horozovicev opus od dvadeset knjiga svrstava u tri grupe, knjizevnostvaralacke faze. Prva je "borhesovska", druga "banjalucka", a treci, posljednji period, od 1992. godine do danas, naziva "prognanickom" fazom. U toj posljednjoj fazi su nastale knjige: Prognani grad, Bosanski palimpsest, Slican covjek, Knjiga mrtvog pjesnika, Berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, 1998, Imotski kadija i Filmofil. I sam pisac sa takvim novim, stradalnickim iskustvom kaze: "(...)Pisao sam mnogo, u pravu ste. Pokusao sam zapravo na svoj nacin svjedociti. Niz projekata kojima sam se bavio prije rata, ozbiljno i sa velikim iscekivanjima, odgurnuo sam ustranu i poceo sam pisati male ljudske price o strahu, o tragedijama, o zlocinima, o ljubavima u nevremenu, o djeci, o ljudima koji pokusavaju zivjeti u svijetu o kojem su dotad samo slusali ili ga vidjeli na filmu." I upravo je film najjaci faktor opiranja utjerivanja Filmofila u ratnu suru. S pravom. I zasto bi, uostalom, svoje neupitno filmofilsko iskustvo pripovjedac podredio bilo kome drugom ma koliko to drugo, novo, u ovom slucaju prognanicko-stradalnicko, bilo toliko mocno, odredjujuce da jednostavno ne trpi rivalitet. Jesam stradalnik, ali sam i filmofil. Ili je mozda tacnije: jesam filmofil, ali sam i stradalnik, jer filmsko iskustvo je ipak starije. Upravo ta dva iskustva (a autor ih prezentira pravo bogatstvo) u posljednjoj Horozovicevoj knjizi ravnopravno ukrstaju maceve. Kakav god da je ishod, pisac podjednako dobro na citaoca uspijeva prenijeti kako svu radost djetinjstva koje je takvim ucinio i ulazak filma u taj svijet, tako i sav uzas rata koji nemilosrdno razara sve pa i svijest o sretnom djetinjstvu. Jedan za drugim se vjesto smjenjuju mikroeseji o filmu, dijalozi zrtve i katila, vrijeme proslo i vrijeme sadasnje. Citalac koji sa piscem ili junacima romana dijeli isto iskustvo moze reci da je ovaj roman vec vidio, sto mu, svakako, nece uskratiti radost citanja jer se ipak radi o hrabroj knjizi u kojoj pisac stvari postavlja na svoje mjesto i naziva svojim imenom pod cijenu da Filmofila koliko sutra proglase bosnjackim Filmofilom. Ono sa cime citalac, mozda jos uvijek, nije u stanju rascistiti, Horozovic to smjelo radi. Jesmo, rasli smo zajedno, gledali iste filmove, kartali, pili, guzili, ali u ratu se pokazalo ko je ko i sta je ko. Rat je definitivno kraj iluzija. A iluzije su srusili negativci. Oni ce svakako jednoga dana dojahati u Den Haag. Rekao bi Irfan Horozovic. (N. Dzanko, BH Dani, Sarajevo)





TALHE


Talhe ili Sedrvanski vrt roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talha djelo je sto citaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se mijesaju i ostavljaju dojam da se ima namjera prikazati kronika uspona i pada jedne obitelji. Prica pocinje tamo gdje bi obicno trebala biti zavrsena, a fabulacija je tek u sluzbi psiholoskih pasaza, koji mjestimice prelaze u snazne introspekcijske dionice. Napustajuci, prividno, klasicni beletristicki stil, pisac se u krajnjem ishodu predstavlja kao beletristicki majstor. Ovaj paradoks najbolje otkriva samu bit pripovjedackog postupka: ”knjizevni” jezik je desakraliziran, ”analitican”, jer pisanje nije vise plod egzaltacije, vec kontemplacije. Jezik postaje kriziste svih idioma pripovijedanja, on u sebi objedinjuje sve oblike izrazavanja. Dakle, i jezik povijesne kronike, i jezik znanosti, jezik dokumenta i jezik lirike ulaze u alkemicarski melange, koji zorno predocava sam puki zivot, a nikako njegov odslik, odraz, mimesis. Narativni postupak gradjen je na svojevrsnom enciklopedistickom uzorku, tako da on ujedinjuje povijesno, lirsko, filozofsko, religijsko, psiholosko... Sedrvanski vrt je neka vrst ekvivalenta borhesovskom vrtu sa stazama sto se racvaju: “Putovanje je bilo dugo i zavrsilo se u vrtu. Prozor, polusakriven razbludnom vinovom lozom, poluotvoren, pod blagim osvjetljenjem zute svjetiljke i jedna prozracna ruka, nemarno oslonjena na dasku prozora, ruka koja se nicim nije odavala na kamenom zidu, medju otezalim grozdovima, necija ruka sto proviruje iza zavjese, vezene kao arabeska... “Staze tog vrta i u Horozovica su tajanstvene, neizvjesne. Ali njegov zov nije zato manje uzbudljiv, njegova neizvjesnost je jedno cudesno ishodiste. Vrtne staze vode daleko u podrume pamcenja, u sjetu djetinjstva, u jesenji dan, u ljubav i slutnju smrti. Gledajuci formalno, svaki tekst iz Talhi je prica za sebe, ali sve te price ujedinjuje ne samo globalna tematska odrednica, vec i izvjestan tragizam koji ih prozima. Iako dijakronijski disperzivne, ove price se sastaju u jednom zajednickom sredistu, koje pisac u proslovu opisno imenuje ”mjestom gdje vrijeme staje”. To mjesto je upravo u onom famoznom “danu kad je umrla Beatriz Viterbo”, danu kada se covjeku ukaze istina u svoj svojoj okrutnosti: ”Gledao sam bitke i opsade, sumrake civilizacija, mozda bih docekao i svoj kraj (mozda) da me ne prenu iznenadni strah. Zasto sve ovo pisem, cemu uopce rijec?” Suocavajuci se od svog pocetka sa teskocom izricanja, Horozovic ce u svakom svom tekstu insistirati na njoj, od sumnje u svrhovitost pricanja (Kalem i tinta) pa sve do njenog toboznjeg poricanja (Prorocica). Stavljajuci se, prividno, iznad stvari, u ulogu pukog kronicara koji samo registrira dogadjaj, pisac nas uvodi u proces ”dokumentiranja”, gdje njegovi ”racionalni” komentari samo doprinose uvjerljivosti i upecatljivosti samog ”tijela” teksta. Ono sto je lako i neobicno cesto vodi najdalje, veli Ernest Bloch u svojim kratkim zapisima, dajuci nehotice karakterizaciju i dobrog dijela pripovjedackog umijeca. Talhe su, primarno, nastale kao rekonstrukcija jednog svijeta zatrpanog u dubinama pamcenja. Sve ono sto biljeze kronike, ono o cemu svjedoci povijest, ucvrscuje se na stetu porodice. Ili, kao sto veli Julija Kristeva, privilegiranje koherentnosti sistema i drustvenosti, uvijek je naustrb procesa ludila, religije i poezije. Uranjajuci, dakle, u ”podrum uspomena” Horozovic upravo otkriva ta zaboravljena cvorista, cije pulsacije tek muklo osjeca na svojoj koki, u tamnim naplavinama sveopce prolaznosti: ”Ne znam koja je to fantazmagoricna noc uspjela izbrisati moju prisutnost u gradu koji sam vec zaboravio i dovela me u ovu knjiznicu gdje, cini mi se, vec stoljecima kao i sekundama, slovima boje zgusnutog neba ili boje mraka ispisujem svoju obavezu, svoj rodoslov smrti, povijest jedne nepoznate, bivse i buduce porodice, nejasno kao i sama ova zuta hartija na kojoj izvijam slova koja su me u pocetku podsjecala na ljupke tamno-modre kafeze u kojima sam pokusavao uloviti sudbine Talhinih sinova, a sad se ta slova preobrazavaju u mojoj svijesti, ili na mom papiru, nalikujuci sve vise vjestalima”. (Mile Stojic)





BERLINSKI NEPOZNATI PROLAZNIK


Berlinski nepoznati prolaznik je novi roman jednoga od najvecih zivih pisaca Bosne. U njemu je aktualizirana univerzalna drama bosanskoga izgnanika, intelektualca, covjeka koji je izlozen radostima i udesima onoga sto zna i potragom za onim sto je jos nepoznato. U takvim ljudskim, sasvim ljudskim, kovitlacima ista ta sudbina u sebi nosi i sve ostale poznate i nepoznate svjetove okupljene pod kapom nebeskom. Pred citaocem Berlinskoga nepoznatog prolaznika otvaraju se siroka prostranstva otetog zavicaja u Banjoj Luci i berlinskih ulica na kojima se mijesaju proslost i sadasnjost, sjecanje i stvarnost, pamcenje i strah od zaboravljanja. Berlinski nepoznati prolaznik Irfana Horozovica napisan je za one koji se raduju vlastitom citateljskom "sudjelovanju" u tekstu. Napisan je za one koji umiju citati.





FILMOFIL


Roman Filmofil je kafkijanska prica o sudbini tri generacije bosnjacke porodice, pocev od zivotne golgote djeda Jusufa u socijalisticko-jugoslovenskoj romanticarskoj iluziji, preko zavicajne iskorijenjenosti i odiseje sina Senke, pa do posvemasnje izgubljenosti u prognanicko-stradalnickoj kataklizmi svoga grada, unuka Jusufa.
Tragedija i propast Horozovicevih licnosti, zapravo je tragedija njihovog grada, kao definitivno zaokruzene fascinacije, koja ne trpi nikakvu nadgradnju i stoga je njihova kataklizma potpuna i zavrsena. (Alija Piric)





IMOTSKI KADIJA


U knjizevnom opusu velikog pisca uvijek postoji jedna knjiga koja se obicno smatra njegovim "glavnim" djelom, u kojoj je sublimirana suma njegovih sveukupnih umjetnickih napora i u kojoj su njegova poeticka stremljenja i misaona pregnuca pronasla svoj najpotpuniji izraz. Ovim djelom Irfan Horozovic se ponovo vraca borhesovskoj poetici, kojom je obiljezeno njegovo djelo jos od izvanrednog proznog prvijenca Talhe ili Sedrvanski vrt. S obzirom na sirinu tematskog zahvata kojim tezi da objedini gotovo cjelokupnu duhovnu i kulturnu tradiciju bosnjackog naroda, "Imotski kadija" je do sada najambiciozniji, a, po svemu sudeci, i najbolji roman ovog, medju nasim savremenicima iznimno plodnog i cijenjenog pisca.
Od prve do zadnje stranice ovaj "roman putovanja" vodi ziv dijalog sa cjelokupnom knjizevnom bastinom Bosnjaka, od epskih krajiskih junaka, koji se pojavljuju kao epizodni likovi, preko dramaticnig zapleta iz "Hasanaginice", razmisljanja nad Pruscakovim Temeljima mudrosti o uredjenju svijeta, pa do misticnih sufijskih uznesenja iz poezije pisane na orijentalnim jezicima.





WILLIAM SHAKESPEARE U DAR ES SALAAMU


U posljednje vrijeme sve rjedje imamo srecu naici na knjizevno stivo nad cijim recenicama zelimo zastati i iznova razmisliti o skrivenim znacenjskim nijansama. I slicnostima, dakako. Sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic pred svoje citatelje izlazi s pismom cija se sredisnja misao svodi na vjecnu pricu o ponovljivosti, prepoznavanju i slicnosti, trazeci od nas da se u tekst upisujemo vlastitim iskustvima; iskustvima zbiljskog zivota i iskustvima stecenim usvajanjem prica o tudjim, a nasim toliko nalik, zivotima.





IZABRANE PRIPOVIJETKE


Prica o bagdadskoj ribi, kojom se otvara ova knjiga prica jest prica o vjecnim tragaocima za vlastitim ili opcim znanjem. Aladin Talha srece u Bagdadu slijepca koji ga posmatra svojim slijepim ocima i koji vjeruje da ce mu riba iz Tigrisa sto ju je jednom u zivotu vidio prosvijetliti vid. U prici o Sulejmanu hodocasnikova krv postaje muzika. Dusa i tijelo razlistani su u zvuk. Sulejman postaje mucenik i blazenik samoga sebe. Pricom Zelena deva autor pokazuje svoj odnos prema ostalim vidovima covjekova umjetnickog izrazavanja. Nestanak Mirze Kurjaka jest prica o vjecnom iskusavanju "mogucnosti i granica" ne vise zivota nego smrti. (...)”Evo price koja ni samom meni nije jasna...” – pocinje jedna od ranih pripovijedaka Irfana Horozovica (Kalem i tinta). Pocinje tako kao da pripovjedac hoce u samom startu svoga pripovjedackog postupka izrelativizirati ono sto u svakoj prici oduvijek prepoznajemo kao dogadjaje i njihove protagoniste/likove. Kao da ni dogadjaji ni likovi, kroz cije su zivotne sudbine dogadjaji prelomljeni, nisu toliko bitni za pricu koliko je, kao u Seherzadinu pripovjedackom vezu kroz Hiljadu jednu noc, bitna sama prica. Likovima i dogadjajima predodredjena je sudbina jednog od Horozovicevih junaka, Aladina Talhe, ”koji se skrio pod Seherzadin jezik” pa ”ne bjese vise nista do okus datule koji se topio u njenim ustima”. Tako, naime, zavrsava pripovijetka Prica o bagdadskoj ribi iz Sedrvanskog vrta. Tom pricom pocinje i ova knjiga izabranih pripovijedaka Irfana Horozovica. Horozovic je jedan od najlabirintnijih pripovjedaca savremene Bosne. Vec od ranih proza (Talhe ili Sedrvanski vrt, 1972.) pa do posljednjih (Bosanski palimpsest, 1995., Berlinski nepoznati prolaznik, 1998., Imotski kadija, on je ustrajan u traganju za dalekim koliko i bliskim svjetovima koji postoje samo onoliko koliko su obuhvaceni jezikom ili, pak, sjecanjem na pricu o njima. Horozovicevu citaocu, kako najcesce primjecuju kriticari njegova djela, na trenutke je dato da i sam postane pisac/sustvaralac onoga sto se pred njegovom imaginacijom raskriva kao beskonacni mozaik omamljujucih vrtova u prostoru i vremenu. Ti vrtovi jednako funkcioniraju i izvan svakog prostora i svakog vremena. Tada mit nikada nije blizi covjeku i stvarnost nikada nije zagubljenija u magli mita. I jedno i drugo odvijaju se pred nasim ocima kao u onoj fizikalnoj zakonitosti o spojenim posudama (vrtovima). Jedino sto nikada nismo kadri vidjeti cjelinu tog vrtnog mozaika maste-stvarnosti-price u kojemu se zbiva magija jezika, magija zive rijeci, magija naseg prisustva na mehkim rubovima stvarnosti i sna, nego sve te vrtove-posude nosimo u sebi kao nesto sto nam je oduvijek bilo sasvim blisko i sto je oduvijek bilo nase. Pa sve postaje besmisleno i apsurdno osim same price. Narator bi da se igra (sa) svojim citaocem kad kaze da prica ni samome njemu ”nije jasna”. On bi da citaoca vodi za ruku i pokazuje mu ono sto je kanio ukriti. Ako, medjutim, nije jasna prica, jest pricanje. Ako nije jasan vrt-posuda odakle, kao citaoci, preuzimamo znanje/osjecanje o prici i pricanju, jest samo citalacko trenje u koje uplicemo i vlastite citalackoreceptivne niti u rasprostrtu tkanicu pripovijedne strukture. Prica ne prestaje tamo gdje je zavrsena. Citalac se ponekad moze vratiti nazad kroz pricu (narator mu ponekad cak kaziprstom pokazuje pravac za povratak), bez obzira koliko ce mu put i znaci pored puta biti poznati. Citalac moze ponijeti pric sa sobom i nastaviti je dopricavati istom onom pripovjedackom marljivoscu kako je svoje price kazivala dovitljiva Seherzada ili kako ih kazuju Horozovicevi ”pripovjedaci”. Jer sve su to kazivanja o ljudima koji kao da su se nehoticno otrgli od svojih zivotnih konteksta i kontinuiteta ili mita pa sad bahuljaju u dijelovima ili cjelinama vlastitih sudbina kroz pamcenja onih koji su ih sreli u vlastitoj prici, uobrazilji, snu ili ludilu. Zato, bit ce da su u pravu oni kriticari koji citajuci Horozovica posezu za komparacijama s knjizevnickom babilonijom H. J. Borgesa, odnosno tzv. borhesovstinom koja je osamdesetih godina preplavila juznoslavenski knjizevnicki prostor, ali su jos u pravu oni vrjednovatelji Horozoviceva djela koji kazu da je ovaj pisac svoje vrtove obradio i ponudio citalackoj javnosti nesto ranije nego sto je na ove prostore nahrupila blagotvorna literatura genijalnog Latinoamerikanca. (Hadzem Hajdarevic)





OBLAK CIJA LICA PREPOZNAJEMO


Vec od prve price, u Horozovicevim pricama, na cudesan nacin, mjesa se stvarno i nestvarno, pretapajuci se jedno u drugo, i ne razlikujuci se medjusobno. U gotovo svakoj prici javljaju se rijeci tajna, tajanstvo, tajanstvenost. Citanje Horozovicevih prica predstavlja, u stvari, odgonetanje, otkrivanje njihovih tajni. Knjiga "Oblak cija lica prepoznajemo" predstavlja citalacki izazov i za ucenike i za nastavnike. I jedni i drugi morace da se u njima snalaze onako kako znaju i mogu. (Milan R. Markovic)





PSI OD VJETRA: PORODICNA TRILOGIJA


Horozoviceva porodicna trilogija povijest ne vidi kao zbivanje u njegovom kauzalnom lancu, nego kao refrenicno stanje u kojem zlo transcedentira kroz svaki isjecak povijesti i kojim upravljaju iracionalne osnove mracnih ideologija. Svete price, kaze Horozovicev hronicar, u takvoj povijesti sluze samo kao opravdanje zlocina, pa se na toj osnovi u ovim romanima zasniva metafizika zla. Na tom postamentu Horozovicev telegeneticki revizionizam sa nivoa intimnog i porodicnog razorio je do kraja ideolosku interpretaciju povijesti koja je u ovdasnjem kulturnom identitetu povijest proglasila jedinim prostorom nasih zivota, a politicki sistem vrijednosti izdigla na metafizicku razinu. Horozovicev hronicar i likovi njegovih romana na koncu pronalaze se u prici o identitetu zrtve, ciji iskaz proslost otkriva kao moru, tragicni niz zlocina, puki skup ideoloski konstruiranih znakova, simbola i amblema.





VAUVAN


U jednoj obicnoj bosanskoj basti u kojoj se radja Vauvan pocinje prica o cudnim junacima koji su svi "mimo svijet": o zimzelenom psu koji se na kraju pretvara u listic i vjetar ga odnese, o djedu Bademu Azizu Tamovicu, vjerovatno najnevjerovatnijem profesoru na planeti, te o onome koji je sve ovo prica i ostalim junacima. Pisac potpuno izjednacava mastu i realnost, mijesa ih stvarajuci tako jednu novu, umjetnicku realnost, i u tom spoju citaoca cesto iznenade neocekivane slike. (Ivica Vanja Roric)

24.01.2005.

Irfan Horozovic

[i]


... Rijec nikad ne umire. Rukopisi ne gore. Ponekad je mrak toliko dubok da ga samo blijesak rijeci moze osvijetliti. Rijec se reinkarnira u covjeku. I to je korijen svega ...

…Da li su svi oni koji dobro žive, a kao puni su razumjevanja za druge i obecavaju da cemo jednom svi dobro živjeti, ako svi zajedno dobro zapnemo, da li su oni sposobni ? Da li su oni koji mnogo rade a slabo žive (zaraduju) nesposobni? … (KALFA)

… Ljudi cine jedno te isto, onako kako znaju, kako mogu, kako misle da je pametno. Svi su sobom zadovoljni i svi su zapravo nesretni … (KALFA)

… Sjecanje je rezbarena samoca. Rezbarija se pomice u svijesti kao oživjeo tajanstven grad, kao paralelni svijet, kao apsolutni svijet koji je potisnuo sve ostalo, koji je preuzeo vlast … (KALFA)





MRTVA LJUBAV


Ne budi mrtvu ljubav

Skloni prste
od pepela
skini čađ
buduće vatre

Ne diraj pepeo
ne pali novu vatru
u hladnoj peći

Ne budi mrtvu ljubav

Pusti je neka plamsa

i grije te

iz vječnosti





BALADA O MRTVIM PRIJATELJIMA


Ja koji bijah najstariji
izvukoh slamku mladosti

Izabran sam od njih
kažnjen
kao u igri karata

Između lažnih kapuljača
tražiti moram
onu koje nema

Na mračnom korzu
prepoznati djevojku

I azur pronaći
u svakoj čaši

Iz svog sna
oni gledaju
kako živim





BALADA O PEKARU


Sinoć su odveli pekara
iz našeg malog sokaka
pekar je pekao kruh svima
i brašnjav je bio sred mraka.

Kažu da je imao blaga
kuću od kruha, ženu i kći,
nahranili su njime možda
ledene zube gladne noći.

Od starog kruha i od zebnje
sokak je sad čekaonica
videć pekara u zrcalu
svako se sjeća svoga lica.

I kad si s njom i kad je prošla
uspomena je vječno strašna
a mali sokak što se ruši
zri opet u mirisu brašna.

Večeras će doći po mene
jer sam poznavao pekara
zapisivao naše snove
i sve što se dogodilo s nama.





OGLEDALO


slušajući o unutarnjoj džamiji


Sagradit ću munaru
u samome sebi

Pitat ću ponizan
Odgovor

Odgovorit ću ponizan
Pitanju

I rastočiti se u gorama oblaka





SKRITA


Svoje smo pjesme zaboravili
duboko ih u podrum zabravili.

Kad je oluja krov naš srušila
iz podruma se pjesma začula.

Prepoznali smo je - beskućnici
pronašli znak u njoj - ponornici.

Sad se po svijetu s nama vuče
kao dim iz nevidljive kuće.





DZAMIJA


Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.

Mujezin se u snu našo
na munari s oblacima.
kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli
iz mahale njene ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena
u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin
skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.
Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.





MRAMORNO MORE


Napustam te raspuknuta kuglo mraka
strasno zaobljenu nekad
omedjujuci neizmjerno gnijezdo
zeljnu odaju
gdje se talozi san

Opijene dotaknutim samocama
gdje se tijela uspinju u svenucu
iznenadi nas jeza
i nenadni prostori prozracnosti jutarnje
u koje uranjam sad
sam
naslucen blagom smrcu sto mi se brazdom
u potiljak utiskuje

Evo me vale
u tvojoj okruglosti siroj od moje
plovim
rascinjen bezmjerno
smrknut u zgusnutu tacku zaborava
tek oblinama potaknutog srha prepoznatu

p o s t f e s t u m
Zar vidjeh ista
i ko se okrece to
vjetar samo
pred cijim se dahom okamenjuje more
more nepostojecih uspomena
more mramorno





U NOCIMA KOJE SU NAILAZILE, PAUK


ili nedovrseni listovi o knjizi sto slijedi, o skupljanju podataka za rodoslov Talha, o sjecanjima Bagrem Dzaferovim prije zatocenja u Knjiznici, s objasnjenjem kosmara, o blagom picu, luckastim pricama, o pauku i drugim stvarima

U svemu sto sam mislio tih casova, sati, kratkih trenutaka, nepovratno se i neumitno javljala jedna iznenadjujuca misao, neoblikovana jos, zapravo nesto sto bi se tacnije moglo nazvati prethodnicom jeze, korijenom straha, nesto sto se svakoj pomisli, primisli, u onom trenutku kad su se najvise mogle pribliziti svojoj biti, cinilo besmislenim i laznim, kao neka ljuska koja istog trenutka otpada, pretace se i nestaje u cistoj prozracnosti, ostavljajuci me, samog, golog: gola zivotinja, preplasena, prenuta nejasnim i sumnjivim sumom, potaknutim u samoj njoj, na nekom blagom jesenjem proplanku. Strah!

Pauce! Kuco nedvosmislena! Blagi su pipci tvoji dok uranjas u moje celo, ostrim i zlatnim vrscima sto prodiru kao misao, kao bol. Nastanio si se tu, davno, sa svojim tkanjem, svojim neumitnim rilcima, pokretnim, jasnim. Mogao bih napisati pricu o tebi, o sjeti koju predes.

Rijeci u ogledalu: turban na sijedoj glavi, s dijamantom na celu. Ne preobrazava li se taj dijamant u hitrog gramzivog pauka, spremnog da raskopava put ka bijelim, mozdanim gozbama. Tren! i vec je tu. Zatocenik! Pocinje li pisati svoj rodoslov smrti, jos nesvjestan mraka koji ga okruzuje, nesvjestan najdubljeg ocaja pera u koji pada, nesvjestan knjige koju ispreda da bi je bacio prasini cija je usta tako zeljno ocekuju. Nesvjestan Knjiznice! Tih dugih redova stalaza, polica s knjigama i taloga prasine i pepela koji je ispunjavaju i u kojoj se jedva nazire, kao prahistorijski grad, tek oslobodjen iz zemlje. Luckasti! Citajuci ove redove koji su mozda misao o pobuni, postajes svjestan, kao i njihov pisac, postajes svjestan nemoci, jos i vise, svjestan slova i rijeci sto se preobrazavaju u tisini, natapajuci jednako i tintu i krv. Neces mi vjerovati, naravno, kao sto ni ja nisam vjerovao onima prije sebe. Neko se drugi potrudio da njihove rijeci nemaju onu snagu koju bi morale imati. Ti, dakle, i dalje ostajes tu, zauvijek tu.
(Odlomak iz "Talhe ili sedrvanski vrt ")
DALJE...





POSTAR


Na tramvajskoj stanici, u gomili ljudi, prepoznajem jedno lice. Pristiže tramvaj, putnici ulaze, prorjeđuju se oko njega i on najednom ostaje gotovo sam na peronu, potpuno izgubljen. Odjeven u sivo, kao uvijek otkako ga pamtim, sivim očima gleda za tramvajem, u nedoumici. Možda je to bio njegov tramvaj.Pogled mu prelazi preko mog. Osjetio je da ga gledam, ali, očigledno, ne prepoznaje me. Čini se, u trenutku, kao da je poželio nešto reći, dojaviti, ali riječi se neizgovorene vraćaju u svoju šutnju, u njegovu izgubljenost. Trznuo je pritom ramenima, kao da namješta svoju torbu i s izrazom nenametljivog sudjelovanja pogledao ljude oko sebe. Bio je to doista on.
(odlomak iz "Bosanski palimsest")
DALJE...





PTICE NA NOKTIMA


Kad ti neko zaviri u oci, on moze vidjeti i tvoju dusu. Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali djecak. I zapamtio sam.
- Cuvaj se, sine, urokljivih ociju, cuvaj se da ti ne ukradu dusu. Svasta ima na ovome svijetu...
Tad nisam o tome razmisljao, ali sad me sve cesce spopada misao: kako onaj cija je dusa moze dusu svoju vidjeti? Nema vise starice koja mi je tako govorila. Nikad je necu moci upitati sta je mislila kad mi je tako govorila.Nema vise ni njene kcerke u cijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego sto sam otvorio oci i vidio svijet.Svijet je, kazu, cudo. A prvo cudo kojeg se ja sjecam bilo je kako udaraju i odvode jednog covjeka od mene, covjeka koji me je pokusavao zagrliti. Omotali su mu nesto oko vrata i tako su ga vukli po nasem dvoristu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igracaka koje prodaju na vasaru. Tad sam ja otrcao.
(Odlomak iz "Oblak cija lica prepoznajemo")
DALJE...



[/i]

23.01.2005.

ALIJA NAMETAK

Rodjen je 1906. godine u Mostaru. Mekteb, osnovnu školu i klasicnu gimnaziju završio u Mostaru, a studij knjizevnosti i srpskohrvatskog jezika u Zagrebu. Po zavrstetku studija dolazi u Sarajevo za urednika „Novog behara“. Kad je primljen u drzavnu sluzbu radi kao profesor u Srednjoj tehnickoj skoli, zatim uciteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu je proveo u Podgorici kao srednjoskolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao srpskohrvatski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi. 1945. godine je osudjen na 15 godina zatvora. Sa izdrzavanja kazne pusten je 1954. kada se zaposljava u « Institutu za proucavanje folklora » a zatim radi kao bibliotekar u “Muzickoj akademiji” do odlaska u penziju 1973. Od 1938. do 1945. uredjuje “Glasnik Islamske vjerske zajednice” a bio je i u urednistvu kalendara “Narodne uzdanice” te “Hrvatske misli”. Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cjelog zivota. Sam ili u izdanju knjizare Ahmeda Kujundzica u Sarajevu stampao je “Narodne muslimanske junacke pjesme”. “Muslimanske narodne pripovijesti” iz Bosne stampane su 1944. godine kada i “Muslimanske narodne zenske pjesme”. Zbirka narodnih pjesama “Od besike do motike” stampana 1970. godine a “Narodne pripovijesti bosanskih muslimana” 1975. godine. Pripovijesti i novele poceo je objavljivati 1928. godine u zagrebackim knjizevnim casopisima “Knjizevnik”, “Omladina”, “Savremenik”, “Vijenac”, “Hrvatsko kolo”, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu stampane zbirke pripovijedaka “Bajram zrtava”, “Dobri Bosnjani”, “Za obraz”, “Ramazanske price”, “Mladic u prirodi”, “Dan i sunce”, “Trava zaborava” i dr. U seriji “Pet stoljeca hravatske knjizevnosti” napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio vise radova iz historiskog i kulturnog zivota muslimana, zatim dosta memoarskih clanaka, folklorne gradje i dr., priredio “Pobozne pjesme” sa Resadom Kadicem, Gasevicev “Mevlud” i jos mnogo drugih znacajnih i raznovrsnih djela. Posthumano mu je objavljena knjiga “Sarajevski nekrologij”.

Umro je u Sarajevu 8. novembra 1987. godine.




Bibliografija


1. Bajram zrtava. Crtice, pripovijesti, novele. Matica hrvatska, Zagreb 1931.
2. Dobri Bošnjani. Novele. Matica hrvatska, Zagreb 1937.
3. Ramazanske price, Sarajevo, 1941.
4. Za obraz. Novele. Matica hrvatska, Zagreb 1942.
5. Omer za nacvama. Pucki igrokaz iz seoskog zivota u Bosni s pjevanjem u tri cina. Sarajevo, 1969.
6. Mladic u prirodi. Lovacke i druge omladinske price. Sarajevo, 1943.
7. Dan i sunce. Novele. Vlastita naknada, Sarajevo, 1944.
8. Abdulah-paša u kasabi. Komedija u tri cina. Sarajevo, 1945.
9. Trava zaboravka. Znanje. Zagreb, 1966.
10. Izabrana djela. Zora; Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
11. Tuturuza i šeh meco. Matica hrvatska. Zagreb, 1978.
12. Nasrudin-hodza. Njegove šale i dosjetke. Mostar, 1928., 1930., 1942.
13. "Musa Cazim Catic". Hrvatski muslimanski kalendar, Mostar, 1930.
14. Salih ef. Gaševic: Mevlud. Sarajevo, 1935; 1936; 1944;
15. Narodne junacke muslimanske pjesme. Sarajevo, 1937; 1938; 1941; 1943;
16. Muslimanske pripovijesti iz Bosne. Tisak i naklada Hrvatske drzavne tiskare Zagreb, podruznica Sarajevo, Naklada knjizare Hadzi Ahmed Kujundzic. Sarajevo, 1944.
17. Muslimanske zenske pjesme. Zbirka narodnih ljubavnih pjesama. Hrvatska drzavna tiskara Zagreb, podruznica Sarajevo, 1944.
18. Bibliografija. folklorne gradje u deset godišta "Behara" s indeksom motiva. Institut za proucavanje folklora, Sarajevo, 1957.
19. Junacke narodne pjesme bosansko-hercegovackih muslimana. Vlastita naklada, Sarajevo, 1967.
20. Od bešike do motike. Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosansko-hercegovackih Muslimana. Vlastita naknada, Sarajevo, 1970.





Muharem Bazdulj: Prvo bosansko izdanje zbirke prijestolnickih tajni


Pripovjedacko i dramsko djelo Alije Nametka iz perspektive suvremenog citatelja djeluje uglavnom dosta staromodno. U novelama Nametkovim jasno je vidljiv utjecaj koji je na njega ostavilo usmeno narodno stvaralastvo. U njima se obicno susrecu motivi rasapa patrijarhalnog sistema vrijednosti, razlicite folklorne pojedinosti, uvidi u starinski bosanski mentalitet, nostalgicni pogledi u proslost. Ima, medjutim, kod Nametka i novela pomalo rustikalno eroticnih, kao i onih sto granice s bajkovitom fantastikom sto nas ponovo podsjeca na utjecaj usmene knjizevnosti koje je Nametak bio zaljubljenik, sakupljac i priredjivac. I dramski su tekstovi Nametkovi pisani u starinskom kljucu, uglavnom kao komedije s folklornim motivima namijenjene siroj publici. Posthumno publicirani nekrologij cudni su putevi teksta. Znamenit je vec primjer Johnattana Swifta i njegovih Guliverovih putovanja. Jedan od najvecih cinika svjetske knjizevnosti svih vremena zelio je u ovoj knjizi ovjekovjeciti svoju konacnu osudu ljudskog roda punu podsmijeha i ruganja, a ustvari je, barem iz danasnje perspektive, napisao knjigu za djecu koju s jednakom radoscu citaju malisani sirom svijeta. I Alija Nametak je, po svoj prilici, vise truda i umjetnickog ocekivanja ulozio u svoje pripovijetke, no iz sadasnje se perspektive kao najtrajnije i najsuvremenije njegovo djelo namece Sarajevski nekrologij, prvotno objavljen tek nakon smrti autorove. Iz cijelog mnostva razloga nije ova knjiga u Bosni i Hercegovini do dana danasnjega dozivjela postenu recepciju, a to zasigurno zasluzuje.
DALJE...





Rasida Kadric: Orijentalizmi u pripovijetkama Alije Nametka


Alija Nametak je u svom pripovjedackom opusu prikazao patrijarhalno- muslimanski zivot, radnju locirao u hercegovacku i bosansku sredinu, ozivio minula vremena i na tu pozornicu izveo junake specificnog mentaliteta (senzibilne i prkosne, pokorne i ponosne, odane i istrajne, koji i posrcu i padaju, ali se dizu, trpe i traju), ljude koji zive u skladu sa cvrstim moralnim normama islama, ponekad opterecene, sputane i okovane tradicijom i patrijarhalnim zakonima. Ako jos dodamo da je Nametkovo djelo protkano istocnjackom zivotnom filozofijom, egzotikom i misticizmom, onda je jasno da se leksika orijentalnog porijekla nametnula kao neizbjezna i neophodna u djelu i da je ona postala nerazluciv dio jezickog tkiva.

Imenicama preuzetim iz turskog, arapskog ili perzijskog jezika, pisac je stvorio autentican okvir u koji je smjestio radnju, upecatljivo prikazao enterijer, pokazao drustvene prilike i odnose, opisao obrede i obicaje, naslikao likove (ne samo karakteristicnim pojedinostima njihove spoljasnjosti, nego i njihov unutarnji svijet - emocije, poimanje zivota, moralna svojstva, vjerovanja.

Nametak je detaljima tipicnim za patrijarhalnu muslimansku sredinu, realisticki uvjerljivo pokazao sve ono sto se dogadjalo u sokaku, carsiji, ducanu, kahvi, dzamiji i oko nje, poveo nas do avlija i cardaka, citaocu otkrio svijet iz musebaka i nacin zivota u odajama "gdje su na prozorima bili demiri kao ruke debeli."
DALJE...





Merima Djulic: Socijalna proza Alije Nametka

O knjizevnom djelu Alije Nametka nije se pisalo ni cesto ni mnogo. U knjizevnim pregledima je preskakan i izostavljan. To je, svakako, posljedica razlicitih pristupa u ocjenjivanju i tumacenju Nametkovog zivota i djela. Knjizevnik Alija Nametak je zaokupljen zivotom bosanskohercegovackog muslimanskog stanovnistva, dilemama, sporovima i nadanjima, a prema misljenju jednog od knjizevnih kriticara Dubravka Jelcica rijec je o piscu starog muslimanskog zivota "muslimanske obitelji i njenih patrijarhalnih, tradicijom utvrdjenih odnosa, shvatanja i obicaja". U svom knjizevnom djelu s nostalgijom se Nametak prisjeca vremena kad je vjera i zivot prozet vjerom bio osnov zivljenja, a njegov junak je bio olicenje neprolaznih etickih vrijednosti. U novelama u kojima hronicarski prati sudbinu bosnjackog svijeta u medjuratnom periodu Alija Nametak uglavnom slijedi narativne modele koji su utemeljeni u preporodnom periodu, ali estetski sugestivnije i umjetnicki zrelije. Bavio se, pored ostalog, knjizevnom historijom, zivotopisima mnogih znacajnih muslimanskih pisaca, kulturnih i drustvenih radnika kao i tzv. obicnih ljudi.Iz ovoga moze se zakljuciti da Alija Nametak zasluzuje mnogo vecu paznju nego mu li je nasa knjizevna historija do sada posvecivala.
(...)
Bosnjacki citalac i kriticar dozivljava Nametka kao svog pisca i njegovo djelo kao sliku i izraz bosnjackog svijeta i zivota. Hrvatski kriticar, na drugoj strani, posmatrajuci Nametka u sklopu hrvatske knjizevnosti zamjera mu zbog folklorizma, kojim on oznacava sve ono orijentalno-islamsko i bosnjacko koje je bitnost ovog svijeta nasuprot hrvatsko-katolickom, zatim prigovara mu zbog regionalnog prikazivanja samo zivota Bosnjaka, zbog nostalgicne okrenutosti prema proslom, zbog idilizma i idealizacije nekadasnjeg bosnjackog svijeta, njegovog patrijarhalnog mentaliteta, sto je hrvatskom kriticaru i citaocu daleko i tudje, sto on ne razumije i emocionalno ne prihvata, jer nije u duhovnom skladu sa njegovim bicem, iako zeli da Nametka posmatra u sklopu hrvatske knjizevnosti. Nametak je sentimentalno vezan za bosnjacki svijet i njegovu proslost, pa je njegova novelistika uzdah za vremenima kojih vise nema. Ono sto se u Nametkovoj prozi moze uociti je put kojim su prosli njegovi junaci, u burnim vremenima, od materijalnog propadanja i moralnih klonuca do preobrazaja. A taj preobrazaj ni bi bio moguc da nije bilo cvrstih moralnih nazora koji su naslijedjeni iz proslosti.
DALJE...




23.01.2005.

Alija Nametak




SARAJEVSKI NEKROLOGIJ

Historijsku sudbinu Bosnjaka, u ovoj dramatskoj dimenziji upecatljivo predstavlja Nametkov Nekrologij, na nacin dosad nezabiljezen u njihovoj knjizevnoj historiji. Pojedinacne sudbine umrlih osoba, opisanih u ovom djelu, bivaju upotpunjene korisnim i potrebnim digresijama kulturno-historijske naravi. Nametak nas tako provodi kroz jednu, u bosnjackoj knjizevnosti, do sada, nedovoljno obradjenu epohu, i otkriva nam specificni bosanski zivotni ambijent kroz osobne tragedije, uspjehe i propadanja, radosti i poraze, ali ne nekih izmisljenih likova, vec stvarnih licnosti koje su odigrale znacajnu ulogu u posljednjih stotinu godina bosanske historije.

U knjizi "Sarajevski nekrologij", objavljenoj posthumno (Zürich 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija - kroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).





[i]UPOZNAVANJE


Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, seh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izasli od domacina, uputio se s njime i objasnjavao mu:
- Kad vidis pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruzi im se i ti. Kad se zastave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoci u avliju. Vici im: "Hod'te, bujrum!"
- Kako cu ih zvati kad ni mene njie niko zvao?
- Suti, herif jedan! Slusaj sto ti se govori i pamti! Oni ce unici u avliju, domacin ce izaci pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoci u hajat pa im primaj curkove ili kapute, okreci im obucu, a ako je ljetno doba, bezbeli nece nista skidati sa sebe osim obuce. Ti prvi ulazi u sobu!
- Ama kako cu kad nisam pozvan?
- Pozovi se sam! Unidji! Ako bude ko mladji, ostani sa vratima, a ako jos nije prostrta sofra, vidjeces na skrabiji slozenu sofra-boscu. Razlozi je, prostri je po podu, a onda se obazri hoce li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Rasiri santrac pa metni na nj demirliju ili polozi siniju. Ne daj domacinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. uzimaj kasike i meci ih na sofru, somune komadaj i stavljaj pred svakoga dji ce ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre dji ce se mecati sudi s hranom. Ljudi ce posjedati oko sofre, a ti zapitkaj u dnu sofre mjesto za sebe!
- Nek sam blize vratima ako me potjeraju!
- Ama nista se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi medju se ne poznaju. A niko nece upitati "Ko je ovaj"? kojega ne zna, da drugi ne bi za pitaca pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kasikom bosti, nego je lijepo polozi da se u nju slijeva mast s vrha corbe. Tako kusaj dok god ima masti na corbi, a onda dizi casu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanupeceno janje ili tuka, okreni sebi sto najvolis. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treci zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne oij vode da ti dzaba ne zauzima mjesto u zelucu! Vodu mozes i doma piti.
I kad se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kamo god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao.[/i]
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)





[i]KOLIKO COVJEKU TREBA?



Idemo krsevitim putem ja i Alija Hubanic s Rotimlje na Bunu. On goni na magaretu dvije vrece psenice u mlin, nocit ce u mlinici i ranom ce zorom na Rotimlju. Dva mu je sata puna donde, a dva natrag, i za trud ce dobiti petnaest dinara. I zadovoljan je tom zaradom. I isao bi svaki dan tako - kad bi bilo posla. Svaka se dlacica smije na njemu i zadovoljan je, cini mi se, kao onaj siromasak iz narodne price sto je jedini rekao nekom nezadovoljnom i bolesnom caru da je zadovoljan kad je car trazio kosulju od zadovoljna covjeka da je obuce pa da ozdravi. Taj covjek nije imao ni kosulje. A tako ni Alija, jer se ne moze zvati kosuljom ono poderana platna kroz koje se vide runjava prsa kao od bronce salivena i zilava ramena i misice sa cvrstim tetivama. A takve su mu i platnene gace, i pas i fes. I opanci isprijecani - da izmjeris, pretegle bi zakrpe.

Sunce pred zalazom i po krsu s rijetkim rasplinstvom rasipa raskos boja. Zrak topao i miran, proziran dokle oko doseze, do Cabulje, Prenja i Velezi, koji se lijepo vide s Kvanja, s puta kojim mi idemo, a magare usitnilo pred nama pa baca nogu za nogom. Jarebice prelijecu u golemim jatima s Huma na Kvanj i padaju u njive, iskrcene u skrtom krsu. Rijetki dubovi i okratki grm sute skvrcena lisca i cekaju kisu koje vec dugo nema, a i kad pane, zedna je zemlja zeljno popije i zivot zamalo opet prokljuca, kao s jeseni kad se malo novca prospe u selo, da se ono, posto novca brzo nestane, opet smiri i pocne tovoriti u jedinoj nadi da ce opet jesen doci, samo, ne daj Boze, da ljetina izda!

Moj adas, velim, zadovoljan je, ali se i on umije pojadati, no opet kao da se pokaje za svoje jadanje. Eto, mi tako putem razgovaramo. Sredovjecan je covjek - bit ce mu oko cetrdeset i pet godina. Kao da sam prvi put isao na selo, jos u povitku, on me u narucju nosio. I poslije uvijek, osim za vrijeme rata, kad smo prtljali na Rotimlju, dolazio je u Mostar, spremao prtljagu za selo, nasao se uvijek blizu kuce da se nade u usluzi: donijeti vode s Rotima, drva nasjeci u Kotacnici i dotjerati nam. Tako i sada, evo, goni psenicu u mlin, a i ja sam posao s njim da mi bude obicnije do Bune, pa onda u vlak prema Sarajevu.

I pricamo o bilo cemu. O ljetini, najprije, jer sam ovaj put bio samo tri cela na selu, pa se nisam imao kad snjime ni upitati, a evo se vec vracam. [/i]
DALJE...




[i]
VELIKA AVANTURA


Sjelo se po podu za nisku siniju. Pogaca zamijesena kiseljakom mirisala je i pusila se od vreline. Corba je takodjer bila vrela i svi su kusali iz jedne zdjele, ali drvene kasike su imale prednost da se njima moglo vise zahvatiti i da se covjek ne oprzi. Sutke se jelo da se ne dangubi besposlenim govoro,. Cak i Mahmutaga koji je bio bezub mogao je zvakati mekan burek s isjecanim mesom, a i razvarusa se tako reci samasklizala niz jednjak. Na kraju je bio pirinc-pilav i kiselo mlijeko, pa je seh Meco podigao ruke da blagoslovi jelo i domacina koji ih je ugostio.
Dok se dignula sofra i pomele mrve, poceli sudolaziti gosti, sijeldzije. Ispitali su se s pridoslicama iz Sarajeva za zdravlje i sta ima u carsiji? Je li Sarajvo dji je i prije bilo?
Polako se srkala kahva. Netko je stavljao kocku secera u findzan kahve, netko je pomalo zamocio kocku u kahvu i griskao, a tko je pusio taj je zasecerio kahvu da bi mogao jednom rukom prinositi findzan ustima, a drugom cigaretu usnama.
Tuturuza je ispricao najnoviju hridsku dogodovstinu.[...] Mahmutaga, dobricak i mek covjek, zacenuo se od smijeha. Sve ga suze oblile. Jedva je progovorio:
- Bolji ti je dram smijeha nego tovar suza.
Tuturuza je malo promuckao u glavi, a onda hrabro progovorio, makar se malo i pribojavao da protuslovi uglednom carsijskom starcu, posljednjem cehaji abadzijskog esnafa:
- i jedna suza moze nekad vrijediti vise od tovara zlata.
- A oklen ti to znas? - oglasio se prijekorno seh Meco.
- Ako bas hocete da znate, da vam ispricam.
- Tamam! - pristade Mahmutaga.
Zenskadija koja se spremala cuti neku pjesmu iznenadila se kad se Tuturuza podize na koljena i poce, upravo kao kakav hodza sa cursa, pricati pricu koju nitko od njih nije bio cuo. [/i]
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)





PRAVDA ZA SVE


(I DIO)

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-pasa sjedio na cosku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oci milinom krajolika: blagim brezuljcima, obraslim grmljem i vockama u beharu, kroz koje se promaljali ostri drveni krovovi siromasnih kucica i bogataskih dvorova, nad cijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slusajuci glas srca i razuma, provodi evo vec sedam godina. I gleda jos strmine Vlasica, koje ce se uskoro ozelenjeti i po njima se razici stada i pastiri. I slusa rijeku kako burno tece, studena i mutna od snijega koji je poceo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okrece vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz kosa zito, a brasno grne u hambar. I slusa kako vrijedne zanatlije vec ranim jutrom dizu cepenke, otvaraju ducane, namjestaju izradjenu robu i sjedaju da novu izradjuju.

Slusa on kako cekic kucka, slusa ranu vrevu u carsiji, i drago mu silno i neobicno, jer je sve bilo drukcije kad je on godine 1720. godine dosao u ovaj daleki kraj, iz divnih palaca s Bospora, odakle je za nekakav silni grijeh kaznjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snasao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduse i rodio, ali ciji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je poceo nanovo uciti kad je nakon vise od cetrdeset godina dosao u ovu zemlju. Tudjim je jezikom govorio, tudjinski mislio, te mu je i sada trebao tumac ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godisnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.
"Dobar je ovaj narod", misli vezir, "dobar da ne mozes boljega nadaleko naci. Dobar je i dobrodusan, samo treba prema njemu biti dobar, a ne kao Uzun, Ibrahim i Mustafa, koji, sva trojica zajedno, ne upravljahu ni godinu dana. Pa ni Numan, ni Osman, ni Topal nisu vise nego po godinu upravljali. Bili su sigurno nasilnici, a ovaj ce svijet sve prije otrpjeti nego nasilje. Bilo je i nasilnika koji su i po nekoliko godina vladali, ali bi i njih jednoga dana nestalo. Jednoga ubise u po bijela dana nasred carsije, a ja se mogu setati koliko hocu ne samo kroz grad nego i kroz najzabacenije selo i bez svite i bez ikakva oruzja."

I vezir, razdragan probudjenom krajinom i mislima, veselo trlja prosijedu bradu, a onda mu se najednom celo namrsiti i srce ustrepi. Njegov sin Dzafer, komu je bilo dvanaest godina kada je ovamo dosao, udomacio se toliko da je neprestano u drustvu mlade bekcadi, s kojom se daje na hodanje po sokacima, u asikovanje i aksamlucenje. Opazio je on to ima godina, ali, eto, makar da je uredio cijelu jednu zemlju, udobrovoljio jedan narod, ne moze u svojoj kuci sve u red da dovede. Kaznio bi on sina da mu nije jedinac, koji se rodi posto on pokopa troje djece u Carigradu. Ovdje Dzafer, blijedo i tanano dvanaestogodisnje dijete, proteze se i rasiri da je bio, kako ovi njegovi zemljaci reknu, kao od brijega odvaljen, pametna lica i viteskog drzanja da oci s njega ne skines kad jase na velikom jagrzu koji se pod njim mami i jordami.
"Pa opametit ce se i on. Doci ce godine, doci ce i pamet", misli vezir i udara dlanom o dlan, a sluga ulazi i priprema sve sto je potrebno da vezir izidje u carsiju dolje, do carsijske dzamije, pa ce tu malo porazgovarati s nekim te nekim, prohodat ce kroz ulice sa svojom svitom, a mozda se i uvratiti kojem begu u konak, pa onda malo kroz pazar, jer seljaci sidju i dotjeraju svoje proizvode petkom, a onda usput klanjaju i dzumu u dzamiji, a krscani svakako nemaju tu svojih bogomolja pa samo pazaruju. A kad bude podne, otici ce u dzamiju, klanjati, Bogu se moliti i zahvaliti sto mu je dao moci i znanja da napravi u ovom lijepom kraju mir i red.
Kad je vezir sa svitom prolazio preko carsije, iz jedne ulice istrca preda nj zena, mlada i lijepa, otkrita lica, s djetescetom od malo dana u narucju. Zaustavi vezira i zaplaka, a kroz plac joj navalise rijeci:

- Aman, paso, evo ti dijete. Moje je, ja sam mu mati, ali je od tvoga srca...
DALJE...




[i]
NA KRAJU PUTOVANJA


Tuturuza i Meco su upoznavali teren oko Sarajeva svake godine do prvog svjetskog rata, a uz rat je Tuturuza bio kaundka vojnik. Godinu-dvje iza rata su se samo podsjecali kako je to bivalo onih godina kad su obilazili poznanike i prijatelje. Kad je iza rata jedan broj bivsih posjednika koji su imali svoja sela i "izlazne" kuce osiromasio i raskucio se, ubrzo su se podigli na noge otudasnji skorojevici, sverceri i izvoznici koji su od bivsih vlasnika otkupljivali izlazne kuce, a mjesto arabom ili fijakerom vozili se autom ili barem autobusom, pa se islo njima u gostovanje.
Dobro su znali kako treba u kojoj kuci nastupiti. Ako u kuci ima dosta mladine, ako je domacin tirjacija, da se ne bi rekao aksamlucar, prvo je mjesto pripadalo Tuturuzi. On nije pio, ali je zato trsio meze da se ne bi pomijesalo s haramom. Izvukao bi iz sarpelja saz i, kad bi vidio svoje vrijeme , zapjevao bi neku starinsku pjesmu, koja bi rijecima odgovarala situaciji. Meco bi se tada povukao nekamo u kucu, u sobni kut, i na ovcijoj kozici huktao, sam, moleci se u mislima za one koji misle samo na tjelesne uzitke, da i oni, barem kad ostare, osjete slasti zikra.
A kad su odsijedali u Blazuju u Krpe ili, primicuci se Fojnici, gdje i seljaci i gradske age zive i dozivljaju sva zbivanja dervisane, prvo je mjesto i u mladjeg, a posebno u vremesnijeg, domacina zapadalo seh Mecu, ali ni Tuturuza nije ostajao u zapecku, jer tko ne bi volio lijepu pjesmu, lijep avaz? [/i]
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)





Narodna knjizevnost bosanskohercegovackih muslimana ima dosta dugu tradiciju. Posebno su stekle priznanje i u stranom svijetu nase balade... U casopisima bosanskohercegovackih muslimana "Beharu", "Biseru", "Gajretu" i "Novom Beharu" od pocetka ovoga stoljeca do kraja drugog svjetskog rata objavljen je dosta velik broj narodnih lirskih, pripovijednih i epskih muslimanskih pjesama, a zastupljene su i pripovijesti, posebno u "Beharu" u onim godistima kojima je bio urednik Edhem Mulabdic. Iz tih godista, uz nesto kracih pricica iz rukopisne zbirke Seida M. Traljica, stampana je i omanja zbirka "Muslimanske pripovijesti iz Bosne"(SA/1944), koju sam ja uredio... Ova zbirka je prvi samostalan rad na objavljivanju bosanskohercegovackih muslimanskih narodnih pripovijesti... Ovdje su pripovijesti koje sam ja zabiljezio u narodu, i to samo od Muslimana u Bosni i Hercegovini... Prigodom biljezenja narodnih pripovijesti gotovo uvijek je bilo znatizeljnika koji su pazljivo slusali i obicno, nakon zavrsene price, popratili sadrzaj svojim komentarima. Bilo bi zanimljivo da je i to zabiljezeno, ali nije bilo vremena za to, pogotovu ako su kazivac ili kazivacica nadovezivali jednu pricu na drugu...
Sve price zabiljezene na terenu u godinama 1955, 1956. i 1957. biljezene su rucno, perom ili olovkom u biljeznice, a pri transkripciji "u cisto" ponegdje su u zagradama dodavane najpotrebnije rijeci, radi boljeg razumijevanja teksta...ponavljam da mnoge nase narodne pripovijesti imaju svoje podrijetlo na Istoku. Motivi su im nekad crpljeni iz "Hiljadu i jedne noci",, nekad iz "Hajatul-hajvan", a u nekima cemo prepoznati u obliku price razradjenu misao iz Kur'ana ili hadisa. Nije se tesko dosjetiti da su nase hadzije, putujuci u prijasnja vremena, u uvjetima ondasnjih prometnih sredstava, po godinu dana "na Cabu" (u Meku) i natrag i nocivajuci po hanovima, karavansarajima ili u musafirhanama slusali pripovijesti jedni od drugih, a narocito ih je morao impresionirati Istok sa svojim sarolikim zivotom, s obiljem raznovrsnih zivotinja koje nisu imali prilike vidjeti u svojoj domovini, s pustarama, palmama i samumima, s trgovima robova i robinja, pa odatle ponekad egzoticnost u nasim narodnim pripovijestima. Hadzije i trgovci, koji su radi nabavke robe putovali u daleke krajeve, najcesce u Stambol, najvise su donijeli onih cudesnih prica s orijentalnim motivima, a nema sumnje da su neki od tih prica nikle i u samoj dzamiji, jer je bio obicaj kod starijih hodza, a kod nekih je i danas, da su se radi potvrde ispravnosti neke moralne sentencije sluzili kakvom pricom iz kojega god citaba, a ovakvim pricama, kako rekoh, obiluju orijentalne knjizevnosti. Odatle su dzematljije prenijele pricu kuci, gdje se prenosila s koljena na koljeno i postala nasom narodnom pricom...

Sarajevo, 28.VII.1974. Alija Nametak
(odlomak iz NARODNE PRIPOVIJESTI BOSANSKO-HERCEGOVACKIH MUSLIMANA)





Neki narodni obicaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici


Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. sluzio sam u Podgorici kao profesor Drz. trgovacke akademije. Vec prvih dana sam se poceo zanimati za narodne obicaje podgorickih muslimana i biljeziti ih.

Glavni informatori su mi bili Sulejman Djecevic, Ahmet Pokrklic, Murat Tuzovic i njegova zena Bula. O hipokoristicima muslimanskih licnih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak clanak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni zivot i obicaje Juznih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238-240).

I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom nasem zivotu, pogotovu u zivotu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do pocetka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a jos veci u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna trecina prijasnjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najvecim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su vec za vrijeme prvog svjetskog rata dosle nekolike porodice Vranica i Lukacevica. I oni koji su prvi dosli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadrzali su svoj dijalekat. cak i ona djeca koja su u Sarajevu rodjena i odrasla, pozenila se pa i sama djecu stekla, sacuvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). zene se izmedju se, a sacuvali su i neke stare narodne obicaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mjesoviti brakovi izmedju Titogradjana i Sarajki ili da se Titogradjanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titogradjanina onu Titogradjanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stice se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i mozda pojedinci u kojem drugom mjestu) cine endogeno naselje.
DALJE...





SAN ČOVJEKA BOŽJEGA

[i]
Dervišaga Osmanović sanjao raj
sa svim njegovim duljinama i širinama,
sa svim njegovim raskošima:
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj. [/i]

Tako je Dervišaga uvijek mislio o raju i razgovarao se s bogom, a radio sve da mu se ne zamjeri, da jednom, kad strese sa sebe prah zemaljski, steče taj raj. I mlad se oženio, jer se bojao da ga strast ne povede neprirodnim putem.
Rujansko popodne ležalo u granama kao razgolićena djevojka na dušeku kad u mislima miluje muškarca. Sjedio on u svom vinogradu iznad Radobolje u Ilićima. Pjenila se Radobolja i vrtjelo mlinsko kamenje da se klopot čuo po svim humcima, zasađenim lozom i smokvama. Sjedio on pod smokvom tenicom kojoj su plodovi izbricali bili i med im kapao kroz rascvale cvjetove. Sunce tri koplja nad Žovnicom i žari sive krovove Grada. Zrak se ušutio zasićen nekom vreloćom, pa niti romori niti govori. Sve kao zamrlo. Samo dolje na Radobolji kmetica Anđa Smiljanića pere rublje i mlati pratljačom i pjeva, a košulja joj se raspučila pa se dojke tresu i taru kao kad se oblaci pred kišu pobiju. Gleda djevčevih dvadeset godina odozgo. Oči kao da će iskočiti, a plameni ližu uz obraze. I kao da su mu sad krila na plećima nikla, pa da ih treba samo rasklopiti i poletjeti, skočio na noge i potrčao niz vinograd, a onda se kao u zemlju zaboden kolac zaustavio:
“Dervišu, žalosna ti majka nikad ne bila! A džehenem? Zar za jedan tren, za jednu kap, osamdeset godina u vatri? A svaki je dan tamo kao ovdje godina. Vraćam ti se, o Gospode, vraćam i oprosti mi” - pokajao se on i vratio pod tenicu.

A Anđa dolje mlatila pratljačom i pjevala:

Evo dana, evo milovanja,
eto noći za ašikovanja.
I dojke joj se tresle i bradavicama rumenim kao višnje probole košulju na dva mjesta. A dojke su njene bile pune i bijele.
Dervišaga drhtao, a od nekakva bijesa koji ga je raspinjao suze mu potekle i zaustavile se na brčićima. Skočio je na noge i riknuo:
- Arifeee!
- Evo me, šta je? — odazvao se od mlina glas, zaletio se u svaku uvalu i stostruko se rasplinuo.
- Odmah da si amo došao!
Odozdo iza mlina penjao se uz vinograd momčuljak.
- Šta je, što si me zvao?
- Sedlaj đogata!
- A kamo ćeš?
- Ja neću nikamo. Nego, ti ćeš đogu pojahati pa hajde u grad, vrcem u hodže Bubića. Zakucaj halkom ma vratima, pa kad izađe Omer-efendija, pozdravi ga i reci mu da sam te ja poslao da mi zaprosiš njegovu kćer.
- Da ti zaprosim...
- Šuti! Tvoje je da slušaš. On će ti je dati jer smo sojevići. Ti s njom odmah u fijaker, pa ovamo. A kad budeš na Musali, svrati se po kadiju, nek i on dođe da nas vjenča.
- Zaboga, brate, šta govoriš?
- Šuti, velim ti, edepsuze. Tko je vidio odgovarati starijem bratu? Hajde, trkom! Jer, vjere mi u kojoj sam, ako ne dođeš do jacije s njom, tebi ćemo je vjenčati. Hajde!
Arif odjahao, a domalo iza toga, dok je sunce krvarilo vrhove Veleži, cestom se digao pramen prašine, tanak kao dim iz lule, i zamaknuo za Kljajinu mehanu.
Dervišaga čekao pod tenicom. Sunce već zašlo. Anđina pjesma davno već zamukla. Samo je Radobolja klokinjala verući se kroz kamenje, i u njegovoj je glavi šumilo.
“A kakva je ta Bubićeva Naza?” mislio on. “Zašto je baš nju zaprosio? Eto, otac joj je hodža, učen, pametan i razborit čovjek, pa je valjda takva i ona. A lijepa? Svakako. I šta je ljepota? Je li to tijelo, samo tijelo? Mlad čovjek samo na to misli. A šta godine učine od ljepote? Pa ipak, mora biti lijepa. Dva su joj brata kao dvije zlatne jabuke, a i ona joj mlađa sestra, što se još nije sakrila pa izađe i na sokak, lijepa je kao upis, Pa i ona je. I mlada je. Istom da je valjda u petnaestu zagazila. A momci polomiše njezina vrata ne bi li je vidjeli. I pjesme kolaju po gradu o njoj.”
Tek kad je crveni nestalo na nebu, on sišao do Radobolje, umio se i unišao u kulu. Sve je bilo na nogama, sve nekud trčkaralo zbunjeno i mukom kao da je mrtvac u kući. A kad se očula zvrka kola fijakerskih, njemu srce zatuklo, snažno, ubrzano. “Da li je vodi?” pomislio, a onda se nasmjehnuo: “Pa da je ne vodi, vraćao bi se sam na konju.”
Izišao je s majkom na avliju, a putem išli Arif i Naza, za njima kadija. Tek kad se vidjelo da se Arif sam ne vraća, skleptale se neke djevojke iz susjedstva, zgledale se i zapjevale:
Dobro došli, gospodo svatovi...

Dervišaga stajao na avlijskim vratima. Otvorio je jedno krilo, prislonio se uz vratnice, podigao desnu ruku i dohvatio njome drugo krilo. Ispod ruke prošla Naza - znak da će pod njegovom rukom uvijek biti. Spustio ruku i pozdravio se s kadijom.
- To u tebe bi da nitko ne zna. Da bog da bilo sretno!
- Amin.
Unišli u kulu. S mlade skinuli feredžu i uveli je u čardak. Ona oborila glavu, prišla kadiji, poljubila ga u ruku, a onda se izmicala natraške do u međuvrata, skrštenih ruku. Kadija izvadio neke papire i zašiljio trskov kalem.
- Eh, Nazo, je li sila ili mila volja?
Nije znala šta da rekne. Zar mila volja? Zar ona uopće ima svoju volju? Je li šta ona ikad uradila po svojoj volji? Zar se mogla nadati da bi ipak možda nekad mogla izabrati nekog muškarca i zavoljeti ga? Pa da, svejedno je. Danas ili poslije. Jednom mora biti. Ovaj ili koji drugi.
- Mila volja - prošaptala ona.
- Sad ću te pitati, a ti pazi dobro. Pristaješ li da uzmeš za svoga halala i zakonitog domaćina ovog ovdje Dervišagu?
- Pristajem.
- Pristaješ li?
- Pristajem - glas je padao da se jedva čuo.
- Pristaješ li?
- Pristajem.
- A ti, Dervišaga, uzimaš li Nazu za ženu?
— Uzimam.
Još je dvaput ponavljao pitanje i dvaput je odgovor jasan i čvrst pokazao odlučnost mladoženjinu.
- Pa u koliko ćeš, Nazo, da te vjenčamo za Dervišagu?
- Kako to, efendijo, u koliko?
- Pa znaš, običaj je da djevojka rekne, kad se vjenčava, u koliko novaca želi da bude vjenčana. Jer, ako bi došlo, ne daj bože, do rastave braka, treba muž da taj novac dadne ženi, osim njene i djetinje opskrbe, ako se rastavi od njega zbabna.
Rumen stida nju oblio kad je čula riječ o tome. Još nije bila ni ložnica, a već se spominje dijete. A šta je to novac? Čemu novac? Je li on samo za to da se za nj nakit kupuje, kad sve ostalo donose kmetovi?
- Ja ne znam ništa, efendija. Ne daj bože da do toga dođe! Prije mi bog dao smrt.
- Pa radi običaja reci nekoliko, a ja se uzdam u boga da do rastave neće nikad ni doći.
Derviš rastao i činilo mu se kao da mu nešto prsa puni, kao da će sada prsnuti. “Kako je ona pametna i kako pametno zbori! Pa kako je lijepa!” - dobacivao joj on kradomice poglede.
“Čemu bi mi novac?” - pitala se ona. “Nikad ga u životu nisam imala. Čemu bi mi služio? Kako su mi se prsa počela širiti, nisam izašla na ulicu. Ništa nikad nisam kupila. Sve je otac donosio. Sad će o n donositi. On. Domaćin kućni. Dervišaga. Ali ipak, mora se nešto reći. Običaj je. Pa neka bude. Sve se ovo zbilo kao u kakvoj priči iz hiljadu i jedne noći..”
- Hiljadu i jedan groš - dobacila ona i malo se nasmjehnula.
Kadija zabilježio, a onda im pročitao sve što je zapisao i pozvao ih da se potpišu. Dervišaga pritisnuo na luču namrčeni muhur na papir. Naza prstom nacrnila. Svjedoci su potpisali i kadija kleknuo na koljena, ruke digao prema prsima i učio poglavlje iz Kurana: Imetak i djeca nakit su ovozemnog života. Vjenčanje bilo gotovo, mladu odveli u odaju, a muškadija ostala u čardaku, razgovarajući i pijući kahvu. A kad je nastala jacija, ustali svi, klanjali, pa onda mladoženju sveli u đerdek Nazi.

I njih dvoje živjelo mirno. Život njihov bio kao duga koja se pružila s brda na brdo i vezala rođenje i smrt. Nikad joj nije davao znaka da je voli. Bavio se svojim dnevnim poslom, svojim dućanićem - da mu se mjesto zna u čaršiji -mlinovima i vinogradima u Ilićima, a njoj prepustio kuću i, poslije, djecu. “Oči ne gledaj, a djecu mi gledaj !“ govorio on. “Volim da ih nemam nego da ih svakakve imam.” Nikad joj nije dopuštao da ga poljubi gdje drugdje nego u ruku, a ni on se ne blaznio oko nje. Volio ju je. Silno. Od prvog viđenja. I sve bogatstvo ovoga svijeta nije mu vrijedilo koliko jedan dan života s njom. I ne bi mu bilo teško cio život robovati za jednu noć života s njom.
Pa ni svoje rođeno dijete nikad on nije pogledao dok nije moglo samo dopuzati do njega i sjesti mu na krilo. A djeca se nizala jedno za drugim, i svake druge godine po jedno se našlo. Nju pomalo bivalo i stid rađati pri odrasloj djeci, jer su i najstariji sin i kći bili zreli za brak, ali se ona nije pitala. Rodilo se već osam sinova i tri kćeri, a oni još uvijek mladi.
A djeca rastu i htjela bi pomalo ispod roditeljskog krova. Hatidži prošlo petnaest godina. Zna ona da joj se i mati u tim godinama udala, ako nije čak i Murata rodila. Već se momci zagledaju u nju. Nije one staro vrijeme kad se djevojka udavala za onog koga joj otac dosudi. Probirala svaka po srcu. Pa nestalo i mušebaka i prozora, a i feredže se prorijedile.
Dervišaga se srdi. Tko je to vidio da djevojke govore s momkom? Pa ako je tko prema njoj zaprosi, dat će mu je. Kad je roditelj stao na put sreći svoga djeteta? A neće je ni on svakom dati. Ta otac je. Pa gdje bi rođeno dijete u propast bacao. Šta smeta njemu što Nazu nije vidio prije nego što se s njom vjenčao? Pa nikad ih ni dlaka na glavi nije zaboljela.
I da se tko vrza oko Hatidže nego nekakav Krčenda. Nekakav mladunac što nosi hlače. Proklet bio i tko ih je izmislio. Ne može se u njima ni klanjati.
Pa kad bi pošao kojem susjedu na sijelo, zaključavao kćer u odaju gdje su na prozorima bili demiri kao ruke debeli. “Volim da je mrtva nego da ode za onog hojratina.”
Jedne večeri dok je snijeg praminjao, kad se on vraćao sa sijela od susjeda, nekakav se žar u njemu rasplamtio. Onakav kao one večeri kad se oženio.
Mlada srca unišao ženi u sobu. Dušeci bili prostrti po podu. U peći praskala grabovina.
Raspasivao se i slagao odijelo na sećiji više glave. Legao u dušek i dohvatio suhe smokve i grožđice. A Naza dolje udno sobe, okrenuta licem Ćabi a mislima bogu, klanjala i molila Alaha.
Sklanjala je i počela se raspremati.
- Rašta si prostrla dva dušeka, stara?
- Pa hoću li i ja spavati?
- A zar ne bi, bona ne bila, smjela sa mnom?
- Idi, đavle! Zar nikad se smiriti?
- Hajde, ne budali! Smotaj svoj dušek i jorgan, pa lezi kraj mene. Toplije će nam biti.
I ona je pokorno prišla njemu.
Musliman mora da se okupa poslije zajedničke postelje sa ženom. Sav da se okupa. I usta kojima je ljubio treba da ispere. I nos kojim je kožu žensku mirisao treba da ispere. I ona mora, sva. I naušnice izvaditi, da ni one rupice ne bi ostale suhe. Sve treba očistiti “da ne bi na tijelu ostalo ni toliko suha koliko može rt od igle pritisnuti.” Tako veli Ilmihal. A džunup, neokupan poslije najraskošnije raskoši, donosi nesreću sebi i onima s kojima dolazi u dodir.
Ujutro se Dervišaga okupao i onda otišao u dućan. Hladno je bilo, a on raspalio u mangalu ugljena, iznio ga pred dućan da ga vjetar raspiri i zažeže, pa ga onda unio. Sjeo Derviš aga na sećiju, metnuo preda se mangalu, plavi jezičci zalizuju mu ruke Noge je nadnio nad žeravu. Pregrnuo se ćurkom, postavljenim lisičinom, i zagrijava se, a očni kapci, kao olovom nabijeni, padaju sami od sebe i sklapaju se. Neki zeleni i modri kolutovi prelijeću ispred očiju, i on osjeća da se ne kamo diže, diže, daleko, ni sam ne poima kamo.
I vidi: pomaljaju se neke sunčane livade i hladovite bašče, i potok neki. Cuje neku nadnaravnu glazbu, pjevanje neko. Osjeća da to nikad ne bi ostavio. To je raj. A onaj potok, to je Kevser, i onaj koji ga se jednom napije, nikad više ne ožedni, no mari za zemljom.
I on prilazi vodi i pije je, pije, i čini mu se da nikad ne bi odmaknuo usta od nje. Ali eno na stablima mu se osmjehuju hurme i smokve, i on prilazi, jede ih i osjeća neku slast koja hoće gotovo da ga zaguši, i čini mu se da se nikad ne bi od tog jela odmaknuo, ali, eno, u onom hladu leži hurija i čeka njega, božjeg ugodnika. I on joj prilazi, a to je njegova Naza, onakva mirišljiva i prozirna kao prve noći. Glas iz dubine. On čuje, ali ne vidi iko govori:
- Dervišu! Zadovoljan sam tobom. Narodio si porodicu. Ljude si rodio. Eto, vidio si kakav je raj. Ne treba ti mnogo pa da budeš stanovnik njegov. Slobodu daj onima kojima si je uzeo, i u duši ćeš osjetiti oslobođenje. Osjetit ćeš raj!
On strepi i pliva svemirom. I pada. Čini mu se: rastapa se. Prelijeću ispred očiju zeleni i modri kolutovi. Nestaje raj skih baja. Nestaje glazbe rajske. Zamire ona, ali neki bliski glasovi, njemu poznati, čuju se oko njega. Piska i plač. Rasklapa oči i vidi djecu. Jedanaestero ih.
- Djeco moja!
- Hvala bogu, babo, kad si nam živ.
I pričaju mu kako su ga našli gdje sav pomodrio spava i hropi u dućanu, pa ga unijeli na ćilimu u sobu. I liječnik dolazio i rekao kako se mogao lako plinom zagušiti da se nije na vrijeme došlo u dućan.
- Djeco moja, djeco moja. što me ne ostaviste da umrem? Hodite da vas izgrlim i izljubim. Hodi i ti, stara. I ti mene poljubi, evo, pred svom djecom, gdje god hoćeš. I u obraze, i u usta i svakud.
A kad se djeca razišla videći da im je otac dobro, zovnuo on Nazu.
- Šta je? - pitala ona s drhtajem u glasu.
- Čuješ, eto - govorio joj on tiho, prekrstivši noge i savijajući cigaretu - ako ona baš hoće za onog Krčendu, pa neka ide, sretno joj bilo.
— Tako, bog ti dao i iz neba i iz zemlje - sjala ona od radosti i otrčala kćeri, a ostavila njega da sanja o raju, kako je golem,
[i]
ogroman sa svim svojim duljinama i širinama,
sa svim svojim raskošima,
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj. [/i]
(IZABRANA DJELA, 1968)





Ahmet je isao za mnom i nosio lovinu u sarpelju. Prelazili smo zurno preko njiva i ograda i ne ocekujuci da umorni psi podignu zeca ili jato jarebica, samo da se sto prije kod Carske sume docepamo hlada. Bilo je oko rucanih doba i sunce je pripicalo, makar da su prve jesenje kise poprskale zemlju. Prije dva dana naisao je i jak pljusak, ali se sunce jos ne da stjerati za Hrgud, nego istom iza Kotacnice ustaje, pa se oko podneva visoko uzdigne, i covjek, ako se nadje tada na izvanu, ledjima okrenut, jos gazi po glavi svoje sjene.

Navrh Poljana zasadjena je borova suma, Carska, kako je narod zove, a s ovu stranu brijega, gdje mi doprijesmo umorni do nje, ima patarenska nekropola. Lezi tu dvadesetak Dobrih Bosnjana s velikim kamenim steccima bez natpisa, nijemim i zagonetnim, kao sto je i divna vjera njihova. Jedan je izdubljen kao korito i pun prekjucerasnje kisnice. Ahmet zadrzava pse da ne opogane vodu dok se mi ne napijemo, a onda se spustamo u hlad pod bor, iz kojega smola curi i mirise. Psi halapljivo locu vodu i lijezu u hlad, dascuci kao parni stroj kad se stavlja u pogon. Ahmet izvlaci cibuk iza vrata ispod kosulje i ustanovljava s neduznom psovkom zalosnu cinjenicu da je putem lulu izgubio. Duhankesa je puna, ima u tehari i kremena, i trûda, i cakmak, ali lule nema. Nema ni cigaretnog papira, a ni u mene u torbi nikakvih novina, jer bi on i u taj papair smotao. Prebrali smo se i ustanovili da je u mom novcaniku samo lovacka karta od papira, a u nju se ne isplati zaviti cigarteu. Nagadjali smo gdje ju je mogao izgubiti . Posljednji je put pusio kod Cetenista i onda cibuk zatakao za vrat. Prelazili smo preko plotova, provlacili se ispod grabova, pa mora da je negdje zapela za granu i sletjela sa cibuka. Ali koliko god je bio zalostan kad je ustanovio da nema lule, sad se razveselio na neku sretnu misao. Izvadio je noz i u ledini iskruzio komad zamlje, gdje je mogla i djecija saka stati, a onda izdaljeg, ukoso, do dna te jamice protjerao neki prut, pa ga izvadio i mjesto njega uvukao cibuk . Nasuo je pola sake duhana, iskresao vatre i navalio raspaljen trûd na duhan. S pohlepom je prilegao, nalaktivsi se na desnu stranu, i teglio dimove.
- Nisam ni na ovakvu lulu pusio, ali nije ruzno.
- Bogme se ti dobro smisli!
- Da je kakvo dobro, ne bi meni na um palo.
Kad je duhan izgorio, istrugao je nozem pepeo i nasuo duhan nanovo.
- Kako koja godina, sve manje lovine, Ahmete!
- Jah, isijece se krupna suma, a sitnu koze, trag im se zameo, unistise!
- Pa sto se ne sadi nova?
- Ko je to vidio da se suma sadi? Nju bog da. Nikne drvo, pa uzrste, pa eto.
- A vidis, Ahmete, u ovom kraju nije nikad bilo borova, pa kako ova lijepo poraste, a mladja je od tebe.
- E to je drugo. Kad mi prije usjeci drvo u svojoj ogradi, a sumar nas javi u Kotar, te zatvor, te globe. Najposlije nas natjerase da ovdje sadimo borove. Tovarima se donijelo sadnica, a mi koji smo bili osudjeni na globu, da ne platimo u parama, morali smo saditi mlade borice. A sta im nismo radili da se ne prime: rezali im zile, krivo ih sadili, zasijecali im koru, pa nista! Svaki se primi. Kad je na nekome carska dova, cudno je cudo!
- Pa sto ne biste sad po onim pustilanima sadili kad vidite kako je ova lijepa kao lijepa djevojka? Evo ste je prorijedili, pa opet u njoj ima i hlada i gradje...
- Nema ko da nas natjera!
Svukud okolo krs, sitne njive ogradjene kamenim zidovima ukupljenim s njih, ponegdje vinogradic u prisoju pa opet krs, njivice, vrtlici, gomile kuca slamnatih ili kamenih krovova i vedro nebo nad krajinom. Miris borove smole uvlaci se kroz nozdrve, umor sklapa oci, a kroz grane mrkih borova huji s Velezi vjetar, koji se dolje u selu i ne cuti. Psi su prestali dahtati, poklopili se usima i ni makac. Samo pokatkad, kao kroza san, trzne se Puto i kao da zarezi.
- Sanja o lovu - rekne Ahmet. A i on usutio, izvukao cibuk iz nove, nepecene lule, oslonio se na stecak i gleda niz ledinu blagoga nagiba put kuca u Trijebnju.
- A ovaj stecak iz kojeg smo se napili vode, to je citava prica.
- Eh?
Volio sam da suti, da se predam milovanju vjetra i mirisu borove smole i posljednjom kisom oprane zemlje, ali on, kad vec nije pusio, htio je da mu danas ne dangube usta, iako nije bio velik govordzija.
- Nekad davno, Bog zna koliko stotina godina ima otada, zivjela je neka zena Dobra, koja nije bila zena samo svome domacinu nego i svakome ko bi se svracao u njegovu kucu kad ga nije bilo doma. A bila je lijepa kao upis, i ko bi joj se jednom svratio, trazio je i bez potrebe da ga opet put nanese na darezljivu kucu. Uhvati je covjek u nevjeri i onog drugog ubi, a onda ona pade preda nj na koljena, da priceka dok mu ne rekne rijec. On je volio pa joj i tu molbu primio. A ona nije nista htjela od njega nego da joj stavi na grob izduben biljeg. Posto ju je ubio, zakopao je i naredio klesaru da isklese velik stecak, koliko je velika njegova zalost za Dobrom. Eto, i mrtva gasila zedj putniku namjerniku. Jah, zene, zene. ko nema zene ne zna sto je uzivanje, ko nema djece ne zna sta su brige.
- Nego, Bog zna je li ovo ovako bilo. To se prica iz davnina, a ima druga stvar s ovim istim steckom, a nije se davno desila. Eno vidis onu kulu ondje? Ono je Hasanagica kula. Nacinio ju je neki Ibrahim Hasanagic ima jedno osamdeset godina. A imao je on i brata Muhamedagu; oba su bili dobri, pravi ljudi. U njihovoj kuci nije nikad sama kucna celjad sjedala za sofru. Bilo je uvijek tu koje tudje celjade. Stedjeli su od sebe, a trosili su na druge. Puno je reci, ali udali su stotinu sirotih cura o svom trosku, da ti za drugo ne kazujem. Ondje kraj njihove kule bilo je mocvarno tle, i Ibrahimaga se dosjeti da bi tu moglo biti vrelo, koje negdje na drugu stranu odusuje, pa ne moze ondje da provrije kako treba. Nabavi majstore iz Dubrava i mnoge tezake, te kopaj danas, kopaj sutra, dok jednog dana ne udari jako vrelo vode. Napravise drvene cijevi i izvedose vrelo da s visoka pada, ali se dolje pod njim stvori kaljuza, pa se od blata ne moze vodi pristupiti. Onda Ibrahimaga naredi jednoga dana, te se upreze dvanaest volova i dodjose pravo ovamo. Mnogi svijet dodje pomoci, dok se dize stecak na okrugle klade, te hajd, potegni, povuci, pokreni, na jedvane jade svukose stecak pod novu cesmu.
- Ali ne lezi vraze! Istoga dana razbolje se Ibrahimaga. Te boluj danas, te boluj sutra, te se on nabolova godinu dana. Zivi mucenik! Sta je ko govorio, on radio, ali koristi nikakve. Najposlije posao mu brat Muhamedaga nekakvu cuvenu hodzi da mu ogleda u citabu. Hodza, cim je otvorio citab, kaze: "Tvoj je brat uzeo nesto vakufsko. Nego neka odmah ostavi tu vakufsku stvar na ono mjesto odakle ju je uzeo, jer ce drukcije od Boga smrt iskati, a On mu je nece dati." Vrati se on i kaze to bratu. Cudi se Ibrahimaga. Nije on nikad tudje ni zazelio, a kamoli uzeo. I pogotovu vakufsko. Kad je nekad davno iscupao divljaku krusku iz vakufske njive kraj bunske cuprije, oprao joj je dobro zile u Buni, da ne bi na njima ponio ni mrvicu vakufske zemlje. A sad, da je uzeo nesto vakufsko i da to ostavi odakle je uzeo! Mislio je nekoliko dana, dok se ne sjeti da je uzeo stecak. Naredi odmah da pod vrelo izdube drveno korito, a stecak da se vrati ovamo. Upregose dva vola u jaram, podmetnuse pod stecak klade, a volovi potekose trkom uza stranu...
- Jesu li pjevajuci, Ahmete?
On se uvrijedio i zasuti.

Moj prjatelj Krznarevic od srca se nasmijao kad sam mu ovo pricao.
- Ako i nije istina, ali je dobro smisljeno.
- Oprosti, ali ja ovdje nista nisam izmislo. Ahmet Jamakovic jos je ziv, pa ako te ne mrzi otidji u Rotimlju, potrazi ga i prosetajte do Carske sume, pa ce ti on pokazati i stecak i ispricati pricu od rijeci do rijeci kako ti je ja kazem.
- Ne mislim da nije tacno pripovidjeno.Ja sam za tu pricu cuo davno prije tebe, i to ne od Ahmeta nego od svoga oca.
- A od koga ju je on cuo?
- Ni od koga. On ju je sam izmislio.
- ?!
- Da. Kao muzejski konzervator isao je po ovoj nasoj zemlji, gdje jos uvijek dobrodusan narod zivi. U Trebinju je vidio prije vise od pedeset godina seljaka kako lomi krasan stecak s ornamentima da bi ga uzidao u kucu. Iako je mogao da pozove zandare u pomoc, on je volio proturiti jednu ovakvu pripovjest i njome je bolje ocuvao stecke nego da je kraj njih ostao zandar cuceci. I ne samo tu. Koliko je on posijao prica o starim gradovima, kulama, zidinama...
- A ono o Dobri?
- To natovari Ahmetu na dusu.
(IZABRANE NOVELE)





22.01.2005.

NURA BAZDULJ-HUBIJAR

Rodjena je 20.avgusta 1951.godine u Mrdjenovicima kod Foce. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama, njezina djela prevođena su na njemački, nizozemski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Narodno pozoriste Zenica je u sklopu Festvala Sarajevo-Sarajevska zima l998. premijerno izvodi njenu dramu "Braca" ("Rak na dusi"). Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvrsteni su u citanke, a roman "Ruza" u lektiru.Saradnik je djecijih listova "Male novine", "Lastavica" i "Vrelo Bosne", "Palcic",te casopisa "Most", "Odjek","Bosanska vila". Dobitnica je priznanja "Zlatni prsten s brilijantom" za "Zenu godine '97."za oblast umjetnosti, kao i nagrada za najbolji roman na anonimnom konkursu Fond otvoreno drustvo BiH-Soros Fondacija za roman "Bas mi je zao" (1998) i na anonimnom konkursu za radio dramu u organizaciji Radija Bih dobitnik nagrade za dramu "Sablja i pero" (1999.).


BIBLIOGRAFIJA

"Ja, slavni Ja", zbirka pjesama za djecu ("Drugari", Sarajevo, 1988.),
"Ruza", roman za mlade ("Veselin Maslesa", Sarajevo, 1990)
"Ljubav je sihirbaz babo", roman ("Svjetlosti", Sarajevo, 1994.)
"Nase medjutim je rat", roman ("Bosanska knjiga", Sarajevo, 1995.)
"Rosa canina", roman ("Medjunarodni centar za mir",Sarajevo, 1996.)
"Okrutnost raja", roman (Drustvo pisaca BiH, 1997.)
"Braca", drama ("Mizanscen", 1998)
"Amanet", roman ("Sahinpasic", Sarajevo, 1999.)
"Bas mi je zao" 2. izdanje ( R&S, Tuzla, 1999.)
"Kako sam ribu ucio da pliva", roman (OKO, Sarajevo, 2000.)
"Sta te muci, Tamaguci", roman ("Sezam", 2000.)
"Bizarne storije" ("Svjetlost", Sarajevo, 2001)
"Cekajuci Tahira" : Ruza II, (Bosanska rijec, Sarajevo, 2002.)
"Sablja i pero" ( Sejtarija, Sarajevo, 2002.)
"Price o slovima" ( Svjetlost, Sarajevo, 2002.)
"Dusa i cvijet" (Sejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Noc u brelima", roman ( Sejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Nevjestinski ponor", (Buybook, Sarajevo, 2004.)





Djela bh. knjizevnice u Svjetskoj antologiji price

Nakon sto joj je pocetkom oktobra u izdanju kuce Sejtarija objavljen roman Noc u Brelima, te dvojezicna bosansko-engleska slikovnica Dusa i svijet, knjizevnica Nura Bazdulj-Hubijar uskoro ce objaviti tri svoje price u Londonu na engleskom jeziku. Rijec je o pricama Posjeta, Dzevad iz Sokolice i Plava sirena, koje ce, kako je planirano, biti izdate u Londonu u januaru 2004. godine. Djela ove bh. spisateljice uskoro ce se naci i u Svjetskoj antologiji price, za koju selekciju radi Istvan Gabi iz Madjarske. Njene dvije price koje ce biti objavljene u Svjetskoj antologiji price vec su prevedene na madjarski jezik, a Nura Bazdulj-Hubijar je jedini autor iz BiH cije su price odabrane za ovu antologiju. "Potpisala sam ugovor i sa hrvatskom izdavackom kucom Fraktura za objavljivanje zbirke novela Nevjestinski ponor. Prema ugovoru, ta zbirka bi se na hrvatskom trzistu trebala naci u aprilu naredne godine", kazala nam je Nura Bazdulj-Hubijar. (Oslobodjenje, 16.10.2003)





Najtrazenija poslije Andrica, Selimovica, Dzumhura i Jergovica

Surfajuci po Internetu, mnogi Travnicani nasli su podatak o najtrazenijim i najvise prodavanim knjigama svjetskih i domacih pisaca u BiH. Prijatno ih je iznenadilo kada su saznali da su poslije knjiga Ive Andrica, Mese Selimovica, Zuke Dzumhura i Miljenka Jergovica najvise trazene i knjige njihove sugradjanke dr. Nure Bazdulj-Hubijar. Iz tih podataka vidi se, pored ostalog, da su izdanja njene knjige "Ruza", u izdanju "Svjetlosti" iz 1997. godine i "Sarajevo-Publishing iz 1990. godine, davno rasprodana, a u prodaji je izdanje "Bosanske rijeci" iz prosle godine, sa ilustracijama Boze Stefanovica. Rasprodato je i izdanje njene knjige "Ljubav je sihirbaz, babo" ("Bosanske rijeci") iz 1996. godine, a jos se mogu naci njene knjige "Amanet" ("Sahinpasic" iz 1999. godine, "Bas mi je zao" R5S iz 1999. godine, "Kako sam ribu ucio da pliva (OKO iz 2000. godine, "Nase medjutim je rat" (Bosanska knjiga", 1995.), "Okrutnost raja" (Drustvo pisaca BiH, 1997.), "Rosa canina (Medjunarodni centar za mir, 1996.)... Zanimljivo je spomenuti da se na listi najtrazenijih knjiga bh. autora nalaze i dva djela njenog sina Muharema Bazdulja - "Druga knjiga" i "One like a song". “Ovo prijatno saznanje za mene je bilo veca radost od bilo koje druge knjizevne nagrade ili priznanja, jer to dolazi od onih za koje radim. Ovo sto radim su rijetki trenuci srece u ovim teskim vremenima, a to je bio trenutak iskonske srece u mom zivotu”, rekla nam je najplodnija bosnjacka knjizevnica dr. Nura Bazdulj-Hubijar. Saznali smo jos da se kod izdavaca ili kod recenzenata nalazi nekoliko njenih rukopisa, medju kojima i zbirka kratkih prica "Bizarne storije", a ocekuje nova izdanja svojih knjiga "Ruza" i "Sta te muci, Jamaguci?", zatim njemacko izdanje "Ruze" u Vupertalu, izdanje "Ruze" na finskom jeziku, te prevodjenje i objavljivanje na njemackom knjige "Nase medjutim je rat". (Mustafa GAFIC, Oslobodjenje, 14.5.2001)




LJUBAV JE SIHIRBAZ, BABO


Knjiga "Ljubav je sihirbaz, babo" dobitnik je vise knjizevnih nagrada i priznanja. Ovo je njeno cetvrto izdanje na bosanskom jeziku. To je ujedno i prvi bosanski roman na temu minulog rata.

"Cini se da cemo uskoro zivjeti u zabludi da se ovdje nije nista dogodilo, jer je Bosna oduvijek bila zemlja prastanja i zaborava. Zahvaljujuci pisanoj rijeci Nure Bazdulj-Hubijar, BiH ce imati narocitu banku podataka iskazanu ingenioznim stilom" (Vladimir Premec)

Spusti slušalici i ode do prozora. Padao je gust snijeg, krupne pahulje su praminjale oko uličnih lampi od mat stakla. Noćas jedan čempres na svojim granama zadržava snježne pahulje. Ne da im da sakriju sasvim svježu humku. Snijeg noćas pada po igračkama sačuvanim na tavanu, starim školskim knjigama. Snijeg noćas pada po ugaonoj sećiji bež boje u dnevnoj sobi. U njenom uglu je uvijek sjedio babo. Kvasi babove knjige, stolnu lampu oblika Aja Sofije čije prozore noćas nema ko upaliti. Snijeg noćas pravi naslage po ormanima na kojima su zimi mirisale rumene jabuke iz bašće. Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život." (odlomak iz knjige)




AMANET


"...Svaki covjek je misterija. Mozemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dusu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on zelio, koliko dopustio da znamo. Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet u koga se povlaci da bi se napojio novom snagom, ljepotom tugom, ozivio davnu ceznju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu sa osim kaskanja u svakodnevnici postoji jos nesto." (Nura Bazdulj-Hubijar)




SABLJA I PERO


"Osjecam blagu nelagodu u zelji da ispricam kako sam dosla u posjed ovoga rukopisa. Price o davno izgubljenim manuskriptima nekim cudom slucajno pronadjenim postale su vec opce mjesto. Djeluju odvec literarno. Ipak, ako nesto stvarno zvuci, to ne znaci da je i nemoguce. I ja sam do ovog dogadjaja drzala da su price o drevnim rukopisima samo ne previse inventivan knjizevni trik. Sada sam u opasnosti da neko ovo moje sjecanje o pronalasku rukopisa smatra tek tehnickom doskocicom. Podsjeca to pomalo na bajku o lazljivom cobancetu..." (Nura Bazdulj-Hubijar)




RUZA


Ovo je roman o prvoj ljubavi. Prica o djevojcici Minji i jednoj ruzi , koju neko svako vece donosi i ostavlja na Minjinoj prozorskoj dasci. Oko te ruze plete se citava carolija puna uzbudjenja i divnih nada, ali i neocekivanih obrta. Najbolji je onaj koji otkriva ko zapravo donosi te ruze. I umjesto da se Minja i Tahir najzad sastave u svojoj cudnoj ljubavi, oni se rastaju cak i ne pozdravivsi se i mi vise ne znamo hoce li od te ljubavi biti ista ili mozda nikad vise nece. (Ivica Vanja Roric)

Rat koji je osakatio djetinjstvo i djecastvo Bosanca i Bosanke, mnoge mlade ljude odvojio je od svijeta knjige, ali je mnoge i naveo da zarone u taj svijet, da u njemu traze odgonetku za pitanja sto im postavlja zivot. Roman ”Ruza” je jedan od onih koji ce ponuditi druzenje sa samim sobom. U njemu su likovi kakve je citalac sretao prije nego je uzeo knjigu u ruke.
Nura Bazdulj-Hubijar umije slijediti nacin misljenja mladog covjeka, ona se ne postavlja iznad njega, vec se sa svojim citaocima gleda oci u oci i prica im pricu o njima samima. Pricu kakvu bi i oni sami napisali kada bi se odredili da pisu ono sto misle, kako se osjecaju, kako se ponasaju. Ovo nije ”velika”, pateticna knjizevnost, puna nama dalekih likova i iz nama dalekih krajeva. ”Ruza” se dogadja ovdje, oko nas, medju nama – jucer, danas, sutra. Radnja ovog romana su vase godine, jezik kojim knjizevnica govori je vas jezik. Junakinja Minja je ucenica osmog razreda osnovne skole, zivi sretni zivot u porodici, s majkom, ocem i starijim bratom, gimnazijalcem, u skoli, u svom gradu. Iznenada, kako to vec biva, Minja se razboljeva, stize u bolnicu. Ali, i bolnica je zivot, svijet u kome se zivi, pomaze ljudima. U sobi sa odraslim bolesnicama, ulazi u njihov zivot, uspostavlja specificne odnose, spoznaje svijet odraslih. U grubom vremenu u kojem zivimo, ovaj roman ce nas nauciti da se ne treba stidjeti istancanih osjecanja, njeznosti, sanjarenja. Rat je, istina, te osobine u ljudima potisnuo, ali samo potisnuo i kako dolazi mir, tako ce one izbijati na povrsinu. Generacija preko koje je protutnjao rat, pokazala je da ima snage da ga pamti, ali i da ne zivi sa ratom. A “Ruza”, nastala prije velike ratne pometnje u nasim dusama, pomoci ce citaocu da se zblizi sa sobom kakav bi bio da nije bilo rata, ali i kako se odrasta, postaje covjek.
SARAYNET




CEKAJUCI TAHIRA: RUZA II


"Ruza me i dalje svake veceri cekala na prozoru. Sve do jednom kada je nije bilo. Sva sam se ukocila, ohladila, gubila tlo ispod nogu. Objasnjenje je opet donio moj brat Robi. Usao je u moju sobu i predao mi mali zamotuljak govoreci kako mi to salje Tahir jer odlazi iz grada. Socijalni radnik je rekao da kao maloljetnik ne moze zivjeti sam pa ide tetki u Visegrad. Sledila sam se. Kada je Robi izasao odmotala sam zamotuljak. Unutra je bilo vec pomalo uveo pupoljak ruze i papiric na kome je crnim flomasterom, lijepim kosim rukopisom bilo napisano: Please, love remember.
- Ljubavi moja, sjeti se - prevodila sam dok se moj svijet rusio...
(Odlomak iz uvoda)




PRICE O SLOVIMA


U ovoj interesantnoj knjizi nalazi se po jedna kratka prica za svako slovo abecede, i predstavlja veoma lak nacin da se vase dijete upozna sa slovima, ali da se i zabavi uz zanimljive price.




NEVJESTINSKI PONOR


Tri priče u knjizi priča "Nevjestinski ponor" progovaraju o sudbonosnim događajima u životu nosećih likova. Svaka priča Nevjestinski ponor, Memento mori i Milost, događa se u ključnom trenutku glavnog junaka, u trenutku kada se on nalazi pred životnim raskrižjem i kada treba pogledati prije svega u svoju dušu i otkriti kuda i kako dalje. Nura Bazdulj-Hubijar u "Nevjestinskom ponoru" uspijeva probuditi najdublje i najskrivenije emocije, a svojim likovima i njihovim tragičnim sudbinama pokazuje kako se velike priče kriju u malim, običnim ljudima.

"Najduža, ujedno i naslovna priča, simbolički je stožer ostalih priča. Svi likovi iz ove zbirke nalaze se pred nevjestinskim ponorom, a simbolika ponora, bezdana, provalije već je gotovo opće mjesto. No tu je pridjev koji ovom simbolu – skoro poetski – dodaje nova značenja. Nevjestinski ponor tako od zemljopisnog pojma postaje simbol usuda likova ovih priča, a najupečatljiviji su upravo oni ženski, svojevrsne nesretne nevjeste." (Radovan Marušić, iz recenzije rukopisa)

Rat kao nevjestinski ponor
Nura Bazdulj- Hubijar, Nevjestinski ponor

Po legendi koja se prenosila s koljena na koljeno, u tu se provaliju iz kolone svatova s konja bacila mlada nevjesta koju su na silu udali. Vec u prvoj od tri price koliko ih ima u knjizi prica Nure Bazdulj-Hubijar, otkriva se otkud naslov Nevjestinski ponor. Ali,otkriva se i da to nije samo mjesto nadomak sela koje su, zbog legende, svi izbjegavali.Geografski pojam postaje simbolom sudbine svih likova iz knjige. Jer sve tri price govore o presudnom trenutku zivota glavnih likova kada je neophodno sagledati sve u sebi i oko sebe i donijeti konacnu odluku. U prvoj, naslovnoj, pripovjedacica otkriva sebe kao podvojenu licnost. Jedna je losa, ali zivi vec 30 godina, druga je dobra, ali traje tek dvije. Previse je rizicno dati sansu mla|oj licnosti i zato je njena konacna odluka – smrt. U drugoj prici, Memento mori, junak je postavljen pred ubicu svoga brata. Zedan je osvete. I bas kad se cini da je oduka o osveti neopoziva, nastupa preokret. On se sjeti bratovih rijeci o covjekovoj slobodi, shvaca da ce osvetom postati rob, i pusta ubicu. U trecoj, Milost,doktor ubija pacijenta u kojem prepoznaje silovatelja djevojke koja mu je trebala postati zenom, ali je, nakon silovanja, poludjela i ne zna vise nista i nikog oko sebe. Nakon ubistva odlazi u dzamiju da molitvom pokusa spasiti zdrav razum ili naci mir i zaborav. Prica zavrsava epilogom u kojem se otkriva da se djevojka iscupala iz nesvjesnosti, ali i da su doktora pronasli smrznutog u dzamiji. Sve tri price uzrokovane su i odvijaju se na/u Ratnom ponoru. (OMNIBUS)




KAKO SAM RIBU UCIO DA PLIVA


Prica je postavljena veoma jednostavno: Sead Cengic zdrmava sebi u lice ono kapitalno civilizacijsko i ljudsko pitanje: Ko sam ja? E, tu smo vec u velikom problemu. Sad to valja pripovjedacki zaodjenuti zivim tkivom. Jos gore, taj covjek ne zna ni ko mu je otac. I prica krece. Valja naci oca i sebe... To je ona uslovljenost koja je toliko slozena i ispletena od svakovrsnih niti i izvora da se i sami u toj spletenosti tesko snalazimo. Pokusamo li raspresti tu nit necemo dobiti cijele sastavke, a one glavne, osnovne niti vise nece biti. O tananijim stvarima, o mirisima tih stvari, o duhovnim znakovima, i jos mnogo cemu, saznajemo citajuci roman.

[i]Za mene vise nema ni nade. Vrijedi li ici dalje a ne radovati se nicemu, strepiti od svakog novog dana, sa teskom zebnjom cekati svaku narednu noc? Kao u bunilu idem prema ormaricu s lijekovima. Na dlan istresem bocicu tableta za smirenje. Mnogo sam puta do sada dozivao smrt, molio je da me odvede tiho i bezbolno, kao rahmetli nanu, u snu. Uvijek se oglusivala, odvodila one koji su vapili za zivotom, one iz kojih je kuljala snaga, frcala radost, one koji su je se bojali, bjezali. Sada cu je nadmudriti, zaspat cu snom u kome aveti nece biti. Blazenstveno mira, spokoj, sto sam predugo uzalud u zivotu trazio, naci cu u tome vjecnom snu. Zelim jedino da poniranje traje kratko. Sasipam tablete u usta i drhtavom rukom uzimam casu vode.
- Stani! - kao da cuh glas [/i] (odlomak iz knjige)




BRACA


Dramski prvenac gospodje Nure Bazdulj-Hubijar bio bi privlacan za pozoriste i u vrijeme mocnijeg priliva domaceg dramskog teksta. Dva brata, ljekar Sead i vojnik Faruk dosli su medju nas da bi nam govorili o nedavnom trenutku, tekucoj politici, o aktivnoj istoriji, ali bez analogija koje se obicno koriste za razumijevanje zivih oblika istorije.Direktnost kojom se uspostavlja sudbinski luk izmedju ove dvije misaone kategorije sazimajuci intelektualno-pateticno i neosvijesteno-sirovo boli svojom prepoznatljivoscu. "Braca" pokazuju da se moze bez suhih, uopstenih, apstraktnih alegorija i da literatura koja govori o konkretnim dogadjajima bez uobicajene vremenske distance, moze dovesti do opsteg zakljucka, mozec imati estetsku i drustvenu relevantnost. (Iz recenzije Slobodana Stojanovica)




BIZARNE STORIJE


Knjiga Nure Bazdulj - Hubijar "Bizarne storije" jedan je od rijetkih primjera sistematicnog koristenja zanra price, ali ujedno jedan od primjera koji otvaraju jednu posve novu stranicu u bosanskoj knjizevnosti. Kod N. B. Hubijar bizarni detalj je cilj prema kojem se razvija prica, on je poanta koja razrjesava situaciju ili daje njen komentar. Ovaj model price sa anegdotskim ili bizarnim sadrzajem Hubijareva gradi na tri elementa, koji, u zavisnosti od sadrzaja dominira, bivaju poantirni ili tragicno, ili ambivalentno, ili ironijski.Svaki od ova tri modela price drukcije je stilisticki ostvaren, u modelu s tragicnim i ambivalentnim zavrsetkom, prica je stilski organizirana kao licna naracija lika, u ironijskom u pitanju je personalno-autorijalni, gdje narativni medijum pripovijeda ono sto lik vidi. Ali, koliko god detalj bio bizaran ili neobican, on sam po sebi nije prica, on se mora i treba stilski i esteticki uobliciti da bi postao ovo sto jeste - umjetnicka cinjenica. Vec samim naslovom ova nas zbirka podsjeca na naziv koji je jednoj svojoj knjizi prica dao Edgar Allan Poe: Groteskne price i arabeske. Ove Bizarne storije zbilja korespondiraju sa Poevim pricama. Dvadeset i jedna kratka prica (zbilja kratka, prava short story) vodi nas kroz jedan svijet crne kronike, svijet zlocina i cudnovatih dogadjaja. Price su svedene na fabulu i lisene barokne stilizacije, no autorica ipak i tu crnu atmosferu zacinjava svojim specificnim lirizmom. Tu je ona glavna razlika koja ove price dijeli od Poevih. U kontekstu bosanskohercegovacke knjizevnosti vazno je napomenuti da ove price otvaraju jednu posve novu stranicu. (Maja Prohic)




BAS MI JE ZAO


Roman "Bas mi je zao" je proglasen najboljim romanom u 1998. godini na konkursu Fonda otvoreno drustvo Bosna i Hercegovina-SOROS fondacije Sarajevo.

"Nije posteno odmah krenuti s ratom. Ipak sam ja rodjena dvanaest godina prije, ne mogu tek tako preskociti toliko dugacak period zivota. Buraz je stariji godinu dana. Da nas dvoje nismo ponekad ko dinski dusmani, mogla bih vam potpisati da u Jugi nije bilo sretnije porodice. Starci oboje doktori, oboje malo uvrnuti, mama tristo posto vise. Vjecno se hakaci ko budala na brasno, i ono, hoce da je njena i prva i zadnja. Od kako su nas na ovaj svijet donijeli vjecno ponavljaju kako smo mi centar njihova kosmosa, smisao zivota. Ja cudna mi cuda. Pa nisu nas nasli ispod zelene grane niti uzbrali setajuci kroz sumu. Nisu nas usvojili, ni kupili, ni razmijenili. I sad treba praviti citave naucne teze o ljubavi roditelja prema djeci."

22.01.2005.

Nura Bazdulj-Hubijar

[i]



CRGE I MRGE


U obdaništu je od vaspitačice dobio nadimak Cakan i nosio ga sve do četrnaeste kada se iz izbjeglištva u razred vratio Mrge. Kao da se nisu ni razdvjali, iznova su bili nerazdvojni. Nakon nekoliko mjeseci stari nadimak koji je nosio sasvim prirodno, kao osmjeh, izgubio se. Svi su ga počeli zvati Crge.
Mrge se baš i nije dopadao Crgetovoj nani.
- Neozbiljan je, nekako prost, inostranstvo kvari ljude, sublesasto se smije. Što ne nađe nekog ozbiljnog i pametnog nebi li i na tebe nešto dobro nakalemio? - gunđala je.
- Znam da to nije pravi razlog nego što me navukao na ribolov - prkosno je dobacio Crge..
- Pašče jedno, dobro me znaš. Ma šta vam rade jadne ribe da ih ubijate?
- Ne ubijamo ih, nano. To je sport.
- Koji sport? Ko da ja ne znam šta je sport. Lopta.
- Ne, ne, to nije ubijanje nego nadmudrivanje. Dajemo im šansu da odaberu hoće li zagristi ili ne.
- Ma nemoj. Mudro ti je to.
- A mudro je što se ti sladiš ribama iz ribnjaka.
- To je nešto drugo. Nisu žive.
- Žive su sve dok me ne pošalješ da ih kupim. Tada čiko zabaci onu mrežicu i gotovo. Nemaju ni izbora ni šanse.
- Ne pametuj mi, čuješ li.
Mrge je osjećao da ga nana baš ne voli i pokušavao joj se dodvoriti. Kad je jedne nedjelje došao po Crgeta, donio joj je tople čarape pletene od čiste vune.
- Da se ne prehladite, nano.
- Baš si našao kad da mi ovo doneseš. U sred ljeta. Nisam ti ja, dijete, još đuturum.
- Nisam ni mislio da ste stari. Vi ste meni ono baš kul.
- Šta?
- Mislim super.
- A šta ti je to?
- Ko bomba ste.
- Džukelo jedna, ja ti ko bomba. Sram da te bude. Znaš li ti koliko su belaja bombe donijele?
- Nisam mislio na pravu bombu. Znate da mi je tatu ubila. Mislio sam da se dobro držite.
- Ubila je i Crgetovog. Đe ti je obraz da meni govoriš da sam ko bomba?
- Nas dvojica smo ko braća rođena. Ako njega volim, normalno je da volim i vas.
Nani oči zasuzile.
- Samo se vi volite i pazite. Kako ti je mati?
- Mama je lošić.
- Šta?
- Mislim, ono nikad nije baš super,… mislim dobro. Pravi starčić.
- Opet ti budalesaš. Ni ja nisam starčić, a ti tako ružne riječi govoriš za svoju mamu.
- Samo sam se šalio.
- Kako god bila, samo nek je imaš. Crgetova se, otkad je u onoj Ameriki, skoro i ne javlja. Baško da je i nema.

Od toga dana nanin odnos prema Mrgetu se promijenio. Dočekivala ga je s osmjehom, kolačem, voćkom, mahala obojici dok su zamicali iza vrbika.

Jednog jutra poranili i nana i Crge. Nakon doručka nana je u ruksak spremala uštipke, sir, sokove, Crge pripremao štap i ostali pribor za pecanje. Oboje su završili posao, a Mrgeta nema pa nema. Onda je zazvonio telefon. Crge je gotovo potrčao, javio se, slušao pola minute pa tresnuo slušalicu i stisnutom šakom mahnuo uvis glasno kazavši:
- Šit!
- Šta ćeš šit? - upitala je nana.
- Vražiju mater, eto šta - ljutito je odgovorio.
- Pazi šta govoriš dok si u ovoj kući. A sad mi kaži šta ćeš šit?
- Ma, bona nano, mi tako kažemo, kako da ti objasnim, kad nešto pođe kako ne treba.
- A šta je to pošlo kako ne treba? Je li to bio Mrge?
- Nije. Njegova mama. Javila mi je da ne čekam Mrgeta. Njemu je došao Edžel.
Nana je samo nemoćno klonula sasvim problijedivši i boreći se za dah.
- Nano, koji je sad tebi vrag? Jesi li dobro?
- Ma đe ću, jadan ne bio, biti dobro? Sačuvaj nas dragi Bože zla časa. Siroto dijete. I to je tebi šit? Imaš li imalo duše?
- Ne kontam.
- Ne kontaš ti, Boga mi, ama baš ništa. Ako je tebi edžel samo šit, šta ja više imam pričati s tobom?
- Opet ne kontam.
- Znaš li ti uopšte šta je edžel? To ti je, dijete drago, smrtni čas. Makar znam da je smrt bliža od jake za vratom, ne mogu vjerovati da je bila tako blizu Mrgetu.
Crge je zagrcnuo od smijeha. Uhvatio se rukama za stomak, oči su mu zasuzile od silnog smijeha.
- E, nano moja, varaš se ovaj put. Edžel je Mrgetov rođak. Preziva se Edželović pa je dobio takav nadimak.
Nana ga je gledala pogledom u kome su se miješali ljutnja i radost.
- E, djeco, djeco, dok ja vas u pamet, vi ćete mene iz pameti.





RAJAN

Radovanu Marušiću


Život ga je mazio cijelo djetinjstvo, mladenaštvo, dobar dio mladosti. Onda, kao da se sve počelo rušiti. Mlada mu sestra umrije pri porođaju, otac ode na prečac, nedjelju dana iza kćeri. Sve se, kažu, svršava na broju tri, i sreće i nesreće. Mjesec dana iza toga, majka dobi moždani udar. U tom kolopletu događaja i unutarnjih previranja gotovo se izgubio.

Da može krenuti dalje, očekivati još sunčanih dana, ponadao se kad je majka otpuštena iz bolnice, neizliječena, ali dovoljno oporavljena da se može brinuti za sebe, najčešće i za njega. Samo više nije bila u stanju čuvati unučicu, jedino što joj preostade od kćeri nego se, ona samo zna kako, oprosti od nje i dade je na brigu i staranje drugoj baki.
DALJE...





PITANJE


Jedino je prva noc nakon operacije bila kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama, nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom neznanom zbivanju unutar njega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i kontura. Tom je doprinijelo vise faktora. Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno kisno martovsko vece, osjeca da je sam u kosmosu, sve one cijevi kojima je bio prikopcan na razlicite aparate, jednolicni otkucaji srca koji su dopirali s monitora.

Uza sve to, prozor sobe sto je gledao prema gradskom groblju na padini ponad bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom spavao njegov prije dvije godine istom rodjeni sin. U jednom casu u glavi se uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo snazan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomicno modro tjelasce koje je devet mjeseci cekao i zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i prazan pogled voljene zene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada... Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoce li i ovaj buduci lezati gore na padini? Pa glas, dubok, promukao, tih: Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje srce.
DALJE...





SAMOUBICA


- Doktore, opet je pokusao. Dosla sam ravno s posla. On ... on je bio sasvim pijan, gotovo prazna flasa viskija bila mu je pored glave s licem na stolu i pistoljem prislonjenim na sljepoocicu - izgovorila je u dahu i naprosto se skljokala na otoman. Suze su potekle, krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo lice.

Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje stisa, da bar prestane plakati.

- Draga moja, kao i svaki put ranije, zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta sam vam to pokusao objasniti? Da doista zeli pociniti samoubojstvo dosad je to mogao uraditi milion puta daleko od vasih, bilo cijih ociju.

- Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog svoje utucenosti i potpunog beznadja. Bezbroj puta je kazao kako je prokleto tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da treba petlja, tvrda petlja da se digne ruka na sebe... Svaki put ga, kaze, jedino pomisao na mene sprijeci, odustane u zadnji cas... Pomozite mu, molim vas, preklinjem vas.
DALJE...





Nas prvi susret. Bio je topao svibanjski dan. Grad opustio zbog granatiranja. Nisam se plasila, te sam se sa stafelajem i bojama uputila na brdo. Ostaci prastarih kamenih zidina cinili su ostar kut. Uza zid u hladu sam ostavila pribor za slikanje i legla. Toplina nakon predugih mjeseci hladnoce i vlage djelovala je iscjeljujuce. Pridigla sam se i sasvim razodjenula. Puhao je blag vjetric i na nago tijelo donosio latice behara. Zapitala sam se kad bih tako ostala dovoljno dugo bi li me sasvim prekrile. Kao lijes na odru. Nepomicnost me uvijek asocirala na smrt. Svjetlo i toplina ucinili su da zaboravim sve, cak i mjesto i vrijeme u kojem se nalazim. Lezala sam opruzena na suncu i gledala crtarije oblaka na nebu, mirna. Tjeskobu i groznicavost kao da sam negdje zaboravila. Cak i strah od smrti. Pamtim kako sam se osjecala sretnom sto mi se zivci ne namataju i ne odmataju nego mi daruju ovaj trenutak spokoja i zaborava. I bas u tome casu cula sam pjesmu. To nije bila pjesma nalik onima koje sam u zadnje vrijeme mogla cuti. Glasom punim samopouzdanja, kao da pjeva himnu zivotu, neko je pjevao: "Yesterday all my troubles seemed so far away..."
Ni prostor ni vjetar ni daleke detonacije nisu mogle umanjiti ljepotu tog glasa. Kako se priblizavao, melodija je poput bujice rasla i potapala prostor.
Pogledala sam prema stazici ispod brezuljka i vidjela kako se pojavljujete niotkud, kao da izranjate iz pjesme. Tijelo je bilo u skladu s glasom koji je tvorilo. Carolija je bila tu. Vidjela sam Vas, cula Vas, Vi niste bili svjesni moje prisutnosti. Onda je carolije nestalo. Ugledali ste me pa zastali oklijevajuci.
Moja sutnja i nepomicnost sjedinjeni s Vasim glasom i snaznim kretnjama tvorili su savrsen sklad. Kasnije ste mi kazali kako bi produzili koracati da sam bilo cime, rijecju ili pokretom narusila taj sklad, i kako ponekad sutnja kazuje jasnije od rijeci.
Napola sklopljenih trepavica gledala sam kako se penjete. Oci su Vam se punile nebom. U tom trenutku sam osjetila da se po prvi put oslobadjam muke sjecanja kao mucnog tereta i zivim samo u sadasnjosti trenutka.
Ne podizuci se, preko tijela sam prebacila bijelu kosulju. Ocekivala sam udvaranje ili neki nagao pokret koji bi odgovarao snazi Vasega tijela, ruku. Samo ste me gledali, ali na nacin kao da sam se rasclanila u sve zene ovog svijeta, i istovremeno, kao da su se sve u meni sjedinile. U ocima Vam nije bilo vatre, samo blagost prozracnog podneva. Pa ipak ste me gledali kao cistu esenciju zene, savrsenu, ne onakvu kakva sam doista bila, nego satkanu od zelja, Vasih i mojih. Dotakli ste mi samo jagodice prstiju i jednostavno konstatirali kako su mi ruke hladne.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Kada se uputite k nekom dalekom cilju, ne ocekujete da ce Vas do njega dovesti autoput. Na tom je putu i uspon zapravo pad. Od casa rodjenja mi padamo, padamo, polako, neosjetno kao ove pahulje sto zaogrcu crno mokro granje ruzno i nakaradno u svojoj nagosti. No njegova je ruznoca samo privremena. Naviklo je. S njom, skrivenom bijelim plastem, ceka da se iznova zazeleni, buja, behara, radja.

Covjek samo jednom cvjeta, samo jednom radja. Kad plodovi sazru, vise nece probeharati. Ostaju suhe gole grane bez nade da ce ikada ponovo ozelenjeti. Predstoji mu jos samo prah. Kamo srece da ni to ne ostane.

Stara jabuka pred mojom rodnom kucom upamtila je i ispratila moju nanu, majku, ispratit ce i mene. Iz godine u godinu obnavlja mladost, zrenje, radjanje, prividno mirovanje. Zivjet ce sve dok je ne posijece ljudska ruka ili se njene zile umore.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Da sreca ima cijenu, ja bih je, Aljosa, sad mogla kupiti. Cini mi se, kad bi to bilo moguce, prije bih kupila srecu za Vas. Neusporedivo ste vredniji, a niste sretni. Vi se nadate kako cete to biti kad dodjem, da cete istom tada poceti istinski zivjeti jer cu svojom prisutnoscu otjerati ruzne uspomene promasenog braka. Opet cu Vam proturjeciti. Vasa bivsa zena Vam izvjesno nije odgovarala, intelektualno, emotivno ili nekim drugim svojim profilom, ali brak u kojem su rodjena dva lijepa, zdrava sina, ja ne mogu nazvati promasajem. Ona Vam je dala ono sto ja nikad ne bih mogla.

U Vasim i mojim godinama ni Vi ne racunate s nasom djecom tako da taj razlog odbijanja Vase ponude pada u vodu. Pa ipak, s golemom tugom to kazem, necu doci. Nije to odluka donesena ovog trenutka, znala sam to od dana kad ste mi donijeli zarucnicki prsten. Odbila sam ga primiti ne zeleci Vas povrijediti. Uspjela sam Vas umiriti, cak oraspoloziti. Sjecam se kako sam Vam kazala da su najljepsi i najcvrsci prsten Vase ruke oko mojih ramena. Oni hladni obruci oko prsta, bez obzira na vrstu i vrijednost materijala od kojeg su napravljeni, najcesce predstavljaju samo simbol. Ne trebaju mi simboli, zelim zivi prsten oko sebe.

Da Vas nisam nasla, bila bih apsolutno sigurna da sreca i ne postoji. Ni radost, nijedna ljepota. Sad znam da je moguca, ali cijene nema, nijedna istinska vrijednost je nema. Ako sastruzem ono opipljivo, dostupno svacijem pogledu, ako pogledam u dubinu, ostaje samo praznina. Zapravo sam siromasnija nego dok sam zivjela u kucici mog rodnog sela. Kucici koje vise nema. Sela kojeg vise nema. Mozda je najbolje nista ne imati, ne zeljeti, ne voljeti. Jedino tada nemas sto izgubiti. Sve materijalno je podlozno propadanju, razaranju. Da je materijalno blagostanje preduvjet za srecu, tko zna gdje bih nocas bila. Ovdje bi zivjela djevojcica koja ce uvijek imati petnaest godina, kci nastavnice glazbenog, unuka begovice.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Sinoc sam snivala cudan san. Na obali mora je kapelica. Ulazim u nju kako bih pronasla izgubljene kljuceve. U procelju je kipic Djevice Marije. Lice joj povremeno obasja drhtava svjetlost upaljene svijece. Uza zid, desno, mnogo kisobrana. Raznobojni su. Neki su novi, neki polomljenih zica. Ima ih suhih i onih niz cije nepromocivo platno curi voda. Minijaturni potocici koji se formiraju s metalnih siljaka sami sebi odredjuju put. Bacam pogled oko sebe i na podu, s lijeve strane, vidim svoje kljuceve. Tu zavrsava prvi dio sna. Odmah zatim, kako se to samo u snu moze, prelazim u drugi dio.
U mracnom sam tunelu. Iznad mene lucni betonski svod, pod nogama tvrda neravna zemlja. Kleknem na koljena i u mraku pipam po zemlji. Prsti nailaze na humak. U tom casu shvacam kako zapravo trazim mjesto za sebe. Pipam dalje. Humak do humka. U jednom casu ruka mi se zaplice u dugu gustu, kudravu, suhu kosu koja viri iz zemlje. Zanimljivo je kako pritom nisam osjecala strah, cak ni nelagodu.
Slijedi treci dio. Pod zemljom sam, u nekom zamrsenom labirintu. Oko puta koji kroz njega vodi, u mokroj ilovaci su usjeci u nekoliko nivoa. Idem naprijed. Na jednom raskrizju vidim grupu zena. Gledaju me zlurado, mracno, gotovo s mrznjom. Neodlucno zastajem. Iz grupe se izdvaja niska debeljuskasta zena kratke masne kose i kaze mi kako sam medju njima nepozeljna, da idem dalje. Nastavljam put zamrsenim mracnim hodnicima pitajuci se zbog cega sam nepozeljna. Odjednom mi bljesne u glavi: pa one su cijele, a ja sam u komadima!
Nakon toga sam se probudila.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Odakle poceti? Ovo ne pisem Vama, Aljosa. Ne pisem nikome. Mozda zapis nekad netko nadje, mozda u nekom njegovom odlomku pronadje djelic sebe. Nije vazno. Zar putnik, kada u vjecno more s broda baca bocu s porukom, razbija glavu mislju hoce li je netko naci, citati, razumjeti? Mozda mu i padne na um, ali tek usput, ne pridajuci tom cinu posebno znacenje, ne udubljujuci se, ne smatrajuci to odvise bitnim. Nije ni pisao da bi je netko citao. Mislim da je, kao i ja nocas, zapisuje i baca sebe radi, zadovoljavajuci time neku unutarnju potrebu koju ni sam sebi ne umije protumaciti.

Konfuzna sam, tesko odrzavam koncentraciju. Plakala bih, no nema tih suza koje mogu pomoci, odagnati misli crnje od ove tame pod prozorom, sto me kidaju do neizdrzivog bola. Ima toliko toga sto bih zeljela izbrisati kao sto sada rukavom brisem zamagljeno prozorsko staklo, ali se izbrisati ne da. Nije dusa nesto tako cvrsto, ravno i prozirno kao staklo.

Da podjem od izvorista. Od majke?
Majku bih mogla usporediti s brodom u cijoj nutrini zasticeni plovimo jedini apsolutno bezbrizan dio puta. Otud valjda otpor, plac, opiranje kod izlaska iz sigurnosti i toplote na nesigurnost i vjetrove pucine. Govorim uopceno, ne osobno, jer to kod mene nije bio slucaj. Mora da se meni taj period cinio predugim i ne narocito lijepim jer sam s jedva sedam mjeseci, bez placa i opiranja pozurila napolje. Zapoceti zivot, tezak, bremenit, sa samo dva kilograma tezine, nije bas zavidno. Takav ostati u njemu nije lako, pogotovo ne u uvjetima u kojima sam ja rodjena. Da nisam bila prvo dijete, da me majka tada manje voljela, da je bila manje brizna, vise sebicna, ne vjerujem da bih odmakla daleko. No, zahvaljujuci majci i blago ugrijanoj rerni peci na drva u kojoj sam provela gotovo dva mjeseca, prezivjeh i postadoh to sto jesam.

Prema onome sto je slijedilo slutim kako me je majka voljela ljubavlju kojom majka voli dijete sve do onog doba dok nije rodila brata. Dosao je pet godina poslije mene s punih devet mjeseci, dvostruko tezi, vjerojatno uz snazan, zdrav plac. Tesko mi je povjerovati da je ikad ijedna majka toliko voljela dijete kao sto je moja voljela svoga sina. Vjerovala je kako ce joj smisao zivota biti njegova sreca. S kakvim li je uzasom primila saznanje da mu je s rodjenjem posijala sjeme bolesti od koje sama nije bolovala, i tako postala jednako zasluzna za njegovu smrt, koliko i za rodjenje? Kakvo nasljedje!? Hemofilija, bolest princeva, bila je zapisana u genima mlade siromasne seljanke. Nasljedje zavijestano bratu od kojeg sam bila razbastinjena zakonima prirode, imat ce temeljnu ulogu u formiranju moje licnosti. Njega je stajalo zivota prije nego ga je mogao zavijestati svojim potomcima, prepustajuci tako meni mogucnost da to obiteljsko "blago" predam sljedecoj generaciji.

Nevjerojatni su putovi i cudi sudbine. Da se nije rodio moj brat, a ako se vec rodio, da nije bilo njegove bolesti ili da je majcina ljubav izmedju nas dvoje bila ravnopravno raspodijeljena, tko zna, mozda bi sve bilo drugacije. A mozda i ne bi. Najlakse se prihvaca opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo zelimo.
(NEVJESTINSKI PONOR)





[/i]

21.01.2005.

BISERA ALIKADIC

Rođena je 8. februara 1939. u Podhumu kod Livna. Objavila je knjige poezije: Intonacije, Noć i ćilibar, Kapi i mahovina, Drhtaj vučice, Raspeće, Pjesme (izbor, 1988.), Dok jesam ciganka, Ne predajem se, Grad Hrabrost, Knjiga vremena; dva romana Larva (1974.) i Krug (1983.), te novelu Sarajevska ljubavna priča. Zastupljena je u lektiri osnovnih škola. Za djecu je objavila: Kraljica iz dvorišta (priče), Tačkasti padobran (priče), Pjesmice - ljestvice (pjesme), Voz do neba (pjesme). Pet priča snimljeno je i emitovano na FTV u okviru Dječijeg programa. Na radiju su joj izvedene tri radio-drame: Ljubavna priča, Gniježđenje, Malo zvono. Zastupljena je u više antologija, panorama, izbora bh. književnosti, kao i ex Jugoslavije. Prevođena je na: engleski, francuski, poljski, njemački, turski, albanski, španski, holandski, slovenski, makedonski… Bisera Alikadić je prva Bošnjakinja koja je objavila roman (za odrasle). Oba njena romana su adaptirana za radio. Dobitnica je Skenderove nagrade za najbolja književna ostvarenja u 2003. godini. Pjesme, Larva i Ludi kamen nagrađeni su Skenderovom nagradom.




[i]
OVA NAGRADA ME ODUŠEVLJAVA JER JE VEZANA ZA IME VELIKOG PISCA

"Roman je nešto kao njiva, na njemu se mora raditi"



Šta za Vas ona znači?

Pa to mi govorite dok gledate u plaketu koju sam dobila. Naravno, dobila sam i nagradu. Plaketu volim zato što je na njoj Skenderovo ime. Uopšte, ova nagrada me oduševljava jer je vezana za ime tako velikog pisca, pisca čije se riječi, kad ih čitate, mrve kao živa zemlja, zemlja sa zlatnim prahom. Ova nagrada za mene znači smirenje. U prvom momentu sam bila uzbuđena, nisam mogla vjerovati, a onda je nastalo jedno smirenje. Ustvari, oslanjam se na to veliko ime, jer sjećam se nekih imena pisaca koji su ranije dobili Skenderovu nagradu: Ćopić, Kiš, Sidran...

Pisati za djecu i pisati za odrasle?

Pisati je uvijek ozbiljan posao. Pogotovo ako hoćemo biti pisac koji će biti čitan i prihvaćen među ljudima. Prvo sam pisala za odrasle i tek u zrelim danima počela sam pisati za djecu. Jednostavno sam u sebi prizvala dijete koje nikada nije isčililo iz mene. Gledala sam kako moje sestrične doživljavaju to moje pričanje i moje pjesme i tako nastojala biti prikladna i sebi i ovoj novoj generaciji djece. U sebi sam pomalo osluškivala priču moje majke, koja nikada ništa nije zapisala ali je znala nevjerovatno razgovarati sa djecom.

Romani Larvai Krug davno su napisani. Niste se upustili u pisanje novog romana ili...?

Možda sam se ja i upuštala u pisanje novog romana. U mojim spisima sigurno bi se našlo početaka tih romana. Roman je nešto kao njiva, na njemu se mora raditi. A ko sad u BiH radi njive? Čak ni zemljoradnici. Možda me je rat omeo da napišem još jedan roman koji bi bio nastavak, Larvei Kruga. U svojim ratnim pjesmama čak nisam bila u stanju koristiti interpunkciju. Te jezive trenutke u pjesmama sam mogla podvući jedino velikim slovom.

Pišete poeziju i prozu. Da li vas privlači i neki drugi žanr?

Pa, voljela bih napisati dramu. No, moj davnašnji san bio je da napišem libreto o Aleksandrijskoj biblioteci. Sada, kada je moja Aleksandrija izgorjela, voljela bih napisati libreto za operu o Vijećnici. Osim toga čini mi se da bi se iz Larvemogao napisati sjajan baletni libreto. [/i]





KNJIGA VREMENA ILI POEZIJA IZ NE-VREMENA

Bisera Alikadić: Knjiga vremena, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1999.


Bisera Alikadić (1939.), ponajznačajnija od naših pjesnikinja, iz praktički tek minulog rata izišla je s poezijom koja je do kraja potvrdila zrelost njezinog pjesničkog govora, do sada uglavnom pojednostavljeno odčitavanog kao erotskog, erotomanskog. Počast tijelu koje nosi sve vrijednosti egzistencije, koje je posuda za duhovne vrijednosti, najednom se, ratom, pretvorila u počast krhkosti življenja. Sudar tjelesnog sa svim onim što tako kataklizmički s vremena na vrijeme pohodi povijest je fizički okvir Knjige vremena. Njezina duboka pozadina, kodirana potka toj knjizi je rat protiv jednog svijeta, jedne civilizacije, jedne kulture, oličen u sudaru krhkog pjesničkog subjekta sa svakodnevicom. To jest pjesnička knjiga o jednom vremenu o kojemu su već napisane brojne pjesničke knjige, i to zapažene poezije. Posebno, pak, o mitskom mjestu tog vremena, Sarajevu, koje je živjelo sad već mitsku opsadu najdulju od Troje naovamo.

Nimalo slučajno knjigu, opsežan pjesnički rukopis, otvara ciklus "Majke" kojim pjesnikinja opet otvara pitanje Žene: žene-majke u ratu, žene koja daje život i ispraća život u predjele, koji, koliko god bili daleki i nerazumljivi (u vremenu nerazuma, pogotovu), ipak su joj, bitno biologistički određenoj, bliži u njihovoj prirodnosti od onih koje bi razumijevala muška misao, muška logika, pa i muški pjesnički rukopis. Te majke, Alikadićeva prepoznaje kroz svoju majku koja je zaštitni znak ove knjige i onaj čitljivi i onaj nečitljivi, i onaj eksplicitni i onaj, za nas koji znademo barem dio pjesnikinjine (i ratne) sudbine, podrazumijevajući, dakle implicitni, tako snažno izražen u jednoj također ratnoj pjesmi koje nema u ovoj knjizi. Refleks ovoga rata nije, u slučaju majke, moguće odvojiti od "onoga" rata. A majke, pak, nije moguće odvojiti od uloge koju im inače ratovi namjenjuju - ulogu sahranjivanja vlastite djece. No, tu je i majka koja gine i ostavlja djecu iza sebe. Sve je to tek uvod za poetsko viđenje vlastite majke i njezine sudbine koja živi svoj "treći rat". Nekoć je i sama sahranjivala, a sad je djetinje nemoćna kao "tužna, prastara mati" kojoj je pjesnikinja, sad, u ovom ratu, po skrbi koju za nju pokazuje, ne više i ne samo brižna kćer, nego i neka vrst duhovne i fizičke majke. Obrat dostojan tragike u kojoj smo, kako to kaže i jedan ciklus pjesama, bili osuđenici na rok 1992.-1995.

Rat je u tom ciklusu najizravniji "glavni junak", bučan koliko i tresak svake granate, prijeteći poput učestale neizbježnosti smrti i nadom varljivijom od sreće koju donosi karta:

Bacila je kartu sebi

Da li će ostati živa.

Teška joj je karta pala.

Svi aspekti ratne stvarnosti poredani su u kroki zapisima što na način Bisere Alikadić postaju snažna lirska mjesta sagađena nerijetko i na dosjetkama, ali uvijek točno i precizno imenovana slikom koja se pamti. Poznatu sarajevsku nestašicu vode i s njom skopčane sve poteškoće, u svoj lirski dnevnik "osuđenika" Bisera će Alikadić zapisati kao "Kornjača budi. / Preživi sušu." Tu su i limenke humanitarne pomoći, i kamere koje snimaju naše stradanje, i naš otpor, i naša glad, i naš život u mraku i "svijeća paganka", ali iznad svega i ispred svega tu je snažan pjesnički glas koji svakodnevnicu pretvara u pjesničku knjigu jednog vrmena u kojem su se sanjali drukčiji snovi zloj sudbi unatoč. I baš po tome, po specifičnim snovima, mi ovu knjigu prepoznajemo kao eminentno sarajevsku, kao knjigu koja nije "prostorno univerzalna" poput pjesničkih knjiga "o ratu" npr. jednoga Stojića ili Ladina, K. Mahmutefendića ili Mehmedinovića, da spomenemo samo neka imena pjesnika koji su pjevali u ovom ratu i o njemu. Da je tomu tako pokazuje i pjesma "Delikatna smrt" koju kao "prilog konkretnoj poeziji" razumije samo onaj tko je rat proveo u Sarajevu, pa i tu tek oni s dobrim pamćenjem ili darom za prepoznavanje sitnica, raritetnoga ili - delikatnoga.

Pozicija pisca u ovom ratu, pozicija pjesnika, je pozicija Šeherzade, pozicija već viđenog modela preživljavanja, bilo stvarnog, fizičkog, bilo mentalnog; pozicija, budimo još bliži u određenju, Aske iz Andrićeva djela i otuda pjevati značilo je produžavati nadu i svoj život u njoj. Danas je to vidljivije nego u ratu, ali pjesnikinja točno bilježi: "Grad je prepun Šeherzada."

Priča se priča,

Veze se san

Da bi se preživio

Da bi se nadživio

Srednji vijek

Opsjednutost đavolom.

Opsjednutost đavolom

Onih koji opsjedaju.

Evo, u ovih nekoliko stihova je praktički "ispričana" povijest jedne opsade: ona je srednjevjekovna, mitska, u njoj je mjesta za lijepo na Šeherzadin način, poezijom protiv neumita, a taj neumit je opsjednost i opsjednutost đavolom onih koji Grad opsjedaju. Mračna slika opće smrti nastavit će se i dalje na najbanalnijem primjeru nestašice vode koja znači smrt po principu: "voda u cijevima izumrla je/ kao u crijevima mumificiranog". Poslije ovakve slike, poslije ovako nemilosrdnog svjedočenja, sve ostalo je suvišno. Pjesnikinjina imaginacija zapanjujuće strasno i nemilosrdno imenuje stvari koje određuju jedno vrijeme i pjesničkog subjekta u njemu.

Kad jedna knjiga donese toliko pjesama, više od stotinu, i kad su one (te pjesme) knjiga, onda "projekt" neminovno jest cjelina po obuhvatu, a ovdje, svakako, i po pjesničkoj realizaciji. Ovo govorimo jer tragičnost pozicije je egzistencijalne prirode. U Sarajevu se živjela antička drama po već manje-više poznatoj matrici koju je sarajevsko iskustvo mnogovrsno dopunilo, da ne kažemo obogatilo, jer je valjda neukusno upotrijebiti riječ obogatiti uz umnožavanje varijanti i oblika zla. Kod Biesre Alikadić naći ćemo i pjesmama koje bi se u "normalnim vremenima" pribrojale socijalnim, koliko god im je rat ipak primarno određenje. Spomenimo ovdje samo pjesmu "Umirovljenici". S druge, pak, strane pjesma "Plinski skerco" je iznenađujuća, pa ipak na Alikadićkin način, i paradoksalna, humoristična, tragikomična, tako nemilosrdno ratna, sarajevska, a tako, opet, i socijalna po strukturi onih kojima se ta "milost" događala.

Mirnije tonove nudi nam nastavak knjige "Život svagdašnji", jer su izvanjske okolnosti manje dramatične, ali su posljedice otprilike ovakve:

Duša se zaljuljala.

Nije pala, nije se srušila,

Ali više nije kao što je bila

Naknadna pjesnička domišljanja, bilježenje je ranije propuštenog kad se u jednom danu ponekad znala odživjeti cijela jedna ljudska vječnost. Tonovi su smireniji, oskudniji za raskošni Biserin temperament, ali bogatiji za iskustvo prošlog i patinu odživljenog. Odjednom je tu mjesta i za Biblioteku, Borgesa, Andersena, iskustvo koje je bibliotekarica u njoj posudila piscu i topos zvani Borges prava je referentna točka svijeta kojemu se Sarajevo s požarom Biblioteke pridružilo.

Poslije ovog rata, poslije onoga što je učinilo da duša više nije "kao što je bila" valjda je nemoguće očekivati pjesnički polet kakav znademo iz ranijih pjesničkih knjiga Bisere Alikadić. I kad više u njezinoj poeziji ne bude rata, dakle izravnih refernci na rat, ostat će slike kakve susrećemo u pjesmi "Grnčarica" ili "Bijeli konj". Spoznaja sebe promijenjene je spoznaja u koju, dakako, treba ukalkulirati i naraslost iskustva i okolnosti u kojima se to iskustvo skupljalo, ali novost je u pjevanju Bisere Alikadić promišljanje sebe na način pjesme "Ruku opuštenih" gdje se tijelo pomireno s vlastitim stanjem imenovanim slikom u naslovu, javno obrušilo i na "duh malaksali" i na dušu koja se promijenila, pa porađa sumnju, porađa propitivanje smisla i tako negdašnju energiju tijela i života smiruje. Na istom je fonu, mada drukčije postavljena, i pjesma "Leptir" koja taj ton koji mi ovdje odčitavamo, ton iskustva i naknadnog spoznavanja i žala odčitavamo u posljednjem stihu "Valjaće ti za kasnije".

Knjiga vremena je svakako testamentarna knjiga Bisere Alikadić. Naravno, ne mislimo da poslije ovoga nema ništa, ne daj Bože, nego da je u njoj sublimirala svoje pjesničko i ljudsko iskustvo nakon onoga što smo i ona i mi i ovaj grad doživjeli u posljednjem desetljeću stoljeća koje se, eto, još malo dvadesetim zove. I u vrijeme dok su jedni živjeli postmodernu, pa ma što to značilo, mi ovdje, zajedno s našom pjesnikinjom odživjeli smo predhistoriju Europe, zapravo njezinu srednjevjekovnu opsađenost zbog koje je ona kriva i zaslužna. Kriva zbog zla, zaslužna što je to zlo za pjesnika porodilo dobro za literaturu. Bisera Alikadić je od onih koji su to znalački iskoristili. I otuda je ova knjiga testamentarna i ovom stoljeću i ovom tisućljeću.

Željko Ivanković

21.01.2005.

Bisera Alikadic



[i]
PREPOZNAVANJE EROSA


Miriše ljeto asfaltom,
Travama, žbunjem,
Preostalim drvećem.
Tjeme mi puca.
Sva bih da sam
Biljka pamuka
Pa da mi čahura,
Upravo sad prska.
Da se otvaram
Božijoj ljepoti ljeta.
Jedan leptir
Na me da slijeta...
Jedan leptir –
San mladića.





VRT NASLADA


Moje mi tijelo sve smješnije biva,
Da nije tako nesnosno bi bilo,
Stisnucu grudi što brže srcu,
Toj staroj budilici, neka joj bude toplo,
Preko trokuta još uvijek skladno krojenog
Pustit ću crni veo.
Trista Cigana nek zapjeva: Bila jednom...
U stražnjici, kao na Bošovoj slici,
Trebalo bi da stoji cvijeće.
Svi smo mi saksije, komadi zemlje.
Vrt naslada.
Izmiče tijelo, ja mu se smijem.
Želje su nebo neuvatljivo, plavo.
Ne zavidim nikome.
Slikare stari, zdravo.





KAD DJEVOJKA TRCI


Laju dojke
Kao dva psa.
Dva hrta
Vjetru okrenuta.
Nevidljiv trag,
Mračnu zvjerku,
Dahtav par tragača
Njuhom će
Da nadjača.





STRAH


Ne bojim se lopova u mraku
Već druga koji mi se iza leđa ruga
Ne bojim se siledzija ni razbojnika
Nego brata sto me nijednom muskarcu
Ne bi dao
Ne bojim se svijeta
Nego oca
Nije me strah
Sto ce mi zlo na nanijeti
Neko nepoznat
Nego majka
Dok mi sva predana
Cilim srece tka
Na kraju
Ja se ne bojim ni svijeta ni Boga
Ja se bojim bliznjeg svoga





NEKE GODINE


Sve manje imas snage i volje
Da nosis se sa zivima.
Neka im bude. Povlacis se.
I danju, I noci u mislima.
Neka im bude.
Onda na tvome jastuku
Sakupljaju se mrtvi. Sve vise.
Oni su ugljevlje nepogaseno.
Zeravice u tvom budnom duhu.
Vani, uz prozor, i daleko,
Jos dalje od zamisli,
U bijelu cebad zima zavija zemlju.
Drage grobove, prohujale svetove.
Jastuce, nocni druze, hadski splavu,
Kuda to vuces moju glavu?





MIRJANA


Mirjana
Strahoto istovjetnosti
Potoce mali
Od mene razdijeljen
Planinom muskog tijela
Ljepoto
Dusa mi sva plazi uz tebe
I kada mi se ucini
Da smo se tijelom
Jedna druge takle
Sva raspeta tonem u ocaju
Jer i kada bih smjela
Kako bi nam bilo
Mirjana





MOLITVA


Da mi je muskarca
Kao crnog hljeba
Jecmenog,
Mirisnog,
Domaceg,
Zdravih zubi.
Da mi je muskarca
Kao crnog hljeba
Jecmenog
A toplog.
Svaka je ljubav
Sjecanje
Na djetinjstvo.
Da mi je muskarca
Kao crnog hljeba
Jecmenog.





POBOZNA PJESMA


Postoji šuma
Ako joj ni jednu riječ ne dodamo
Ona je pjesma

Rijeka šumi i prolazi
Ako joj ni jednu riječ ne dodamo
Ona je pjesma

Postoji mladić vitak kao raspelo
Poljubi li me
Čuće se pjesma hiljadu anđela
I vesela zvonca janjaca bijelih

Postoji mladić vitak kao raspelo
Takne li me
Povjerovat ću da postoji
Božja ruka





LEZBIJO


Samo si ti uvijek spremna
Da primiš moju nesnosnu misao.
Da shvatiš moju suzu,
Moju suludu ljubav,
Nedovršen san
I odazoveš mi se bliskom riječju.
Ljubavnice moja.
Lezbijo…
Bijela tišino,
Svoje nagone spuštam u te,
A ti mi otvaraš oči,
U neznana srca produšuješ pute.
Hartijo, ljubavi,
Zaštitnički, ženski skute!
Mi smo jedno
I i kada se ljubavi diže val,
I kad se burno ruši,
I kad sve stvari oko nas
Bezdušno šute.
Hatrijo, ljubavi!

[/i]


20.01.2005.

ABDULAH SIDRAN

Akademik, pjesnik, prozaik, filmski scenarist rodjen je 02. aprila 1944. godine u Sarajevu. Osnovnu skolu, gimnaziju i
Filozofski fakultet pohadjao u Sarajevu. Uredjivao omladinske listove i casopise, predavacke tribine, itd. Do aprila 1992, kad je pocela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeci dramaturg.” U knjizevnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih knjizevnika koju cesto nazivaju
”sezdeset-osmaskom”. Vazniji pjesnicki naslovi: ”Sahbaza” (Sarajevo, 1970), ”Kost i meso” (1976), ”Sarajevska zbirka”,
(Sarajevo, 1979) ”Bolest od duse” (Niksic, 1988) ”Sarajevski tabut” (Sarajevo, 1993). Za svoje pjesnicke knjige nagradjivan
najznacajnijim knjizevnim i drustvenim priznanjima (Sestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godisnja nagrada Udruzenja knjizevnika BiH, Godisnja nagrada Izdavackog preduzeca ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagradjena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemacki, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezicno, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od najznacajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjecas li se Doli Bel”, ”Otac na sluzbenom putu”, reditelja E. Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovica, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Clan Akademije nauka i umjetnosti BiH. Majstorski kandidat u sahu. Zivi u Sarajevu.





Bibliografija


1. Šahbaza. Knjizevna grupa "Kalibar". Sarajevo, 1970.
2. Potukac. Centar za društvenu djelatnost omladine. Zagreb, 1971.
3. Kost i meso. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
4. Sarajevska zbirka. Svjetlost. Sarajevo, 1979.
5. Sjecaš li se Doli Bel. Svjetlost. Sarajevo, 1982.
6. Prepoznavanje prirode i društva. Svjetlost. Sarajevo, 1982.
7. Poezija/Sjecaš li se Doli Bel. Savremena knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knj. 37. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
8. Sarajevska zbirka i nove pjesme. (1980 - 1987). Svjetlost. Sarajevo, 1987.
9. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
10. Bolest od duše. Univerzitetska rijec. Nikšic, 1988; - 2. izd. 1989.
11. Otac na sluzbenom putu (i drugi scenariji). Yu-film. SKC. Beograd, 1991.
12. Planeta Sarajevo. BiH savez i Merhamet u Svedskoj. Stockholm, 1995.





[i]Uz Skendera Kulenovića i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je možda i najznačajnija pojava u poslijeratnoj bošnjačkoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnički svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao mistično-ezoterijski smisao pjevanja svodeći sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, međutim, svaki put kao"čas čuda", neočekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje i poetička uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakterističan, preobražaj mimetičkog stava ("Pjesma mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivošću životne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punoćom govora. Upravo, Sidranova pjesma se događa kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svedenim računima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") i poetičkih načela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji života i mistifikaciji pjesme, jer se i život i riječ "otimlju" obrascima racionalnog promišljanja. Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju čulni misterij i ezoterijski odjek duše.

I onda kada pjeva "svoj slučaj" i kada se poput Maka Dizdara, okreće povijesnoj sudbini svoga zavičaja, Abdulah Sidran ispisuje koliko tragičnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreća se ziba posvuda", toliko i onu ponornu žudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o čemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kao autentičnim vidom događanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešović "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraća Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlače Drugog... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova riječ, stalna je figura ove poezije."
(BOŠNJAČKA POEZIJA XX VIJEKA, Enes Duraković )





Intervju sa Abdulahom Sidranom


Postavio je sebi davno, daleke 1976. godine, ovo pitanje Abdulah Sidran, u zbirci poezije “Kost i meso”, teško vjerujući da će tridesetak godina kasnije, donekle, dobiti odgovor. Koliko je moguće prozrijeti pješničku dušu? Koliko stihova i proznih ostvarenja je potrebno da se upozna Abdulah Sidran? I pored svih zbirki poezije, proze, scenarija po kojima su snimljeni antologijski bh filmovi, drama, putopisa i ostalih publicističkih uradaka, teško je “skontati” šta “konta” Sidran, ispod mrkih vjeđa, dok, zamišljeno trlja sijedu bradu. Hoćete li išta, išta uistinu znati?, vječno je pitanje umjetnika. Sidran je odavno dobio odgovor na ovo pitanje. Već dugo na ovim prostorima Sidran se smatra jednim od najznačajnijih savremenih bh književnika. Potvrda tome su i Izabrana djela Abdulaha Sidrana objavljena u Izdavačkoj kući “Bosnia ARS” iz Tuzle, u kojima su obuhvaćene pjesme, proza, filmski scenariji, drame, putopisi i publicistika ovog autora.
Ljubitelji Sidravnog knjiženog djela iz Bugojna i susjednih gradova imali su priliku upoznati se sa Sidranom i njegovom poezijom na promociji pomenutog izdavačkog poduhvata, u okviru kulturnih dešavanja u “Danima Ajvatovice 2004.”. U Kulturnom centru Princeze Dževhere u Bugojnu o Sidranu su govorili književnici Hadžem Hajdarević i Husein Hasković, te direktor Izdavačke kuće “Bosnia ARS” Rifat Hasković, koji je istakao da je ovaj projekat pripreman preko dvije godine, te da je bio zahtjevan posao od 3000 stranica Sidranovih djela odabrati 1300 stranica koje su ukoričene u pet knjiga.
- Izabrana djela, objavljena u izdanju “Bosnia ARS”, ustvari su poklon izdavača Vama i čitaocima povodom Vašeg šezdesetog rođendana. Šezdeset godina života i tridesetpet godina književnog rada. Da li je ovaj izdavački poduhvat učien u pravo vrijeme?
- Pa, ona se zovu izabrana, a kad bi se malo strožije govorilo, moglo bi se reći i sabrana. Vjerovovatno bi bilo zagubljeno nešto dobre poezije, ili one osrednje poezije bez koje opet nemamo uvid u cio lik pjesnički. Međutim, sigurno je da nisam onaj koji ganja datume. Meni se to i ne sviđa, kad neko kaže “evo sad slavim četrdeset godina književnog rada”. A gdje mu je počelo brojanje? Neko broji od prve objavljene knjige, neko od prvog objavljenog teksta u štampi, u književnim časopisima. Ja to ne marim i ne osvrćem se ni na rođendanski, to šezdeset godina. Tek će mi bit’, još nemam šezdeset godina, imaću, ako Bog da, potkraj godine. Nisu mi važni ti datumi, mnogo važnije je utrefiti stih kojeg razumije normalan čovjek i u kome ima neka poruka.
-Promocija Sidranovih izabranih djela upriličena je u okviru vjerske i kulturne manifestacije “Dani Ajvatovice”. Koliko Vas inspiriše Ajvatovica i može li se očekivati u doglednom vremenu da legendu o Ajvaz-dedi čitamo u vidu scenarija ili proznog djela?
-Pa, to je neizmjerno bogat, dubok, jak književni i filozofski motiv, da bi, sigurno, valjalo dobro vrijeme uložiti u to. Dakle, ne kažem potrošiti vrijeme, jer ne bi bilo potrošeno, bilo bi bogato nagrađeno. Blago onome ko to uspije. Ja zasada nisam u svojim papirima projektovao tako nešto. Ali nisam mogao odoljeti, da ne pročitam o Ajvaz-dedi. Što god sam gdje nailazio o Ajvaz-dedi, i o tome čudu lijepom, pročitao sam, ponešto izrezivao. Ako bi mi se dogodilo da u jednoj samoći obiđem, mimo onoga kada je tu pedeset hiljada divnih naših ljudi, na način onoga pustinjskog derviša, kad bi mi se dogodilo da odboravim, nadam se da bi mi Bog dodijelio snagu. Ja to vidim kao jednu čudnu poeziju, poemu, šta bih volio o Ajvatovici napisat’. Zasada mi nije naišlo, pa, ako Bog da, biće. O inspiraciji govorite kao o Božijem daru. Kroz Vašu poeziju, od zbirki “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolesti duše” i “Sarajevski tabut” nazire se i kao tanka nit se provlači ono duhovno, kosmičko. Prisutno je saznanje o postojanju Boga i Božije odredbe, a ne slučajnosti u Vašim pjesmama. Uvijek me je zanimao nastanak Vaše pjesme “Mora”. Napisali ste je 1985. godine, a ona Vam se sedam-osam godina dogodila.
Da, stranci koji su tu pjesmu čuli kasnije nisu vjerovali da je napisana osamdeset pete godine. A napisana je tako što sam je sanjao na makedonskom jeziku, kojeg ne znam. Pa sam štuc-muc u telefon pripovijedao o tome, sutradan, poslije tog sna, svojoj kolegici pjesnikinji Radmili Trifunovskoj u Skoplju. Šta da radim Radmila? Upamtio sam kukjam, majkata, peem, i tako. Ona kaže “Zapiši: Avdo na bilo kakav način!”. Onda sam na sreću imao njen prijevod iz jednog talijanskog časopisa iz osamdeset osme. Dakle, četiri godine nakon što je nastala, a četiri godine prije agresije devedesetdruge, kada se sav njen sadržaj nama, zapravo, dogodio. To je ono što se zna i vjeruje da je poezija jedan od “najrječitijih” dokaza o Božijem postojanju. Malo je takvih dokaza tako snažnih ostalo. To je muzika, to je poezija. Ostalo sve može i mašina proizvesti, čini mi se.
Svaka ljudska darovitost je po Bogu data. Ima jedna priča koja je nastala u našem narodu nekad, negdje i ja sam je dobro upamtio, ali je opširna da je pripovijedam. Uglavnom, radi se o tome da je bio dobar šegrt kod dobrog majstora, koji pravi ćupove. I sad, svemu ga je naučio majstor. I ćup kojeg uradi šegrt i ćup kojeg uradi majstor, okom se ne mogu razlikovati. Međutim, kad majstor baci svoj ćup, ćup odjekne, pusti neki lijepi zvuk i ostane čitav. A kad šegrt baci svoj ćup, razbije se u sto komada. Ponove oni metodu, urade isto. Majstor ga pita je l’ uradio ovo, je l’ ono. Šegrt kaže da je sve isto uradio. “Pa, dobro, jesi li na kraju hukn’o?” pita ga majstor. “Jesam”, kaže šegrt i pita u čemu je problem. Majstor kaže: “Ne valja ti hakk!” Na taj način je ljudska darovitost, zbilja, nešto što nije lahko objasniti, bez ideje o kosmičkim silama, Božijim.
(PREPOROD)

[/i]

20.01.2005.

Abdulah Sidran

[i]




BOSNA


…Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – vec raširenim ne-poznavanjem mržnje. Pojednostavljeno receno, kljuc ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra.
Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Cinjenica je da zlo ne zasljepljuje samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrace. Opažanje opasnosti ne povecava se vec se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika vecina, govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo se. Istina, dobro brojcano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opsanost. Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zlocina, pa ga time lakše i brže osjete i prepoznaju. Zato se ne treba cuditi što su u Sarajevu medu prvima oni reagovali, pripremili se i medu prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991.godine a s pocetkom 1992. godine svako od nas je morao znati da ce u Bosni biti rata, ali je vjerovao da nece ! Vjerovanje je, izgleda, uvijek jace od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takode, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije ! Možda i ovdje vjerovanje nadjaca saznanje. Sasvim moguce. Samo ko ce to docekati i kada ? …





NEKO IPAK MORA


Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.

I već smjerasmo ubojstva.

Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske

a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek pjeva.





ČEGA SMO ZBIR


Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.

Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
Troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
Natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,
Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
Ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
Prh i leprš u ušima šumi. - Golubica ona
Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja - ti
I ja - čega smo zbir? Združene, dvije samoće - šta čine?

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
To: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
I njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
Piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,
Kad dođe? Ljubav kad sine - kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…

Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
Tako sami i tako slični. Mnoge se još
Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.





DJEVOJCICA IZ ULICE PRKOSA


Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k'o na moru

Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.





LOV I KROJ


Naučiću te
da voliš ovaj grad

Premećem
jedan žuti hrapavi papirić
dvadeset i kusur godina
iz fascikla u fascikl

Kušao sam
trideset i tri puta
tih šest jednostavnih riječi
udjenuti u koju od pjesama
što ih lovim
i krojim

u dženet-gradu
o gradu-dženetu

Ne ide, ne ide, ne ide.

Bucam
polahko, i s merakom
taj žuti hrapavi papirić:

Magare jedno
morao si znati
da nema učenja
u nauci o ljubavi





SARAJEVSKA MOLITVA


Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni životinje.
U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice,
samo te molim,
milosni Bože -skloni životinje.
Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinji ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kućnog šarenog pjevača.
Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni.
Mrava ne diraj,i marvu zanemari,
ali životinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.
Skloni ih, Bože,sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.





PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU


Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.


Pariz, 6.7.1997.





BIVSI DRUGARI


Sanjam kako mi u kuci sjede dva bivsa dobra drugara
Brojimo mrtve, neznane i znane. Grdimo srpski fasizam
Vezemo, ne znam kakvu jos pricu,
Kad rece jedan od njih, prijatelj mog zivota
Trebalo bi o cetnicima, ipak, malo opreznije suditi.
Istjeram iz kuce obojicu, samo sa dvije rijeci
Mars napolje. Mars napolje. Mars napolje.
Probudim se znojan, uzdrhtala srca
Tako mi bijase tudja vlastita grubost.
Toaletu jutarnju obavim sporo.
Hocu bistra mozga svemu da pohvatam konce.
Kahvu ispijam natenane uz prozor s pogledom na groblje
I sprzene zidove gradskog porodilista.
Nadjem kod treceg fildzana da sam, nesumnjivo, ispravno postupio
I da mi moja jutarnja kahva, odavno nije tako prijala.





DA JE U SVEMU TINJAO BAREM


Bratu Edi


Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo -
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.

Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!

A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neke list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.





NI TRAGA O SEBI OSTAVITI NECES


K nebu posegle, tvoje se ruke ruse,
osinuti gromom, trnu i gore ti prsti.

I o sebi vise nista ne znas.

U prazan se pogled, ni u sto, pretvaras,
takav, nit privrzen cemu, niti zdvojan.

I dok, tako, zgrcen, pod borom lezis,
od mrtve zvijeri razlikuju te
jedino dlanovi tvoje majke, vlazni.

Ni traga o sebi ostaviti neces





PJESMA


Šta sam radio, sve ove godine?
O cemu pjevao, trideset ljeta?

Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.

Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.

Podari mi, Boze, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.





SMRT U VENEDIKU


uz Mešin odlazak


Nisam znao da je bio toliko nestretan.

Ko se još od nas spremao nije da jednom
zanavijek napusti ovaj grad? Neka je, zato,
mir njegovoj namučenoj duši. I moja je, sirota,
svoj siroti skupljala prtljag, da krene, i dizala
ruku, da mahne: zbogom. U kratkim časovima snage,
Venedik! U njem će, kuku i lele, u zemlji
tuždi, tek počet da radi naš otrov, ovdje
ispijen, na baštini svoji.

Recite, ljudi,kakav je bio ovaj mejt!
Praštate li mu za sve što je učinio?
Jamčite li za njega pred Bogom?
Bio je dobar ovaj mejt. Praštamo mu za sve
što je učinio, jamčimo za njega pred Bogom.

Što takvih osta, na prste se jedne ruke
dade izbrojat. Zar se više nije umorila smrt?
Hoće li bar jedan tren da stane, da predahne?
Živi ništa ne znaju. Teški su katanci na srca
njihova stavljeni. Zaludna je zato ova moja
molitva za mrtve. Ja čujem, samo mi se kaže:
govori ti molitvu za žive, njima je teže.
Jer život je besmisao, kao i smrt.

(Sarajevo, jula 1982.)





SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU


Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"





PLANETA SARAJEVO


Poslusajte
kako dise
Planeta Sarajevo.

Poslusajte
kako place Djevojka:
"Smrti, nemoj me uzeti!"

Koliko smo puta
placuci
kazivali
nase zarke molitve za mir?

Ne haje Smrt za djevojackom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.

Poslusajte
kako dise
Planeta Sarajevo.

Pogledajte
kako cvate
Planeta Sarajevo!

Cujete li
kako njenim zilama
krv neumitno kola?

Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.

Ljudi, eno idu -
djecu vode na sisanje.

Eno, ljudi idu -
kupuju novine.

Onaj, vidi,
uzgaja golubove!

Onaj, pogledaj,
ne moze da zivi -
bez ukrstenih rijeci.

Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!

Kako su samo
preknoc ostarjeli!
Od ceg’ su se, tako naglo,
svi odreda - proljepsali?

Na Planeti Sarajevo,
vidio sam covjeka _
pusi lulu - i zuri!

Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan covjek jede - i place!

Vidio sam djevojcicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijece kojeg - nema!

Smrt je temeljan kosac,
zaludna je suza djevojacka,
uzaman je svaka
molitva za mir!

U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojcica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijece kojeg nema!

Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeca -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva nacela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
nacelo Dobra
i nacelo Zla!

Neka nikad ne prestane
izmedju Zla I Dobra borba!

Zar da nestane
sa Svijeta dobro?

Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?

Cujete li kako place:
"Smrti, nemoj me uzeti!"?

Ne placi, djevojko,
ne placi, kceri lijepa!

Nikad i nikad
prestati nece
izmedju Zla i Dobra borba.





O TOME NEMA PJESME


Samo može ruka da bilježi:
kao: vreli brzac krvi bi.
kao: bi zvon srca prostrijeljenog čudom.
kao: umilna zuka u uhu bi
i plava opijenost oka.

Onda -
najezda trome krvi bi.

O tome, pjesme nema.
Samo će malaksalo srce da se pita:
šta je to,
šta je to što svejednako podriva
ovaj moždani stub prema nebu,
ljubav zemnu?

A o tome neće biti pjesme.





SARAJEVSKE PRICE


Padale su granate
bombe su padale

jedna nam je u i sobu usla
a on meni zagrlio nije

rat je veliko zlo,koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje

i kucu i dusu uzme

a meni je trebalo
samo da me zagrli

krila sam kad placem
krila sam kad mrzim

krila sam od djece
da mi treba ljubav

samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat

prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kucu
rastura dusu

tristo dana rata
a on me ni pogledao nije

tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju

predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi

kao novci, kao uspomene

ali su okolo
padale granate

i meni je trebalo
samo da me zagrli





IZ GROBOVA USTAJU


Silaze u grob,
k'o djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
k'o djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.
U progon, u grob,
k'o djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani.
Pogledaj sad
iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se – dobri Bošnjani.
Ozbiljnih lica
iz grobova ustaju,
u vjeri čvršci,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači,
jači i žešći,
dobri Bošnjani.
Kako ih je, Bože,
malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!





MORA


Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.





ZASTO TONE VENECIJA


Gledam u nebo iznad Venecije
Nista se promjenilo nije , posljednjih
sedam milijardi godina . Gore , ima Bog . On
stvorio je Svemir , u Svemiru sedam milijardi
svjetova , u svakom svijetu bezbroj naroda , mnostvo
jezika , i po jednu , jednu - Veneciju .

Narode stvorio razlicitim , na uho im sapnuo : " Sada
upoznajte jedni druge " . Sijaset jezika dao , da ih uce ,
jedni od drugih , kroz jezike da se upoznaju , i svi ,
od toga - bivaju bogatiji , i bolji . Veneciju dao , kao
ticu i ribu sto je dao , da ljudi i narodi vjeruju
u Njega - cudeci se Njegovim djelima .

***

Gledam u nebo iznad Venecije . Gore , i posvuda ,
jeste - Bog . Jedan . Sto je stvorio svemir , sedam
milijardi svjetova u Svemiru , u svakom svijetu puno
jezika i naroda , i po jednu Veneciju . I jedan malehni
narod dao , u jednome svijetu , na kopnu sto ga zovu
Evropom , u plemenu Juznih Slavena . Tu je Granica .
Bosna . Bosna . Bosna . Dodiruju se tu , i tuku , Istocni
kriz i Zapadni kriz , od jednog kriza nastali . A
bosnjacki narod je pitom . Zato prihvati ruku Trece
Vjere : u Jednog Boga , Koji nije rodjen , niti je rodio ,
a Gospodar je svetova , i Vladar Sudnjeg Dana .

***

Gledam u nebo iznad Venecije . Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackog naroda - nema .
Venecija tone . Ecropa tone . Tone kolijevke , i dijete
u kolijevci tone . Tonu kontinenti . Tone ruza u vazni
od stakla murano . Tone Murano . Hotelska soba tone ,
i Drustvo mrtvih pjesnika tone . Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackog ? Medju bojama
- jedna boja manje , medju mirisima - jedan miris manje ?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija ?
Medju cudima - jedno cudo manje ?

***

Gledam u nebo , iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda , u dugome luku , rusi u bezdan
Svemira . Kao da pade - posred Kanala Grande .
Zemaljski svijet , medju sedam milijardi vasionskih
svjetova , hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod . Takva je volja zemaljskih gospodara .
U Svemiru , tada , jedna zvijezda pada . Zato tone
Venecija . Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet . Takva je volja Gospodara svjetova .
Takva je volja Vladara Sudnjeg Dana .





BASESKIJA


Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, tezak i mokar.
Placu zaprepastene baste.
Biljezim to i sutim, jer svikao sam na cuda.
Vidim, kroz okna ducanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo ce stici, Boze, koji sve znas?
Ne hulim, samocu sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoc, niposto uzas.
Stici ce, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i nocas neko umrijeti.
Dusa je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Sutnja i cama. Koga Si, nocas, otrgnuo gradu?
Cije cemo ime pominjati jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava cekanja na licu ne ocituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Siri se ljubav ko zutica i kuga. I mrznja se jednako koti.
Nisam li, mozda, odvise sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samocu.
Mislim li pravo, Boze?
Tako je nekoc (i to stoji zapisano), crvena kisa lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu dusa.
I pravo je sto je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje?
Je li, Boze, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(sto isto ih primam, znajuci da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Grijesim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima grijesim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Sta je onda istina, reci mi, Boze moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, sto druge zelje nema
vec tiho da bude, i jos tise ode,
kada dodje cas.





ONI STO PRELAZE


Najprije je prolazilo vrijeme.
Potom smo prelazil most i cestu, kod
benzinske pumpe, i tu je, u skladu sa
razumom, bilo ispisano zabranjeno pušenje
zatim smo ponovo prelazili cestu, podno
Trebevića, kolebljiva hoda, u strahu
od mijene, pljuska nenadanog.

Mrtvi zrak. Kamen i zmija.
Sleđen hlorofil Toleda.
Espanoles sin patria.

Potom je prolazilo vrijeme. Jedni smo
drugima gledali u lica, zbrajajući, po
hiljaditi put. Kako isčupati srce ove
tuge? Jedan je nedostajao: Jahve ce
ponovo biti sam.

Ombre prejado y entelegente,
lavrador publico dija i tarde...

Onda je prolazilo vrijeme. Penjasmo se,
stubištem, ne brojeć stepenice, do kamene
kocke (tu počiva onaj što nam nedostaje?) –
Jasenovac, Gradiška, Đakovo, Jadovno,
Loborgrad, Aušvic, Bergen – Belzen, m i r.

Clara, no lloras hija mia
No temes la fosa fria.

A vrijeme je i dalje teklo. Dolje se sada
sunčala dona Klara, u badekostimu, s nemarom
rasutim oko glave: die Sonnenbrille, ” Elle”,
tamo cigarete, feuerzeug, zvučna kutijica
iz Japana. Srce je prestalo da kuca.

Muy presto te perdimos
caro pedre amoroso
yece con nuesta madre
en eterno reposo.

Svijet je ovaj baklja, s oba kraja
zapaljena. Tako smo sami – živi i mrtvi –
uvijek isto. Plače li Elohim? Cvili li
Adonaj? Ovdje već dugo ne kosi niko
travu ni korov. Sama lipa cvate i orah
sam zri. Čista je i nevina zemlja.

Madre qve non conoce otr justicia
que el perdon ni mas ley que amor.

Spavajte, vi što ste prešli i posljednji
put. Spavajte, vrijeme će proći. Spavajte,
vremena više neće biti. Spavajte, ničega
neće biti i biće kao da ničega nikada nije
ni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena. Ima
Ništa, ima crna rupa. Ništa Što se Ulijeva
U Crnu Rupu
Koja
Raste.





POTREBNO MI JE DUSO


Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."





LJETNA NOC NA SELU


Vascijelu
noć
gledam
u nebo

i ništa
ništa
ne razumijem





PAO TESPIH


cuo sam
nikad nisam vidio

kako se zna dogoditi
da pistolj opali sam

imam u kuci
na zidu sliku

potret sidrove kcerke

veoma dobro znam
otkuda mi
i kcerka i slika

ne znam otkud mi
ne znam otkad mi

jedan zuti tespih
od jantara

kada mi se trefio
u ruci
rekoh
neka bude uz ono
sto mi je najmilije

i tako se
na istome zidu
o istome ekseru
nasao sa slikom
moga zivog djeteta

cuo sam i ranije
da pistolj moze
opaliti sam

ali da tespih moze
sam, iz cista mira
sa eksera i sa zida pasti
nikada nisam
niotkuda cuo

od granata i gelera
sve po kuci slomljeno je
sve sa zida padalo je

nikad tespih
i nikada potret

u podne
jednog mirnog dana
iz cista mira
pada tespih sa zida

predvece
istog mirnog dana
iz strasne daljine
pozove me kcerka
i strasnim mi glasom kaze

da me vise ne voli





SAHBAZA


pjevanje prvo:
nakon duge ćutnje


dugo sam ćutao
i mnogi već govore da mrtav,
napokon uspokojen
negdje s one strane mjeseca počivam,
čedno opružen
o gustim poplavama
o kvasnim rukama, o Šahbazi,
o smeđem poslijekišnom korovu govore

dugo sam ćutao
a govorili su o meni kao o onom
koji poslije svakog razgovora,
poslije svake riječi,
kajan napušta toplo polje pružene ruke

dugo sam ćutao
i sada hoću sve da kažem
makar i ponovio poneku bol:

Šahbaza je neumitno, gipko lebdjela u prostoru
činila vazduh još težim,
činila moju ćutnju još crnjom


* * *

dok je umirao mart
u kome su nas napuštali očevi
Šahbaza se ljetom najavljivala
ljetom kao novom uspavankom
novom varkom, novom boljkom potom

dok se unaokolo pjevalo tiho i meko
krišom sam, plačući
objašnjavao Šahbazin nehaj,
tu dugu bezglasnu šumu

i ništa ne objasnivši,
s molitvenikom u ruci
simbolično odlazio na mjesec

vraćao se i nad sobom u crno uvijenim
kao prezreo dječak ubijao ptice,
sve bijele, sve kao smrt lijepe ptice

i tako lukavo sebe privikavao na prazninu


* * *

zaćutao sam
ostavši sam
nad sobom jezno zamišljen:

kao da su neke odveć guste kiše pale mi na čelo
kao da se nikakvoj čami nisam nadao
kao da sam zatečen u snu padao snen i zbunjen

a srce,
srce je uporno,
na svoj jednostavni siromaški jezik
prevodilo jesen
od nejasne slutnje u grudima čineći tako
sirotinjski dom ubožnikov, ognjište toplo
i srećan glas budućeg saputnika


* * *

dugo sam ćutao
i mnogi već govore da mrtav,
napokon uspokojen
negdje s one strane mjeseca počivam
djetinje čedno opružen

a ja sam
ja sam eto
još uvijek tu
i još uvijek znam šta hoću da kažem:

svijeću napustiti kada tome bude vrijeme
na način dostojan divljenja
i čudnovato
kao u bajci o kristalnom zamku


pjevanje drugo:
jesam li ja onaj


progovaram
i gospodar tvrđave života sam ja
čovjek koji je kušao biti oluja,
kušao biti riba, kušao biti magla
i dugo ćutao
i sa morem i sa nebom se poistovjećujući

progovaram u polusnu
dok nejasne sjenke izranjaju iz tmine:
jeste li vi oni koje sam
nekad poznavao?

progovaram
i svijet je cvjetno polje poslije guste kiše
i pusto i svaki cvijet sam nad sobom nariče:
jesam li ja onaj koga je
dodirivala njena ruka?

progovaram

i gasne cvijeće iz tek procvalih vrtova

progovaram

ništa se nije izmijenilo
i još uvijek mek šum vode
i tiha moja molitva obvija zemlju
i prastarim nebom još uvijek prelijeću zlogodice

govorim grad
i stvari koje se jednostavno pričinjaju:
kraj u kojem za dugih zima prebiva Šahbaza
gusti ružičnjaci oivičeni ćutnjom
i poneka vinorodna jesen

govorim
još uvijek nepopravljivo čist
bezgrešan korača gradom onaj koji je punim
plućima udisao kosmos, okolne pejsaže
i katranom okađen vazduh
korača već dugo sjetan
ako to već nije neko sveto
agregatno stanje duše

govorim
a na obali već me čeka kristalni zamak
zamak u kome ću da usnim:
noću more udara u bedeme,
jutrom, Šahbaza me budi

u ovom crnilu
svoj glas ne prepoznavajući
govorim:
ovdje sam dovoljno sam
moje molitve mogu biti i glasnije
i ponovo uzimam molitvenik
i ponovo simbolika u svakom pokretu ruke

govorim:

prastarim nebom još uvijek prelijeću zlogodice
a ni zlo se više ne događa
samo kiša polagano rastapa zemlju
kiša što ulazi u kosti
kiša što ulazi u um
kiša što čini da svaki cvijet
sam nad sobom nariče:
o zar sam ja onaj
koga je dodirivala Šahbazina ruka?


pjevanje treće:
šahbazina nova smicalica na staru temu


Šahbazu ponovo zatičem umornu
na lijevoj obali lima
glave posrnule na zaobljena koljena
sa u kosu zadjenutim dugim tankim prstima

iza njenih leđa
treperi
ispružen moj glasni živac:

ne želim da te uznemiravam
tvoj život protiče bijedno i kriomice
kao i moj
tvoje noći zacijelo su duže nego moje
ne želim ni da te rastužim
ali moram da ti saopštim
mami sam rekao: stvari ne stoje tako loše
sa mnom je sve uredu
i: nemoj da se brineš
da tako sam rekao mami
a bio sam spreman da umrem na dodir tvoje ruke
spreman da se nastanim u tvojoj sjenci
kao što si se ti nastanila
u mojoj radnoj sobi
u mojoj krvi
u mome krevetu
u mojoj tami

ne želim da te uznemiravam
ali neophodno je potrebno da znaš:
voditelji dnevnika su u kožne knjige
upisivali šezdeset i peto ljeto gospodnje
bio je to tvoj povratak
tvoja nova smicalica na staru temu
smicalica poslije koje sam ponovno bio
prelomljena biljka
i rastavljajući tvoje ime na slogove
šah
ba
za
razgolićen opraštao se od svijeta
a zatim
uzalud smišljao novu ljubav
u zamjenu za tebe
i dok su po vodi plivali bijeli cvjetovi
zbunjivalo me tvoje prisustvo u svemu
miris tvog tijela u vazduhu
tvoji koraci
i šuštanje tvoje haljine nadomak moga sluha

tvoja bestjelesnost
bacala me u očaj

umorio sam te
a još uvijek nisam rekao najbitnije
ti sklapaš oči
i mogu da povjerujem da me veoma pažljivo slušaš

reći ću ti Šahbaza
reći ću svoj strah,
neobjašnjiv kao i tvoje prisustvo
u ovoj sobi, u ovoj tromoj krvi:
voditelji dnevnika će u kožne knjige upisivati
neko novo šezdesetpeto ljeto gospodnje
ti ćeš napokon sa ozbiljnim namjerama
doći u moj tamni dom na periferiji
ali tvoj glas neće imati ničeg zajedničkog
sa glasom Šahbaze koju volim
s kojom se identifikujem
učiniće mi se tuđim tvoj hod velike srne
i nepoznatim tvoje oči, i stranim tvoje lice
to lice zbog čijeg se nestanka već danima
izmišljam nove spasonosne otrove
ja te neću moći prepoznati
ja ću ti okrenuti leđa
kao što ti je i djetinjstvo okrenulo leđa
onoga dana kada je tobom
ovladala praznina u gluha bijela nemoć

samo sam to rekao
samo sam to mogao reći

sada bi najradije nacrtao ovo što hoću da kažem:

Šahbaza je ostala sjediti na lijevoj obali lima
glave posrnule na zaobljena koljena
sa u kosu zadjenutim dugim tankim prstima


pjevanje četvrto:
oslobođen metafizike šahbazinog tijela


danas već nisam neuračunljiv plamen
surovi glas što me nadjačava u tami
oslobođen metafizike Šahbazinog tijela
i sit plavetnila jesam
opsjednut smionom varkom,
vrelom odgonetkom smrti

danas već nisam mrtvo oko cvijeta bez boje i mirisa
nisam ukorijenjena u vlastitoj sjenci
nostalgična melodija o povratku kući,
dok kišne noć

danas već nisam obala sa koje dopire promukao lavež
ni sjena ni uspomena ni bijela silueta na žalu
nisam onaj osmi padež masnim slovima upisan
u Šahbazinoj gramatici, u kojoj nema nijedne
ni jedne jedine riječi o povratnim glagolima

danas već nisam glas koji uporno ponavlja zov:
u kojem slučajnom, u kojem vječitom vjetru
sada je tvoje prebivalište
danas već nisam ružna ruka antičkog vrača
koji svijet iznova stvara
na osnovu oskudnih podataka o bivšoj civilizaciji

danas već nisam neuračunljivi plamen
surovi glas što me nadjačava u tami
mrtvo oko cvijeta
pepelna noć što kisne

danas sam ono Što sam i bio:
neprohodna bjelina na kojoj
ispisujemo minulo vrijeme, vrijeme hoda

danas sam ono što sam i bio:
vrli usamljenik koji se ne odriče
prava na ludu vedru misao

danas sam ono što sam i bio:
bez okova, i bez snova,
prvi tumač krvi na usnuloj planeti


pjevanje peto:
ponovno privikavanje na prazninu


pucaću na prvu pticu koja ovom prazninom zaleprša:
ima lijepi slijepi lovac, ima divna jarebica
u plavetnilu iznad stogodišnje mučne šume

pucaću u prvu ženu, u prvi opominjući plamen:
ima ruža iza zida, ima žudnja prikrivena
u nju ću da pucam podlo i bez nagovještaja

pucaću u prvu bijelu noć nad Sarajevom:
ima ponovljeni pad, ima duga mučna šuma
ima prostodušni Šahbazin nehaj

pucaću u boga, u oblak, u munju, u mukli grom:
ima pusta zvijezda, ima pusto nebo nad
mojom glavom
koja se evo rasprskava
koja evo već ne zna šta hoće

pucaću bez opomene u prvi glas koji poremeti tišinu:
ima pas koji umire kao čovjek
ima čovjek koji živi kao pas

pucaću u prazno, neka se ništa ne dogodi
naka praznina bude potpuna:
nema prelomljene ruže iza zida, nema smrti
Šahbaze nema, žudnje nema

pucaću u prvo zdravo, pravo u Z, nema znaka pitanja
i sve se ovdje zna:
postoji pojam ponovni pad
postoj i prva potpuna praznina

pucaću u prvu pticu koja ovom prazninom zaleprša:
postoji pojam ptica
pojam pad
pojam praznina
pojam ponovno
pojam privikavanje
pojam: ponovno privikavanje na prazninu


pjevanje šesto:
ni riječi, ni riječi više


ni riječi više o mrtvim očima cvijeća
nad kojim nadnesen
još uvijek plače gospodar tvrđave života

ni riječi više o kiši o grudobolji o zimi
o noćima koje nas nikad nisu mimoilazile

ni riječi u noći dok ispitujemo svoje crno porijeklo
svoje tamno lice u lišću
svečanu sliku neprikosnovenog bola

ni riječi više o gadovima
nad kojima zbratimljeni
i kao pijani plaču pjesnici
a unaokolo
sve se pretvara
ne u zemlju ne u vodu ne u vazduh

već u crne, već u mrtve slike



* * *

ni šumu spomenuti, ni nehaj, ni prostodušje
nikad više ne spomenuti analizu krvi, genezu
ni riječi više,
samo ispovijedati svoje svelo ime:
abdul
alah
rob nekog zaspalog boga
i gospodar ove tvrđave života
nastanjen pod sobom, u tami svoje sjenke
nigdje nastanjen
ni riječi više o Šahbazi
Šahbaza je mrtva
Šahbaza spava
u modroj postelji nekog drugog dalekog neba
i ne postoji više
i ne postoji više
i ne postoji više

to godišnje doba
u kome će moći ponovo da se budi


* * *

ni riječi više
dok iz mene govori zima
i nekakav stepski vjetar

dozvati samo davne slike u sjećanje
dozvati mekano polje
kad pjevali smo poljem: niz polje idu babo sejmeni
i Šahbaza držala me za ruku
kad pjevali smo poljem: sejmenske babo pjesme pjevaju
i Šahbaza još uvijek, bez riječi,
držala mene za ruku

ni riječi više
neka bude samo monotona melodija
kao kad drijema voda
kao kad spava krošnja
kroz koju je nježan prošao mjesec
kao kad pjeva abdulah
kao kad se Šahbaza odveć dugo ne odziva


* * *

ni riječi više o djetinjstvu
o zvorniku o drini o okrutnoj jerini
o njenom gradu na brdu, đerzelezovim stopama u zemlji

ni riječi više
samo ležati ovako nepomičan
osluškivati glasove iz daljine:
prokleti bili babo sejmeni
još uvijek poljem neko pjeva

ni riječi više o djetinjstvu
o djetinjstvu - uhodi
što kao sjenka korača
oko moga kristalnog zamka

ni riječi
ni riječi više
samo podići ovu tešku lomnu ruku
podići
i napokon
ugasiti svjetlost


pjevanje sedmo:
umro sam i ništa me više ne boli


umro sam
jednog dana
i ničega se više ne sjećam
i ništa više ne pamtim
ipak
kao da je nejasno
podrhtavala usijana sunčeva ploča
kao da su presijavali se dukati
žuti dukati na grlima izgubljenih žena
zatim
kišilo bez prestanka
tri dana i tri noći
kišilo čitavo ljeto kišilo zimu
ne pamtim koliko dugo
ne pamtim ništa
i ničega se ne sjećam

ipak
je li bilo milo bogu ono nebo
nad zemljom u kojoj sam umirao
je li bila bogu mila ona zemlja
u kojoj sam umirao

tako dugo
i tako beznadno
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
toliko je trajao moj život
moj smiješni
moj lijepi život

umro sam
jednoga dana
umro
jedne noći
koje se više ne sjećam
koju više ne pamtim

ipak
znam
uzeli su me za ruke
uzeli za noge
i dugo njihali ponad duboke jame
dok je mjesec jecao
trepereći u lišću

ukočenog i bijelog
kao bijelo vino
za ruke uzeli
uzeli za noge
i njihali dugo ponad jame
ponad mračne i duboke jame
zatim
iščezao mjesec
zatim padao dugo
dugo
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
opipavajući svoje tijelo
svoje ukočeno kao kreč bijelo tijelo

ništa ne pamtim
ničega se ne sjećam

ništa ne pamtim
ničega se ne sjećam
samo
da sam umro
da sam umro
da me ništa nije boljelo
jedne male noći

zatim
žene obukle bijele odore
i koračala dugo uplakana povorka
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
plakala moja majka
plakala moja braća
plakala moja sestra

ne pamtim više ništa
ne sjećam se više ničeg

ne pamtim više ništa
ne sjećam se više ničeg
ne osjećam više ništa
do zemlju
kako polagano rastače moje tijelo
moje bijelo ukočeno tijelo
umro sam
umro
i ne osjećam više ništa
do zemlju
kako crvena i mliječna nadolazi

nadolazi
šumi
huji
kao nekada nada mnom vjetar
protiče kroz moje tijelo
zatim
moja najljepša sestra
probudila moje sinove
jedne noći
pokraj moje postelje
stajalo stotinu mojih bunovnih sinova
stajalo
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
stotinu mojih bunovnih sinova

potom sam umro
i bio dan
običan sunčani dan
umro
i nije bila modra postelja neba
umro
i bio žuti sunčev štit djetinjstva

umro
i bio sijev mača pred mojim mrtvim očima
umro
i ništa više ne pamtim
umro
i ničega se više ne sjećam

potom
potonuo je veliki zahrđali ključ
i dugo odzvanjala metalna površina vode
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
tonuo je veliki zahrđali ključ
i škripala vrata moga doma

umro sam
ne sjećam se gdje
me pamtim kad
je li bio dan
je li bila noć
umro sam
umro
i ne sjećam se ničeg
i ne pamtim ništa
do nejasno podrhtavanje žutog štita
i Zemlju
koja je bivala sve manja
sve manja i manja
Zemlju koja je postajala
malo crveno
malo krvavo srce

potom sam umro
umro
i ničega se više ne sjećam
umro
i ništa više ne pamtim





ODLOMAK IZ "SJECAS LI SE DOLLY BELL"



Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja — i zna da sanja! — kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne.

Ono se vazda budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva.

,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" — javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" — kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se — protiv želje i volje snivača — počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas:

— Žene su ti kao so! Može i bez — ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

— Ja to znam, tata. Žene su kao so!

— Ne znaš ti ništa. Ništa!

— Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio.

— Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi?

— Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe.

Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti.

— Glavna je materijalna baza — nastavljao je otac.

— Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

— Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio.

— To ti je pametno. Tako je Mića — jesi pročitao "Pesmu"?

— Imali smo za lektiru.

— Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu — tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš?

— Shvatam. Moram biti spreman.

— Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi — onda glumi da jesi. Moraš biti flegman.

— A koga onda ona voli, ako ja glumim?

— Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

— Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo — samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!"

Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.
[/i]




19.01.2005.

HAMZA HUMO

Rodio se 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.


Bibliografija

1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919.
2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925.
5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932.
10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939.
12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
13. Pjesme. Sarajevo, 1946.
14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.

19.01.2005.

Hamza Humo

[i]




HAMZA


Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!





ZVUCI U SRCU


Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih cujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noci,
Puni su bijesa ostre bure,
Puni cokota kad soci.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljecne vode
Sto hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mrznje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne prigusi
Ljudskim srcem sto vole,
Oni se upise u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce ranise ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al' strijelu uvijek iscupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi zao sto dani bjeze,
Jer kao bljestavi zivota snovi
Ti zvuci u djelu leze.





U RODNOM GRADU


O, kuda si zalut'o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.

Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam' sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.

O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?

I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.

Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim' šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim' zaključane,
Vrište pijane, bezdane.

Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!





VIHOR


Krajinom vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaže lome.
U srcu ptičijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis'o strelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
Svlad'o sam junački krikove bola
A mišlju prob'o volšebolni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vječiti pješak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja, gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit' dan,
A gdje zateći veče.

Nosi me oluj, nosi me huk.
Bijesovi prašte s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propište!
Gle, krv mi teče iz rana!

I cijelu noć ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prašti, urlaju čuda
I pak'o užasa svijetom bježi,

Zora se nasmješi na vršku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma leži!





LJUBAVNA PJESMA


Sadrvani stari pod beharom sapcu zacarane rijeci
Sjene blijede mrtve prisluskuju kradom
Ti spavas draga
Behar pada na te na noge i grudi ti gole
Juzna strana noci puna napregnutih tajna pokrila je tebe
Mjesecina tvoja tijelo pije
Usne se tvoje micu
mole
a vjedje snatre
Ti sama goris u ovoj blijedoj
zaspaloj noci
- noc mrtvih sjena i mjesecine bijele
Munnare kô utvare mlade gole
blijeste se s osmijehom
ukocenim bezbojnim
i bonim kao u mrtve
mlade zene
U mjesecinu se dizu
Zvonik strasno zao i mrk na mjesecini suti
Niza nj se smrt spusta
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i slusa krikove noci
Masivna kubeta i kapije stare mrko sute
u sebi crne utvare kriju
vjecne tajne u sjenama tonu
i strasna djela snuju
Cempresi ukoceni nicu iz tamnih sjena kao iz
grobova crnih
mrki hladni nepomicni cekaju na strazi da se dzini
bore
mrko gledaju na loznicu tvoju sto na njoj strasti gore
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
Mjesecina tvoje tijelo pije
usne se tvoje micu
mole
Vjedje snatre
Ja uzalud cekam
Sapucu sadrvani stari
Pritiste me tajna starinskoga grada
I u neke crne kapije me mami.





JESENJI RASTANAK


Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja zuti.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
U lišcu po baštama tuga šuti.

O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osvicu zore
I kiridzije svoje
Pjevaju široke pjesme.

Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mucnoga boja.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
Jesen, o tugo moja!





LABUDOVA PJESMA


Znam, nemam te, druže,
Al’ ti ipak pišem
Po jatu lasta
To vrh mene kruže,
Po jesenjem vjetru
Što put juga ode,
Po željama što me
U zavičaj vode.

Znam, nemam te, druže
U snu te pretvorih
U vinograd modar
Što niz brijeg slazi.
Bježim u tišinu.
Ona vječno pazi
Da vrijeme mis’o
Ko život ne gazi.

Za mnom bura leži.
Slomljena joj krila
Nekada je ona
Moja mladost bila.
Tišina je na njoj
Sada gnijezdo svila.
U njem’ mis’o sjedi
Gdje je radost bila.





AKVAREL


O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!





MOLITVA NA STIJENI


Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam naosami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!





DRUGU


Vece je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Druze, parenje biljki nanosi vjetar;
Oštri im miris pijano
Posrce kroz vazduh ko i ja.

Hej, sve je pijano raširenih grudi!
Preda mnom šute caše
Crne i teške ko misli crnih ljudi.

Ja pijem sam.
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krcmu nosi.
Zagrobnim i crnim smijehom noci

Sve okolo šumi,
Necujno se smiješi,
Vazduhom se vuku pticurine vrane
Ko nabuhli leši.

Ja vicem: Hej, vina još!
Zar nikog nema?
Zar me odnijela noc?
Vina, vina toci!

Nikog. Pust, šupalj mir.
Zivot vri.
U magli negdje lebdi raj

I vrijeme šumi u dubokoj noci.
A moj drug
Ko tamna, ukleta mrlja
Bez cilja luta po svijetu
I neka strašna sjenka
Crne mi caše toci.





DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI


U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.





NERETVI


U zagrljaj tvog vjecitog huka
Gledam ti ko zjene dubine zelene,
Cujem ti glas ko sa drugog svijeta.
Zoves li mene?

U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po povrsini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti bozanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaces zelen, zlatom izvezen mermer.
Hocu da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav sumis ko drevna prica
O prolaznosti svega sto jednom na svijetu bi.
Svaka ti rijec jezom stravi mi srce.
Reci mi !
Je si li ti
Ogledalo pocetka i mora vjecite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj sum postaje sve jaci.
Sta cujem u njemu?
Je li to smijeh duse moje?

Beskrajno crno oko gleda mi golu dusu.
Noc.

O cemu to sumis bezdusno u mome strahu?
O nepoznatom sto iza ledja nam se dize,
O zemaljskom blijesku, il' nistavnom prahu?


O, prestani jednom i ne sumi vise!
Boli me svijest.
Sapuci tise, tise!
Volim te kad suncu ljubis oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njise.





CEKANJE


Sred tihe noci srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirisu u avliji vasoj.
Gore visoko pod strehama plocnim
Zacutali su golubovi u sirokoj tisini.

Moj dom je pust.
Sjedim u basti sam.
Cekam na nekog -
Ah, niko doci mi nece!
Samo jasmini mirisu u avliji vasoj
I mjesec se smije kroz smokvino lisce.

Kroz noc vjetrovi sapucu.
Suti grad.
U mjesec dizu se minareta
Ko bijele pozudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad rasplece kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje blijeste.

O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuce vase
Zidovi su visi od gradskih bedema.





OCAJNIK


Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!





NEMIR


Jasmini cvjetaju i baste listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojacko,
Sto trunes pusto u staroj sehari!

U zelen cup svakog jutra
Bacam po kamicak
I tako brojim dane iscekujuc' tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam djerdjef,
A katmer i jasmini venu u avljiji nasoj.

I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noci jezde bijelim ravnima.
Budim se.

Vrisnem iza sna ko preplasena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije nista, nista -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveci
Lanac nasega ata.





NJEZINE MISLI


Cempresi se crne na mjesecini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u basti!
Utisali vjetrovi u granama stoje.
Kako nasa kuca cudno u mjesecinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje suti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U cije li si bijele nocas zalutao ruke?
O, ne reci! Suti!
Dugo cu te cekati pod nasim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji nasoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od cekanja.
O, hoces li doci!





SAPAT


Sumrak.
U tihim bastama skriven harem suti.
Dvije zene same na konaku sjede
I potajno sapcu.
Dok vecernje slutnje u mislima jezde
Jedna od njih sapnu:
- A sad, draga, sta cu?
Sapnu tako tiho, plasljivo i bolno
Ko da i zidove zlobne usi rese.
A jezivi sapat kao slutnje drhtaj
Oba srca strese.





PREPLASENA


- Dragi, slusaj!
Je li to lelek noci,
Ili u mjesecini zapjevka mrtvaca?

- O nije nista, nista -
On necujno sapce. -
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njise i u liscu susti.
O, draga, cuj me,
Pjan sam od milovanja!
- Eno vec pijet'o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, sta cinimo mi?

- O, to je nas stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesecini.





OPROSTAJ S MOSTAROM


Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!

Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.

Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!

O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.

Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.





NEKAD


Draga, blijedi zora.
Cuj, konj rze u avliji.
Put je dalek.
U ciku zore cujem smrtni lelek.

"O dragi, ne ostaj dugo!"
Ti kazes.
"Sa nasih pendzera izgledacu te niz polja.
Brojacu dane i mjesece
I vesti ih zlatom na crvenoj svili."

A sad -
Lezim na tvrdoj zemlji.
Prenem se -
Ah, u tudjini sam!

Podignem glavu, mislim zora.
O, nije, nije!
To blijedi mjesec prosipa
Mrtvacko svjetlo po tudjini.





GRESNI MUJEZIN


O bijela Fatimo, zasto se skrivas
Pod vinovu lozu u avliji vasoj?
Ja ne gledam vise nas grad,
Carsiju ni pazare.
I boga sam zaboravio zbog ociju tvojih
O, zasto se skrivas
Pod vinovu lozu u avliji vasoj
Kada ezan ucim sa tanke minare?

Cio nas grad posut je minaretima
Ko bijelim pjesmama bogu.
O lijepa Fatimo,
U suton plav kad zatrepte zvijezde
I svjetla prospu se gradom
U sve ramazanske noci,
Sa tankog minareta i kada ezan ucim
Mislim na tvoje oci.

A sada kroz baste sitni potoci
Ko zmije od srebra
Zablijeste u mjeseceve noci,
Ja dugo gledam
U vasu bijelu avliju i kulu
Sto se prelijevaju ko od sedefa saraj.
I stojim na minaretu
I necujno pjevam:
Avaj!
Cuj me, o cuj, bijela Fatimo!
Kada se gradom nasim razliju tihe noci,
Ja vise ne umijem ni na boga da mislim.
Tvoje me crne ocarase oci.





NOC U VINOGRADU


Kad noću sjedimo u vinogradu
Na mjesečini se bljeskaju
I mašu bijeli trsovi;
Krhko, srebreno zvonckanje
Šapatom u lišću se roni
I naš vinograd zvoni
Ko da je od suha srebra.

Daleko krijesnjaci se žegu
Kao plava svjetla.
Ti kažeš: “Eno spušta se mjesec,
U zlatnoj mreži, u maglini,
Visi ko zlatan pauk
I veze srebrene žice;
Spušta se sve niže i niže.
Dragi, vrijeme je da idemo kući.”

O, ostani, ostani još i slušaj
Kako krto cvrče cvrčci u lozi
I zvone ko krhki srebreni zvončići!
Mjesec, zlatni pauk,
Još će nam dugo vesti
Naše snove u vinogradu.





HERCEGOVACKI PEJZAZI


I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.





Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u medjusobnom ophodenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj.





SLUCAJ RABA SLIKARA


Jednog dana "Sarajevski vjesnik" donio je slijedecu biljesku:
"Nas mladi i talentovani slikar Rab boluje vec nekoliko dana. Tacna dijagnoza njegove bolesti nije mogla da se utvrdi, jer pokazuje sasvim nove simptome. Bolest, po naglom dizanju i spustanju temperature, pokazuje slicnost sa isto tako rijetkom bolescu koju nazivamo febris recurrens. Stanje mladog slikara, iako ne izgleda veoma opasne naravi, daje ipak povoda zabrinutosti."

*

Da bi nam licnost Rabova kao i njegov slucaj, bili sto jasniji, najprije cemo da se osvrnemo na njegov nevjesto pisani dnevnik koji je on prestao da vodi na nekoliko godina prije bolesti. U ovom dnevniku Rab donekle uspio da nam da blijedu sliku izvjesnih dozivljaja iz svoje rane mladosti, iz kojihm po mom misljenju, vuce korijen i size ove pripovijetke.
Interesantno je, ovom prilikom, napomenuti da nam pisac ovog dnevnika nijednom rijecju ne spominje svoju umjetnost.
Ulomci dnevnika glase:


10.jun 19..

Prije nekoliko dana doselio sam se na Jug, u grad N. Dani sagorijevaju u zezi. Cio je grad pun uzarenog svjetla. Sve blijesti u zarkim bojama i titra pod vrelim zrakama. N. je po sredini isprepleten dugim, bijelim ulicama. Sporedne ulice, zabacene i puste, drijemaju u hladnim sjenkama. Trosne, stare kuce, sa kamenim kapijama, silaze strmo sve do rijeke sto se ispod golih, sivih pecina provlaci kroz grad kao lijena zelena zmija. Danju sareni i svijetli grad N. zivi svojim obicnim burnim zivotom. Nocni grad N., grad silueta, fantoma, bijelih minareta i crnih, dzinovskih cempresa, sanja i cuti na mrtvoj mjesecini sa svojim zamrlim i ispreturanim starim kucama sto se povjerljivo unose jedna u drugu kao da se neceg plase, sapcu prijatno jedna drugoj i svojim crnim prozorima gledaju u noc suplje i bojazljivo.
Ponoc. Ukocen grad sanja i cuti na mjesecini. Putevi se bijele, otezu. Groblja se bude i nicu. Sjenke se pruzaju i dokucuju. Zakloni sapucu. Neko zapomaganje dize se u mjesecini i njise se nad zacudjenim gradom.
Nasao sam stan u jednoj od ovih sporednih ulica. To je crna, stara kuca, sa teskom i sirokom, frzljivom zvekirom. Kroz taman, memljiv ulaz, ulazim u siroko, svijetlo, bijelim obuljcima poplocano dvoriste, zaraslo u travu i mrtvu, ogluhlu zapustenost. Veliki dud, supljeg stabla, velicanstveno miruje udno dvorista. Hrapav, mrk kamen cuti kao bezdan, zuri niz pritajeno dvoriste i osluskuje. Moja mala, intimna soba sa dva prozora gleda u staro, zapusteno groblje sa bijelim nisanima i u gusti korov zaraslim cempresima. Od namjestaja, u sobi odmah sam zavolio neke stvari. Stara, zemljana pec sa zelenim i bijelim loncicima, tako je vesela. U dnu, kraj vrata, gvozdena vjesalica, crna, sa kratkim, u luk zavinutim rukama, izgleda mi kao da zeli da sve umiri i da im podijeli srecu. U uglu stoji tanka, potamnjela vaza. Vitki i pokretni joj bokovi gibaju se u lakom i otmjenom ritmu. Na njenim bokovima keze se lude, igraju vjecito, necujno se smiju, namiguju podrugljivo, i okrecu se sa mnom.

21.jun 19..

Vec je nekoliko dana proslo a ja se nisam micao iz svoje usamljenosti. Danju sjedim pod dudom, citam, posmatram titranje suncevih zraka kroz lisce i osluskujem u samoci. Tiho je kao u grobu. Cini mi se da sam sam na cijelom svijetu. Osjecam kako se otudjujem od obicnog zivota i uzivljavam u ovu zamrlu tisinu i moj zapusteni stan. Starica iz iste ulice donosi mi jelo i posprema mi sobu. dodje tiho i necujno kao sjenka i izgubi se isto tako. Nista mi ne buni ovaj mir i usamljenost.

25.jun 19..

Poceo sam da sumnjam u stvarnost i da umisljam da je ovo sve neki neobican san. U poslijednje vrijeme, pritisnut napetom tisinom i usamljenoscu, mnogo se prenosim u svoju okolinu, namjestaj i ostalo. Sve stvari kao da ozivljavaju, i moj zapusteni stan izgleda mi svakim danom cudnovatniji. Sam sam, a svakog casa se okrecem kao da osjecam na sebi neciji pogled. Mislim da je to od ove duge osamljenosti. Svakako treba da cesce izlazim u grad.

27.jun 19..

Otkrio sam ih. Znam ko me posmatra. Cudnovato! Danas sam mirno sjedio pod dudom. Bijela kaldrma blijestala je na suncu. Razigrane boje titrale su pred mojim, jakim svjetlom zasjenjenim, ocima kao duge, okicene crvenoplavim cvjetovima. Ponovo sam osjetio uperen pogled na sebi. Trgnuo sam se i razgledao. Nema nikoga. Umirio sam se i poceo da posmatram veliki, cvoravi frz na starom dudovu stablu. Podneva tisina, mlohava i omamljena, osluskivala je zastraseno. Ja, zaboravljen i omlitavio od silne vrucine, posmatrao sam i nadalje cvornati frz. On je ozivljavao u mojim ocima i u njemu se stvaralo neko lice sve izrazitije i jasnije. Bila je to tamna glava zene, duguljasta lica, rascupanih kosa, sa dugim crnim velom i sa dvije tamne supljine - dva duboka oka sto su me gledala molecivo i prestraseno.
Digao sam se sa jezom u tijelu i posao u svoju sobu. U sobi se osjecam sigurnije i intimnije. Iz starog groblja dopire velicanstvena tisina i svjez dah tiho njise bijelom zavjesom na prozoru. Kroz zidove, kao duboko pokopan u zemlju, dopirao je do mene tugaljiv i iznemogao glas uspavanke i neprestano se njihao zalovito i monotono. Lasta je nalijetala iz groblja, provirivala letimice kroz rastvoren prozor, zacvrkutala bi kao da me pozdravlja i odletjela veselo. Bijela zavjesa tiho se zanjihalo pod lakim dahom mlakog vjetra, i sve se opet stisalo.
Opet me neko posmatra iz dna sobe. Zagledao sam se u sobna vrata da upoznam novoga. Opet frz. Duguljast, izgladjen i izblijedio. Starica, povezana sivim platnom, zavezanim pod ostrom bradicom. Na mjestu gdje je platno svezano vire dva roscica kao zecje usi. Glava joj malena, a oci sitne, sive, nemirne. Brada i nos strse joj siljato, smijesno. Gleda me netremice, nasmijano i njezno. Cuje se uspavanka. U njenom ritmu njisu se moje misli, pa nacas ozivljavaju, osmjehuju se, domahuju mi i opet prolaze ispred mene u dugim povorkama. Starica se osmjehuje i posmatra me. Bijela je zavjesa jace zatitrala, i ucinilo mi se da je neko pogledao kroz prozor i nestao u suncevom svjetlu.
Uspavanka je prestala. Ustao sam i sisao u dvoriste. Tisina se nekako napela, puna ocekivanja i zaplasene slutnje. Pogledao sam prema kapiji sto se strogo kocila u crnoj vezi. Cinilo mi se da ce neko da se pojavi i da mi saopsti nenadane vijesti. Pa ko bi mogao i da bude, mislio sam. Ali, ako se i pojavi, sigurno ce biti sav u bijelu. Dvoriste i svi predmeti zamrijese unaokolo, a on ce, bez rijeci, kao sjenka nestat i u suncu.
Ali vrata se nisu otvarala i niko se nije pojavio. Otvorio sam cesmu da lupa u korito. Zelio sam da prekinem ovu tesku tisinu.
(Odlomak iz SLUCAJ RABA SLIKARA)




[/i]

18.01.2005.

MEHMED MESA SELIMOVIC

Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.


Bibliografija


1. Uvrijedjeni covjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947.
2. Prva ceta. Zora. Zagreb, 1950.
3. Tudja zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.
4. Noc i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.
5. Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971.
6. Magla i mjesecina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Magla in mesecina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970.
7. Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
8. Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Odeon. Praha, 1969; - Znanje. Zagreb, 1970; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit. Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad. Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udzbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
9. Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
10. Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
11. Tvrdjava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; - Maribor, 1972; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd, 1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983.
12. Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.
13. Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; - Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.
14. Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80.
15. Sjecanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976.
16. Ketten a szigeten. Budapest, 1976.
17. Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988.





MIRENJE SA ODBJEGLIM PRECIMA


Mehmed, Meša Selimović, sav svoj život je proveo rastrzan između Sarajeva i Beograda. I on je bio uz komuniste, pristupio je pokretu u Beogradu, gdje je i studirao. Kad su Nijemci aprila 1941. bombardirali Beograd vratio se u rodnu Tuzlu, a kasnije je, da bi izbjegao hapšenje od strane ustaškog režima, pošao zajedno sa dvojicom braće u Titovu vojsku. U godine u prvim danima nakon oslobodjenja, "drugovi" su strijeljali njegovog mlađeg brata. On se ogriješio o zakone revolucije, time što iz jednog magacina je uzeo sto i dvije tri stolice. Očekivao je da mu stigne vjerenica, bilo je zakazano i vjenčanje, a njegova podstanarska soba je bila je prazna. U svom uzbudjenju oko ženidbe zaboravio je da je prvo morao pitati nadležne za dozvolu.
Zbog takve samovolje, prisvajanja društvenih dobara, kako se to tada govorilo, da bi pokazali kako su oni nemilosrdni prema svima, čak i prema svojima, kad oni posegnu za tuđim, prijeki sud mu je odmah izrekao smrtnu kaznu. Meša je saznao za to kad je mlađi brat, za kojeg se on uvijek osjećao odgovornim, već bio mrtav. Svuda je tražio objašnjenje, ali njega nije bilo, revolucija je pojela još jedno svoje dijete. Milione takve djece su Rusi već bili poslali na stratišta i u Sibir.

Meša Selimović je, ne zaboravljajući svoju bol za bratom, počeo raditi na osnivanju viših i visokih škola u Sarajevu. Radio je kao profesor tek osnovane Pedagoške akademije (to je uostalom bila prva visokoškolska ustanova u Sarajevu) zatim Filozofskog fakulteta, pričalo se da su sale prilikom njegovih predavanja bile pune. Slušali su ga ne samo studenti nego i sva intelektualna elita grada. A onda, odjednom, kako se to kod nas često dešavalo, profesor i književnik Selimović je izbačen sa posla, izopćen iz društva, za sve one koji su ga poštovali i cijenili njegovo znanje, postao je nevidljiv, nisu ga primjećivali ni kad ih je pozdravljao na ulici. Njegova stručnost i kompetetnost, kao i literarni rad nisu bile dovoljne da mu stvore "moralno-političku podobnost". Porodične okolnosti su bile jače od svih njegovih profesionalnih vrijednosti. Njegovi grijesi, tražio je od režima da rehabilituje njegovog strijeljanog brata, zatim rastava od prve žene i ženidba jednom Beograđankom. Problem nije bio u tome što je to bila žena druge nacije, komunisti su podržavali takve "miješane brakove", nego u tome što je njegova supruga bila kćerka jednog visokog kraljevskog oficira, dakle buržujka. Buržuji i generali su bili najveći neprijatelji radničke klase, a on je takvom ženidbom prešao na njihovu stranu. Zbog toga nije mogao biti profesor, tj, učitelj novih marksističkih generacija. Kad se sada govori o tome, sve izgleda smiješno i nevjerovatno ali u ono vrijeme, pedesetih i šezdesetih godina, režimski ljudi su gurali intelektualce na rub egzistencije i zbog daleko sitnijih stvari. Kad je prodat sav nakit, porodica Selimović je ostala bez ikakvih sredstava za život. Profesor je poput duha hodao do juče svojim gradom u kojem ga više niko nije poznavao i vraćao se u ledeni stan gdje ga su ga, gladne i promrzle, čekale supruga i dvije kćeri. A onda više nije mogao ni izlaziti, jer su mu se cipele potpuno raspale. Stizale su i prijetnje da će ih, zbog neplaćene kirije, izbaciti iz stana. Samo su se rijetki prijatelji usuđivali pozvati ga u kuću ili poslati neku pomoć.

U to vrijeme se desilo preobražavanje njegovog književnog rada. Do tada je bio poznat kao autor lirske proze o borbi ljudi protiv fašističkog zla, neki su ga zbog toga zvali i "partizanski pisac". Nije više želio pisati o tome, pokušavao je literarno obraditi sudbinu svog strijeljanog brata i svoje osjećaje kad je čuo da su ga usmrtili drugovi sa kojima se do juče borio protiv fašizma. Kako god je okretao, nije mogao smjestiti svoju priču u moderna vremena, nego ju je odgurao nazad u istoriju, u osamnaesti vijek, kada su vlastodršci u Bosni bili Turci. Znalo se da je on, pišući o turskoj, objelodanjivao karakteristike vlasti u savremenim uslovima, neki su u njegovim kadijama, serdarima, muftijama prepoznavali tadašnje komunističke moćnike. Njegov roman "Derviš i smrt" je, u beogradskoj literarnoj sceni, odmah proglašen genijalnim djelom, što je prije doživaljavao samo Ivo Andrić.

Tada se desio još jedan preokret u njegovom životu, politička igra u kojoj je Beograd pobijedio Sarajevo. Beogradski kulturni krugovi su iznenada pozvali Selimovića da se preseli u centar Jugoslavije, ponudili mu veliki stan sa radnom sobom i posao. Piščeva supruga je nedavno pričala kako je nakon tog poziva jedan razbješnjeli sarajevski političar poslao depešu tamošnjem ministru za kulturu sa upozorenjem da oni nipošto ne smiju prihvatiti prebjega iz Sarajeva. Naivne Sarajlije su mislile da se drugovi svuda čvrsto drže za proletersku doktrinu i ideologiju. Beogradski ministar je odgovorio: Ako se on odluči doći u Beograd, mi ćemo ga dočekati raširenih ruku, a vaše je da ga, ukoliko ste pametni, zadržite.
Nisu ga ni pokušali zadržati, niti je kad došlo do pomirenja. Književnik nikad nije oprostio gradu u kojem je proživio nekoliko strašnih godina, niti su se novi moćnici u sarajevskoj kulturnoj sceni pokušali izviniti za ideološko sljepilo predhodnih. Ali su, protiv njegove želje, u Sarajevu obnavljali izdanja njegovih djela. Jer, šta bi bila bosanska ili bošnjačka književnost da nije Selimovićevog Derviša i Tvrđave? Samo još jedan detalj, kad je Selimović na tribini Radničkog univerziteta u Sarajevu, prvi put citao stranice iz svog kult romana, organizator i moderator tog gostovanja je jedva izbjegao političku odgovornost. Rudi Kolak, tada veliki budža u BH politici, bjesnio je: "Ko ti je odobrio da pozoveš tog hodžicu!?" Ostaje nam pitanje, šta je on zapravo skrivio, što je bio srpski buržujski zet, ili zato što se njegovo bošnjačko porijeklo nije moglo sakriti?!
(Safeta Obhođaš)


18.01.2005.

Mehmed Mesa Selimovic



[i]
Pozivam za svjedoka
mastionicu i pero i ono
sto se perom pise.
Pozivam za svjedoka
nesigurnu tamu sumraka
i noc i sve sto ona ozivi.
Pozivam za svjedoka
mjesec kad najedri i
zoru kad zabijeli.
Pozivam za svjedoka
sudnji dan i dusu
sto sama sebe kori.
Pozivam za svjedoka
vrijeme, pocetak i svrsetak svega
DA JE SVAKI COVJEK
UVIJEK NA GUBITKU!!![/i]





Meša o Bosni i Bosancima

[i]
'' Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima .''


''Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi.'' [/i]
[i]

"Primaju nerad sa Istoka, ugodan zivot sa Zapada... Ne lice na junake, a najteze ih je uplasiti prijetnjom, dugo se ne osvrcu ni na sta, svejedno im je sta se oko njih desava, a onda, odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci... a lahko im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro... zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve sto govorim, kao da o sebi govorim. "


"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

[/i]

[i]

Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje.

Najgore je kada ljudi cute, kada se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na zivot. I moja i tvoja. (Magla i mjesecina)

Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni u drugom covjeku u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali. (Ostrvo)

Kako da kaze da li ga voli? Sta bi rekla time? I sta se drugome moze reci o tome? Posla sam pogresnim putem i idem sve dalje,trula u sebi, srce se nicemu ne raduje, sve veca daljina iza mene, a sve sto je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, nista nije lakse od toga, i nista teze…
Osvrtanje nije vracanje, to je zaljenje. I neodlucnost: sve te veze, sve te zaustavlja, preden put, korak koji vise nije lak, strah od novih pocinjanja, samo za prvo nema straha jer nema iskustava i onda se cuva ono do cega ti nije stalo, sto je tvoje koliko i ma cije, tvoje po nevolji i po neimanju nicega a ne po voljenju, i to je najcrnja varka, jer i ovako nista nemas, pust je zivot gori nego nista, a ljudi se opet drze te pustosi, ne vjerujuci da ima ista drugo… Nista ne bi izgubili kada bi pustili ono sto imaju, a boje se da ne bi ni dobili. Zato cute i cekaju…(Magla i mjesecina)

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji... (Ostrvo)

Zar niko ne moze da pobjegne od svoje proslosti? Zar ljudi moraju da se okrecu u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed odredena? I koliko je krvno i psiholosko naslijedje sreca ili nesreca, napredak ili zaustavljenje. (Krug)

Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo paznje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju, i lakse bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zastitu njihova povjerenja. Na zalost stariji nemaju ni volje ni vremena, i ispustaju sansu da lako uticu na mlade. (Sjecanje)

Kud vojska prodje, trava ne nice ali nicu djeca.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije. (Dervis i smrt)

— Zar smo svi zli?
— Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.

Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio...Sad o tome mislim drukcije...Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise... (Dervis i smrt)

Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao.

Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis.

Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.

Ljubav je valjda jadina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.

-Sta bi ti savjetovao covjeku kojem zelis dobro?
Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi.
Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.

-Drugi moj savjet covjeku kojem zelim dobro bio bi:
Ne govori uvjek ono sto mislis.

Nekad i sad to su dva covjeka.

…sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun pretnji.

Lijepo je osjecanje ponosa, brani nas od kajanja.

Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece….. A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je Bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudno sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danjasni dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas a mi smo i na tome zahvalni.

Ko oprosti on je najveci.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

Proljece, sunce, vedrina, misao bez tezine. Vedra misao srce obasja, vedra ni zbog cega, misao niocemu...

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

Cetrdeset mi je godina ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji , pa ni sebe.

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.

Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim ali me to ne buni jer covjek je promjena a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

Od pamtivjeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo ali srecom sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.

Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne.

Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, povrsan ili mucan, sta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, sta ocekujem od sebe i od drugih?
Meni izgleda da sam sasvim obican, zasto sam onda drukciji?
Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju? (Dervis i smrt)

Sve ce proci. Ali kakva je to utjeha? Proci ce radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje.

Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise. (Dervis i smrt)

Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.

Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga ljudi, zar me ne vidite?-kazem. Zar me ne cujete?-kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me.
Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?
Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.
Uzalud.
Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa. (Dervis i smrt)

Ono sto nije zapisano i ne postoji; Bilo pa umrlo.

Nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas pa boli unaprijed. Boli i poslije ali je to lakse.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? Protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi. (Dervis i smrt)

Covjek je nepopravljiv i najcesce laze sam sebi.

Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje.
Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad.
Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.

Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.

Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi, a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. (Dervis i smrt)

Kad sam prosao taj mucni put, doznavsi i ono sto mi nije potrebno, moja naivnost je umrla, od stida.

Vidis jos mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudis usred noci, i da dugo sjedis prekrstenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali , neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dusu, dali su ti je, ne pitajuci, dosao si na red kad drugih, boljih, nije vise bilo.

Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtjeva, moli i grdi. (Tvrdjava)

Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista. (Dervis i smrt)

O, muko moja! Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.

Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor.
- Nego sta je?
- Spremnost da se sve baci na lomacu... (Dervis i smrt)

Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

...poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom, u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnome putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones. (Dervis i smrt)

Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu. Uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.

Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tudje gnijezdo...Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju... (Dervis i smrt)

San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

Zivi nista ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se umire bez straha, ili bar bez uzasa. Jer smrt je besmisao, kao i zivot...

Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima ,koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska,nije nevazan.
Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima. (Tvrdjava)

Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima. (Dervis i smrt)

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

Svakome cu priznati pravo da me prevari osim prijatelju.

Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.



[/i]

17.01.2005.

MEHMEDALIJA MAK DIZDAR

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je u 17. oktobra Stocu. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu, polazi u gimnaziju u Sarajevu. Godine 1936. završava gimnaziju i počinje se baviti novinarstvom. Ova godina također je važna po tome što tada izlazi i njegova prva zbirka pjesama Vidovopoljska noć.
Tokom Drugog svjetskog rata Dizdar obavlja posao poštanskog službenika. Nakon rata, on se posvećuje pisanju, obavljajući i posao urednika agencije TANJUG za Bosnu i Hercegovinu. Radi i kao urednik izdavačke kuće Narodna prosvjeta, te dnevnog lista Oslobođenje.

Tokom svih tih godina Dizdar ne prestaje pisati pjesme, koje objavljuje u zbirkama Okrutnosti kruga (1960.), Koljena za Mandonu (1963.), Minijature (1965.), Ostrva (1966.). Neke od njegovih pjesama sa socijalnom tematikom bivaju i cenzurirane, kao, recimo, pjesme iz njegove prve knjige poezije Vidovopoljska noć.
1963. godine postaje urednik časopisa za književnost i kulturu Život. Aktivno uređivanje ovog tada izuzetno renomiranog časopisa obavlja sve do smrti, 14. augusta, 1971. Pored toga je, u posljednjim godinama života, obavljao i funkciju predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

Za pjesničko djelo Mehmedalija Maka Dizdar je dobio brojna priznanja i nagrade kao što su : Zlatni vijenac Struških večeri poezije, Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH, kao i Zmajevu nagradu. Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama širom zemlje, čitajući svoju poeziju.

Ono što će snažno obilježiti Dizdarevu poetiku i izravno motivirati njegovu najpoznatiju zbirku poezije Kameni spavač jeste bogumilska tradicija Bosne i Hercegovine. On je pomno istraživao baštinu dobrih Bošnjana - epitafe na stećcima i predanja. Skupljao je tekstove brojnih kamenih natpisa na stećcima, darovnica, povelja, pisama. Rezultate svoga rada objavio je u zbirci Stari bosanski tekstovi 1969. godine.
Mak Dizdar je pisao i tekstove vezane za pitanja i problematiku jezika, socijalnu funkciju književnosti i pragmatičnost umjetnosti. Zajedno sa Alijom Isakovićem zalagao se za posebnu, bosansku varijantu srpskohrvatskog jezika. Jezik je inače bio jedna od glavnih Dizdarevih preokupacija pa je u svojoj poeziji poesvećivao veliku pažnju jeziku i stilu. U mnogim pjesmama, posebno onima iz Kamenog spavača, koristio je specifičnu leksiku slavenske tradicije i time svoje djelo leksički obogatio.

Mak Dizdar je počeo pisati pjesme kao devetnaestogodišnji maturant. Njegov stariji brat Hamid, također pisac, uređivao je časopis Gajret, pa je Mak u njemu objavljivao svoje prve stihove. U njima prevladavaju socijalni motivi, a kroz većinu njih pjesnik je direktno pokazivao svoj socijalni angažman. Ti stihovi su narativni, u njima prevladava kontrast - naturalističke slike su redovno građene na osnovu gotovo dramskog kontrastivnog, agonalnog principa.
Dizdar je pisao poeme, a najpoznatija od njih jeste "Plivačica". Poema je izašla 1957. godine i važna je po tome što u Dizdarevu poetiku uvodi slobodan stih, kao i neke motive koje će razrađivati u svojim kasnijim zbirkama poezije. Ova poema dotadašnju ekspresionističku poetiku boji panerotskim doživljajima.
Zbirka stihova koja spada u red vrhunskih djela bosanskohercegovačke književnosti jeste Kameni spavač. Mnogi kritičari smatraju da je Dizdarov pjesnički opus do pojave ove zbirke 1966. godine bio nepravedno zanemarivan. Zaista, Dizdar je punu pjesničku afirmaciju doživio upravo nakon pojave ove zbirke.

Ova zbirka je sva u znaku zapitanosti nad ljudskom egzistencijom sa scenografijom srednjovjekovne Bosne i bogumilskom kulturom, a u njoj je Dizdar posegnuo za motivima, postupcima i senzibilitetom njegovih ranijih pjesama. Neizostavna lokacija vezana za pjesme iz ove zbirke jeste stolačka Radimlja. Na motive pjesama direktno su uticali neki od natpisa stećaka Radimlje. Bez obzira na činjenicu da je gotovo cijeli svoj život proveo u Sarajevu, Dizdarev rodni grad Stolac također je tijesno vezan za cjelokupno književno stvaralaštvo ovog velikog pjesnika.



Bibliografija

1. Vidovopoljska noc. Pjesme. Sarajevo, 1936.
2. Plivacica. Poema. Sarajevo, 1954.
3. Povratak. Poema. Vlastita naknada. Sarajevo, 1958.
4. Okrutnosti kruga. Pjesme. Sarajevo, 1960.
5. Panorama savremene bosansko - hercegovacke proze. Sarajevo, 1961.
6. Koljena za madonu. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Minijature. Pjesme. Bagdala. Kruševac, 1965.
8. Ostrva. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1966.
9. Kameni spavac. Sarajevo, 1966; - Kameni spavac. Drug prošireno izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1970; 1971; - Prva knjizevna komuna. Mostar, 1973; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1973; 1975; - Svjetlost. Sarajevo, 1980; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1981; 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; 1988.
10. Poezija. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
11. Modra rijeka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Modra reka. Drzavna zalozba Slovanije. Ljubljana, 1972; - Svjetlost. Sarajevo, 1982.
12. Stari bosanski tekstovi. Svjetlost. Sarajevo, 1969; 1971.
13. Pjesme. Zora. Zagreb, 1972.
14. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredio i predgovor napisao Enes Durakovic. Svjetlost. Sarajevo, 1981.




ADIL-BEG ZULFIKARPASIC O MAKU DIZDARU


Tokom sakupljanja cinjenica za biografiju o Maku Dizdaru, koja ce u autorstvu Makovog sina Maje Dizdara biti stampana pocetkom sljedece godine u izdanju Izdavacke kuce «Vrijeme», zabiljezeno je dragocjeno sjecanje Adil-bega Zulfikarpasica na dane drugovanja sa Makom, te o njegovom odnosu prema Maku Dizdaru kao jednoj od najznacajnijih licnosti u historiji Bosne i Hercegovine


Mak je bosanski Sekspir

Kao intelektualac i bosanski patriota, i da nisam licno poznavao Maka, imao bih specijalan odnos prema njemu. Na moju radost, ja sam ga poznavao, i to veoma dobro. Pred rat smo dnevno bili zajedno, druzili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po citavu noc. Kada sam ga kao mladica upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna licnost, vec tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom buducom velicinom dijelim prijateljstvo... Sjecam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simicu u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, jos djecak u to doba, srednjoskolac, nije znao sta da radi. Stariji brat Hamid, vec veoma ugledna licnost u Sarajevu, kaze mu: «suti, budi sretan da ti je jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpise se pod nju!» Mak je pokusavao da dokaze autorstvo, ali je na kraju odustao.

Inace, Mak je bio jedan fin, miran covjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven nacin. Bio je neki Fetahagic koji nam se stalno lijepio u drustvo, a kako ga Mak zbog necega nije simpatisao, jednostavno bi ustao i otisao kada bi se ovaj pojavio. Pitao sam ga o cemu se radi, a Mak je odgovorio da nece da se druzi s njim i nista vise. Bio je delikatan i nikada nije rekao zasto...

A Makova Sena... Ona je bila vrlo lijepa zena. Isli smo zajedno na izlete, na zeljeznicu, Vrelo Bosne, Bentbasu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti rijeci o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako vec rekoh. Dva dana prije nego ce se vjencati, rekao mi je: «Ja bih se ozenio...» i eto, bio sam kum. Tada gradjanskog braka nije bilo i zato je bilo vjencanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija sa Makom i Senom, pa i sa tog vjencanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodicnoj kuci Zulfikarpasica u Foci, sve je zapaljeno u jednom necuvenom haosu za vrijeme onoga rata. Nakon vjencanja smo otisli na rucak u restoran, nas troje sa prijateljima, bilo nas je mozda desetak...

I Mak i njegov brat Hamid su radili ilegalno. Ja sam za vrijeme rata, po politickoj liniji, imao stalnu vezu sa Hamidom. Bio je od velikog ugleda, a i izjasnjavao se kao musliman, pa ga ustase nisu imale hrabrosti uhapsiti. Hamid je imao politicku direktivu da se bori za sto veci polozaj u drustvenoj hijerarhiji, da bude sto blize vlasti kako bi svojom aktivnoscu bio sto korisniji. Nije bio komunista, ali jeste bio ljevicar. Mak je s druge strane bio veoma vezan za pokret. Bio je nas kadar i mi smo ga smatrali svojim. Hamidovu spremnost da saradjuje s nama imamo zahvaliti Maku i Makovoj odlucnosti i potpunoj predanosti pokretu. Medjutim, Mak se poslije rata nije identificirao sa Partijom i nije trazio koristi. To je moje misljenje...

Kada sam kasnije, u emigraciji, citao Maka Dizdara, bio sam odusevljen. Mak je postao ponovni tvorac naseg starog bosanskog jezika i mi koji smo ga citali vani, osjecali smo kao da smo rodjeni sa tim jezikom. Mnogi su imitirali Maka, bezuspjesno. Mak je stvarni pjesnik Bosnjaka i Bogumila. On je locirao (mada ne politicki ili historijski) nas stvarni duhovni polozaj na frapantno realistican nacin i predvidio sve, cak i konkretne buduce dogadjaje...

Prije petnaest godina ja sam narucio bistu Maka Dizdara da mi je izradi Ivan Sabolic, akademski vajar iz Zagreba. Ta Makova bista je stajala na ulazu u Bosnjacki institut u Cirihu i pjesma zapis o zemlji koju je likovno osmislio Mersad Berber i dao da se izradi kao tapiserija. Zasto sam Makovu bistu stavio na ulaz u Bosnjacki institut? Kad otvoris vrata Instituta, prvo Mak - Vrata Bosne. Jer, Mak Dizdar je isto sto i vrata Bosne, on je ta vrata. Na taj nacin sam izrazio najdublje svoje postovanje prema Maku, s kojim sam u mladosti drugovao, i nisam imao nikakvog kasnijeg utjecaja na njega, cak ni kontakta, ali on jeste na mene. Pratio sam sve sto radi, redovno sam nabavljao njegov casopis «Zivot» i njegove nove zbirke, a kada sam u ruke dobio «Kamenog spavaca» shvatio sam da je Mak najvece bosansko cudo, bosanski Sekspir. Znao sam i za njegov put u Njemacku, negdje 60-tih, ali nisam htio da ga kontaktiram. UDBA je sve i svakoga pratila i Mak je zbog mene mogao imati neprilika, jos kakvih. Mada, recimo, mene su u Cirihu posjecivali Vojo Dimitrijevic ili Ismet Mujezinovic i to se ovdje znalo. Cak je i Tito znao. Njima niko nije nista smio. Ismeta Tito pita: 'Bio si kod Adila?' Ismet odgovori da jeste i nikom nista. S Makom je bilo drugacije, imao je on ovdje dovoljno neprilika sa nacionalistima, samo sam mu jos ja trebao kao disident. A to je nepravda, kao i mnoge druge nepravde sto su ih Maku nanijeli. Mirne se duse moze reci da je Mak, na svoju veliku zalost, na svojoj kozi osjetio da su se jako velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda. A on je to na svoj nacin iskazao u svojoj poeziji. Mene je njegova poezija jezivo suocila sa silama sa kojima sam se i sam borio. Mak je tu sredinu osjetio, prepoznao i otkrio, a oni su osjetili u Maku Dizdaru giganta literature koji je prozreo njihove namjere i ta sredina ga je na brutalan nacin htjela ne samo omalovaziti kao pjesnika, nego i unistiti kao covjeka. I zato je Mak zrtva upravo onoga duha koji se rasplamsao 1992. godine u Bosni. Ja sam, opet, u mojim politickim razmisljanjima imao u Makovoj literaturi dokaz sta treba uraditi da se to sprijeci... Vrednovanje Maka Dizdara se jos nije dogodilo. Jos nisu protumacene sve tajne Makovih slova, njegovih poruka, nije uradjen film i tako dalje. Za to su krivi ljudi koji su na neki nacin ucestvovali u rusenju Maka, kriva je zavist, jedna opca inercija. Maka se jednostavno ne moze i ne smije zaobilaziti ako se hoce afirmirati Bosna. Mak je, napokon, jedan od najvecih simbola Bosne, koji ce jos rasti... (Slovo Gorcina, 2004.g)





Safet Plakalo o Maku


[i]Najveće je slovo što se samo sluti
Najdublje je ono što u nama ćuti[/i]

Tako je govorio Mak Dizdar, najveći i nadubokoumniji pjesnik ovih naših prostora. Samo ta njegova misao, tek naslućena i odćutana, može o njemu reći više od svih škrtih biografija i, nažalost, nepubliciranih zamašnih bibliografija. Ipak, ovim povodom i na ovom mjestu ne bi se trebalo oslanjati ni na "slutnju" , ni na "ćutnju".

Mehmedalija Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u pitoreski Stoca. Već u etimologiji njegova prezimena (dizdari su bili zapovjednici i po prirodi stvari plemstvo) kriju se naznake u kakvoj je obitelji ponikao, no, njegov životopis nas upućuje sasma drukčijem izvodu onoga što se smatra izravnim porijeklom. Otac mu Muharem jeste naslijedio "agluk koji se protezao do mora", ali je umro mlad od posljedica ratnih studeni u Galiciji kada je Mehmedaliji bilo tek šest godina. Majka mu Nezira poživjela je dovoljno da djecu posadi na svoje noge, ma njena smrt, protuprirodna i tragična, najveći je ožiljak koji će Mak nositi do kraja svoga života.
DALJE...




[i]
MAK DIZDAR U STOCU, LJETA 2000.

Stoji Mak
Bijel kao stećak na suncu, k'o čist
arak

Zbori Mak
Glas mu znan i dubok a
gorak

Sanja Mak
Modra rodna rijeka razorila
konak

Boluje Mak
Hoće li prezdraviti, ili će
smak

Tuguje Mak
Pocrvenio od stida kao u žitu
mak

Doziva Mak
Usred žarkog dana odaziva se
mrak

Kameni spavač
Zarasto u garež i
drač

U Stocu više
ne stoluje
Mak.
[/i]
Alija Kebo, Mostar, 26/27. avgusta 2000.





Haris Silajdzic o Maku


Djelo Maka Dizdara predstavlja književnu veličinu koju nije moguće odrediti, jer ono samo po sebi, kako je uz pojavu Kamenog spavača izvrsno anticipirao Meša Selimović, određuje epohe. Koju to epohu određuje Makova pjesnička imaginacija?

Zagledajući se u nekropole ove zemlje i zalazeći u onovremeno, Mak je postavljao i istom prvi ispunjavao mandat da se ispod patine vremena i plašta od miljevine odkamene i vrijeme i život što su na ovim prostorima prolazili, ma nikada nisu prošli, već traju. U jednom trenutku vremena u kome je mnogo čemu prijetio zaborav, Mak je svojim književnim ustrajanjem premostio pukotinu koja je već uveliko dijelila stablo od korijena bosanskohercegovačke duhovnosti i snagom velikog majstora stiha pokazao kako pjesnik može sniti i budan biti.

Prema tome, Makovo djelo nije zašlo samo u prošlost, niti, pak, u onu njegovu ili ovu našu sadašnjost, niti u vrijeme koje tek dolazi, već u - svečetvero. Riječju, Makova pjesnička imaginacija duboko je odredila svekoliku EPOHU BOSNE.

Osamdeseta godišnjica njegova rođenja nailazi u vremenu u kome Bosna može i hoće da odredi Makovu veličinu unutar svoje kulturno-historijske tradicije, a ona je u svakom slučaju na jednom od najvidnijih mjesta. Bosna također hoće da kaže kako je Mehmedalija - Mak Dizdar pjesnikom postao i ostvario se u ovom duhovnom podneblju i ni u jednom drugom.

Bosna, napokon, nikada nije bila sebična i neće da drži Maka samo svojim, jer su umjetničke vertikale njegova opusa već same od sebe dosegnule vrhove svjetske kulturne i duhovne baštine. Naprotiv, Bosna i želi da svrati pozornost svijeta na tu činjenicu.





Irfan Horozovic: SLOVO O MAKU


Minulo je vise od cetvrt stoljeca otkako se Mak pridruzio svojim kamenim spavacima. Njegovo djelo sad stoji kao biljeg, sa svojim znakovima, univerzalnim poetickim kodovima, u svekolikom bosanskom mramorju. Kao stecak. Kao maset. Tekst u kamenu. I Dizdar je ovremenio, ovremenio se, kao dizdar nespokojnim putnicima i pravednicima.

Citamo ga i razgovaramo s njim na isti nacin na koji je stecke citao i prepoznavao nakon tisuc ljeta probudjeni citac i pjevac, onaj koji je u znakovima s kama, u rijecima iz predanja, vidio svoje lice i naslutio damare svoje sudbine. Jer glas poezije jeste uvijek glas prepiske i razgovora, suocenje pojedinca s pojedincem, bez obzira na orijaski mrmor ili pritiskujucu rijec koja ih okruzuje. I taj glas koji trazi odgovor jednako je upucen bivsem, kao sto je upucen buducem. Upucen sadasnjem. Izmedju jedva nagovijestene artikulacije jezika i visoko kodificiranog pjesnickog govora u kom se sudaraju i gube vlastita znacenja, tece modra rijeka preobrazavajuci se, prepoznavajucih sintagmi, u kojima se tri eliotovska glasa poezije skladno dodiruju i uoblicavaju.

Nikad to nije tako jasno kao kad se nasa sudbina ogoljuje i surovo razotkriva u vremenu. I kad u sasvim oskudnoj popudbini koja nam je jos preostala prepoznamo lice i rijeci nekog prethodnika. Taj nevidijivi dio unutrasnje odjece, duhovni i dusevni prsluk, upozorava nas da smo znali i ono sto cemo tek dozivjeti, sto cemo tek otkriti kao svoj zivot. Vrijeme je da se misli o vremenu, jer vremena je tako malo (kao sto razmislja jedan od kamenih spavaca, posve zaronjen u otkrivenja). I vremena nece biti vise. Vjecni glas sumnje o mogucnosti pjesnicke komunikacije s vremenom ponovno je bolno aktualan. I ponovno bolno jasan.
DALJE...

[i]



STECAK

"Stecak je za mene ono sto nije za druge, ono sto na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i rijec, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot, jest proslost, ali jeste i buducnost."





ZAPIS O ZEMLJI


Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.

Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)



Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna


U zaglavlju su, kao motto, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana Cesmickog) koji u prijevodu Nikole Šopa sa latinskog glase:

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeci bilu.





JEDNO DRVO


Tamo na kopnu
Medju drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa liscem u granama
Sa pticama
U liscu

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krosnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Medju drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim





KRUG


U ovom hodu pod zvijzdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja jezdi
na mom nebu Cas vecernjaca sjajna sto obecava zoru
cas zornjaca umorna sto nudi buduci vece
Kad stanes da odahnes i zemlja staje
samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje
udise tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu
bez krika i rana volsebno da baje da raste kad se predaje
U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam
nadajuc dlane i suncu i munji
al' smiju se sebi svi oni sto kriju
da vole kad love pregrst cvijeca plavog
te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo
Ovamo tu rijeku sto zaprepastila si juce svojim bijelom tijelom
i na plac potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratis i da platis tajnu
U sobu sto posivjela je beznadno u preranoj dobi
usla si danas i gle kobi njine sve stvari ozivjela
zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo
probudjene stvari sad pamte te i zbog tebe pate
Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci
iz luzine mrtve svoju pticu stvaras a viteza zivog u stamen kam pretvaras
pa cemu onda ja da se nadam sto rekli bi pjesnici i davni i slavni
valja da sutim i da se ne jadam i suteci tako
u ljubavi vjecnoj i vjecno da stradam
Da kleknem necu Da reknem zbogom poslovno i jasno
bilo bi i uzaludno i kasno
jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom
tebe da nasao bih gdje krocio god nogom
u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci
Srediste si strasno sto sirok krug oko sebe stvara
ja trunka sam nemocna sto bijegom svakim sve dublje taj krug otvara





KOMPAS


Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera

Onamo Vjetar sjeverni
A tamo juzni

Ko ce mi kazati gdje je
Pravac Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti





NAUSIKAJA

1.

To je taj dio mog zivota sto osta jasan kao suza

To je ta djevica od cijeg pogleda postade vedrije nebo
kad suncanom prasinom sve krajolike iz oka zasu zelene

To je to cudo iz cijih usana potece med u sve cvjetove
sto zavonjase da bi uspavali budne i podigli usnule

Zato i bi suvisna lopta iz njene ruke ispala u vodu
i smijeh dvorkinja da bi se o njemu kasnije pricati moglo

Hitro da ona to ne ucini granu masline sam bih uzeo
pokrivsi umornu golotinju sto se vec morala pokrenuti

Nije imala carobni prutic u ruci a zacara sve one
besmrtnice sto vidjese stvarnost kako ona i htje da je vide


Ta djevojka ne pripadase mitovima nego obicnim zenama
koje postadose robinje da bi sto lakse i duza vladale
Kako bi inace mogla vjesto motati oko svog malog prsta
tako starog tako postovanog i tako mudrog oca i kralja

To je ona osoba iz mog zivota sto prosu najvece tajne
jednostavno i prosto kao kosu uredjenu po obicaju

Grada s dvije luke tako mirisnog i mirnog otoka Drepane


2.

S ukrocene Kirke dosla je Kalipsa - dvije mocne zene
sto u svojim rukama drzahu i zivot i smrt

I nisu bez potrebe goleme jos za vratima Hada
smjestene one bez kojih bi bila dosta tanka prica

Antilopa u kojoj su zdruzeni golemi mitovi
neuporedivih ljubavi i mrznje = svjetla i ludila

Jokasta i Hlorida Pera i Leda Ifimedeja i Fedra
Prokrida i Arijadna te Majra Klimena i Erifila

I Penelopa na koncu sa najvjerovatnijim vjernostima
pokrivena platnom nad kojim je spavala noc

Ulazeci u taj krug mojih izhitrenih metafora
ona osta obicna djevica sa ljupkim osmjehom na licu

(Tako osigura tu sebi mjesto i skromno i vrlo vidljivo)

To je u stvari najlukavije caranje koje sam vidio
i moje poslovicno lukavstvo je nemocno i jadno

U saznanju onih sto nikada ne prozrijese istinu
za koju rekoh da joj se protiviti ne treba


3.

Dvije su to razne istine koje oboje drze odvojeno
u rukama ispruzenim prema svijetu

Pravu istinu smo znali tek kad bijasmo zajedno
kad se nije znalo cija je koja ruka

Tamo u gradu na dvije luke





BUDJENJE

Skoljka na pjescanoj obali poce
u suncu da se sjaji

Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar

Na limunovu stablu zamirisa jace
bijeli cvijet

Sve prisutnije se tada cuse glasi
drevnog vremena

Galebovi evo vec dugo kruze okolo
buduceg kretanja

U srebrnoj pjeni probudjenog mora
izda se boginja

Krajnji je cas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost

I zakoraciti u one neizvjesnosti
provalije

U samom
sebi





SLOVO O SMRTI


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda





OSTRVA


Sprvog su ostrva bila od preja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lisca su bila ukusnog Od vjetra Konacnog raskrsca
Ostrva bijela od sunca
Topla od srca
Slatka od sna

Sada su ostrva na nase stope skrvila

Ako nas i ne bi mozda u celjusti mrznje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas vise
Skrila

Ostrva pod prstima cudnog budjenja
Ostrva za nasim kamenim placem
Ostrva oko naseg stalnog cedjenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiracem
Ostrva koja ce biti i koja su bila
I ostrva ona sto su se
Samo snila

Ostrva Ostrva Ostrva

Ostrva svuda oko nas

Ostrva blaga i draga

Ostrva i ova i ona

Ostrva
Sto su se
Ostrvila





MASLINA


Ove zapisnike mucne o krvi u utrobi ne treba prezreti
Oni ne odaju samo mrak jednog dana i tupost noci jedne
Oni ne prodaju samo nepravdu sudija i prolaznost cinovnika
Oni su krcati sitnih uzasa Svireposti
Bas toliko sitnih da ih ne zapazimo odmah
Krupnih bas toliko da ih ne ponovimo nikad
u ovom nastojanju morem da oblozimo grudi
nebom da umijemo vec umorne oci

T slabost je u plast vjecnih zakona umotana
I smijesnom nije dovoljno da se smijemo
Paragrafi ti traktati iako nisu od kojih
zastaje dah u plucima zvijezda
ni obicni racuni zaista nisu malog bakalina
Sto o prolaznosti cinovnika sad i da govorimo
ako je glupost nevolja vjecna
Bacio sad dakle tu prokletu glavu kroz tuzno medju dlanove
I to je bilo jedino tad sto moguce je ina ckalj je Ckalj ipak koji lektira dobra

Vinovnici i njihovi psi na uzici
kroz resetke sam gledao
udisali su vazduh
otetim alejama

Sad
kad otpuzale su
i mnogo otrovnije kise
i prosli vijekovi kroz korijenje straha
dosije ovaj treba li da spalimo
On istina ckalj je Ckalj ipak koji lektira dobra moze da bude
na casu botanike
u hladu masline
ove u vrtu

pod kojom se pjesak legije rimske odmarao
povlaceci se pred nadom plavookog
pod kojom su vitezovi jezika stranog pravdu dijelili
pod kojom su ustali protiv pravde
grablje po macu
kmetovi poljicki
pod kojim je izdahnuo
tvrda zemlja
duboko more
crveni u ranama
u casu kad su prestali da lupaju crni u dobose

Prosao je dakle prvi veliki rat
Prosao i prosli
I nastalo
vrijeme
vec
buduce

Sve pakosti i cavle s ruzama i kikotom zajedno unijeti treba u nase citanke
da se zna kako ni ruze samo nisu svjetale nam
kako ni cavli u jagodicama svakodnevnim nisu ubili nas

No nije dosta za istinski klik
za istinski krik
samo to
Preostaje nam da osvojimo za ove vode sto ih na sve strane sa svih strana jos mute
vise bistrine za gledanje u duboko
preostaje nam da otopimo ovaj kamen na srcu

Od masline ove na obali treba se zato uciti
Korijenje plodonosno treba pruziti do uma zemlje
U krosnju zelenog vjekove treba zdruziti
treba osvojiti sunca koliko ga ima
Ne treba se bogamu ni roditi
ako se ljubiti ne zna
Masline kazem treba saditi

Masline treba saditi

Svuda





ISKAZ PETOG SVJEDOKA



I sta da ti pricam dalje Trebalo je
Vec da krenemo iz naselja Uz pratnju
Najstarijih staraca i male djece
Zene su odredjene za klecanje pred Cekanjem
Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle
Da krenemo Tad zacu se Anatema je bilo Raspra
Ni sad se ne zna Ko zapoce je prvi Ko
Prihvati Ko podgrija Ko
Nastavi
Tek
Sjecam se Kao da je sad bilo
Sjevernjak je rekao kako se
Riba lovi najbolje na Sjeveru A Juznjak
Da Sjevernjaci ne znaju ni riba sta je to
Da li je Ljeto ili Zima
Da l' ljubav ili Mrznja
Sprva su ljudi sa Zapadu u osmijeh gornju usnu krivili
A Istocnjaci mudro lule pusili
Ali i oni svoje prednosti
Ni macke Ni misevi
Najzad istakose
Zaboga zar kod nas zaboga Sunce nase prvo ne izlazi
Zar kod nas zaboga nase Sunce prvo ne zalazi
Pokusao sam i ja Jedan od rijetkih da
Predju predem Koliko je vazno I nije vazno
Koliko je vazno
Da li se Zemlja okrece oko Sebe
Oko sebe se okrece I oko sunca
Koliko je vazno ovo nase More
Ovo more Uz obalu Uz plimu Uz Oseku
More ovo i ove Ribe
Koliko je vazno
da razmrsim Pokusao Vjerujte I pametno
I pametno i ludo Al' zamrsim jos
Dok nisam glavu najzad bacio
Kroz ovaj crveni zid medju masline
Kroz ovaj tuzni prozor
Medju dlanove
Al raspra tim ne presta Kavga
Zesca posta cak
Za crve i dijane
Za meridijane
Za karavele
Za paralele
I pokaza se da strasti uzaludne
Nema samo Istocnjak
Da vlast ne drijema Da ima je
I gdje se ne sije Da ima je
U oijesku U vrijesku U tresku
Ne samo Da ima je Ima Ima
Ima specificnost mnogih Klima
O kojima svakako voditi racuna treba
Ozbiljna Fauna fantsticna Bujna
Vegetcija biljna Al i tu
Razlika ima nekih Na plohi istog Neba
Tako na primjer da Jugozapad nije
Jugozapad samo Bistro i cisto
jer ima jugozapad Jedan i jugozapad Drugi
I jasno je kazu da nije to sve jedno te isto
Postoji tamo tako Jugozapad Zapadni
Jugozapad Juzni Kao na Sjeveru
Kao na Istoka sto se zna
Za Sjeveroistok
Upravo za Sjeveroistoka
Dva
Sjeveroistok istocni
I Sjeveroistok Sjeverni
I tako dalje
Sve dalje
Visoko
Nize
Daleko
Blize
Od Stare Atike
Do nove
Matematike

Sta se sve desilo na kraju
I sami ste vec culi I vise sad znate
Neki se sad nalaze u Paklu A neki u Raju
Nekim su razbili samo Glavu
A nekom i Gnjate

Camci su se rasusili

Mreze proglodali misi

Sad hodamo po tudjoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kisi





JUTRO U STABLIMA


U silnoj sitnoj prasini
Sto osipa se sa palog vodoskoka
Na dlane moje vrelog maka
Ocvale grane mraka vec zrelog
I rane prerane i vrane
Od skoka sto nikad pasti nece u slasti
Cvijet smijeha iscezlog Zive zelje bose
I ima vlage drage dubina tamnog oka
I otrova vlati jos budne jesenje kose
I nesto od ruku povjerenja sto nose i vode
Kad brode u zvijezde sto prkose
Za plavom onom pravom
Sto javom postati nece Pa za kog onda
Krv ova Za kog drsko cvijece
Noge ove uboge sto nekad lomno klecaju
Al lomne nikada ne klece
To vlasnistvo tanko onoga sto voli
I kad psuje I kada moli svjetlost obecanu
I kada je prosla Od rijeke neke velike
Eno je Uspravno tece
U vjecnom skoku okrutna Za sebe i za me
Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikud ne utece
Pa cekanje uzaludno veze nas ludo Steze
I jednako boli
Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi
Dvolicno kao i proteklo vece





PTICA


Odletjela si

Zasto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv





KRAJINA


Iz onog bijelog kama eno nice klica
Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica

Nice i raste u neko bolno bijelo cvijece
Vec ptica iz svog skrivenog gnijezda slijece

U skrovit krug necijih samotnih svijetlih sanja
Slijece ta ptica sa zelenog granja

Kraj ovaj kajni zar moze bez zmije
Bez otrova njenog zar moze zar smije

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije

Iz onog bijelog kama eno nice klica
Iz ruke davne iz tavnog lica sad zice klice

Iz znanog kama znamen stamnog plama





KRINOVI


U polju i u gori bijeli krinovi procvali

Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori

I kada tiho izmedju procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš

Mozda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili

Izmedju procvalih bijelih cvjetova

Pitajuci se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi

Da li su to neciji klikovi
Ili
Krikovi

Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespucima ovim
Beznadno
Gazili

U potrazi za bijelim cvijecem





SLOVO O SLOVU


PROSLOV

ovo slovo
osloviti
osloviti
suocice
suocice
sucelice
sucelice
suglavice
suglavice
osloviti
osloviti
sve u lice
ako oci
jošte vide
ako celo
jošte plamti
ako glava
jošte pamti
sve u lice
osloviti
osloviti
slovo ovo



PRVO

Gdje je slovo ono što ce da se rodi
Gdje je ono slovo što ce
Da se zgodi?


DRUGO

Jedno slovo krto Drugo slovo škrto
Jedno iz okova Drugo od olova
Slovo kudi slovo Dok ga ne probudi
A kada poludi hita da osudi
Slovo zna da grmi Od jeda pocrni
Slovo jede slovo Oba ublijede
Slovo nekad drema Kao da ga nema
Dreman pak se zaroti
Pa pobunu koti


TRECE

Slovo je u grozdju Slovo je u gvozdju
Slovo je u duši I slovo u tmuši
Zatrepti u zraku Zasvjetli u mraku
Slovo zna da voli Znade i da boli
Slovo kad se rada bremena je lada
Gdje stici ce ne zna Do sunca
Il bezdna


CETVRTO

Ima slovo staro što ce s jutra doci
Ima slovo novo al nestaje
S noci


PETO

U dimu ono U vatri U srcu što snatri
U snu o slobodi U kamu U vodi
U zvuku svakom U muku i gluhnji
U vjeri I
Sumnji


SESTO

Neko slovo zlatno Neko slovo blatno
Jedno iz okova Drugo od olova
Ima slova mekih Vece ima jetkih
Ima slova britkih ma od roda plitkih
Slovo nekad slavi a radi o glavi
Jedno sebe pravi Drugo se zaboravi
Ima slovo nuzno Volim slovo juzno
Slave slovo ruzno Ako je
Okruzno


DUBOKO

Ovo slovo slogovo Ono slovo bogovo
Slovo od azdaha I slovo bez straha
Slovo trci za slovom Hvataju se u kolo
Kad to drvo jelovo A to kolo jalovo
Neko slovo staro Neko slovo novo
Slovo što je bilo Što bit ce I ovo
Vidio sam slovo Leti do oblaka
A cuo sam slovo Dublje nego
Raka


OSMO

Ima slovo budno Ima uzaludno
A oholo u kolo grede sred srijede
Jedno slovo slogovo drugo slovo bogovo
Jedno sebe pravi Drugo se zaboravi
Slovo je u duhu Slovo i u sluhu
Slovo od azdaha I slovo bez straha
Hoce i da snije Pa se negdje skrije
Ali tako ne moze Nek se za san
Bije


DEVETO

Slovo je u grozdju Slovo i u gvozdju
Slovo je u duši Slovo i u tmuši
To je jedan jauk To je jedan san
Slovo zivot sam je S više ljubve
Da nam je


KOLO

O topole kolo igramo u tlapnji
Dok nas kolo svuce sve do koze gole
Tada celom lupimo o zakone zida
A slovo se javi oku da ga vida
Pobacasmo bezdnu tmacne himbe škrinje
Nek izjedu srebro crvi prah i inje
Puzavice kad nam ocvjetaju lice
Dodje slovo jedno svrh te nesanice
Iz raspuklog lesa na krilima snova
Putuju bezglasja do vrha nebesa
Nikto nije bio Nikto nije bio
Al je nekto
Snio

[/i]


17.01.2005.

Mehmedalija Mak Dizdar


[i]

MODRA RIJEKA


Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka -
valja nama preko rijeke





PLIVACICA

Oznanila se u saptanju pijeska
Kojim kao da je rekla
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove
Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio
Marginom sto razdvajaju javu i san
U trenu razmedja ubistva i stvaranja
Bakarna od podneva srpnja
Obasjana biserom
U skoljkama ociju
Crna od tajne
Dlanove sismisa
Sa deset strijela
Deset magneta
Bijele od mesa foka
Skrila je ljiljanima
Ubranim u bokorima bure

U kosi modroj od bezmjernosti neba
U zrcalu pucine
Umirila je vjetar
I prosula ostar miris soli
Mahovine malja
Sa skolja tijela
I kadulje
Oblih njegovih obala
Nosnice Spavaca
probudise se
I rasirise
Do kliktaja

Znala je da je cekaju svi
Od jutra
I stvaranja svijeta
Prvog jutra
Drhatom bedra
Od crna mramora
Kao da obeca
Jednom
Iz hiljada ravnih
Obicnih
I jednakih
Ruke za korake
U sve kapije
Sto vode dubinama
Vrtoglavim
U tamne tamnjane
Zrelih cvjetova

Tad mladic
Snen od cekanja zore
Oslonjen ramenom snage
Na kabinu
Zabranjenih dana
Napet od volje za otkrovenjem
Svog bica
Ciganin ili pjesnik
To kasnije niko nije znao reci
Prenu se iz vatre
Neuhvatne
I zasilji zjene u vrsak igle
Vida strelovitog
Jagodicama svojih zelja
Uhvati njen osmjeh
Sto ga je dala muskosti sunca
I za njom pode
Lakocom mjesecara
Kao da su se za ovo videnje dogovorili
Jos davno
Davno
Prije rodenja

Od podje
Podje sam
Za svojim stopama
Ne znajuci
Da je samo jedan
Samo jedan
Iz povorke

Cvrcci u smrci su ga pjesmom podsticali

Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove

Znao je
Sam sebi sam dovoljan
Za rasudivanje srca
Znao je
Cist sam pod suncem
Dobrim za sve napore
I sve lijenosti
Cist od odjece
I obuce
Cist od imena
Koje nisam sebi izabrao

Ravnopravno je udisao nebo
I hodao hodom covjeka od krvi
Korakom slobodnih od brojeva
I vlasnika
Vozila
Ceste su njegove bile sve ceste
Ceste su njegove obale i vode
Obale i vode ptica
ptica
Amfibija

Kada je nju gledao
Svi su je vidjeli
Svi su je gledali
I vidjeli
Odjednom je skocila
I nestala sa stijene nijemog zova
A kupaci
Goli
Goli i u pantalonama
Bez razmisljanja
Skocise u njenu sjenu
Gustu i crvenu
I zaplivase

Plivali su neumorno
Kao nikad dosad
Kao da su se takmicili
Sa velikom sansom
Na zlatnu olimpijsku medalju
Ili su htjeli u nepoznatoj zeni
Koja je u snovima najavila svoj dolazak
Da uhvate sam zivot
Zivot na ostrvima tropa
Naslikan u ocima brodolomnika
Zivot
Sto ga je nosila u smedem kljunu golubova
Na vrhovima dojki
Punih bijele krvi

Plivali su
I sijekli more ceznjama
kao nikada dosad
goli I u pantalonama
a sesire i novcanike
predali na cuvanje
morskim lastama

Plivali su
u vrucu radost punu zvijezda
dok se ne prestravise od dubina
i grceva u hladnim strujama
i zelenim
o kojima se ne zna nista
gdje pocinju
i gdje svrsavaju

Tada se sjetise
Balkona
I albuma
I djece
Koja su dosla
I koja su jos zakljucana
U narandzama i limunima u zrenju
Sjetise se ducana i musterija
Spisa i protokola
I zakonika
I gradanskog morala u knjizi o bon-tonu
Bez obzira na finese ponasanja
Sjetise se
Kade
Kade u kojoj se moze napraviti malo more
Malo more i mali brodovi
Mali brodovi i male ljubavi
Sjetise se i zaprepastise nad sobom
I krkljanjem udavljenika
Piskutljivijim od sirene vatrogasaca
Pozvase najbrze camce za spasavanje
Ne raspravljajuci o boji krme
Ne pitajuci za cijenu kilometraze
Glas im je drhtao od placa
U kome ajkule poznase titraje zalosti
Starih bogomoljaca
Zakasnjelih za odgovor
Na neodoljivi poziv ljubavi

More se poljuljalo
I promrmljalo
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galbovi plavi
Za sve snove

Mladic je sirokim okom sve vidio
Ali nije mogao nista da vidi
Od sjaja sedefnih ladja
U koje se zavuklo sunce
I sve je glasove slusao
Al nista nije cuo
Od pjesme smjeha
Sto ga je vodila
Pucinom nade

Kada je zaronila
I posljednji plivaci zaronise
Hvatajuci u vrhove pluca
Posljednje krajicke neba
Bila su jos cetiri plivaca
I svi su bili goli
A mladic sa sanjivim ocima
Ciganin ili pjesnik
Il’ neko drugi
To niko kasnije nije znao reci
Bio je najgoliji
Cetvorica ronilaca upornih
I lukavih
Madijom sto samo dvonozac je nosi
U nevidljivom stapu ljubavi
Pretvorise se
U morske lavove
U morske konjice
U delfine
I kitove
Probijajuci
Jaki i pomamni
Sante magle

Smijeh je zvonio
I zvao sve dublje
U dubine bez dna
Tri gradanina se utopise
Rizikujuci
Ime i zvanje
Posmrtni mars i vijence
I dva metra zemlje
Ispod krstace

Samo je mladic jos jurisao
Svetionicima ociju
I lukom stegana
Sve gladniji
Sve zedniji
Kada je osjetio tlo
Nogama lava
Protrnu od slasti
Zgrabi je
Pograbi
Bakarnu od podneva
Sjajnu od bisera
Mirisnu od soli
Crnu od tajne
Njeno tijelo zadrhta
Ko krosnja stabla
Zagrljena dahom aprila
I otvori cvjetove
Alga
Korala
Krinova
Zvijezda
On ude
Bodljama smede volje
U pore njenog disanja
I predade se milovanju
Vrhovi jezika im se sastavise
Tocio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umiruci
Osjeti prvi
I posljednji put
Da zivi

Jezevi se nakostrijesise
Galebovi zakliktase

Kada se u predvecerje
Na obali oznanila
Crvena od krvi
U ribljem mesu
Snazna od zivota
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njena daha otvorio

Udovice sa suncobranima vrisnuse
Kupaci oborise glave dobrih gradana
U pijesak tjeskobe

Plivacica se nasmija jetko
Otrovom jegulje
A sunce pade treskom
U kose planina





DAN SEDMI

Knjiga postajanja
Glava prva

U pocetku ti stvori nebo i zemlju
A zemlja bjese bez oblicja i pusta
I bjese tama nad bezdanom
I ti rece Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noc
I bi vece I bi jutro Dan prvi

Potom stvori nebo I namjesti prijestolje svoje na njemu
I bi vece I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zboriste voda nazva more
I rece da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje sto ponese sjeme
I drvo poce da radja plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i nocu

I bi jutro cetvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne zivotinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro i rece
Da nacinimo covjeka po oblicju svojem kao sto smo i mi
Covjeka koji ce biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh zivotinja
sto micu se po zemlji

I stvori ti covjeka po oblicju svojem Stvori musko i zensko
Stvori ih i blagoslovi I rece
Radjajte se i mnozite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve sto si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I rece
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi dan sesti

A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju prozdire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I covjek covjeku krv da proliva
Ja vidjeh zlocin na sve strane
ja vidjeh zlocin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oci mi se otvorise
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje

To bijase dan sedmi Dan odmora





POLIFEM

ti si velik

Strasan
U velicini
Svojoj

Ti si
Jak

Do boga

A ja
Niko
I nista

To kljuc je
Za tebe
Pa
Ipak
Moj si

Da ne bih
Tvoj
Bio

Kljuc je to
Za mene
Covjeka

Tvoje duge ruke
Nece nikada doprijeti
Do mog malog uplasenog srca





PUTOVI


Ti si nakanio da mene nema i pod svaku
cijenu
Ideš prema meni i u jurišu
Pred sobom
Sve cistiš
I ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu
uništiš
Ali nikako da nadješ
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one putove
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima putova što su se ispruzili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog
mene
Veoma sigurna i cesna
Ona
Što dolazi
S lijeva ili Zdesna

Zavaravaš se stalno da se do mene treba ici
Smjerovima slicnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oci uvijek
Pametno mi trazi
Ispod ustalasale na vjetru razi
Iz korjena zemlje
gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Moze
Mora

Ali to nije sve

Ti ne znaš zakon raskrsnice
izmedju svjetila
I
Tmice
Jer najmanje znaš da u svome zicu
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Bicu

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
izmedju mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova

Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje mocne oci
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu
uništiš
Ali nikako da nadješ
Istinski put
Do mene

(Shvatam te:
Covjek si u jednom prostoru i vremenu
Što zivi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranicni
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sjutra
Misleci
O tebi

Ali to nije sve)





SLOVO O KALIPSI


Placem
Zbog ljubavi tvoje sto napravi me robom
Zbog ljubavi sto oslobodit me ne moze
Places





PRVO SLOVO O COVJEKU


Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjas da se nebo vrati i umnozi

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno sanjas sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premostis?





DRUGO SLOVO O COVJEKU


Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom slozi

Otrgnut od neba zudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad ce domovina?





TRECE SLOVO O COVJEKU


Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa ce tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba zeliš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoje jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoce da pobije?





CETVRTO SLOVO O COVJEKU


Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo priblizi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U zilište slišcen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il'
Prvi?





PETO SLOVO O COVJEKU


U tom kolu bola ni potonji ni prvi
Igrište si strvi i rocište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad ce tijelo samo da

Postane djelo?





PRAVEDNIK


Hodeci kroz zemlju
Kroz noci kroz dane
Vidio je navist
vidio jest bolest

I vidio rane

Pa izreko slovo
Dizuc glavu k nebu
Pitajuci o tajni
Na putu ka grebu

Pitajuc o tajni

A nebo bi plno
Muka ot olova
Te ta slova cuse
Oni sto brez duse

Te ta slova cuse

Vrazdom se zasmija
Zmija azdahaka
Bo glas se izgubi
U gluhosti mraka

Bo glas se izgubi

On se spusti u se
Medju katakombe
Psi kosti rastepu
Nakon bekatombe

Psi kosti rastepu

Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tisinu

Al glas jedan zvoni

Glas sto vjecno leti
K nebu u visinu

Eze vjecno leti





MOLITVA


Molitvu jednu
Jedinu znam
U ovom svijetu

Beskrusnom

Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu

Inosusnom





LABUD DJEVOJKA


Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet

A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca

Dadoh joj znak kljuca

A ona zaklikta
Gle ptice one što juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka

Pogledah i ne vidjeh

Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me

Pretvorih se u sokola

Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko





ZAPIS O OTKRIVANJU


Tamo gdje su psalmi
tu su i prokletstva





ZAPIS O LOVU


Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru
iz svog dubokog sna i tece nekoj
dalekoj rijeci nekom
umornom
moru

Neko nejako lane posrce kroz zlatnozelenu goru
i nece da stane dok ne pristane
svom bistrom
izvoru

Jedna smetena košuta zuri kroz neke zute vrijeze
trazeci nestali šapat trazeci davne dane što
bjeze kroz tavne trave kroz travne
mreze

Vidim ljeljena onog što pati kad prati oci one srne
i slijedeci ih omamljen tako sve dok
na zahodu sunce ne utrne
sve dok mu koraci
ne ucrne

Jedan konjik velik osvaja vrele prostore nespokoja
Lijep Slijep od volje zelje Nijem
Bez glasa on gazi za lavezom pasa
što urla što zedno diše i
kidiše u krv buduceg
razboja

Vidim sve to u jednom trenu U suncu ovog dana
Kao na dogledu
dlana
I
Znam da nikad onaj gladni harni vrutak nece uci
u daleko ono ušce u svoj krotki kutak
da nikada zagrliti nece svoj cisti
bjelutak

Košuta brizna više nikada neca cuti onaj mali glas
što pred njom ide što prati je kroz vlati
što nikada nece više reci
mati

Na stijenu onu popeti ljeljen nece se nikada više
na onaj zelen zov
one zelene kiše
odazvati

Ni konjik tragac u sjajnom bojnom odijelu
usred sjajne tragacke svite nikad
odapeti nece iz sulice vite
onu bojnu
strijelu

Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad
sobom obuzeti bjehu gonici svi
i sasvim
sami

Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovac Grubac
i vjerno upisah i smjerno narisah
u ove vele
u bijele
u kami





PREPOZNAVANJE


A na dnu smrti
boje ce ubo biti bolje





KOLO


Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci

Zemlja priteze
nebo visoko
O da sam ptica
Da sam soko





ZAPIS NA DVIJE VODE


1.


U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu
dobri radojica bjelic vavijek se radovao

i u tome kratkom u ljetu i kad je cvijetje brao
i kad je ratio i kad patio vazda je zvijezde krao

na putu kroz zitije sije on bugario nije
put zarka sunca gledao je i modra neba

i kad obvlada ga brijeme stade u vrijeme
na tom putu pade dosegavši tamu samo svoga greba

sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba
u sjenci tog vjecno plavog hlada

ne treba mu više ni vina ni hljeba
jer sitosti tu nije niti glada

ni sunca nit kiše

ne treba mu ništa
do suncani pocivališta



2.


Oprostite mi
što ipak vas molju

i bratiju i druzinu i gospodu
do vratiju mojih da dodju da me pohodu

molju i kume i prije i strine i nevjeste
da me ne minu vec da me kad pominu da se kad sjete

jer ja sam bil kako vi sada jeste
a vi cete biti kako sada jesam ja





LJELJENI


Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi

(Njima
Ljudima)

Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku

(I rastrkaše se na sve cetiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje

(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisuciše i mladi sad uporno cekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele

(U ono okrilje
Iz zapamcene price išcezli otaca i djedova)





ZAPIS O IZVORU


Rastvorio sam se
I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tu Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru
Da se vratim?





SUNCE


Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmedj ledenih planina

Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko

Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stize do njene utrobe i njenog srca

Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdize se kao tica krilima iznad same tame

I obasja sve staze sva raskršca i stramputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice

Zagrlismo se tada kao da smo cekali samo na to

Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili

Nije navracalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta

Mlado sunce se nenadno iskrade od nas

Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri Bog sada moze da zna

I mozda bismo ga zaboravili kao lijepu slucajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bicem ne grijemo još

Od onih davnih njegovih zlatnih i topli dlanova





RUKE


Kroz kamen zivi nosih ruke dvije
kao dva znamena
Sad ruke ove trudne zive
u srcu tog kamena





MJESEC


Iz guste tame dana na umoru iznikao je
ponad naših glava mlad i njezan lik mjeseca

Sada plovi cijelom širinom svoga neba
budec iz snenosti one koji su sebe izgubili

Prije no što se umori na tom sjajnom putovanju
i prije nego što u svom rašcenju izgubi korak

(i dobije okolo svih svojih strana
bijelu i srebrnu kosu)

Urezi njegov znak u mehkoj bijelini miljevine
kako bi mogao što vjernije upiti u sebe sliku

Svoje neizrecive boli i nade





ZAPIS O VREMENU


Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Lezati

Davno
Datrava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso
Davno
da stekoh tisuc imena
Davno
Da zaboravih svoje ime

Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Lezati





DAZD


Trebalo bi opet nauciti
da slušamo kako dazd pada pada

Trebalo bi se odkameniti
i poci bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaci
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panicne makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi nacas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konacno sastati
sa vec davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti
i proci bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti
i svu noc bdjeti slusajuc kako dazd pravedni pada pada pada





KOLO BOLA


Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega

Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do sudjenog dana

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola





ZIDOVI

Ne smijemmo se odavno
Smijeh je objesen visoko
Duboko zakopan

Zbog zidova

Ne placemo jablane ne slusamo
U ovoj umornoj zvijezdi
U trajanju sudbonosnom

Radi zidova

Dosli smo ovdje u gorku mada plavo
Ovdje gdje je sve u sirinama u naslagama ravnoredno
Gdje nebo je gdje more u istoj plohi ogledala
Ovdje gdje vjetar je rasporedjen drevno
Tu koje smo iz daleko snili
U ovo pticama vezano Ribama
Znacima pravednim izmedju
Tu ni gore ni dolje
Gdje trebovanje trebalo ne bi
Jer tu se u otvorenom nema sta
Da otvara

Ovdje gdje nema zidova
Rekao sam
tako
Al' vise se ne nadam

Jer
To su one strijele u tobolcima
Zastave one na jarbolima

Ne mogu zato da zaustavim
Ove grceve u prstima


Nisu zidovi samo
U vertikalima





ZAPIS O RIJECI


Jutros se jedan vrutak probudi u meni

U podne poce da tece
Poce da buja da se pjeni

Navece oblinom velike rijeke obrameni

Ukasne case noci
Nestvarno tijelo ove tamne vode ove tajne
Nemirni koraci moji kao cudo svako pohode





PORUKA U MRAMORJE PRISPJELOM


Tek što si pošao izgubio si se vec na tom kratkom putu
traganja
Kroz drevna granja i davne paprati i prti
Uz neka laka i plitka vaganja
O prošloj slavi i stravi
No cim odmace pun sebe i o sebi
Jer snebi se prestrašen od jednog smrtnog brijega
Ti opet nevoljan stize na drugi brijeg neumitne smrti
Mada od te teške misli kako su
Kroz mecave crnog snijega
Umirali ili svisli
Prezadovoljan sobom

I bjeza ti
I stalno
Bijega

Zalutalom medju upitnicima ovih biljega
Sada ti koljeno drhti i lede ti se prsti
Jer

Povratka više nema
I dalje ceš tako beznadno ici
I stici od bola do bola što se za te sprema
Kao nagrada za saznanje o spasenju i propasti
Od krika do krika koji se penje sa visa ka visu
I ici ceš tako i neceš da se vratiš dok ne shvatiš
Da svi glasovi ne bjehu u ovome davorju

Da svaka sudba huda ne dobi svoj biljeg u mramorju
Ostaceš klet i uklet u ovom bijelom mramornom gorju
Sve dok ne shvatiš da mrtvaci mnogi sahranjeni još nisu
Sve dokle ne shvatiš da i mrtvaci u smrti od davnina
nejednaki su





OČI NJENE


U proljece oci su tvoje bol proljeca
Procvalo stablo procvala grana jorgovana

Oci su tvoje u pozno ljeto suste boje sklada
Boje i igra Igra i sudba
Sudba zaljubljenih
Kaskada

One se u jesen konacno sklope konacno predaju
Vec zrelinom zlatne zetvom podatne
Al' i kad ispijene zaspu zaspat mi ne daju
Sjaj potoniji hoce da potone
U potonjem sjaju

U zaboravu jastuka bijelih u snjegovima se bude
I pocne opet da lude i zacnu da sude
Sijevajuc blijeskom slatkog noza
Treskom drage munje
One su teski upitnici tada

I jos teze sumnje

Oci su velike nekad Siroke od straha
One su ponekad odsutno umorne mrtve
Od dugog gledanja
Nevidljivog
Praha

O ocima tvojim ja ne znam ti eto nista reci

Ako ti na kraju ovo o ocima ipak kazem:

U njima katkad vidim radost
Zbog koje i ja radostan skacem
U njima tugu pokatkad vidim
Zbog koje i sam placem

Ako ti tako na kraju kazem
Mozda ces s podsmijehom kao sto znas reci:
Gledaj me gledaj pravo u oci
Da bolje ti

Lazem





NEMIRENJE


Ne mogu svoj pogled ostaviti
na narandjama sto vriste

duboki sjaj jantara tjera me
na misao o dubini

sto cvrcci jace udaraju
u svoje bubnjeve

jasnoca dube sve dublje
moju ranu

kretati se sto dalje
od svog stojista

znaci sve ocitije
biti





BROTNJICE


Cekali smo dugo
Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo
cekali
Jedni su bili praznih ruku a drugi ne znaše dobaciti
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Ima ih koji su i gdje nikada sijani nisu
Ima ih koji su hrabro nikli ali nikada na sebe svikli
Pa sada blude kao pijani od stare nade do nove zablude
Ima ih što marljivo su djeljali razanj a zec kao zec
Ima ih koji su voljeli nego išta na visokoj grani
Al onaj golub je u ruci koju smo vam baš od srca dali
I gavrani tavni sjeli nam na mozak
A na vrh te patnje
Nismo ih ni zvali
Opsjednuti vremenom što nasilno u
nas udje
Pamti li ikto vrijeme što iznevjerilo nije
Kroz mreze od bude davnom obecanju idemo
Što pred nama se krije sve zbiljnije sve lude
Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo
Kroz kupinje crno kroz drace vremena kroz vrazije kroz
vrace
Ruke su još tu al još se ne rukovasmo
Od opcinjenosti još se ne izlijecismo
Jer lijeka još ne nadjosmo
Osim one stare molitve
Osim one stare kletve
Osim
Od Drine do Ukrine i Save od Une i Sane do Rame i
Neretve
Zapreštaju vam dijavole i studeni grade i suhi vjetre
Zapreštaju vam sa vasemim silama nebesnim urilom i
rapailom i epimilom
pa ne prihodite ka siemu ka metehu tom silama
necastivim pometenom
Lijeka još nemamo osim molitve ove i kletve
Ali ni molitvu nam ne primaju za molitvu ni kletvu za
kletvu
Iako vrazdu jaku sa vragom stalno i stameno vodimo
Da oblasti se i vlasti vrazje osvobodimo
I tako kroz silne zvijezde što jezde u krilu mjesecine
Izmedj sokolara i gospara pokraj zdura i providura
onkraj agalara
Krcimo kroz grce kroz sulude grane kroz dane od lane
Kroz dane od sjutra Kroz ova nam jutra Sve kroz zive
rane
S golubom u ruci koja nije naša S gavranom vranim što
na tjeme pane
Otkud kazi sada Kuda kazi tada Kada kazi ikad
A zec kao zec Stalno na mjesecu Ovdje nikad
Opsjednuti vremenom što samo udje u nas koji u njeg
nismo Nikto
Pamti li vrijeme koje iznevjerilo nije ikto
Idemo kroz dobar dan dobri dane dobrom danu gdje
si da si
Još se ne izlijecismo od lijekova mnogih jer
Lijeka još ne nadjosmo Osim ove molitve od carne carke
od vilne varke
I kletve ove od kletvenika mnogih od klevetnika ubogih
Zapreštaju vam dijavole sa ancilijašom akomirašom
cemicašom
Da ne prihodite ka metehu ka siemu
Al šta sam ja Glas vapijuceg u pustinji iako
Nisam bio ni drvodjelja ni ribar ni vodonosac iako
Nikad nisam jeo lipov krst ni kršcavao vodom
Moja nada je prst u stubu svjetlosti
Moja svjetlost je u nadi
Ona je vjera u koju ja vjerujem
Ta što nema imena
Ona je u dobrom danu kome kazem
Gdje si da si ako si
Kao što ste vec culi
Tako mu ja
A on nema uha
Pa nehajan kao tisuc i dva gluha
Otsjekli su ga zbog otvorenosti
Prema svim stranama slova
On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu išcupali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog kobnog
usuda
I nece dan imati moci sve do jednog dana
Sve do dana kad nece biti ni noci
Za dan taj nek lipte rane vijeka nek kipte rijeke srdite
ljubavi
Kroz tmuše i tmace neka sve jace mocni macevi
Neka svi lijepi neka svi dobri svi ruzni i gubavi
Do mrvice podijele ovo vino ove hljebove
Kao što ubice i zrtve podijeliše bratski ove grebove
Jer treba do kraja cuti ovaj plac i ovu pjesan
Da nas ne nahrani trulez
Da nas ne sahrani plijesan
Ne sudite nas po tom što nam je zamraceno lice
Na putu ka ljubavi to gazimo kroz smetove i vijavice
Kroz pupinje ovo kroz kupinje i lozje
Nek ptice jatimice na gozbu ovu groznu na ovo kameno
grozje
Kroz suro i oštro inje kroz vitice sive
Izmedju moje molitve i kletve
Nek dodju one od vesne
Nek pridju te nebesne
Nek slete
Drobne lastavice
I kobne kukavice
Sve stajacice i lutalice
Sve pjevacice i šutalice
Prepelice jarebice i sjenice
Nek se u ruke ove zapletu
Nek se upletu u trepavice
Nek mi u sjecanje udju
Kroz zjenice
Kroz ovo vito valovito
Kroz ovo vito
Vilovito
Jer
Na ovom putu
Sada smo prvi put zastali
Znajuci da je vrijeme da vremenu pogledamo u oci
Vrijeme je da priznamo kako smo sastanak rijeci i djela
uzalud cekali
(Na kraju valja i ovo reci s pravom mjerom u izrazu i
glasu -
Ako nam glas i nije stigao duboko do neba
Vrisnuli smo bar
Kako treba)

Pitao si me brate i pobrate za zbitije
Što kriju ih brotnje Brotnjice

Ja rekoh ti sve što sam o tome znao
A više od toga ako hoceš da saznaš
Ti onda tad
Zapitaj
Ptice





SVATOVSKA


Smrcu mojom umro je i moj svijet
U prazne oci
Mrak se
Pradavni
Naseli

Smrcu mojom umro je i moj svijet
Ali svijet svijeta
Nece da se
Raseli

Sada kroz sudbinske tišine
Bijeli trak sjecanja
Probija oklop
Tmine

Kroz cudno okno tog prozora
Rodi se neko novo
Duboko
Oko

Pa vidim na svom obzorju
Kako se iz niceg
Podize opet
Zora

Eno zuto podne do svog srca zrije
Eno vece truda
Na trudna
Ramena

Mojom smrcu umro je i moj svijet
Ali on nece da stane
Zbog zaustavljenih
Mojih
Ruku

I kamen sam kao da nije
Od kamena

Pod nebom veoma visokim
Pod nebom plavim
I mekim kao svila
Opet se stanak
U Podvisokim
Sastao

A ja bez jedinih ruku
A ja bez roka
A ja bez oka
A ja bez
Krila

Pa opet mi se nasred tog bola
Bijela vila snila
Pa opet se
Zelja
Vrela

Opet se ko ljuta guja
Pod grlo
Savila

Mojom smrcu umro je i moj svijet
Ali ni srce smrti
Nije prazno
Ni jalovo

Zitka kad pozute kad sazru zita
Zazele da ih zanju
Zene
Za hrabrene bojne
Za hrabre vojne
Za mlade
Zenike

I za zedne pute

Jer pravo od travnicke Lašve
Pa preko Rame i Neretve
Da travunjske Lastve
Lete te laste
Na Lastovo
Plavo

Samo ptice kamne ove ptice amo
Sve kroz puzavice
Cuvaju vjecno
Cuvaju
Vjerno

Toplinu rukavice
Od mahovine

Smrcu mojom utnro je i moj svijet
Ali cvijetja svijeta
Svugdje i sad
Ima

Na krilima dima
Na kolima
Sunca

Kroz suncana bilja
I klija i
Cvjeta

Medju obalama negdje
Otancale vode šume
Moleci
Za kišu

Negdje kroz listja sna
Snene se šume
U kolu
Njišu

Kroz šum kasne mjesecine
Opet sad nekog
U nedohod
Vode

Još suznji u tankoj nadi dišu
Dok hladna rosa
Na bose im
Noge
Pada

Trazeci trkom sebe u svom gradu
Nekto je opet ostao
Bez svog jedinog
Grada

Mrtav sam
Mrtav

Ali sa smrcu mojom
Nije umro
I
Svijet

Opet se u nekim ocima
Svjetlost
Zanavjek
Gasi

U nekim mekim
Tek pocinju
Da plamte
Snovi

Pa preko visokih brana
Preko zabrana

Preko
Grobnog
Kamena

Preko kostiju što sve jace
Svijetle
U tami

Gorom i dolom
Kiceni
Svatovi





SUOCENJE


Vjetar u borju crnom kiša u mramorju
Usudna smjena godisnjih doba od bonog
proljeca do proljeca bonog
Kroz dane kroz godine kroz stoljeca
bodimo za suncem visokim kroz kamenje i
šume ledenog gorja onog
S morom u grudima sa zorom u zjenama
srljmo slanom gorkomodrom morju
A zamke zamamne u znacima neba u
toploj mahovini tla u zutom zišku hljeba
Imenujemo tako stvari oko nas da nam
zasvjedoce korake na rubu ove oštre jave
Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na
zdušno one se ravnodušno objave
Imenujemo pitomo bilje zarke ptice pitamo
zovemo davne zvijeri
I u toj vjeri zato pravo i nemilice u lice
zagledamo ljude
Predjele beskonacnog obzorja molimo da se
iz hladnog bešcutja probude
Ronimo tajno tamnom maticom dana od
juce
Omamljeni neizvjesnošcu kraticom po dnevu
ovom skitamo
Pitamo mudrace nesigurno o tome šta s
jutra bice
Zovemo tako izmedju oblaka na sve strane
svoje pravo bice
A samo u snu znamo ono zlatno lišce
Trazimo vrijeme a ono za nas kao da i ne
zna
Vrijeme što ni sebe ne primjecuje u grotlu
bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako
caruje svijetom
Pa hajde da se s tim cvijetom sutnje
uputimo
U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi
zašutimo
Skrhani konacno slomljeni na svojoj zelenoj
grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji ovoj
udomljeni
Da uputimo se strašno u zagrljaj sa svojim
slatkim jadom
Kad sastati se nikad necemo sa nade svoje
svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u tišini
iskonskoj ne cuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u meni

Cisto od vatre stare teško od novog smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno
Do zvijezda neka
Odjekuje





SMRT


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrcu je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda





RUKA


Ova ruka kaze ti da staneš
i zamisliš se nad svojim rukama





LOZA I NJENE ROZGE


Ovdje je prisutan onaj
Koji po vjernom ocitovanju rece
Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar
I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja cu odsjeci
Al onu koja radja da polje bude bolje
Da sladji dar i plod veci
Cistim

Vi vec ste cisti slovom istim koje vam glagoljah
Bacite zato tvari svoje u oganj ovog plama
Budite tako u meni a ja cu svakako u vama
Kao u onim što sam od iskoni koje voljah
Az esam loza
A vi ste
Grozje

Ovdje je prisutan onaj
što spreman je uvjek na rijec i na djelo
Gdje rijec je od prijeka lijeka
A djelo kao vrelo
Gvozje
On ceka me od vijeka
On ceka i vidim ga zacijelo
I silazim k njemu
Kroz to bijelo
Lozje





SUNCANI HRISTOS


Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni

Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakinici
Objesiše ga u šesti cas onog dana
Pred njegovim cudom zanijemiše zreci i
vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt

Smrt ga trazaše al ne nadje ništa
Ne nadje ni meso ni kosti ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skace
Place i rida ocajna
I mala

Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog sto mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoci se u stub
Suncani

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka suncana pocivališta
Pruza Ruke





VRATA


Ovdje smo još uvjek samo steci gosti
I trebalo bi vec jednom preci u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vjecnosti

Kada se doskitah u ovo vece kasno
On mi rece a da ga ne pitah

Ja sam ta porta i kroz nju udji u mene jako ja u tebe
On tako rece al gdje su usta brave gdje prst pravog
kljuca za vrata u stepeništa goruca?
Pa tragam po travi zato i trazim u glavi tako kljuc taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti i trazim
ušce u te zlatne dveri
Zadjem u mrave u bilje u privide u zbilje Trazim i nadjem
Al od ruke moje do kljucanice kto tu strogu istragu iznevjeri?

Sa ove mracne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
izmedju zvijeri i ljudi
Da sebe budem našao u svom bicu na putu svom stubu sjaja
Kako cu kada u tom zicu da zgodim se u slovu
Što bi u okricu?

On rece mi tako kad ga zato i ne pitah
Udji u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom dovratku
A vjetar vjetar vjetar

Ako su vrata iz rijeci samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak necu više da se s vrata vratim
Ja opet hocu tamo da snim
Tu slatku
Gatku





VIJENAC


Ovdje je prisutan onaj koji na moja usta tada rece
Kako se u ovo vece sva ostrva razbjezaše
I gore se više ne nadjoše
Jer je vrijeme blizu

I rece k tomu još vece
Da zbacena bi na zemlju otrovna guja azdahaka
što zabludi vas svijet vasioni iz zdrijela svog mraka
Da cistih je malo na zemlju stalo do andjela nije ostalo
Pa tesko onim koji zive na kopnu tesko onima na moru
Jer opaka zvijer rasiri krila i sakri zoru
Znajuci da vremena ima malo

I kuga bi i rat i glad pa zvatasmo jezike svoje od bola
I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola
Zeleci smrt al smrt je od nas bjezala
Jer je vrijeme blizu

Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu

U nizu triju sila u svijet snage stuba svijetlost zrace
Sunce mjesec i savršen covjek snage su makrokozma
On i djevica i um sred njih snage mikrokozma znace
Da carstvo nebesko je u nama teba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas
Neka se spozna

I eto tako sva ostrva pobjegoše i gore se više ne nadjoše
Sve zvijezde su nam se javile ali sve zvijezde zadjoše
Pa kto cini nepravdu neka i dalje nepravdom prijeti
Kto pogan jest neka se još pogani
I svet kto je neka se još sveti
Jer je vrijeme blizu
Vas koji ste cisti sad macem ce da gone sa svakog stanka
I kao podvig hvalice cas tvog mucnog i muckog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mac na svoje gonice
Kroz smtr uništi smrt uzdigni tako jedino zice
Jer je vrijeme blizu

Pa neka otvori oci kto hoce da vidi
Neka otvori uši kto hoce sada da cuje
Jednim okom nek odmjeri i zali i hridi oko nas
Drugim nek zadje u sebe duboko da nadje svoj glas
Jer je vrijeme blizu





CETVRTI JAHAC


Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulez do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i zderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas ce hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sazga nas i satra
Vrijeme jest ubo da udje se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena nece više biti





BBBB


1.

Rijec je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne
vidimo
Rijecima se nekim divimo a nekih se rijeci opet stidimo
One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas
One imaju svoj miris i boju
One su nemušte ili
Imaju
Glas

Neka krhka rijec se penje veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sicušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena
Do suncanog grma
I samog
Sunca

A neka se glavato i glasito
Šepuri do na vrh bunjišta
A znamo da njome je
Zauzet prostor
I više
Ništa


2.

Kao niz brzu vodu nekada rijeci dodju brzo i još bize odu
Ima ih koje dugo cekaju svoj sanjani cas

Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Rijec je tek tada rijec ako
Za nju i culo steknemo
Najgolemija je nekada ona
Koju i ne
Reknemo

Jedna te ista rijec
Nije ipak ista
Kada ulazi u
I izlazi iz
Ulišta

Rijeci su zapravo sve i rijeci upravo nisu ništa
(Pa i na one ovdje izrecene
Prašina je vec gusta pala
I odvela ih na kolovoze
Do kala

I prašina ta još vece pada
Jer
Mada kazane tek sada
One u hipu postaju uvele i stare
I za njih više ne mare ništa
Ni gomile sa ulica
Ni zedna lica
Sjemeništa)

Ali se ceka nova rijec


3.

Vlasnici ih u naramku nose i iznose kao svaku robu
Na teške tezge malih i velikih trgova i trzana
Bajate su olinjale i jalove

Poput starih krzana -
Cim ih ugleda novo jutro
Cim ih dotakne
Bistro oko
Dana

(Izgleda da vrijede samo još neke male rijeci
Od cije oštrine i gorcine nevidljive
Covjek zatecen u gledanju
Pocinje uporno da se pita
Da l' postaje manji
Il' postaje
Veci

Goleme one iz raznih bogoslovija
Metanisanja ili liturgija
Praznih slavoslovija
Bica su letargija

I bica
Poraznih
Prazno -
Slovija)


4.

Rijeci su u svemu sadrzane
Rijeci su dakle sve ali i kao ogranicenost su svega dane

Jedina je rijec koja se još ceka
Ona što valja da stigne iz iskoni Iz daleka


5.

Ali smo netom culi neke nove rijeci
Ali smo eto culi takve nove rijeci od kojih
I kada su tiho recene vaseljena jeci
Rijeci o bozijem prstu u suncanom krstu
O gradu što valja ga sazdati u nama
O vinogradaru i njegovom vinogradu
O lozi plemenitoj i njenim vitim rozgama
Culi smo rijeci o zrecima i vjecitim vijencima
O nekim uskim vratima pred našim trudnim nogama
Culi o skrivenosti vinoj onih u debelim togama
O logama krvi što ih istraga crna proliva
Uz kriz i kalez uz palez i pseci lavez
Ima novih rijeci o novim i oštrim macima
I cudnim štitima spasenija
Budnim za badce bludne
Za njina ctenija i
Bdenija

Culi smo dakle rijeci što nam umiju
Nešto novo reci


6.

Culi smo eto sada neke nove rijeci
Kakve ranije još nikto
Govorio nije

Culi smo rijeci o hljebu nasušnome:
Da hljeba valja dati svakome
Koji ga treba

No neka se od sada zna da nije sve u
Hljebu ovome:
Neka se istina zna o hljebu
Inosušnome


7.

Do nas stigle i kroz brenija
Ove rijeci su stvorene
Za cista
Prenija


8.

On govoraše glasom i glasnim i jasnim
Da ništa ni ikoga i niti od koga da ne krije
Od takve rijeci kroz usahlosti kroz oholosti i lasti
Procvjetace iz pustih mladica zeleni jeleni i mlijeci
Ovako još nikto govorio ranije nije
Da svaka rijec je na ranu recena
Da rane lijeci
On tako toplo i meko govoraše
Kao kad blagodetna proljetna kiša romoraše
U pusti kakvoj kroz mrak mrkli i gusti
Na obali slanog mora kao u hramu

Na cesti kao na maslinovoj gori
Kad nigdje još zlatne zrake kad nigdje glasa
Ni pijetlu navještenom ni bilo kakvoj hori
U kojoj bi od rijeci da se
Uznemiri zice
Ustalasa
Masa

On slovom svojim gorkim a ne macem i kopljem
Ucini se i zeteocem i snopljem
On slovom svojim krci pute
I put otvori
Zori


9.

Tako još nikto ovdje na zemlji govorio nije
Govori on nam dakle i smjerno i vjerno
I silno govori on nekada
Kao da fijuce bicem
S medom i pelin daje nam u svojoj caši
Nikada nas nikto ne casti takvim picem
Silno nekada govori kao da fijuce bicem
To nas on samo bicem rijeci
Plaši

A kad se slovom svojim on ponekad nasmije
Najtanjom zlatnom zicom iz tog smijeha
Nekad nas miluje
A nekada
Bije

Ovako još nikto
Govorio
Nije


10.

Govoreci tako ja vam ne govorih sam od sebe ništa
To što vam glagoljah samo je moje tijelo i moja pišta
Ja rekoh vam rijec od drugog što je stekoh
Ja rekoh rijec tek onoga
Koji je kroz mene
Rekao

Culi smo eto sada njegove rijeci
Kakve ne govoraše nikto prije
Zato blago nama
I zato jao
Nama

Jer tako još nikto
Govorio
Nije

To kroza nj progovori
Rijec
Sama


11.

Pokušavah ovdje pronaci prave rijeci o Rijeci
Okušavah podobnu sliku naci za rijec covjeka
Rijec o onome svemu što nas oko nas
Od iskoni tišti i što nas
Ceka
Kušah urezat slovo o Slovu
Što u nama vapije
I vrišti

Ne znadah ne umjeh
Na kraju ništa
Ja
Ništi


12.

(Na putu zadanom izmedju zraka i mraka
Na putu tvoga znaka
Sumnjen i
Smušen

Ponovo se vracam
Duboko
U sebe
Srušen)


13.

Ja ne znam još uvijek dakle kako
Da oslovim Tebe
Pa ostah stoga na svome hudome
Be i Be
Be i
Be


14.

(Boze
Oprosti mi
Što sam tek došao
Tamo odakle sam pun nade i pošao)





ZAPIS O JEDNOM ZAPISU


Kada pak vidjesmo pismo koje do tada vidjeli nismo
Pred naše oci stiglo iz vremena davna i daleka
Duga i golema šutnja neka
Medju nas
Udje

Muk taj prekide tad jedan smiren i smion glas -
Ovaj stari zapis kao da je risan
Kao rukom dijaka da
I nije
Pisan

Potome drugi o zapisu ce u nedoumici reci o tome -
Ovaj zapis kao da ne ide s lijeve strane na desno
On tece bez brige s desne na lijevo Naopako
Kome je ovaj zapis pisan tako
Kome

Prevarit ce se ipak svi oni uporni citaci koji ga
Sa desne strane na lijevu citali budu -
Reci ce tretji pomalo zbunjen
I pomalo
U cudu

Gle zapis ovaj tajni iz tamnih i drevnih vremena
Kao da nice pred nama iz dna nekog mutnog sna
Njegovi znaci su kao iz kakvog pisma
U zrcalu gledana -
Šapnuše slova
Tiha i ledna
Usta
Jedna

A peti od nas iz cvrstih pesti i drhtavih prsti
Ogledalo spasonosno i jasno
Nehotice
Natle
Pusti

Prepoznavši u tome trenu u njemu
Izgubljeno
Svoje
Davno
Lice





S PODIGNUTOM RUKOM


S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojaca na putu
Ka onom

Stani
Velim suncu
Što tjeme mi przi
Velim zemlji cvrsto što me drzi
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi

Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti

Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okrece se za sobom Tece i jednako traje

(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)

I rijec
Recena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje

Samo je moj krik
Cvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan





ZAPIS O PETORICI


Cetvorica jednog vode
Jednog gone cetvorica

Cetvorica mrka lica
Preko vode preko zica

I od ica i od pica
I od ruha i od kruha

Kroz zivice kroz izice
Od svobode do slobode

I od bize i od greba
I od zemlje i od neba

Cetvorica jednog vode
Jednog vode cetvorica

Cetvorica jednog broji
Cetiri se jednog boji





ZAPIS O PRIJESTOLJU


Kakvo to lice cudno vidim
na svetoj stolici?

Kakvo to lice vidim na stolici
Petra i Pavla?

To lice sveto obraz je kleti
samoga Dijavla!





SLOVO O SINU


Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
koje ce se skameniti:

Ljuto hrastu zgromovljenom
uzeše mu zelen grane

Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo

Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim

Kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije

Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu

Šta ce majka samohrana
na svijetu bešcutnome?

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Neka barem ovo slovo
hudu povjest okameni!





ZAPIS O ODLASKU


Na svijetu ovom dugo ja zih
Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu

U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih
Ne casih ni casa namjernika ne castih ne pogostih gosta

Na svijetu sijem ja zivjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj nesoh

Sada u koncini
Odlazim

Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta





ZAPIS O VITEZU


Volio je trave volio je ptice volio oblake
Volio je nebo volio je zemlju
I dane razigrane
Ko konjice
Lake

I zato i tako smrti nikad ne poiska
Al smrt je uza nj vavijek bila
Prisutna i
Bliska

Za sluzbu temze vjernu
Za svog gospodina
Bodoše ga
Sjekoše ga
Deraše ga

I u tom danu
I u toj noci boja velega
Tuj smrtni junak smrti ne dopade

U buni jednoj on pade
U pobuni protiv nevjerstva svijeta on skonca slavno
Umrije davno pred mnogo godina
Umrije a mrtav
Još nije

Zapitaj sad za ime njegovog gospodina
Da djelo mu bijaše nevjerstvo
I ime da bješe mu zlo
To samo se
Sada
Zna





ZAPIS O NESPINI


Na ishodu jedan badac stoji
Tisuce badaca na istoku postoji

Posvunoc badi badac povazdan badi
Budan je badac kad ruši budan kad gradi

Na mostu badac badi na drumu bdije
Badac nikada ne place niti se smije

Na gradu badi badac badi na vasi
Badac se nikadar ne vidi niti se glasi

Na naše ruke badac vreba cijele noci
Vreba na naše danju i uši i oci

Za jedan pogled mrki badci u tmacu vode
Za jednu rijec dobru badac u srce bode

Na ishodu jedan badac stoji
Tisuce badaca na istoku postoji

Badci su ovi bludni svagda budni budni

Ej ej ej
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju





KOSARA


Kad je nekud gone preko oštrog draca
Gradim most od ruku njime da koraca

Sve dalje je vode preko mutne vode
Ali cudom stize meni sve to blize

Glavu cistu mecu pod oštricu maca
U sebi si viša U meni si jaca

Tebe više nema Al ti nisi nijema
Na nebu se javi ko crvena rana

Ozvjezdana





GORCIN


Ase lezit
Vojnik Gorcin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi

Zih
A smrt dozivah
Noc i dan

Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh

Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorcine

Zgiboh od cudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posijece
Sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju





ZAPIS O STITU


Poiskah štit dobri da štiti me

Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me





ZAPIS O CASTI


..I da e vidimo vsakome
komu se podoba...


Velika cast svakoj vlasti koja je data od gospoda našeg
velikog boga
Velika cast svakoj vlasti što stize nam bilo ma od koga
Cast kralju našem i svoj vlasteli rusaga bosanskog
Cast neka je kralju otcu i kraljici majci
Cast blagorodnoj djeci kraljevskoj i blagorodnoj
kraljevskoj bratiji
Cast pobratima njihovim i svoj bratskoj satniji
Velikom dvorskom vojvodi cast što dvorom upravlja na
cast kralju i gospodi
Velikom vojvodi bosanskom cast jer bojeve vele i male
vodi i predvodi
Neka je cast kaznacu i tepaciji neka je celniku i
peharniku
I svim ostalim uzmnoznim i umnoznim bojarima
Svim knezovima zupanima i drugim glavarima
Svim oblastnicima naredbenicima i vlastnicima
Svim dukatarima mitnicarima globarima i sokolarima
I glavi glavnoj svim vlaškim katunarima
Cast lastnoj vlasteli velikoj i maloj
Cast sestrama njihovim
Strinama i nevjestama
Cast muškim im i zenskim otrocima
Cast zetima i domazetima
Rodbini toj cast i ostaloj
Cast vlasteli jako i vlastelicima
Cast svakoj vlasti velim koliko je ima
Cast i stavilcu ki postavlja povelenije o casti
Cast neka je bratijo u casti
I svim inim casnicima

Sa velikog stola casti neka i meni na kraju ostane
nešta -
Cast velika da skazem kmetima i kmeticima i ostalim
svima
Kako podjela te casti bi
Mudra i
Vješta





ZAPIS O NADI


A ovo pisa
Suzanj koji se ne raduje

Nek bude potonji suzanj
Što izgubio nadu je





NEVOLJNI VOJNO


Kroz mnoge ova glava vojne projde
Od morja juznog do sjevernog gorja

I svugdje su je vjencale cast i slava
Uz zvuke ubojne roga i trube strojne

U bitci jednoj dvogubo ranjen sam ja
Rane mi vidali mlijecom od cvijetja

U rvanju potonjem al desnica mi pala
A hvala i slava na dane krvi na rane nestala

Slava ko magla što se u nebo nenadno digla
Slava ko slama što je u oganj stigla

Što ostah bez sluzbe novo nije na svijetu tom
Bez druzbe što ostah hudo je na putu pustom

Okolo šapcu kako mi zivot bje uzaludan
Ne znaju da ranjen ovako vece sam budan

Ne znaju kako cu potonji udarac da dam
Zlehudi o kojoj sad sve znam

Sobom i sam





HIZA U MILAMA


Djedovska tu hiza bi stvorena
Krepca da krepost
U srcima
Ostane

Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srcane

Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane

Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuju se
Protiv
Vojne

I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica

Za sve one što u vijeku bjeze
Iz svije hize
koja im se
Ozeze

Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
lomace
Leze

Ispod visokih krvnikovih vješala
I kriznih
I kuznih

Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom

Teze Za sve one što pravu rijec
U pravi cas
Rekoše

I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Odsjekoše

Za rijec da hljeb je hljeb
da vino je vino
A voda da je
Voda

Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pecatom
Cist obraz
Zigosali

Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Bozije

Za one kojima su jedini jezik
U grlu išcupali
Jer datu rijec
Nijesu
Odali

Za one koji su bez suda osudjeni
Da umru na repovima konja
Izmedju dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika

Neka je ova djedovska kuca
Vazda i širom
Otvorena

Za one koji su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rusije
I Arkadije
Proklinjali
U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Maceva

U tome gorkome koru
Rijeci od Kuzme
I od Damjana

Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu samljeli

Neka je djedovska velika kuca
Uvijeki širom
Otvorena

Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care

Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare

Za njhova mocna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare

Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitnicare
Ne mite

Nego ih uvijek jasno i javno
I ruze
I kude

Neka su vrata djedovske hize
Širom otvorena

Za one što na mucnom rocištu
Znaju za rijec
Blagu i
Cistu

Za rijeci koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Blize

Za one hude što zivot bez jala zive
A zivot im se
Povazdan
ruga

Neka je otvoren za neznanog brata
I neznanog
Druga

Za one koji u tmici svoje tamnice
U cami svog camavog tijela
Zbog toga pate

Zudeci da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude

Da se svi oni konacno
Sa tim slovom
Zbrate

Neka je djedovska hiza
Širom otvorena
Posvunoc i
Povazdan

Za onog što davno je vec posao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka

Al zna
da stici ce jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Ceka

Neka je zato djedovska hiza
Otvorena
Širom

A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadano
Zatvori

Neka se hiza djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši

U obor cadjavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se u veliko ništa
Neka se
Satvori

neka se u njoj
kao u satanskom logu
Izlegu škorpije i zmije

(Oprostite svi vi
Koji ste kleti i prokleti
na ovoj kletvi kletvenika

Ali hiza djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiza moja ni hiza tvoja
Nit hiza djedovska više nije)





BLAGO


(Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici)

Liblaliga linelima
Lido liolicilinjeg livilida

Lidraliza lisi limi
Liod lioliciliju

Lidraliga





RAZMIRJE


U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Vukcu se rodi sin Vucihna
Tad vrati se s grckih strana
S deset uboja s deset rana -
On zgibe tako u sluzbi vjernoj
Za svoga gospodina

U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vucihna Vucic rodi sina Vuka -
U vjernoj sluzbi za svoga gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka

I Vukic njegov rodi sina Vukajla
Pozeliv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turacke sablje pogube
Za smjernu i vjernu sluzbu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube

U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noci ovakvi
Konci zivota i smrti stoje:
Vukajlo rano rodi sina Vukasa
Kad jedinac poraste
I za mac stasa
Ljeta tisuc cetiri sta petnadeset godina

Pogubi ih vlastita druzina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina

A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije -
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana

Sve za vjernu za sluzbu
Za svoga gospodina





ONEMUSTIO


1.

Mislio je
Da
Slušajuci vodopad
Krvi u venama
Da
Na svijetu je tako
Golub trazi golubicu
Mjesec zvijezdu
Danicu

Rekao je
Da
I baci se
U sedlo vrancu

Sada jezdi
U sretanje zvijezdi


2.

Strepnja je umrla
Kad nikla je sjena na drumu

U umu se umornom sama iskova
Nova strijela vjere

Cvijet i raste u gordinju
Da se ubere


3.

Sada se je povezala
Povezala
Opasala

Suncem se je povezala
Mjesecinom opasala

U ocima
Zvijezde
Gore


4.

Gazio je noc
Kopitama odluke
Za zvijezdom u noci
Pruzao ruke

Da
Rekao je
Jednom i to treba da pocne
Treba i to jednom da se svrši

Jednom valja vec
Popeti se na vrhunce
Da bi se uhvatile dubine

Jednom vec treba se
Pretociti u sunce


5.

Pjevao je
Carskim drumom

Glasom ceznje
Punim
Srcem

Sada se je povezala
Povezala
Opasala

Suncem se je povezala
Mjesecinom opasala
Zvijezde gore
U ocima

Da je nije
Da nje nije
Ne bi bilo
Ne bi
Ne bi
Ne bi bilo
Niti
Dana


6.

Kada je stigao
Na vidiku su ga docekali
Bodezi
Tišine

Pogledao je u ruke uzroka
I osjetio miris snijega

U njemu su ostavili stope
Tudji konji


7.

Htio je da pita
Htio je
Da vice
O konji
Konji vremena
Koje je izmaklo
Na kakvom je vatralju
Pobjeglo moje pitanje
Pitanje moje
I moj
Odgovor

Htio je da pita
Al noc je bila
Preduboka
I jezik
Zaledjen





ZAPIS O BLAGU


Nikada nikom ne rekoh
Kako stekoh blaga

Sada neka se zna
Da tagda u ruke vraga
Stigoh

Da s njega
Zbog blaga da pogiboh





SLOVO O SMIJEHU


(Kako ga je izgovorio Mravac
tisucu cetiri sta pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)


Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah

Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha cuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijac mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvaci
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jaci

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Mozda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem

O tom grijehu
O tom smijehu?





ZAPIS O OCIMA


Vidim da se divim
Divim se kad vidim

A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim

I ne znam tad
da li da vid vidam

Ili drukcije
Neke vidike

Da zidam?





USPAVANKA


Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lišce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadnice kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ceš u svijet poci tako sitan
Kako nezašticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ceš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ceš me nositi dokle god budeš
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I zalio padanje lišca
Ti ceš zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ceš u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ceš
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti

Kako si
Njezan i krhak
A treba da ziviš
Treba da ziviš medj ljudima a rijeci nemaš
Treba da ziviš medj vucima a zuba nemaš
A kako ceš tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke s tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze

Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetošenje
Al ja cu te pitati rosom sa mog najljepšeg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepšu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drmova

Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da proguceš za dobrodušna namjernika
U zivotu treba mudro da šutiš
Al rijec ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka

Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo

Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba
Da zivot produziš
Zivot na zemlji valja da produziš





JABUKOV CVIJET


Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi
U zivotu koji se blizi svom kraju

Hocemo li još uvijek imati oci
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?
[/i]




16.01.2005.

JACQUES PREVERT

Jacques Prevert, francuski pjesnik, rođen 4. februara 1900. u Neuillyju sur Seine, umro 11. aprila 1977. u Cherbourgu. Nazvan »pjesnikom Pariza«. Dugo godina objavljivao je pjesme u časopisima Commerce, Bifur i dr. i tek 1946. štampa ih u posebnoj zbirci "Riječi". Objavio je zatim "Pripovijesti" (zajedno sa A. Verdetom), "Prizor", "Kiša i lijepo vrijeme". Veći dio svoje aktivnosti posvećuje filmu kao suradnik režisera Marcela Carnea. Autor je velikog broja filmskih scenarija i dijaloga ("Obala u magli", "Dan se rađa", "Ljubavnici iz Verone", "Djeca raja", "Vrata noći").
Njegovu ranu poeziju karakterizira revolt i mladenački »cinizam«, ismijavanje svakog autoriteta, humor klauna. Prevert voli polit, aluziju, i koju obilno začinja antiklerikalnim i anarhističkim akcentima. Drag mu je kalambur, neočekivan obrat, prposna igra rima i asonanca. U njegov poetski rječnik ušli su mnogi izrazi iz svakidašnjeg pučkog žargona. Lirika se njegova čita lako, ne odbija nejasnoćom. Naizmjence podrugljiv i nježan, ciničan i sentimentalan, Prevert je spretno pogodio ton koji je pristupačan većini. Izvrgavao ruglu odličnike, moćnike, sve ekscelencije i eminencije, uvijek na strani jednostavnih, običnih ljudi, koji su ga zavoljeli jer ih razumije i »drži s njima«. Stekao izuzetnu popularnost, naposve među omladinom.

16.01.2005.

Jacques Prevert


[i]

ZA TEBE LJUBAVI MOJA


Isao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Isao sam na trg cvijeca
I kupio sam cvijece
Za tebe, ljubavi moja.

Isao sam na trg zeljeza
I kupio sam okove
Teske okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otisao na
trg robova
I trazio sam tebe
Ali te nisam nasao
Ljubavi moja





ADRIJEN


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snijega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog vijenca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proljetnjeg…
Griješila sam, priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
griješila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te voljela Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedjelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vrijeme
dok sam te čekala…
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vrijeme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu griješila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvijek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Griješila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te voljela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!





OCAJ JE SJEO NA KLUPU


Na skveru na klupi
Sjedi covjek i zove vas kad prodjete
Sa cvikerom u starom sivom odijelu
Sjedi tu i pusi kratku cigaru
I zove vas kad prodjete
Ili vam naprosto mahne
Ne treba ga gledati
Ne treba ga slusati
Samo proci
Pravite se da ga ne primjecujete
Da ga ne cujete
Ubrzati korak
Ako ga pogledate
Ako ga budete slusali
Zovnuce vas i vise nista i niko
Nece vas moci sprijeciti da sjednete kraj njega
Onda ce poceti da vas gleda i da vam se smijesi
Vama je strasno tesko
Covjek medjutim nastavlja da vam se smijesi
A onda se i vi smijesite njemu
Doslovno tako
Sto mu se vise smijesite sve vise patite
Strasno
Sto vise patite sve vise mu se smijesite
Beznadezno
Sjedite tako tu
Ne micuci se
Smjeseci se na klupi
Tu odmah kraj vas djeca se igraju
Prolaznici prolaze
Mirno
Ptice
Napustaju jedno drvo
Zbog drugog
I vi ostajete tu
Na klupi
A znate a znate
Da vise nikada necete moci da se igrate
Kao ta djeca
Znate da vise nikada necete moci da prodjete
Mirno
Kao ti prolaznici
Da vise nikada necete moci da poletite
Napustajuci jedno drvo zbog drugog
Kao ptice.





TAMNICAREVA PJESMA


Kuda lijepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nježno i svirepo
Na najskrovitijem mjestu svojih želja
Na najdubljem mjestu svojih nemira
U laži buducnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cijenu i da me zaboravi
Po cijenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do posljednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju.





TA LJUBAV
(pour fiore magnifico)



Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako njezna
Tako ocajna
Ta ljubav
Lijepa kao dan
I ruzna kao vrijeme
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna
Tako srecna
Tako vesela
I tako jadno
Drhteci od straha kao dijete u mraku
A tako sigurna u sebe
Kao neki spokojni covjek u sred noci
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih
Gonila ih da govore
I primoravala da blijede
Ta ljubav vrebana
Jer te druge mi smo vrebali
Ganjani ranjavani gazeni dotucavani poricani zaboravljeni
Zato sto smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali
gazili dotucavali poricali zaboravljali
Ta ljubav cijela cjelcata
Jos toliko ziva
A sva ozarena
To je tvoja ljubav
To je moja ljubav
Ona koja je bila
To osjecanje je uvijek novo
I nije se izmijenilo
Toliko stvarno kao neka biljka
Toliko drhtavo kao neka ptica
Toliko toplo i zivo kao ljeto
Mozemo oboje
Otici i vratiti se
Mozemo oboje
Otici i vratiti se
Mozemo zaboraviti
A zatim ponovo zaspati
Pa probuditi se patiti bditi
Pa ponovo zaspati
Sanjati i smrt
Zatim probuditi se osmjehnuti se smijati se
I podmladiti se
Nasa ljubav zastaje tu
Tvrdoglava kao magare
Ziva kao zelja
Svirepa kao sjecanje
Hladna kao kajanje
Njezna kao uspomena
Hladna kao mermer
Lijepa kao dan
Njezna kao dijete
Gleda nas smijeseci se
I kazuje mnogo ne govoreci nista
A ja je slusam drhteci
I vicem
Vicem za tebe
Vicem za sebe
I preklinjem te
Za tebe za sebe i za sve one koji se vole
I koji su se voljeli
Da ja im vicem
Za tebe za sebe i sve druge
Da ne znam
Ostani tu
Tu gdje si
Gdje bila si nekad
Ostani tu
Tu gdje si
Gdje si bila nekad
Ostani tu
Ne pomici se
Ne idi
Mi koji smo voljeli
Mi smo te zaboravili
Ali ti nas ne zaboravi
Jer nemamo drugog do tebe na zemlji
Ne dopusti nam da postanemo hladni
Da se udaljavamo sve vise
Odemo gdje bilo
Daj nam znak da si ziva
A mnogo docnije na ivici nekog siprazja
U sumi uspomena
Iskrsni odjednom
Pruzi nam ruku i spasi nas.





LOV NA KITA


U lov na kita, u lov na kita
Govorio je otac gnjevnim glasom
Sinu Srećku pod šifonjerom,
U lov na kita, u lov na kita
Što nećeš
Da ideš, ej?
A što da lovim to živinče,
Ništa mi nije učinilo, tata,
Idi, oče, lovi sam,
Kad ti se sviđa,
Ja više volim d' ostanem kod kuće s majkom
I bata-Gasom.
I otac na svom kitolovcu potpuno sam brodi
Po uzburkanoj vodi…
Otac na moru,
Sin kod kuće,
Kit van sebe.
Čorbaluk supe vruće
Prevrnu bata-Gasa.
Bura bila strašna,
Supa bila slasna.
Srećko sjeo pa se vajko:
Što ne odoh u lov, majko,
U lov na kita?
Zar priliku rijetku ja da upropastim
I brkove svoje kitom ne omastim?
Al' otvoriše se odnekuda vrata -
Mokar i zadihan pojavi se tata
Sa kitom na ramenu.
I na sto kita tresnu, životinju lepu
Plavooku,
Što se ne viđa svakodnevno
Pa reče plačevno:
Šta žurite, požurite,
Isjecite ga, gladan sam, 'oću da jedem.
Ali naš Srećko ustade kao od bijede,
Pogleda svoga oca u bjeonjače,
U bjeonjače plavih očiju,
Plavih kao u plavookog kita.
A što jadno živinče da siječem kad mi
Ništa nije učinilo?
Neću, uzmite moj dio, reče.
I na zemlju baci nož,
A kit nož dograbi kako ga opazi
I na oca jurnu, skroz ga proburazi.
Joj, joj, reče bata-Gasa.
Ovo meni na lov liči kad se love leptirići.
I evo
Evo Srećka gdje čitulju sprema.
Dok majka zbog muža crninu oblači,
Kit dom razoreni gleda okom plačnim.
I odjednom zakuka:
Zašto ubih jadnog smetenjaka?
Goniće me odsad sila motornjaka,
Istrijebiće cijelu moju rijetku felu.
Nasmijavši se prijeteće
Uputi se ka vratima,
Udovici uzgred reče:
Gospođo, ako me neko potraži,
Budite ljubazni i recite:
Kit je izašao, izvolite sjesti
I sačekajte ga ako vam ne smeta
Vratiće se opet kroz petnaest ljeta…





DJECA SE VOLE


Djeca kada se vole ljube se stojeći
Po kapijama noći
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih
Ali djecu kada se vole
Baš je briga da li ih neko vidi
Jer tu su samo njihove sjenke
Treperave u noći
I koje izazivaju kod prolaznika
Bijes, prezir, smijeh i zavist
Djeca kad se vole nisu ovde ni za koga
Tada su dalje odavde nego što je noć
I puno dalje nego što je dan
Ona su
U zasljepljujućoj svjetlosti prve ljubavi.





OBLETAO JE OKO MENE


Obletao je oko mene
Za vrijeme mnogih mjeseci dana i trenutaka
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem

Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvijet iz zemlje
I zadržao ga u svome sjećanju
Kao što se čuva cvijet u zimskom vrtu

A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvijet je brzo uvenuo
Oči je raširio
Pogledao me je poprijeko
I uvrijedio teško

A drugi je došao i nije me ništa tražio
Ali me je cijelu obuhvatio pogledom
U trenu za njega bila sam naga
Od glave do pete

I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene radi što želi
A nisam znala ni ko je on.
Uvelo lišce

Željela bih da se uvijek sjećam
Sretnih dana naše ljubavi
Tada je život bio puno ljepši
I sunce blistavije bilo no danas

Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene

Hladni vjetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pjevao

Ta pjesma je bila slična nama
I tebi koji si me volio
I meni koja sam te voljela
Živjeli smo zajedno

Ti koji si me volio
I ja koja sam te voljela
Ali život razdvaja one
One koji su se puno voljeli

O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pijesku
Koraka razišlih se ljubavnika.





UVELO LISCE


Željela bih da se uvijek sjećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo ljepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vjetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pjesmu koju si mi pjevao
Ta pjesma je bila slična nama
I tebi koji si me volio
I meni koja sam te voljela
Živjeli smo zajedno
Ti koji si me volio
I ja koja sam te voljela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voljeli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pijesku
Koraka razišlih se ljubavnika.





BUKET


Što tu radiš djevojčice
Sa tim cvijecem tek ubranim
Što tu radiš djevojko
Sa tim cvijecem ne više svježim
što tu radiš lijepa ženo
sa tim cvijecem koje vene
Što tu radiš starice
sa tim cvijecem davno uvelim





BARBARA


Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kiššom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenalom
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara





VRT


Hiljade i hiljade godina
Nece biti dovoljno
Da iskazu
Onaj tren vjecnosti
Kad si me poljubila
Kad sam te poljubio
Onoga svijetlog jutra
U parku Monsuri u Parizu
Na zemlji
Koja se u zvijezde racuna.





KAKO UBITI VRIJEME


Neki misle da je to lako
Ne raditi ništa
A ustvari to je vrlo teško
Ništa teže od toga
Valja ubiti vrijeme
A to nije mali posao
To je da padneš s nogu

Ah!
od jutra do sutra
nisam radio ništa
ništa
ah! a što je još čudnije
od jutra do sutra
od sutra do jutra
radio sam isto
ništa!
ništa nisam radio
a i moglo mi se
ah! kako je to tužna priča
mogao sam da imam sve
da
ono što bih htio
da sam htio
to bih i imao
ali nisam htio ništa
ništa
Ipak jednog dana vidim ti jednog psa
koji mi se svidio odmah sam ga imao
jedan veliki pas
ovčar
ali jadna životinja
kako je tugovala
tugovala za bivšim gazdom
neki stari Škot
ja ti kupim i gazdu
a i moglo mi se
ah!
kakav Škot
oh!
kakav Škot je bio taj Škotlanđanin
taj što mi je čuvao psa
cio dan je cmizdrio
cijelu noć je jecao
ah!
to je bilo da poludiš
kopnio je kao travka
ništa mu nisi mogao reći
govorio je objesiću se
Više volim da čuvam ovce
tulio je na škotskom
a pas je zavijao
slušajući kako mu gazda tuli
a kako mi se moglo
ja ti kupim i ovce
stavim ih u salon
i tu su pasle tepihe
i onda jednoga dana crkoše od dosade
ode za njima i Škot
u grob
ah!
a za njim i pas
E tada sam otišao na krstarenje
Da malo smirim živce.





JUTARNJI DORUČAK


Sipao je kavu
U šalicu
Sipao je mlijeko
U šalicu sa kavom
Stavio je šećer
u bijelu kavu
Žličicom je
Promiješao
Popio bijelu kavu
Bez i jedne riječi
Zapalio je
Cigaretu
Pravio kolute
Od dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Bez i jedne riječi
Ustao je
I ne pogledavši me
Stavio je
Šešir na glavu
I uzeo kišni ogrtač
Jer je padala kiša
A onda je otišao
Po kiši
Bez i jedne rijeci
I ne pogledavši me
Tada ja spustih
Glavu u ruke
I zaplakah.





KRV I PERJE


Ševo uspomena
To tvoja krv teče
A ne moja
Ševo uspomena
Stegao sam svoju šaku
Ševo uspomena
lijepa mrtva ptico
Nije trebalo da sletiš
I zoblješ iz moje ruke
Zrnca zaborava.





FIESTA


I case su bile prazne
I flasa razbijena
I krevet raspremljen
I vrata zatvorena
I sve staklene zvijezde
Srece i ljepote
Treptale su u prasini
Nepociscene sobe
I bio sam mrtav pijan
I lud od radosti
I ti ziva pijana
Gola u mom zagrljaju.





NEDJELJA

Izmedu redova drveća avenije Goblena
Jedna mramorna bista za ruku me vodi
Nedjelja je u kinima mjesta nema
Ptice sa drveća gledaju živa bića
Bista me ljubi al nas niko ne vidi
Osim slijepog dječaka koji na nas ukazuje prstom.





TO LICE LJUBAVI


To lice ljubavi
opasno i njezno
jedne se veceri javi
poslije predugog dana
Mozda je strijelac bio
sa lukom
ili svirac
sa harfom
Ne znam vise
Zaista ne znam
znam samo
da me je ranio
mozda strijelom
mozda pjesmom
Znam samo
da me je ranio
zanavijek ranio
iz srca krv mi tece
Vrela me suvise vrela
ljubavna rana pece.





POSJETA MUZEJU


U muzeju voštanih Uspomena
prođite galerijom Promašenih namjera
hodnikom Neiskrenih želja
stepenicama Bezvoljnih žudnji
i upašćete u klopku Kajanja
i tu
moći ćete da urežete po zidovima
sa malim nožem-uspomenom kupljenim na ulazu
zareze Nesporazuma
Ali
iznad sale Izgubljenih dobročinstava
vezanih očiju akrobata Ljubav
igraće na žici ukočen od sreće jedva nazrene
od sreće nikad ne zaboravljane
I muzika njegovog cirkusa
okretaće svoju izlizanu ploču
islabljenu ali oduševljenu
i ploča će se okretati
kao mjesec krvavi i ožalošćeni
očarani oživljeni nasmijani obasjani
zadivljeni i zadivljujući
I biće to
muzika naroda ptica
muzika ptica naroda
Posjetioci
slušajte tu muziku i dobro je čujte
i ne da samo obraćate pažnju na tu muziku
na taj šum
već predajte joj se sasvim
Ona će vam se spokojno isplatiti
jednog lijepog dana
ili nekog drugog dana
ta muzika naroda ptica ljubavi.





PJESMA


Koji smo danas dan
Mi smo svi dani
Prijateljice moja
Mi smo čitav život
Ljubavi moja
Mi se volimo i mi živimo
A ne znamo što je to život
I ne znamo što je to dan
I ne znamo što je to ljubav





JEDNOG LIJEPOG JUTRA


Nikog se nije bojao. Niceg se nije plasio.
Ali jednog jutra, jednog lijepog jutra
ucini mu se da je vidio nesto.
Al' rece samom sebi Vjerovatno nista
I imao je pravo
Tako kako je on shvatio stvari
To i nije bilo nista
Ali tog jutra tog istog jutra
Ucini mu se da je nekog cuo
Otvori vrata i zatvori ih rekavsi Niko
I imao je pravo
Tako kako je on shvatao stvari
Nije ni bilo nikog
Ali ga odjednom uhvati strah
I razumjede da je sam
Ali da ipak nije bas sasvim sam.
I tek tada vidje
Niko i nista kako stoje ispred njega.





POTOK


Pod mostom prolazi mnogo vode
a za njom i mnogo mnogo krvi
Ali ispred nogu ljubavi
teče veliki bijeli potok
U vrtu blijedog mjeseca
u kome se praznuje svaki dan
taj potok pjeva uspavljujući
Blijedi mjesec moja je svijest
u kojoj se kreće jedno plavo sunce
A to sunce to su tvoje oči.





ŠKOLA UMJETNOSTI


U kutiji od upletene slame
Otac izabra jednu kuglicu od papira
I baci je
U staklenu zdjelu sa vodom
Ispred radoznale dece
Razvi se u vodi odjednom
Raznobojni
Veliki japanski cvijet
Kratkotrajni lokvanj
I djeca utihnuše
Zadivljena
U njihovoj uspomeni nikad više
Taj cvijet uvenuti neće
Taj iznenadni cvijet
Stvoren za njih
Za tren
Pred njima.





ŽIVI PIJESAK


Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Daleko već povuklo se more
A ti
Kao alga blago milovana vjetrom
U živom pijesku postelje ne miruješ sanjajući
Demone i divote
Vjetrove i oseke
Da daleko povuklo se more
Dok su u tvojim poluotvorenim očima
Zaostala dva mala vala
Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Dva vala mala da me potope





STARO VINO


Narandža na stolu
Tvoja haljina na podu
A ti u mojoj postelji
Blagi poklon trenutka
Svežina noći
Toplota moga života.

[/i]


15.01.2005.

UMIHANA ČUVIDINA

Umihana Čuvidina je rođena u Sarajevu oko 1794. Umrla u Sarajevu oko 1870. Mezar joj je pod gajem na Hridu. Umihana Cuvidina je prva pjesnikinja Bošnjakinja i jedna od prvih pjesnikinja na našem jeziku.

"Umihana se rodila na Hridu, a rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, [zato: Čuvidina, a ne Čujdina] njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zarucnik."
(Muhamed Hadžijahić, 1936.)

O Umihani Čuvidini ne znamo mnogo, o njenom životu sačuvani su oskudni podaci, dok se njena poezija izgubila u vremenu i postepeno se pretopila u narodnu da tako nastavi život. Otuda neki istoričari književnost pjesme Umihane Čuvidine svrstavaju u narodne. Postaju dvije verzije njene pjesme Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije, jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru. Zabuna je došla i otuda što je Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se gotovo može tvrditi da pripada Umihani. Jezik ove pjesme je čist narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku. Izvjesno je da su njene pjesme "bile veoma popularne i da su se čak po mahalama pjevale". Po svojim unutarnjim i stilskim kvalitetima također se ni po čemu ne razlikuje od narodne epsko-lirske pjesme, ali predstavlja zanimljiv pokušaj poetskog stvaranja po ugledu na nju. To ujedno svjedoči i o domenu i djelokrugu ove alhamijado literature moralističkog karaktera i pokazuje da je jednoj ženi pjesnikinji narodna poezija bila daleko poznatija i bliža kao pjesnički uzor negoli ozbiljno i usiljeno stihotvorstvo (M. Rizvić, 1972). Umihana je živjela u vrijeme punog procvata narodne lirske poezije. Nastavila je tradiciju dugog uspješnog pjevanja, lirskog i epskog, pa je razumljivo što je iznikla u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i njegovana. Okrenuta vlastitom doživljaju i izražavanju svijeta, u leksici, metrici i melodici narodne pjesme stihovi Umihane Čuvidine nose oznake izvornog stvaranja. Ali, mi danas ne možemo više suditi o pjesničkom liku Umihane Čuvidine na osnovu sačuvane pjesme. Možemo govoriti o njenom pjesničkom svijetu, metrici, osjećanju i pjesničkom postupku. Tako mali sačuvani opus pjesničkog djela Umihane Čuvidine može biti uz ostalo razlog ravnodušnosti književne historije prema njenim tvorevinama.
(Prilozi historiji Sarajeva, Muris Idrizovic)


15.01.2005.

Umihana Cuvidina



[i]

ČAMDžI MUJO I LIJEPA UMA


Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: " Jallah , moja majko!"
Čamdži Mujo: "Jallah, moja Umo!"
Čamdži Mujo družini govori:
"Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek s' ogleda, a mene ne gleda,
nek s' udaje, a mene ne čeka,
a ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žaliće me tri godine dana.
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit ni tri bijela dana."
To izusti, pa dušicu pusti,
i umrije, žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše je dilber Umihani.

Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
za godinu lice ne umila,
a za drugu ne nasmijala se,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom kitila,
pa je meće gradu na kapiju,
ko prohodi da joj kosu žali:
"Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
il' je majka ukopala sina,
il' sestrica brata jedinoga,
il' djevojka svoga suđenika?
Nit' je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka."
Govori joj ostarjela majka:
"Što ti žališ tuđina junaka?
Nije ti ga majčica rodila".
"Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovliko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!"





SARAJLIJE IDJU NA VOJSKU


Evo danas sedam godin dana
Kako cvili bosanska fukara:
Niti ima paše ni vezira,
Dok ne dođe paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On popisa svu butum Krajinu,
Svu Krajinu i Hercegovinu,
Najotragu mlade Sarajlije,
Sarajlije, mlade jeničare
I pred njima gazi Memiš-agu.

Kad to čuli jeničari:
Zlatne poše razmotaše,
Čiverice obukoše;
Al-biniše poskidaše,
Zagarije obukoše;
Aga-šalvar iskidaše,
Gazalice obukoše;
Kajsarlije iskidaše,
Kaišlije pritegoše.
I pođoše jeničari
I pred njima Memiš-aga.
Kad su bili uz kovače,
Govori him Memiš-aga:
- Djeco moja, jeničari,
De dva i dva zapjevajte,
Domovinu rasplačite.
Zapjevaše jeničari:
- Naše majke, ne plačite,
Naše seke, ne zal'te nas,
Naše drage ne čekajte,
Naše ljube, udajte se.
Mi ćemo se iženiti,
Pod Loznicom u polju zelenu.
I odoše jeničari.

Iz Saraj'va rano podraniše,
Na Glasincu konak učiniše,
Kod Sokoca, vrela studenoga.
Sa Glasinca rano podraniše,
U Kasabi konac učiniše,
Iz Kasabe rano podraniše,
Kod Zvornika konak učiniše,
A otalen rano podraniše,
Pod Loznicom konak učiniše.
Tu su bili tri bijela dana,
Dok im stiže paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On zametnu tunhazli ćupriju
I premetnu mlade jeničare:
Najnapreda Čamdži barjaktare,
A za njime Pinjo bajraktare,
A za njime Ahmet bajraktare,
A za njime aga Memiš-aga,
A za njima mladi jeničari.
Čim priđoše kavgu zaturiše
I nadbiše Srbadiju mladu,
I siđoše stojnu Biogradu.
Tu su bili preko mjesec dana.
Skupiše se Sarajke djevojke,
Knjigu pišu gazi Ali-paši:
- S Bogom babo, pašo Ali-pašo,
Pusti nama sve naše ašike,
Jer ostasmo mlade neudate.
Ali-paša njima otpisuje:
- Bogom kćerke, Sarajke djevojke,
Iskup'te se na Ravne Bakije
I uzmite turski abdest na se,
Dovu čin'te, od Boga išćite,
Da ja uzmem stojna Biograda,
I Semendru niže Biograda,
Pusti ću vam sve vaše ašike.
Djevojke su pašu poslušale,
I izišle na murad, na dovu,
Tu su Bogu dovu učinile.
Bog je dovu kabul učinio:
I ne prođe ni petnaest dana
Paša uze stolna Biograda
I Semendru niže Biograda.
Vratiše se mladi jeničari
Svome domu, svome zavičaju.





[/i]

14.01.2005.

MUSA CAZIM CATIC

Musa Ćazim Ćatić se rodio u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskom muftije Mesud ef. Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik.

1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. 1902. u Carigradu pohađa medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju. Bez materijalne potpore slijedeće godine se vraća i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz školskog internata, 1907. godine preuzima uredništvo Behara, a slijedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krećući se u Matoševu i potom Ujevićevu društvu. 1910. godine opet se vraća u Bosnu, bez ikakve materijalne sigurnosti često mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj), a 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegova najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. 1914. godine biva mobiliziran i nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen je u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. aprila iste godine i sahranjen na tešanjskom groblju.





"…Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima Drugog balkanskog rata sjedio sam sa Cazimom [Musom Cazimom Caticem] i Salih-begom Bakamovicem u basti kafane 'Evropa'. Pod Lipom. Pili smo pivo. Basta je bila puna oficira, vecinom Madjara, koje je Austrija mobilisala. Cazim je bio 'svips' i vrlo zivo razgovarao na madjarskom o ljepoti nase narodne poezije. Bio se toliko zanio da je - i ne osjecajuci to - uzviknuo na bosanskom jeziku madjarskom oficiru kojega je bio zagrlio:
'AMA, BOLAN, TI NE MOZES NI OSJETITI KOLIKO JE TU BOGATSTVO IZRAZA I SLIKOVITOSTI U STIHOVIMA: ÐULBEHARA POD ÐULOM ZASPALA, ÐUL SE TRUNI, ÐULBEHARU BUDI…'"
[Po kazivanju Saliha M. Efice iz Mostara zabiljezio i objavio Abdurahman Nametak u knjizi: "Musa Cazim Catic (studija)", Tešanj, 1965.]



14.01.2005.

Musa Cazim Catic


[i]

PJESNIK

Moje ce pjesme slijepci citati,
a gluhi slusati.
Ebu-Tajjib


Ja nikad n'jesam lazne rijeci rek'o,
Nit mog je skuta zemski dirnuo kal;
Sa moje lire vjecito je tek'o
Bozanske pravde i istine val.

Ja nikad n'jesam covjecijeg srca
Uvr'jediti mog'o u zivotu svom,
Iz moje duse samo ljubav vrca
Vas svijet se grije na srdascu mom.

U svetom hramu, gdje draga ljepota
S prijestolja zlatnog ko sunce sja,
Rasla su krila mladog mi zivota
U krugu vila rastao sam ja.

I zato ljudi preziru mene
I divljom vikom progone me svud -
I zato mene krasne mrze zene;
Ta ja sam pjesnik - ja sam covjek lud!

Tijelo su moje bacali po prahu
I moje duse gusili su dah,
Na pumuk vrelu krvcu mi sisahu,
Mlado mi srce cijepajuci ah!

O braco ljud! Cemu mrznja ljuta,
Cemu vas bijes i sav prezir taj?!
Ta s mog me niko ne odvrati puta,
Moj put je meni sto andjelu raj.

Ja n'jesam covjek sa ovoga svijeta,
Krilati ja sam u slobodi ptic,
U mome letu nista me ne smeta;
Ni zarki cjelov, nit ognjeni bic.

Ako sam kadgod rijeci proti vas reko,
Tom kriv je bio vasih grijeha kal
Sa moje lire vjecito je tek'o
Bozanske pravde i istine val.





JA SKLOPIO SAM OCI...


Ja sklopio sam oči
Pa sanak lagodan snijem,
Gdje tiho u gluhoj noći
Na krilu tvojemu mrijem.

Eros je viš nas se svio,
Držeći luk i strijelu,
Ti rukom pamučnom ti'o
Gladiš me po bl'jedom čelu.

S oka ti suza se lije
I mojoj po kosi kapa,
A uzdah s usni ti plije
Poput šumskoga slapa.

I srce taj šum mi sluša
K'o pjesmu serafskih krila;
S tim mi je šumom duša
U skladni ritam se slila.

Pa valom "kumovske slame"
U eden cvjetni leti,
O, al je slatko, Đulo,
na tvome krilu mrijeti.





LJUBAVI


O ljubavi, rajska kapljo bajna,
Čisto vrelo miline i čara,
O ljubavi, tajanstvena slasti,
Vrela iskro besmrtnoga žara!

Dok još bijah bezazleno čedo,
U kol'jevci sanjajući sánke,
Ko kroz maglu gledao sam tebe,
A u slici moje mile majke.

Tihom pjesmom ljuljkala je mene,
Cjelovima draškala mi lice,
I na žarke stiskala me grudi,
Lijevajući suze radosnice.

Pod tvojijem uzvišenim dahom
Rasla su mi golušava krila, -
Hej ljubavi, ti si prva meni
U životu hraniteljka bila!...

Kad sam bio nestašni dječarac,
Pun radosti i nevine šale,
Tvoja krila nosila su mene
Međ' dječicu - međ' drugove male.

Veselo smo smijali se tada,
A katkada i suzice lili;
Ali i plač i smijanje naše
To su samo tvoji zvuci bili!...

Ah, kad bijah vatreni momčuljak,
Što ga srce u ašikluk zove,
Po obzorju mladog mi života
Ti najljepše slikala si snove.

Prijestolje usred mojih grudi
Gradila si prvome sevdahu
I međ' jasne dizala me zv'jezde
Na svojemu toplome uzdahu.

Pa s tog visa sav sam svijet gled'o
Kao izvor sreće i miline;
Moja mladost - to tek odsjev b'jaše
Tvoga žara i tvoje topline...

Silni udes kad me čelik-rukom
Otrgnuo sa majčinih grudi,
Lutao sam po tuđemu svijetu,
Kao listak kad na vjetru bludi.

Viš glave mi pucalo je nebo,
A pod nogom zemlja propadala;
Al ti tad si kao anđ'o čuvar
Za svoje me krilo zaklanjala.

Ti i danas, o ljubavi mila
Čisto vrelo miline i čara,
Ti i danas na srcu mi goriš
Kao iskra besmrtnoga žara.

Ti si sunce na obzorju mome
Ti si mehlem mojih rana ljuti'
Tvojim cv'jećem, tvojim blagim sjajem
Svi su moji obasjani puti.





IMAGINACIJA


Oj, zašto li vazda sanja moja duša
O dalekom carstvu nepoznate Priče,
U sevdahu čeznuć, kao Huma-biće,
Mirisa i boja neviđenih ruža!

Zašto svake noći, kad sav svijet sniva
Zavodljive oči cvijetnih himera,
Kroz mrak u me gleda ko sv'jetlo jezero,
Gdje se naga pjesma kupa i umiva!

Ta zašto mi narav sanjarsku je dao
Bog, da kule zidam na sunčanoj grani,
Gdje su b'jele noći i rumeni dani!

Zašto, zašto, kad sam ko crv u prah pao,
Gdje koprenom crnom zbilja mi života
Sve te lijepe sanje uvija i mota?!





NOSTALGIJA


Daleko ... daleko iza devet gora
Kraj jedan spava, pun sviju ljepota;
Daleko ... daleko preko sinjeg mora
Pociva zemlja srece i zivota.

U njoj se cvijece svjetlobojno smije
I slavuj vjecno u sevdahu ludi -
To cvjece rosu moju ceznje pije;
Oj, da je s njim mi zakititi grudi!...

Vecer. U svojoj izbi cujem sada,
Gdje me iz mraka zove tajni glas
Tamo daleko preko sinjeg mora.
Nostalgicno Lunin drhturi talas,

Po njemu moja sjetna dusa pada
I plovi ...
Plovi preko devet gora,
Do jednih safirnih vilinskijeh dvora.





BALKIS


Rujine Sabe i sad pričat znaju
Priču iz drevnih biblijskih vremena
Kad no je Balkis u kraljevskom sjaju
Ravnala sudbom bezbrojnih plemena

Njoj sa svih strana prosci dolažahu,
Cjelivajući podnožje joj trona -
Puzavost njinu preziraše ona
I nogom srca gazi im u prahu.

Tek gordi sin je Izraelov znao
Likom joj svojim ispuniti grudi,
Kad s džinovskom vojskom pod Sabu je pao.

Ifrit je čežnje nju bliedu i niemu
Donio s krunom pod krilima k njemu
I rek’o: “Kraljice, robinja mu budi!…





JA CEKAM


Ja čekam vilu ljubavi i moći,
Što živi negdje u dalekom kraju,
U njenoj kosi plamna sunca sjaju,
A u očima pramaljetne noći.

Oh, ja ju čekam u neznanom gaju,
Smaragdno gorje gdje 'no ambru toči;
Cvjetnom će stazom tuda ona proći,
U vladarskom raskošu i sjaju.

Pod ml'ječnim grudma mi ljubav će don'jeti,
Na usnam' pjesmu, kakve niko ne ču,
Njen će mi cjelov dušu da posveti.

I ja ću tada bez grijeha i boli,
- Ko asket, koji tek ljubi i moli -
Snivati Eden i beskrajnu sreću...





MOJ ZIVOT


Gledao sam sjenku jednu
Gdje stazicom uskom bludi
Kroz mrak noći neizvjesne;
Tjerala je klika ljudi.

I bježaše žurno ona
Od te klike - pustog ruga,
A o pleću visio joj
Težak teret - crna tuga.

Bl'jedo joj je lice bilo
Kao listak svehle ruže;
Crna kosa lepršala
Slična tmini moje duše.

U dubini mutnog oka
Drht'o odraz ljutih rana,
Baš k'o iskra kad se gasi
U pepelu zapretana.

U vrh usni kočio se
Hladan osmijeh poput leda,
U njemu se zrcalio
Gorak život - sama b'jeda.

Gled'o sam je kako hrli,
Kako uskom stazom bludi,
Da ne čuje buku sv'jeta,
Da ne sluša viku ljudi.

S očiju je pogled žudnje
U visine plave slala:
Ljubila je vječno nebo,
A zemlju je prezirala!

Da, mrtav je za nju bio
Car zemaljski i ljepota
Da si zdravo, sjenko slaba,
Vjerna sliko mog života.





S HARFE MOJE


U mirisnom parku sjeđah
na izdahu bijela dana,
kraj srca mi počivala
harfa moja uspavana.

Po cvijetnim alejama
šuljale se noćne sjene
ko u dušu pjesnikovu
davne, mrske uspomene.

Ah, ja sam se tebe sjećo,
Šemso moja, moj ljiljane!
Sjećo sam se mrtve sreće
I ljubavi pokopane.

I niz moje blijedo lice
potekli su suza vali
i na mojoj lakoj harfi
tanke strune pokapali.

Pa ko miris s tvoje kose,
kad ga vjetri poraznesu,
s harfe moje uzdah - pjesme
po cvijeću padale su.





JEDNOJ BOGATASICI


Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti..

Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu
Oblakovi teske tuge vili.

Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.

Od djetinjstva udes me je vitllograve;
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!

Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!




LADY GODIVA


Na bijelom atu plemkinja je mlada
S prosutom kosom niz obla ramena
Jahala naga kroz ulice grada
Ko lijepa prica iz davnih vremena.

Ljudi i zene u cudu gledahu
Tu, nikad dosad, nevidjenu sliku.
Njen zenski stid je vuko se po prahu
Pod plocom bjelca kroz zaglusnu viku.

Ko kisa na nju sasule se kletve.
A svijet ne zna plodove te sjetve,
Svijet ne zna da je njena zrtva sveta.

Tek poslije cuse: plemkinja je htjela
Nagoscu svoga jasminskoga t'jela
Zaodjet golog oguljenog kmeta.





ZAMBAK


U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri
Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune
Ja taj miris zedno gutam
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije.





KLEOPATRA


Bijaše ona ko i druge žene:
Angj’o i demon, - skup kontrasta svih.
Život joj bio i buran i tih,
A ledenim ognjem gorile joj zjene,

Mržnju i ljubav što no prosipahu
Povrh Misira. Čas sunce, čas grom…
Mnogi Antonij klanjo se pred njom,
A mnogi robovi srcem joj vladahu

Za jedan vječni tren otrovne slasti
Žrtvom je njene uzburkane strasti
Tisuću palo muških života…

A nilske i sad pričaju sirene,
Da ona b’jaše ko i druge žene:
Svemoćna slabost i zla dobrota.





JUDITA


Mnogi je pjesnik u stihove svio
Vrline njenog djevičanskog srca,
Iz kojeg nekad žar zanosa kvrca,
U tmini kada Izrael je bio.

Jahveh je silni zborio joj s usta,
Jahveh je dušu prosvjetlio njenu -
I r'ječ joj iz sna Svetu Zemlju prenu.
Drhtnuše polja i sva brda pusta.

I kao zv'jezda, što u Kanan vodi,
Ona je tako svoj narod povela
Žugjenoj meti: spasu i slobodi.

I haljina joj lepršala biela
Ko st'jeg na čelu pobožnije četa -
Judita žena je velika i sveta.





JA N`JESAM SANJAR...


Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva,
Hreleci carstvu svjetlosti i moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi;
Tuzni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.





SAPHO


S ružom na usni, sa suncem u kosi
Kroz gaj maslinov šetala je ona,
Što vječno miri po cvijeću i rosi ...
I dvorila je lijepog Apolona:

Na struni lire drhtala joj pjesma,
Vječna i mlada ko i duša njena:
Stih svaki bio biserna joj česma
Magičkih boja, svjetala i sjena.

Platonske dušu punile joj težnje ...
A jednog dana - ili jedne noći -
Pastira nekog smutiše je oći ...

I od tad vazda kao kip od čežnje
S ružom na usni blijeda i bona
Megj' maslinama čekaše ga ona.





DA SAM ONAJ TIHI LAHOR


Da sam onaj tihi lahor,
Što u sabah puše
I omamni miris krade
S katmera i ruže:

Svake zore ja bih tebi -
Svom najdražem cv'jetu...
S tvoje kose mirise bih
Nosio po sv'jetu.

O tebi bih svakom pričo,
Nek taj svijet znade:
Kakvih draži, kakvih čara
Naš Istok imade!





NOC CEZNJE


Duboka muzika o veceri i noci
U mrke tonove nad gradom se sliva
I s nje se miris kamelija toci -
Daleka ceznja u mom srcu sniva.

Vise valova uspavane r´jeke
U plavu prazninu ginu sjene meke:
Tamnjanski dim sa zrtvenika Tuge...

I noc sanjiva, poput lijepe zene,
S ljubavnog bola sto place i vene
Promice tiho kroz baste i luge...

Ah noc je ovo moje ceznje duge!





JA SAM BOSNJAK


(Izdajici Avdi S Karabegovicu)

Ja sam Bosnjak - dican junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!

Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da,
da se Bosnjak lava boji!...

Majka me je Bosnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za cast ove casne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;

Da joj sluzim, kosto sluzi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dusmanskih
Bojnih koplja i handzara!

Na tvoj poziv, evo s`macem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj Tvojoj krvi,
Da tfijumfa vezem djelo.

S`Tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s`roda svoga,
Crnu ljagu - sto j`rodio
Izdajicu prokletoga!

Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Sto se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njine tare! - -

Al ` sto rekoh o mejdanu?...
Ne, nikada s`hrgjom takom:
Bosnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!

A Ti sakri mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mracno bjezi,
Izdajico roda svoga!

Jer nad Tobom rodnog neba
Zlatnog sunca placu zrake,
Place jasna mjesecina
I treptanje zvjezde svake,

Place svaki zemni atom,
Na kog Tvoja noga stane;
Svaka travka tebi klice:
Izdajica, nak propane!

Sakri lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na Te,
A znaj I to: Izdajicu
I pod zemljom klevete prate!...





U SEVDAHU


U sevdahu moja duša
Oko tvoga dvora l'jeta,
Tebe traži, Šemso mila,
Kao leptir majskog cv'jeta.

Hotjela bi amber-miris
S vilinske ti kose piti;
Ah, pusti je, ona će se
U tom milju utopiti!...

U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;

Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne...

U sevdahu srce moje
Tvoga toplog žara žudi,
Hotjelo bi da s' ogrije
Sred mlađanih tvojih grudi.

Daj pusti ga, na toj vatri
U pepeo nek se stvori
Smrt će njemu slatka biti,
U sevdahu kad izgori.





BOSNA ZUBORI


Bosna zubori; nad pitomim krajem
Andjeo mira siri laka krila -
I lahor pirka, ko da sitnom cvijecu
Misticne price sapce vecer mila.

Bosna zubori i - ko rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna zubori, a s barcicom mojom
Nestasno sitni igraju se vali;
- Ah, cini mi se, moj andjele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se sali.





NOTTURNO


O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.

U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv'jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.

A tamo za bujnim gajem
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,

Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvjetne trakove lije.





TVOJE OCI


Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -
Tu u vazi srca na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani
- Ko sunčana traka sa neba visoka -
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja.

I miris se njihov porazlije svuda -
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!


~~~~


YOUR EYES

My life is dark and deep room
Where the day's light, rarely, comes -
There, in the vase of heart, at the silent space -
The stern flowers grow without the strength and the sap.

Only sometimes that somnolent look of yours, Nidjar -
Like sun's ray from the high sky,
Comes to the window of my eye with all the power
To the room of life and feeds my flowers.

Then, all of my room is full of shine
And the flowers got the all-fascinating colors,
Like Amour joining them in the rainbow with the tears.

And you can feel their smell everywhere.
Your blue eyes have the all power in the world, Nidjar -
When they seating such a magical wonders!

Prevela: Maida Kulić





ASTARTA


Babelski silnik noću je i danju
Klećo na pragu njenih sobnih vrata,
Viseće bašte podigo je za nju
S lišćem smaragdnim i drvljem od zlata.

I sve na svijetu Bog što stvori liepo,
Sve to Astarti pred nogam' je teklo ...
Na njen je mig se palilo i sjeklo
I pr'jestolja se rušila u pep'o.

I pred nju jednog dovedoše dana
Čobana nekog iz judejskih strana,
Babelska boštva što, grdi i crni -

Pa čujte, kakva osuda je pala:
Astarta skut mu cjelivat stala:
- O daj me svojim ćebetom zagrni!...





MIRZI SAFVETU


Kad sam sinoć vidio te, o gazelo - dušo moja,
Na izvoru, gdje umivaš lice b'jelo - dušo moja,

U čas prvi nisam znao, da l' si vila il' hurija:
Tako me je tvoje čarno oko smelo - dušo moja.

Pramenje ti crne kose na lahoru njihalo se,
Poljupcem ti milovalo mramor - čelo - dušo moja.

Kroz kosu se nadizale dvije tople sn'jega grude
I ognjem mi opijale biće c'jelo - dušo moja.

Pa goreći silnim žarom, hotio sam tebi prići,
Razuzdano da obujmim tvoje t'jelo - dušo moja.

Al' ti si to opazila, pa ko srna odbjegnula,
A s tobom je moje srce odletjelo - dušo moja.

O vrati mi srce, vrati! Tvoj će tužni Ćazim moli,
Jer moje je poezije vrelo - dušo moja.





HIPATIJA


Sa pendžera Uranijina hrama
Promatrala je nebo noći svake
Sa zvjezdicama - povućena, sama -
Ašikujući. Skidala je trake

Dalekih sunca, da osv'jetli tamu
Viš rodne zemlje i viš Svete r'jeke...
Al kad je jednom radila u hramu,
Na papir mećuć čudne slovke neke,

U lance sape opskurna ju klika
I dovede u svete crkve mire...
Tu ispod bliedog Isusova lika

Djevičansko joj rastrgaše t'jelo,
A Nazarencu mrštilo se čelo:
- Zar tako ovdje moju ljubav šire?!..





ISLAMU


O Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su Tvoje svete misli,
Tvoje ime veličanstveno je!

Pred propisom uzvišenim tvojim.
Mudri razum u prašinu pada;
Zakoni su nepobitni Tvoji,
Tvoj šerijat vječita je pravda!

Mudrosti su veljih učenjaka
Nedobitne tvoje tajne svete,
Ti si luča čovječanskog spasa,
Ti si izvor znanja i prosvjete!

Ti si knjiga svenauke svijetle,
Ti si djelo vječitoga Boga,
Kojime je nav'jestio sjajni
Preporođaj svijeta cijeloga!

Ti me učiš svim djelima dobrim,
Ti me učiš časti i ljubavi,
Ti me učiš da za narod živim,
Čovječanstvu da član budem pravi.

Dok mi dani nevidovno teku,
U nepovrat od prošlosti tajne,
Mene blaže zapovijedi Tvoje
Svete one riječi veličajne.

Tvojih misli božanstvenih ja ću
Bit sljedbenik uvijek valjani,
Tvoju svetu zapovijed ću slušat.
A prezirat što Tvoj propis brani.

Oj Islamu, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su svete tvoje misli,
Tvoje ime veličanstveno je!

(1902)





HELENA


O njoj je svuda širila se priča
Preko zemalja i dalekih mora -,
Sred kolibica i mramornih dvora
Slavljahu čare junonskog joj bića.

Pa zar je čudo, što Parisa mlada
Dovede čežnja pred kapije njene?...
Ta same oči lijepe Helene
Više su vriedile od trojanskog grada.

I nju je junak ko idola sveta
Prenio preko Egejevih vala;
Al ciela na to digla se Helada ...

Na žrtvenik joj ljepoti je pala
Bezbrojna žrtva: devet punih ljeta
Krvca je tekla podno Troje-grada.





GEORGE SAND


Koketna dama pariških salona,
Utjelovljenje prpošnije hira -
O uzičici finih je manira
Vodila za nos bezbroj Salomona.

U boidoaru1 se njenu sastajahu
Artizma liepog mnogi svjetlonosci
I ruku mnogi prosili joj prosci,
I srca njina - igračka joj b’jahu.

Musset je pjesmom skute joj cjeliv’o
Chopin joj glazbom milost izmamljivo,
Al ona ostade hladna kao st’jena.

Žedna i željna žrtava i pliena
Muške je lovila dalje sred tenhane,
Stvarajuć nove ljubavne romane.





NA NOVO LJETO


Noć bajna hladnu zemlju grli,
A nebom bijeli mjesec hrli,
Uz njega zvijezde sitne sjaju -
A staro ljeto ide kraju.

Sve svojim velom sanak skriva,
I majka zemlja tiho sniva,
Tek moje oči u noć zure,
I moje misli svijetom jure.

I ponoć ide s novim ljetom
I dijeli dare ovim svijetom
Ja jedan darak ištem samo:
Oh, daj mi mira, mira amo!

Sad duhne vjetar jače, jače
I zuji tužno ko da plače.
Nad mojom dušom neveselom?
Il vrijedi plač taj svijetu cijelom?

Već prođe ponoć. Oči snene
Na počinak mi zatvorene.
Iza sna čujem: vjetar svira,
Iza sna jecam: Mira, mira...





HANSA


Njena je plesma sjenata oaza,
Gdje megj, paomam' sto izvora vrije,
Umornog putnika kad nanese staza
Da odmor nagje i da zulal pije.

I tad da baci mutne oči svoje
Pustinjom pješćanom dalekome kraju,
Gdje no života beduinskog boje
U svjema svojim nuaceama sjaju...

Hansu je rodio čador i sahara
Kraj pustog druma hitrih dromedara -
A hranila je granata oaza,

Njena kasida oblačak je kiše,
Što blagoslovom i mirisom diše
Vrh divljeg Nedžda i pitomog Hidžaza.





GLE, SNIJEG PADA


Gle, snijeg pada iz mutne visine
I stere zemljom svoje b'jelo platno,
A za oblačjem u moru od suza
Sunašce se je topilo zlatno

Ah! Mrka zima na olovnom krilu
Bez svijesti širom vasionom brodi;
I ledenim njenim opurena dahom
Priroda dršće ko šiblja na vodi.

Al ja ne dršćem; u grudima mojim
Imade jošte topline i žara,
To tvoje oko, tvoje žarko oko
Još bajne pjesme u mom srcu stvara.

I ja vjerujem, da mi smrt ne može
Uništit mojih zlaćanijeh snova:
Čista se ljubav ugasiti neće
Ni pod koprenom vječitih snjegova!





FITNET


U krugu pjesnika i umnih vezira
Fitnet spomenik otmenosti b’jaše,
U njenoj duši nježnost odsjevaše
Ko sunce u sred dubokoga vira.

Nju odgajala je dobra Melpomena
U krilu svoga amber - gjulistana -
I opojna je bila pjesma njena
ko tonovij srebrnog fistana,

Za čijim skutom po cvijetnoj stazi
S lukom i strielom Amor nekad gazi,
Da lovi srca matora i mlada.

Finijem gestom svoje ruke pune
Na harfi kad bi Fitnet takla strune,
Svi pjesnici bi zaniemili tada.





KARMEN SYLVA


Kraljica žena u sjaju i slavi,
Sjeni se mnogi klanjaju joj puci -
Skiptar i lira blješti joj u ruci,
Kruna i v’jenac na bijeloj glavi.

S krune i skiptra sunčan trak joj pada
I blagoslovom jedan narod grije;
Lira i v’jenac zvuk i miris lije
Vrh cjelog ljudstva. Njena riječ vlada

Srcima kao angjeosko slovo...
Njoj skiptar Mars je od svog ognja skov’o,
Apolon liru od svjetlosti svoje.

Pred tronom njenim muze dvoreć stoje,
A Klio prste cjeliva joj ruke:
Utjelovljene ideje i zvuke.





U TISINI


Mom pobratimu Mehmedu R.


Ko vedri obraz djevičanske Lade
Proljetni danak na zemlju se smije,
I zlatni Febo prirodi sa lica
Cjelove strasne žarkim trakom pije.

Lagani zefir po vazduhu struji
I dirka lišce vrh tananih grana,
Kao da pjeva tajanstvenu pjesmu
Ljubavi mile i proljetnih dana.

Pa s njena krila spuštaju se sanci
Nečujno tiho ko zelene niti
Okolo svuda - ah! ja ljubim sanke,
Ja vazda volim na tenhani biti.

Nemila vreva sto puta je dosad
Mlađahne moje pomutila grudi,
Stoput mi do sad zanijemila pjesma
U bučnom krugu mnogih gradskih ljudi.

Ah, ja sam slušo u toj bijesnoj buci
Truleža vihor, gdje nad njima puše,
Prljavi vali gdje nevinost dragu
Besvjesnom hukom kao cvijeće ruše.

Ah, ja sam gledo gdje se demon strasti
Nad ruševinom ideala ceri,
Pljujuć u obraz okovanom umu,
Ljubavi, pravdi, istini i vjeri!

Da si mi zdravo, o tišino sveta,
Čistote rajske o skrovište milo!
Pjesničko srce, srce puno bola
Sad se je evo u tvom krilu skrilo,

Na tvojim grudima da razgali tugu,
Da sanja sanke ljepote i slasti
Uz šapat lišća - ah, ja ljubim sanke,
Ja mrzim buku šumne ljudske strasti.





U PROLJECU


Na sunčanoj toploj traci
sašla s neba proljet mila
i zamamnim behar-cvijećem,
do i brijeg okitila.

Mali slavulj - pjesnik sreće
na tananoj pjeva grani
i pjesmicom sevdalijskom
budi život uspavani.

A ja sjetno na brežuljku
na goloj sam stijeni sio,
na srdašce kao magla
tužan mi se spomen svio:

Hej i moja mladost draga
čarna je i živa bila,
baš ko ova Božja narav
baš ko ova proljet mila!

I moje je srce bilo
ko slavujak mali što je,
u divne je pjesme vilo
ružičaste sanke svoje.

Al te sanke davno su mi
silni vjetri rastrgali
i uz njih su moju proljet
u grob hladni pokopali.

Pa mi sada mjesto pjesme
samo mukli jecaj bruji;
ah, moj život danas sliči
zimskom vjetru i oluji.





AFIJUNDZIJA


Na samoći samac sio, jer mu smeta društvo ljudi;
Sklopio je mutne oči, pa o plavom nebu sniva,
A olovna teška glava na trošne mu pala grudi;
Prašno lice crne zemlje hotio bi da cjeliva.

Na samoći samac sio, u ruci mu život pjani,
Ko prljava krpa dršće: bez razuma i bez duše;
Sv'jest i razum u koprenu crnu su mu umotani,
Kroz glavu mu samo puste ništavnosti vihor puše!

Na samoći samac sio, podbuhlo mu blijedo lice,
Na ognjištu svome pireć' kobni plamen crnih žala
Da, zlo svako i prokletstvo ispio je iz gidice,
Srce, dušu, krv i život gida mu je otrovala.

Na samoći samac sio i o plavom nebu sniva -
Hej, prestani, pjesmo moja, ne kidaj mu tihog sanka,
Jer kroz vale afijuna, dok mu mračni razum pliva,
Za njega je mrtva java, za njeg nema radnog danka!





NIGJAR


U peru ona srce svoje proli -
I sevdah vječni njenom krvlju piše
Stihove slatke ekstaze i boli,
Kroz koje mitska čarolija diše.

Riječ joj svaka - suzica je čista
Ljepote objavu što bojama zbori
Sa Manijeva umjetničkog kista…
Čežnjama mistike njeno njedro gori.

S visine svoga pjesničkoga trona
Spušta se megju svoje sestre ona,
Da vjerom duše klonule im kr’jepi.

Nigjar je apostol istočnije žena,
Ko b’jeli seraf vazda duša njena
Nad svetinjama haremskijem strepi…





SMRT


"Ejne tek'jun, judrik'jel - mevt" - Hadis


Sam sam u sobi - u mrkoj samoći; -
Preda mnom stala jedna sablast nijema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici drijema.

Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa -
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.

Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha -

Čuj, tupa usna tiho joj se miče:
- Ja vječito sam zagonetno biće.
Ruka mi ravna bešikom i grobom...





TEZAKU


Žarko se sunce na zrenik ispelo
Prosipljuć oganj po zemaljskoj kori,
Potoka bistrog usahlo je vrelo,
I vazduh trepti, k'o da nebo gori.

Pa mnogi ljudi, puni praznih želja,
Besvjestan život provode u hladu,
A Ti sretniče, pun slatkog veselja,
Sve svoje sile predao si radu.

I dok Ti mozak pod vrelinom vrije,
Dotle Ti ruke neumorno rade,
A s usni pjesma tiho Ti se vije,
Ko slatki odjek pregnuća i nade.

Na plodnom polju - svetištu tome
Plod Ti se blista blagotvornih djela,
Na žulju što no Ti ih stvaraš svome,
A krupnim znojem zalijevaš ih s čela.

I kad god znojem Tvoje čelo plače,
Onda se smiješit Božji rahmet stane,
Pa blago Tebi, moj dobri težače,
Skupine naše najvredniji člane!

Stoput ti blago!... U Tvom nastojanju
Spas je i sreća c'jelog roda Tvoga;
Daj pruži meni vr'jednu ruku, na nju
Da spustim cjelov poštovanja svoga!





OJ SUMICE MILA


Kad proljetna noćca diže svoje mreže tavne,
A sunašce blagorodno ljubit narav stane;
Kad rosica kao biser popada po travi,
A slavujak milom pjesmom bijeli danak slavi,
Onda moje srce mlado tebi širi krila,
Sa slavujem da popjeva, oj šumice mila!

Kad na zrenik sunce stupa, zrak kad trepti vreli
A u hladu jaganjci se odmaraju bijeli;
Kad pjesmicu kraj njih pjeva pastirica mala,
A vjetrić joj kosu njiše poput zlatnih vala,
Onda moje srce mlado tebi širi krila,
S potočićem da popjeva, oj šumice mila!

Kad sparina vrelog dana tiho iščezava,
A sunašce oči sklapa, da noćcu prospava;
Kad se s neba blaga večer ko djevojče smije,
A potočić slatke sanje u kajdice vije,
Onda moje srce mlado tebi širi krila,
S potočićem da popjeva, oj šumice mila!





ZIMSKA SLIKA


Zimska noćca zavitlala crni bajrak moći svoje,
Pa sa trona ledenoga besvjesno se sv'jetom krili.
Polja, gore bez života u tišini tamnoj stoje,
Katkad samo ko siroče ćuk zaplače i zacvili.

Mala varoš mrtva snije. Nigdje daha, nigdje sv'jeće.
Tek u jednoj kolibici, izdišući, tiho tinja
Mala vatra na ognjištu. Kraj nje hladan život teče
Monotono, suhoparno; ah taka je sirotinja!

Zamišljena sjedi žena, krpice joj kriju tijelo.
Dvoje gole siročadi na dršćućem krilu drži
Ko olovan težak oblak prekrila joj tuga čelo,
A niz lice suza teče, što ko živi oganj prži.

Imala je vjernog vojna, koj' na žulju svojih ruku
I na znoju krvavome pribavljao što im treba.
Dijelili su među sobom vedru radost, gorku muku
I bili su zadovoljni sa koricom suha hljeba.

Imala je vjerna druga, on joj bio život nada.
Na toploj mu ljubavi je grijalo se srce njeno.
Al godine gladne došle i sve bilo manje rada; -
A srce je bogataško okorjelo, skamenjeno.

I sumornog jednog dana klonulo mu čelo bl'jedo
U naručje vjerne žene, a sa suznog oka pao
Zadnji pogled ugašeni: siročad je svoju gledo
I u zadnjem uzdisaju posljednji im cjelov dao.

Sjedi zena kraj ognjišta. Bez prostirke i bez ruha
Golušava njena ptičad u krilo joj glave skrila,
Ah, toplote oni ištu i koricu hljeba suha - - - -
Nema hljeba, a vatru je ledna suza ugasila.

A na polju zima struji, pod krilom joj streha puca;
Silni vjetri ko pomamni svoju strašnu himnu viju...
Gdje su ljudi, što im srce za svog bližnjeg dobro kuca,
Tu kukavnu sirotinju na ljubavi da ogriju? -


* * *

Dan je bijeli iznad zemlje noćnog mraka digo mreže,
A u trošnoj kolibici kraj ognjišta razorena
Bezazleno dvoje djece smrznutijeh uda leže
I kraj njiha jedna majka sa suzama oblivena.

Bolno dršće vapaj ljuti, dršću duše s teške muke,
Ali zalud: gluh je svijet! To tek jedan pjesnik sluša.
Sirotinjo, hodi meni, na mom srcu ogrij ruke,
Jer toplo je moje srce, a vrela je moja duša!




[/i]

13.01.2005.

PABLO NERUDA

Pablo Neruda (pravim imenom Neftali Ricardo Reyes Bosoalto) rođen je 1904. i jedan je od plejade južnoameričkih pisaca svjetskog značaja. Kao njegovo najznačajnije pjesničko djelo kritika obično uzima knjigu Sveopći spjev (Canto general), u kojoj on upečatljivo govori o krvi i patnjama rodne zemlje, mada su među mladima popularnije njegove ljubavne pjesme. Kao mladić radio je u diplomatskoj službi u Španjolskoj, gdje se bio sprijateljio sa Lorcom. Bio je zagovornik Republike, i u knjizi Španjolska u srcu (España en el corazón) stihovima biblijske inkantacije opisao je dramu Španjolskog građanskog rata:

Generali izdajnici/ Pogledajte moju mrtvu kuću, pogledajte moju slomljenu Španjolsku/ Iz svake kuće izbija gorući metal umjesto cvijeta, iz svakog otvora ustaje Španjolska/ Iz svakog ubijenog djeteta raste oružje s očima/ Iz svakog zločina rađaju se meci koji će jednog dana pronaći vaša srca/ Hodite, pogledajte krv na ulicama!

Godine 1945. stupa u čileansku komunističku partiju, a nakon njezine zabrane kao egzilant traži utočište u Sovjetskom Savezu, pa potom u Kini. U domovinu se vraća 1952., a početkom sedamdesetih natječe se za predsjednika Čilea kao komunistički kandidat, ali ne dobiva glasove. Godine 1971. ide u Pariz kao čileanski ambasador, a iste godine dobija i Nobelovu nagradu za književnost.

Pablo Neruda umire u Santiago de Chileu dvije godine kasnije.





Dana 12.07.2004. , za proslavu njegovog stotog rodjendana (inace umro 1973.) u malom mjestu zvanom Isla Negra, u Chileu, na obali Pacifika, gdje je Neruda prozivio zadnje razdoblje svog zivota i gdje je bio pokopan, organizirana je velika proslava i tom prilikom je napisana najdulja pjesma, duga 2 km.





Primijećeno je da su ga njegov vulkanski temperament i vječita spremnost da na nešto reagira i da se za nešto bori, učinila iznimnim, ali kvalitativno neujednačenim pjesnikom. Neruda je za života objavio preko trideset pjesničkih zbirki, u kojima je prešao put od neoromantizma, preko nadrealizma pa sve do čiste borbene i propagandističke poezije. Nekritički je veličao blagodati sovjetskog komunizma i zbog toga bio hvaljen od zapadnjačke, tzv. salonske ljevice, a što su mu zamjerali protivnici i žrtve staljinizma. Evo što, primjerice, o Nerudinu političkom angažmanu piše poljski nobelovac Milosz:

"Pablo Neruda, veliki pjesnik Latinske Amerike, potiče iz Čilea. Prevodio sam njegove pjesme na poljski. Radovao sam se kad je uspio pobjeći iz svoje zemlje, pobjeći od hapšenja. Pablo Neruda je komunist. Vjerujem mu kad piše o bijedi svoga naroda i cijenim ga zbog njegova velikog srca. Pošto Neruda pišući misli na svoju braću, a ne na sebe, dana mu je kao nagrada moć riječi. Ali, kad ipak suprotstavlja ludilu kapitalističkog svijeta sretni, radosni život ljudi Sovjetskog Saveza, prestajem mu vjerovati. Vjerujem mu dok piše ono što zna. Prestajem mu vjerovati kad piše o onom što ja znam. (...)

Neka se veliki pjesnik Latinske Amerike Neruda bori za svoj narod. Zlo bi ipak bilo ako bi sve glasove koji do njega dolaze iz Centralne i Istočne Evrope smatrao za oznake zastarjelih nacionalizama i za gnjev uvrijeđene reakcije. Oči koje su vidjele ne trebaju biti zatvorene, ruke koje su dotakle ne trebaju zaboraviti kad drže pero..." (Zarobljeni um, 1953.)
DANI

13.01.2005.

Pablo Neruda


[i]

...U ovoj prici ja umirem
i umrijet cu od ljubavi
jer te volim,
jer te zelim,
ljubavi,
s krvlju i vatrom...










...


1


MATILDO, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se radja iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.

U tome imenu plove brodovi od drveta
okruzeni rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznata tunela
što se s mirisom svijeta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istrazi me, ako zeliš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

2


LJUBAVI, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok samo ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješam sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.





NE VOLIM TE JER TE VOLIM


Ne volim te zato sto te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mjera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.





NE BUDI DALEKO OD MENE


Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.





U UDARU TALASA


U udaru Talasa protiv nepokorna kamena
svjetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobodjena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zasljepljeni pokret morski.

Sjedinjeni ti i ja, ljubavi moja, cutimo,
dok more uništava svoje vjecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

Jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbjesnjele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.





POĆI ĆEŠ SA MNOM


"Poći ćeš sa mnom"-rekoh- i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala u tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom"- kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.





DIVNO JE LJUBAVI ZNATI


Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja





IZLAZIMO


Čovjek je rekao da i ne znajući
kazati pravo o čemu se radi
i bijaše ponesen, bijaše odnesen
i više ne izađe iz svog zavežljaja
i to je tako: mi stalno padamo
u neki bunar među druga bića
i dođe uže i vrat nam ovije,
drugo nam traži nogu i što možeš,
ne možeš nikud nego po bunaru:
od drugih ljudi nitko da nas spasi.

Čini se, niti govorit ne znamo,
čini se, ima riječi koje bježe,
koje odoše i ostaviše nas
sa svim zamkama i sa užetima.

I najedanput bude, i ne znamo
o čem se radi, ali smo unutra
i nikad više nećemo gledati
ko onda kad se igrasmo ko djeca,
ondašnje naše oči nestadoše,
iz drugih ruku rastu naše šake.

Zbog toga,kada spavaš, ti sam sanjaš,
slobodan trčeć kroz hodnike duge
sna jedinoga koji ti pripada,
i samo da nam ne ukradu snove,
samo da nas u postelji ne vežu.
Sačuvajmo sjenu,
da vidimo da li iz naše mrkline
možemo izaći i prijeći zidove,
osmotriti svjetlosti i uloviti je
i da nam tako jedanput za vazda
pripadne naše svakidašnje sunce.





LJUBAVI


Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.





ZEDj ZA TOBOM STO ME MORI U NOCIMA...


Žeđ za tobom što me mori u noćima gladnim.
Drhtava ruka crvena što se do tebe pruža.
Žeđ pijana, mahnita žeđ, šumska žeđ u doba suše.
Metalna žeđ plama, žeđ pohlepnih korijena.

Potom, kamo navečer putuju oči tvoje,
ako tad ne kreću mojima koje ih očekuju?
Prepuna si sivih sjena što na mene motre.
Majka me brojnim razumnim pitanjima optereti.
Odgovore na njih imaš. Prepuna si glasova.
Sidro si bijelo što se spušta u more našeg plova.
Brazda nemirna sjemena imena moga.
Da bude komadić moje zemlje na tvom tragu koji ne
pokrivaš.
Kada i kamo, bez očiju tvojih skitalačkih.

Stoga si žeđ i ono što je utažiti treba.
Kako te ne voljeti kad te i zato moram voljeti.
Ako je to brodsko uže, kako ga presjeći, kako.
Kako, kad su mi kosti kostiju tvojih žedne.
Žeđ za tobom, za tobom, đerdanu nježni i okrutni.
Žeđ za tobom što me noću poput psa grize.
Oči su žedne, čemu onda oči tvoje.
Usta su ti žedna, čemu poljupci tvoji.
Duša plamti tim žarom koji te voli.
Tijelo: razbuktali požar koji ti tijelo opeci mora.
Žeđ. Žeđ beskrajna. Žeđ što tvoju žeđ traži.
I nestaje u njoj kao u vodi oganj.





AKO ME ZABORAVIŠ


Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.





TIJELO ŽENE


Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,
slična si svijetu kada se daješ.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sâm kao tunel. Ptice su od mene bježale
I u meni započe noć svoju moćnu invaziju.
Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svoju praćku.

Ali stiže čas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ruže pubisa! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti
Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!
Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.





ZNAT ĆEŠ


LJUBAVI, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljeće.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjeće do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok samo ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješam sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

SJETIT ćeš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršćući mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeća zime.

Sjetit ćeš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šiprazja, mahnita korijenja,
začarana trnja poput mačeva.

Sjetit ćeš se rukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.

I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
pođimo tamo gdje nas ne čeka ništa
i nađimo sve što nas tamo očekuje.





TIJELO ZENE


Tijelo žene,skrovito čudo
nepoznato,u Tebi,
Ima li veće nježnosti,nego što je moja,
Dok spavaš...ljupka
U sjeni svoje svjetlosti??

Silazeći u Tebe,kao u ponornicu
Ponavljam imena cvijeća,
da bih Te objasnio:
Petunija,azalea,robinia,
Hispida....

Dok spavaš,ti se igraš,rijeko
U koju uranjam svoje ruke,
Rastužena i vječna.
Sa svojim šljunkom od sedefa i
Spaljene mahovine.

Ima li ljepše od Tvoje kovine,
Od Tvog voća,koje se nudi??
Ja sam brod što tone i što se ljulja
Između Tvojih obala.

Evo Te,pobijeđene i gole
Ali...
Tko će proći ispod slavoluka
S vijencem gorka lovora....??
U Tvom snu,i ja sam izgubljen
Zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore
Otvaram dio po dio Tvog tijela,
Što se ne razlikuje više od mene
U meni.
Jednako i jednako....samo!

Tu je i nevidljiva pjesma
Koja preobražava,
Sva Tvoja čuda u jedno
Uzdrhtalo na kiši.
I prokleto nebo,sto ranjava
Plače,
Iza Tvojih leđa....





GLADAN SAM...


Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snagu i zbunjuje me zora,
trazim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom sto klizi,
za tvojim rukama boje bijesne zitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
zelim ti jesti kozu od netaknuta badema.

Zelim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
zelim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njuseci sumrak
trazeci te,trazeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.





O LjUBAVI

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjećuješ me i uzlaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
blijedih zidova zatvorenog srca.

Nitko neće znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubav, tvoja usta, koža i svjetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiže trudnoću sjemena,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.





FAREVEL I JECAJI

1

Iz dna tebe, na koljenima,
dijete nas, tužno kao ja, gleda.

Zbog tog života što će u njemu gorjeti,
moraće da se vežu naši životi.

Zbog ruku tih, čeda ruku tvojih
moraće moje ruke ubijati.

Zbog njegovih očiju otvorenih na zemlji
vidjeću suze u tvojim jednog dana.

2

Ja to ne želim, draga.

Neka nas ništa ne veže,
ništa nek nas ne spaja.

Ni riječ što usnom tvojom zamirisa,
ni ono što rijeć nijedna ne iskaza.

Ni praznik ljubavi što nas mimoiđe,
nit jecaji tvoji kraj okna u kutu.

3

(Volim ljubav mornara
što ljube i odlaze.

Ostavljaju obećanje neko
I nikad ih nema više.

U svakoj luci po jedna žena čeka,
mornari ljube i odlaze.

Jedne noći sa smrću ležu
u ložnicu mora.)

4

Volim onu ljubav što se dijeli
između poljupca, kreveta i hljeba,

Ljubav što može biti vječna
a i prolazna može biti.

Ljubav što se želi odvojiti
da bi ponovo voljeti mogla.

Ljubav Bogom dana što se primiče
Ljubav Bogom dana što odlazi.

5

Više se moje oči neće očaravati tvojima,
više se moja tuga kraj tebe smirivati neće.

Ali, kuda god budem išao, nosiću tvoj pogled,
kuda god putovala budeš, nosićeš moju tugu.

Bijah tvoj, ti biješe moja. I šta? Nas dvoje sačinismo
krivinu puta kojim je ljubav prošla.

Bijah tvoj, ti biješe moja. Pripadaćeš onom ko te zavoli,
onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje sjetve.

Odlazim. Tužan sam, ali tužan sam uvijek.
Iz tvog zagrljaja odlazim. Put moj cilja nema.

…Iz tvog mi srca jedno dijete kaže zbogom.
A i ja njemu kažem zbogom, također.





SVIĐAŠ MI SE KADA ĆUTIŠ


Sviđa mi se kada ćutiš, jer kao da te nema,
a mene čuješ izdaleka, i moj te glas ne dodiruje.
Izgleda da su ti oči uzletjele
i da je poljubac zatvorio tvoja usta.

Kao da su sve stvari ispunjene dušom mojom,
izranjaš iz njih, prepuna duše moje.
Leptiru sna, nalik si duši mojoj,
nalik si riječi melanholičnoj.

Sviđa mi se kada ćutis i kao da si daleko.
I kao da jadikuješ, leptiru što gugučeš.
Čuješ me izdaleka, a moj te glas ne doseže:
pusti me da zaćutim ćutnjom tvojom.

Pusti me govoriti i ćutnjom tvojom,
poput svjetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom.
Poput noći si, sutljiva i zvjezdana.
Zvijezda ja ćutnja tvoja, tako daleka i srdačna.

Sviđa mi se kada ćutiš, jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si umrla.
Potom, riječ jedna i osmijeh dostatni su.
A ja sam veseo, radujem se, jer to nije zbilja.

*******

Draga si mi kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka,i glas te moj dira.
Tada mi se pričinja da su ti oči iščezle
i kao da je poljubac zatvorio tvoja usta.

Budući da je sve u svijetu prepuno moje duše,
ti izranjaš iz svega,prepuna duše moje.
Ti,leptirice sna,nalik si mojoj duši,
a jednako si nalik riječi što tugu znači.

Draga si mi ti kad šutiš i kad si kao odsutna,
Tad kao da se tužiš,leptirice što gučeš.
I čuješ me izdaleka i glas te moj doseže,
Pusti me ovako,da šutim šutnjom tvojom.

Pusti me da ti govorim također tvojom šutnjom,
svijetlom kao svjetiljka,priprostom kao prsten.
Ti si mi poput noći,stišana i ozvjezdana.
Šutnja ti je od zvijezda,daleka i bezazlena.

Draga si mi kad šutiš jer si kao odsutna.
Daleka i tužna,kao da mrtva snivaš.
No tada jedna riječ,jedan osmijeh je dosta
da opet budem radostan,radostan što si živa.





MOJA SI SADA


Moja si sada. U mom snu svoj san odmori.
Ljubav, bol, muka, sad mogu usnuti.
Noć kruži na svojim nevidljivim kotačima,
a ti pokraj mene čista kao jantar usnuli.

Nijedna više, ljubavi, neće spavati u mojim snovima.
Ići ćeš, ići ćemo zajedno vodama vremena.
Neće nijedna putovati sa snom sjenama,
samo ti, uvijek životna, uvijek sunce, uvijek luna.

Već su ti ruke otvorile ljupke pesti
i propustile nježne znakove nejasne poruke,
a oči ti se sklopiše kano dva krila siva,

dok ja slijedim vodu što nosiš i koja mene nosi:
noć, svijet, vjetar razmrsuju sudbu svoju,
a ja sada bez tebe drugo nisam doli tvoj san.





OVE NOCI


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: "Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".

Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene veilke nepomicne oci.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini neko pjeva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Kao da je hoce pribliziti moj je pogled iste.
Moje srce je iste, a ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako je dug zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovo stihovi posljednji koji za nju pisem.





SRCU MOME


Srcu mome tvoje su grudi dovoljne,
a slobodi tvojoj pristaju krila moja.
Iz usta će mojih nebu stići
sve što bijaše uspavano na duši tvojoj.

U tebi je svakodnevna iluzija.
Dolaziš kao rosa cvjetnim krunama.
Tvoja odsutnost obzorje potkopava.
Vječno poput vala bježiš.

Rekoh da si pjevala na vjetru
kao borovi i kao jarboli.
Poput njih si uzvišena i šutljiva.
I namah se rastužiš, kao pred putovanje.

Prihvatljiva si poput puta znana.
Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni.
Probudih se, i ponekad se sele i bježe
ptice što su ti u duši spavale.





KAKO TE PREDOSJETITI


Kako te predosjetiti
u trenucima turobnim
natovarenim odbojnošću
svih gorčina
uzdisaja.

Dajući mi užitak
tvoje bijele ruke,
dajući mi odanost
tvoje jasne oči,
sramežljive i tople.

... I, kako predosjetiti
veseli osmijeh
tvojih svježih usana,
tužan osmijeh
mojih starih usana.

U trenucima dugim
moje odbojne tjeskobe
osjećam da ničeš
iz tužne tišine.
Kako te predosjetiti,
kako te predosjetiti?





NA MOME SUTONSKOM NEBU


Na mome sutonskom nebu ti si poput oblaka
i tvoja boja i oblik su onakvi kakve želim.
Moja, moja si, ženo usana slasnih,
moji beskrajni snovi u tebi žive.

Svjetiljka duše moje rumenilom ti boji noge.
Moje vino trpko najslađe je na usnama tvojim,
oh, žetelice moje sutonske pjesme,
kako te moji samotni snovi osjećaju mojom.

Moja si, moja, i ja kličem u popodnevnom
povjetarcu, a vjetar pronosi moj udovički glas.
U dubini očiju mojih ti loviš, tvoj noćni
pogled se zaustavlja poput vode tvog otimanja.

Zatočenica si u mreži moje muzike, ljubavi moja,
a mreže muzike moje kao nebo su široke.
Na obali tvojih tužnih očiju duša mi se rada.
U tvojim tužnim očima početak je zemlje snova.





NOĆU


Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.

Prolazu noćni, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskoga grožđa
Točnošću nekog neredovita vlaka
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.





KAD TVOJE OCI NE BI IMALE BOJU MJESECA..


Kad tvoje oci ne bi imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila zuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pijesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve zivi zato da bih ja zivio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome zivotu vidim sve ono što je zivo.





KAD UMREM


Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju




[/i]

12.01.2005.

SAFVET-BEG BASAGIC

Safvet-beg Bašagić rodio se 6. maja 1870. Godine u Nevesinju. 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. slušao je orijentalne jezike i historiju na Bečkom univerzitetu.

Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama ( Trofanda iz hercegovačke dubrave ), a tada piše i prve znanstvene radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar . Od 1900. do 1906. radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji. 1903. osniva društvo Gajret , a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub . 1907. pokreće list Ogledalo , a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi disertacije Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je odbranio 1910. godine. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.





BIOGRAFIJA SAFVET-BEGA BASAGICA
Muhidin Dzanko


Ako postoji neko ko svojom osobom moze istinski simbolizirati i autenticno reprezentirati bosanski begovat, kako u njegovoj pozitivnoj, tako i u negativnoj sociopolitiloskoj dimenziji, onda je to bez ikakve dvojbe Safvet-beg Basagic. Za njega pripadnost begovatu nije bila tek puka titularizacija i sentimentalna uspomena na svijetlo aristokratsko porijeklo njegovih slavnih hercegovackih predaka (i sa oceve i sa materine strane), vec je to bila Safvet-begova sudbina; njegova zivotna filozofija; temeljni svjetonazor; humanisticko i politicko opredjeljenje; osnova kulturnog, prosvjetnog, umjetnickog, znanstvenog i intelektualnog djelovanja.
BIOGRAFIJA DALJE...





"Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima."
(Safvet-beg Bašagic)





12.01.2005.

Safvet-beg Bašagić



[i]MOJA TAJNA


Srce moje za kim gori?
Za kim čeznu slabe grudi?
Ko mi dušu tako mori
Da obamre, da poludi?

E, to ti je moja tajna,
Koju nikom kazat neću;
Ma sve bilo naopako!
Sa tom tajnom umrijeću.

Majka mene često pita:
"Šta je tebi, dragi sine?
Ta daj kaži barem majci
Za kim tvoje srce gine?"

Ne pitaj me, mila majko,
Ne muči mi jadne duše;
Džigarice crne gore,
A bijele već se suše.

"Kaži tajnu svojoj majci,
Da ti rani lijek traži,
Jerbo majka svojom njegom
Polovicu boli blaži."

Ne, ne smijem, prođi me se!
Od straha me groza hvata
Reći tebi mrsko ime
Najmilijeg meni zlata.

Na to majka rukom mahne,
Pa okrene milu glavu,
A ja svrnem tužne oči
U zelenu čemin-travu.





POLJUBAC


Ja ne pojmim istočnu uljudbu,
Koja brani poljubiti luče,
Ako znade šta golub zahtijeva
Kada pokraj golubice guče.

Poljubac je nedužno uzdarje,
Što ga golub golubici dade,
Da gukanjem otkrivenu ljubav
Pred prirodom svečano priznade.

Ja se u tom s istokom ne slažem,
Već za pjesme poljupce zahtijevam,
To i tebi evo, Zlato, kažem,
Ako želiš da te ja opijevam.

Daj poljubac, više ga ne štedi,
Da ti pjesmu u zanosu pojem,
Što iz duše žarke se cijedi,
Kad zadršće na poljupcu tvojem.





KRATAK PREGLED MOG ZIVOTA


Pedeset je i pet ljeta prešlo preko moje glave, -
Od kako sam ugledao našu Velež, sveto brdo,
Gdje no sure orlušine nepristupna gniezda prave,
Gdje no Hata sa preslicom i s garovom čuva krdo.

Pedeset je i pet ljeta prošlo meni ko u kinu,
Gdje sudbina ko umjetnik senzacije svoje reda –
I filmove vazda nove iznosi na svietsku binu,
Da pomnome gledaocu zastanuti nikad ne da.

Od Adema pa do danas nije vrieme iznielo
Na svietsku pozornicu užasnijih scena, slika
Kao mome naraštaju, koji sve to gleda smjelo
I ne pazi ništa poput fanatična mučenika.

Ispričati, šta zapamtih - to bi bila priča duga;
Vladari su postajali podanici svoje raje,
A bogati gospodari biedne sluge svojih sluga –
I taj problem - u povijesti nečuveni - i sad traje.

Slušao sam Salih hodžu Zeničaka, kako vazi:
”Ko bank-note sobom nosi, a na njima ima slika
Da mu namaz sahih nije, da mu meleć ne zalazi
U dom.Toga i Bog mrzi ko idolopoklonika”.

Gledao sam i Džindžiju, gdje budalam pušta brade
I gajtane na tozlukam izvjedljivo okom broji
S ćursa viče: ”Šeriatska ustanova da imade:
Kako mora svaki muslim da odielo sebi kroji”.

Negda Bosna pod bajrakom Gradačačkoga kapetana
U borbi je protiv fesa žrtvovala mnogo krvi,
Pa šta smo sad dočekali djeca istih muslimana,
Natječu se ko će od njih ustaknuti šeir prvi –

Što-šta nešto odigra se u mom vaktu i zemanu;
Što vjerovao niko nije dogodi se preko noći.
Nesta traga mešihatu, hilafetu i sultanu,
Nema više svetih lica, da dijele svete moći.

Što državi progres krči, Kemal paša to ne štedi, -
On predlaže, a narodno predstavništvo sve usvaja.
Ženi skide valu s lica i s mužem je isporedi,
Da u pravu i slobodi djecu ragja i uzgaja.





NA PRIJESTOLJU SJEDI SULTAN


Na prijestolju sjedi sultan, silni Ekber car,
a do njega mlad vezire, mladi Behmen-han.
"Kazuj meni mlad vezire, imena ti tvog,
ko ti dade zlatne kljuce od harema mog?"
"Dala mi ih seja tvoja i poljubca dva,
a do zore kol'ko bjese ni sam ne znam ja!"
"Znas li bolan mlad vezire, snasao te jad,
da ce dzelat glavu tvoju odrubiti sad?"
"Cekaj malo, saslusaj me, ja sam svemu kriv,
ja je ljubljah, ljubit cu je, sve dok budem ziv!
A sad cini, sto ti drago, na volju ti bas,
ili da mi seju dades, ili samrt das!"
Na te rijeci skoci sultan k'o razjaren div,
mir zavlada, k'o da niko ne imade ziv!
Dok najednom zazubori milostivi glas:
"Ljubite se, sultan Ekber, blagosilja vas!"





JA I ONA


Ja

Što me tako tužno gledaš,
Umiljato janje moje?
Ja da nebo smiluje se,
Pa usreći i nas dvoje.


Ona

Kakvo hoćeš smilovanje,
Ko će nama naklon biti?
Nebo, da je do sad htjelo,
Moglo nas je usrećiti.


Ja

Nemoj, dušo, očajati,
Sve će biti što se sprema!
Osim vjere u providnost
Drugog lijeka nama nema.


Ona

Vidiš ovu krasnu ružu,
Al’ je nježna, al’ je mila!
Znadeš, Mirza, da sam i ja
Ko ružica nekad bila.


Ja

Jesi, dušo, al’ si i sad
Divna kao gorska vila;
E bi krasom i ljepotom
I Jusufa zadivila!


Ona

Čini ti se, al’ da znadeš
Kakove me boli pate,
Srce bi ti zadrhtalo
Nad jadima tvoje Zlate.”


Ja

Želio bih da te tješim,
Ali kako, sam ne znadem,
Vidiš i sa svojim srcem
Dosta posla da imadem.



Zgledasmo se. U pogledu
Odgovor je jasan bio.
Šta je htjela meni reći,
Ja sam odmah razumio.

I zadrhto kako više
Zadrhtati nigda neću.
Taj odgovor kao tajnu
U grob hladni ponijeću.





SJAJ MJESECE


Sjaj, mjeseče, sunčeva ti sjaja,
De mi stani oku na vidiku,
Da ja vidim kroz demirli pendžer
Kraj đerđefa svoju dilber-diku.

Je li mi se promijenila mlada,
Otkako je mene ostavila?
Je li jošte svježa ko ružica,
Kao što je lanjskog ljeta bila?

Il' je mlada opala od jada
Što je Mirzi vjeru prekršila?
O, da znade da mi je sad draga,
I još draža, već je prije bila!

Kad bi htjela, pa me razumjela,
Uz druge bih žice zapjevao,
A ovako jaditi se moram,
Jer sam sreći u nemilost pao.





KRATAK ODGOVOR


Čudno ti se čini, - je li? -
Kako crni Mirza pjeva,
I u dušu djevojačku
Svoje pjesme ulijeva?

Ako mu je crna koža,
Duša mu je sjajna, čista,
Čišća nego drobni biser
Što se na tvom grlu blista.

Čudno ti se čini, - je li? -
Što priroda vječna neće
Da u bijeloj ilovači
Mirisavo cvate cvijeće.

A meni je opet čudno,
Ko ne znade, što ne šuti,
Da sve nije pravo zlato,
Što se sjaji, što se žuti.





DOK JE...


Dok je tvoga đula - ne gledam rubina,
Dok je tvoga vrata - ne gledam jasmina.

Tvoje grudi - moja pjesma nečitana,
Tvoje lice - moja knjiga netiskana.

Moji su almasi - mali prsti tvoji;
Što je moje, niko ne smije da svoji.

Tvoja merdžan-usta više slasti daju
Nego Kevser-vrelo u božanskom raju.

Miris, što ni amber, ni mošus, ni ruža
Ne imadu, meni tvoja kosa pruža.

Gazeline oči svaku cijenu gube
Pram očima tvojim, kad pospano ljube.

I ja sâm se, Leilo, vas u milju gubim,
Što sam stvoren da te bar katkad poljubim.





KNJIGA ZIVOTA


Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.

Nije za te - reče - ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.

Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah - teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!

Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!





MOJE SUZE


Mnogome je zagonetka,
što u mene nema suza,
što se nikad ne rasplače -
obijesna moja Muza?

A ja ne znam što bih plako,
kad napretek suza ima?!
Jer je rekbi plač prirođen
svima novim pjesnicima.

Ta i meni katkad udes
u pohode tugu spremi,
i u njenoj prisutnosti
moja Muza zanijemi.

Moje suze nijesu voda,
što ih puki slučaj mami;
moje suze - to su moje
zdrave duše, dragi kami.

Samo onda proliju se
niz obraze tamno blijede,
kad se stoput kroz koprenu
čiste svijesti procijede.

Moje suze rijetko teku,
al kad teku onda prže;
moje lice, dušu peku
od magijskog ognja brže.

Ko ih ne zna cijeniti,
drzovit je - Bog mu prosti!
Jer su suze Bekri-Mirzi
prijeki mehlem u žalosti.





JEDNOME KRITICARU


Ti koji ne znaš ozbiljna Arapa,
Ti koji ne znaš Perzijanca bludna,
Ti koji ne znaš Turčina-bekriju
Tebi neće prijat - moja pjesma čudna.

Ti što ne ćutiš djevičanske boli
Narodne pjesme iz naših krajeva,
Koju Mujo Fati pod pendžerom pjeva, -
Tebe moja pjesma nigda ne zagr'jeva.

Što da je čitaš, da se dosađivaš,
Kad ona za te nije ispjevana,
Već za gondže-Muju da je dilber-Fati
Popijeva uz žubor bistra šadervana.

Pusti je u miru! Kad te ne zanima,
Ima je ko čitat, jer naš svijet nije
Pokvario ukus s "pjevanijom novom",
U njemu još tinja iskra poezije.





STA SE MUCIS


Sjajni mjesec polagahno
po plavom se nebu šeće,
a bezbrojno zlatno zviježđe
u kolu se s njime kreće.

Noć je vedra kao staklo,
sve bijaše tiho, mirno,
samo katkad blagi lahor
ružino bi lice dirn'o.

I trg'o me iz prošlosti
o kojoj sam slatko sniv'o,
sjećajuć se, kad sam sretno
i živio i uživ'o.

A sad? - Sve je spomen-slika
na minule negda dane,
nit znam živit, ni uživat,
misli su mi rasijane.

Sto pitanja za opstanak
po mutnu se mozgu vrti,
svako znanost riješit može,
sjem zadnjega: o samrti.

A kada mi to pitanje
nehotice na um pane,
čini mi se kô da neko
u blizini zborit stane:

Šta se mučiš, jadni mrave,
što po crnoj zemlji gmiže?
Zalud su ti misli, sprave,
znanost dotle ne dosiže.

Ovaj svijet vasioni
tvornica je Božjeg čuda,
gdje strojeve mijena goni
bez napora i bez truda.





JESENSKI UZDASI


Sjedi djeva pod uvelom ružom,
Na ruku je naslonila glavu,
Čarne oči oborila tužno
U blijedu djetelinu travu.

Sjedi djeva pod uvelom ružom,
A misli joj po svemiru lijeću,
I mlađana neprestano sniva
O proljeću i šarenom cvijeću.

"Kad ćeš doći, mileno proljeće,
Da oživiš drveće i cvijeće,
Da okitiš polja i livade,
Da moj dragi po njima se šeće.

Onda bih ga ja vidjela mlada
Ne u hefti već svakoga dana,
Tamo doli u zelenoj bašči,
Kako šeće oko šadrvana.

A ovako, ja ga vidjet neću
Pod pendžerom ni u mjesec dana,
Dođi, dođi, mileno proljeće,
Dođi, dragi, željo uzdisana!"





PRVOJ LJUBAVI


U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.

Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš - hoće l' suze teći?

Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.

Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.

O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.





POD JORGOVANOM


Vezak vezla moja dilber Zlata
Do po dana nasred djulistana,
Na šiltetu u debelu hladu
Pod grancicom mavi jorgovana.

Cistom srmom i žutijem zlatom
Na jagluku milo ime piše,
Koje ona žarom srca ljubi
I vjeruje da za njega diše.

Vezak veze, a uz to popijeva:
Rumen-ružo, ako Boga znadeš,
Kada Mirza u djulistan dodje
Da mu selam od mene predadeš.

Još mu kaži da sam ga cekala
Od sabaha taman do po dana,
Cekajuci jagluk mu navezla
U debelu hladu jargovana.

Ah, još molim ovaj cjelov žarki
Što ostavljam na listicu tvome,
Da ga predaš, kada amo dodje,
Srcu, duši - ašikliji mome.





MOJE SRCE


Ako misliš da je srce moje
kano srce šarena leptira,
s jednog cvijeta da na drugi lijeta,
ne imajuć nigdje živa mira -

Ti se varaš, ti me ne poznaješ;
ja sam vrsta nebeskog leptira,
štono tisuć raznije sokova
iz jednoga cvijeta pobira.

Moja Leilo, moj mirisni cvijete,
Mirzu samo jedan miris draži,
a taj miris u tvojoj je duši;
Leptir-Mirza drugoga ne traži!





SKROMAN POZIV


Sa mirisnog stabla već se behar rune;
Vrijeme je pića, nek se čaše pune!

Hodi, Leilo, hodi, već se bršljan svija
Oko vitka stabla mednih šeftelija.

Hodi, Leilo, hodi, već i slavulj poje,
Da se veselimo s njime i nas dvoje.

Da mezetim s tvojim poljupcima piće,
Da zasladim s tvojim razgovorom žiće.

Da razgonim brige gledajući u te,
Da životu svome tražim nove pute.

Po starome putu ne da mi se ići,
Makar da ću s njime do Edena stići.





ZIVA USPOMENA


Ne znam kada,
al i sada
još se sjećam živo,
da sam jednom na tvom krilu
slatki sanak sniv'o.

Noć je bila
tiha, mila,
kao mlada djeva,
kad opazi svoje dragče,
da blizu popijeva.

Tek se čula
tanka frula
pastirčeta mlada,
kao sila, koja svima
stvorenjima vlada.

Ja sam sluš'o,
mila dušo,
melodije tajne,
gledajući tvoje lice
i zvjezdice sjajne.

Ruža mirnu,
zefir pirnu,
zaleluja granje,
a ja zaspah na tvom krilu
moje milovanje.

Gdje sam bio,
šta sam snio,
ako ćeš da znadeš,
treba, Zlato, da mi za to
dva poljupca dadeš.

Sklopih oči,
a s istoci
doleprša vila,
pa me uze, milče moje,
na mekahna krila.

I odleće
gdje proljeće
od iskona vlada,
te me spusti na obalu
bistra Roknabada.

Gdje djevojke
milopojke
đulistane krase;
gdjeno divna Ernevaza
košutice pase;

Gdjeno vida
Anahida
zaljubljene duše:
čistim medom iz cvijeća
i mirisom ruže;

Gdje vesele,
kô gazele,
po zelenom gaju;
lete vile i poljupce
pjesnicima daju;

Gdje u slavi
i zabavi
sve se burno kreće;
gdje veselja dovijeka
nestanuti neće.

Tu sam bio
i vidio
sve ljubimce muza:
i Hafiza i Urfiju
i starca Ferdusa.

Skupa sjede
i besjede
o ljepoti djeva;
svaki svoju ašikliju
slavi i opjeva.

Jedni hvale
ruke male,
drugi oči vrane,
treći lice i usnice
parom prorezane.

Kad pred svima
pjesnicima
dođe red i na me,
da opjevam tvoje čare,
što mi srce mame.

E sam htio
da sam smio,
od drugijeh žena,
reći da si remek-djelo
Božijih stvorenja.

Ali tebi,
da što ne bi
učinio krivo,
ovako sam tvoje krase
opisao živo:

Sevli stasa,
tanka pasa,
kao vita jela;
dva obraza, ko dva đula
sred snijega bijela

Kad sam, djevo,
još opjev'o
tvoje sjajne prame,
svaki reče: "Oh, tri puta
poljubi je za me!"

Sad je hora,
kad se mora
vršit obećanje:
zato daj mi sto cjelova,
moje milovanje!





SEVDALIJJE


Stoj, i ne plaši se, moj idole p'jani,
Da jedan čas od te časovite noći
Proživimo ovdje s mirom - na tenhani.
Nestalan je svijet, sve će bit i proći.

Ko zna, možda sad smo na raskršću puta!
Ko zna hoćemo l' se više igda sresti
U svijetu, kud kob i po noći luta
Tražeć gdje će koga u sreći pomesti.

Veleban je azil u prirode krilu,
Kad se u njem' duša mahmurna odmara!
A ljubav u tome tihome azilu
Časak rajske sreće i užitka stvara.

Stoj, i ne zapaj se! Vrijeme će doći
Kada ćeš se kajat što nijesi htjela
Slušati me; jer će sve biti i proći:
Ti, i ja, i mladost, zar i radost c'jela;





JANJE MOJE


Janje moje, šta ćeš da ti dadem
Za čarobne tvoje oči vrane,
Za obrve i za trepavice,
Za usnice parom prorezane?

Hoćeš dušu iz bolnoga tijela,
Hoćeš srce iz raspuklih grudi,
Hoćeš gusle što pjevaju pjesme,
I gudalo štono samo gudi?

To je moje najmilije blago,
Pa sad biraj šta je tebi drago;
Srma, zlato kod mene ne vrijedi, -
Srma crni, a zlato blijedi.





BEKRIJSKA IDILA


"Jedan pjesnik, kakav bio - da bio,
stvorenje je koje zaslužuje da se
s njime lijepo postupa."

Namik - Ćemal



Predgovor

Moje srce igračka je žena;
Žena, koja s njim se šalit znade, -
Za nju uvijek zabave imade.


Uvod

Ljubav je ptica, koja gnijezdo vije
U grudima pjesnika - bekrije.
Ko želi da se na ljubavi blaži
U Mirzinoj pjesmi neka je traži!
Tamo su Leila i Azra i Zlata
Urneci pravi Parnas-Harabata.


Posveta

Vaš je život samo niz spomena,
Kojih čovjek ugodno se sjeća;
Ovaj spomen neka tvoga žića
Niz predugi za zrno poveća,

Da si negda i u Bosni srela
Bijesno ture, što se pokorava
Čudnoj moći koju narav stvori
U dubini tvoga oka plava.


I

Il je silnik, ili je nesreća -
U pjesničkoj, odabranoj kasti
- Pjesnik koji ljubav ne osjeća
Prama ženi - pram izvoru slasti,
Ili nije pjesnik ustinu.

Tako Mirza mudruje i mnije,
Jer kad vidi jednu lijepu Linu,
U duši mu more uzavrije
Vrućeg čuvstva i zanosa sveta.

Žarke misli u glavu mu sinu,
Pa na krilu pjesničkog poleta
Na vrhunac srca mu se vinu;
I tude se na vrelu ljubavi
Nižu u stih ko biseri pravi.


II

Zar je čudo ako Mirza gledajuć posrne;
Oči plave, kose crne i obrve crne?

Lice-snijeg, zubi-biser, a grudi bijele
I pobožnom Edhemu bi pamet zanijele.

Kroz usnice i đulove kad još krv zarudi,
Ko bi mogo sve to gledat', a da ne poludi?

Ja ne mogu nego odmah na mjestu prevrnem
U pameti - i ne pazeć kud idem - posrnem.

I budalim kad me jato djevojaka kruži,
A lijepa krčmarica hladnim sektom služi.

Nu ipak se našlo ljudi kojim bješe krivo
Što sam sinoć dva-tri časa bekrijski uživo.


Ispovijed

Što ko hoće - ja mu izbor dajem -
Neka bira za svoga kumira!
Nu nipošto ja ne obećajem
Da će naći u izboru mira,
Ako njemu nisu ideali
Mile cure i puni bokali.


Epilog

Baška ljubav - baška milovanje.
Mirza ljubi kad mu srce ljubi,
A miluje kada ašikuje.





GAZELI


1.

Iznad mene vedro nebo ko pučina plava,
Ispod mene ravnim poljem talasa se trava.

Oko mene po đulbašči cvate šarno cvijeće.
A preda mnom rumeni se malvazija prava.

Pokraj mene za trpezom sjedi moje zlato
Kroz pô oči na me gleda ko kad srna spava.

U daljini prate frule veselih pastira
Bleku janjad i ovaca, riku telad, krava.

Pijem vino, gledam dragu i mirišem cvijeće,
Slušam frulu kako stado divno natpjevava.

Budućnost me ne zanima, za prošlost ne marim.
Oboje je za me sanak, a sadašnjost java.

Živi, Mirza, i uživaj dok te sreća služi,
Da te s jutra od kajanja ne zaboli glava!


2.

Dođi, Azra, ne plaši se, - dođi bliže amo!
Jedno drugom svoja čuvstva da ispovijedamo.

Dođi bliže, - ne plaši se, zlatokrila vilo!
Da oduška milovanju jedan časak damo.

Sjećaš li se, ah, imade već godina dana
Pogledima svoja srca kako otkrivamo.

Sati, dani i mjeseci u nepovrat grede
Kako se mi zagledamo, a još se ne znamo.

Vrijeme je upoznat se i otkrivat misli,
Ako nije još vrijeme da se cjelivamo.

Stih do stiha evo Mirza gazel ti naniza,
I kasidu nizaće ti - samo dođi amo!


3.

Kud Zulejhu vode želje mlade,
Kad se oku Azizovu krade?

- Ide robu u sobi zrcala,
Da svog tijela živu sliku dade.

Sa svih strana da stotine Eva
Krasni Adam pred sobom imade.

Šta bi bilo, ako Mirza Safvet
Svojoj Azri pitanje zadade:

"Što je Jusuf u nemilost pao
Kod Aziza i misirske vlade?

Nek ta tajna konačno se riješi
Da filistri ne čupaju brade.

Kaži, Azra!" - Ona diže glavu,
Pa će poput sramežljive mlade:

"Mirza, uzrok Zulejhine spletke
Svaka žena vrlo dobro znade,

Samo neće nijedna da kaže,
Nek sofije dalje se inade.





ZAR JE DUSO


Zar je, dušo, pogoditi teško
Zašto cvate mirisavo cvijeće? -
Ono cvate da se leptir mali
Oko njega lepršeći šeće.

Zar je, dušo, pogoditi teško
Što u zoru cvatu rumen-ruže? -
One cvatu da bulbuli mali
Oko njih se lepršeći tuže.

Zar je, dušo, pogoditi teško
Zašto raste umiljata djeva? -
Ona raste da oko nje dragi
Zabavlja se, pije i popijeva.

Kad je tako pogoditi lako:
Zašto sve se sudbi pokorava? -
E si za to rodila se, Zlato!
Da te Mirza ljubi, opjevava.





IZVOD IZ MEVLUDA


Proljetno vece na zemlji sniva;
po nebu plavu zvijezdje pliva.
Lahoric nocni lagano puše
i hladi zegom umorne duše.

K'o iza rosne proljetne kiše
sve nekim svjezim zivotom diše,
sve nešto tiho šapuce i veli,
sve nešto tajno trazi i zeli,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša,
jer tako divne proljetne noci
vidjele nisu nicije oci.

To vam je bilo prvog rebi-a,
dvan'est noci - kad Arabija
najljepse dane u dnevnik piše
i svjezeg cv'jeca mirisom diše,
U Arabiji nasred Hidzaza
imade jedna mala oaza,
koja se zove Batha-u-Mece;
u toj oazi, u kuci srece,
jedna lijepa i mlada zena
lagano hoda k'o da je sjena.

Zastane casak, pa opet podje,
dok tajni glas joj do uha dodje:
"Amina! de se na šilte spusti
i ove rijeci odmah izusti:
"Boze! moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"

Kada to rece, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na carim' prirode topi,
dok sanak slatki oci joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila -
i lijep prizor na snu vidila.
Snila je: kako meleca jata
na zemlju slaze - i oko vrata
njezine kuce gledaju, vire
i tihim glasom uce tekbire.

U to od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruze -
i pred nju pocnu sipati ruze.

Lagano kolo okolo krecu,
pjevaju radost, pjevaju srecu:
koja ce tminu sa zemlje dici,
pa cak i do nas u Bosnu stici.

Dok se najednom otvore vrata -
na ruci drzec cašu od zlata -
hurija jedna dodje i stade
i sretnoj majci cašu dodade.
To vam je caša šerbeta bila
sa rajskog vrela - sa Selsebila.

Kad popi cašu blazena mati,
iz njene kuce zapoce sjati
svjetlo poput bozanskog nura,
kakono sjaše sa Sina Tura.

U tome casu hazret-Amina
rodi ko zlatnu jabuku sina.





NA BAJRAM


Velik si, Bože,
Tvoja veličina je neizmjerna,
pram njoj je ništa svesioni svijet.

Vječan si, Bože!
A sva su druga stvorenja
pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.

Moćan si, Bože,
moć Ti je bezgranična,
sve pred njom pada u slabi prah.

Strašan si, Bože!
Sve živo pred Tobom strepi
i strepnju svoju zove: Božji strah.

Divan si, Bože!
Tvoja divota je zagonetna,
uz poj slavuja i bistra vrela šum
najveći čovjek diveć Ti se reče:
"Divotu Tvoju moj ne pojmi um!"

Blag si, o Bože!
Tvoja blagost je veličajna,
sva dobra ljudska njezin su plod;
s uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
da mladim silama radimo za rod.

Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim Te glasom moli:
nazatku strašan, napretku budi blag,
da naša majka u sjaju prosvjete sine,
da svakoj hrđi zatare se trag!

Uslišaj, Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
kud narodne misli sebi grade tok;
čista su srca naša kô čisto planinsko vrelo -
za više kulturne težnje iz njih cijedi sok.





HARABAT


In Harabati muganesti der-o rindanend
Mumin-u ermeni-u gebr-u nesara-u jehud


Šejh Nizami Čendževi


Bijaše divno, proljetno veče,
Kakovo pjesnik zamislit more -
Pjevaju ptice, Miljacka teče,
A zefir puše sa Igman-gore.

Opojen slašću prirodnog krasa
Na meki jastuk naslonim glavu,
Da slušam žubor ptičijeg glasa,
Da motrim svijeta ljepotu pravu.

Oh, to je časak, kad ljudske grudi
Duša i um se u milju topi,
A blažen pogled okolo bludi,
Dok sanak oči umorne sklopi.

I ja sam zaspo i slatko snivo
Do rujne zore i bijela danka;
Oh, jošte i sad sjećam se živo
Večeri one i slatka sanka!

Išo sam dugo širom po svijetu.
Tražio, gledo, što mogo veće,
Ko marna pčela po šarnom cvijetu,
Nu nigdje, nigdje ne nađoh sreće.

Negdje u zemlji Istine svete
Rekoše ima palača sjajna,
Gdje Priča sreću vijekove plete,
Gdje se sakriva vječita tajna.

Za ludom glavom trčo sam dugo
Pun mlade volje, pun slatke nade;
Neko se smijo, neko se rugo,
Al' ja sam našo vrata od zgrade.

Pred sobom vidim palanku tvrdu,
Reko bih sva je od suha zlata:
Pogledam strmu, pogledam brdu -
"Harabat" piše viš njenih vrata.

Ovo je dakle palača divna,
Istina vječna gdjeno se štuje,
Gdje posla nema sebičnost kivna,
Što ljude vara, što ljude truje.

Ovo je dakle palača slavna
Vileni ljudi gdje sretno žive,
Gdje duša duši u svemu ravna,
Božijoj moći skupa se dive.

Ovo je dakle palača krasna,
Gdje saki služi, a pjesnik pije,
Gdje s Piri-muganom družina časna
Istinu vječnu u pjesmi vije.

Poleti tamo, poleti amo,
Niotkud nigdje pristupa nema;
Osluhni tamo, osluhni amo -
Svuda tišina caruje nijema.

Pokucam opet al' jače malo,
S prozora jednog polete krila;
Na njemu mlado djevojče stalo,
Ne znam: je l' anđel, ili je vila?

Ja u nju gledam, a ona u me
Uprla bajne vilinske oči,
Dok pokraj uha zvuci zašume:
"Što tražiš ovdje u pola noći?"

- "O mili stvore božanskog čara,
Otvori svoje milosti vrata,
Primi u kuću Mirzu bećara,
Za to te čeka od Boga plata."

- "Ti ne znaš, valjda, nezvani goste,
Da nije ovo svratište javno;
Svačije noge nijesu proste
Unići ovdje u društvo slavno.

Šta misliš - ovo džamija nije,
Već slavna zgrada od Harabata,
Gdjeno se pjeva, gdjeno se pije
Bez bijela srebra, bez žuta zlata."

- "Smiluj se na me ponosna sina,
O mila kćeri istine svete!
Umornu podaj kapljicu vina,
Život mu spasi od sudbe klete."

- "Dosta je, Mirza, ne moli više.
Teško je steći prava rindana,
Sve ovdje mirno, slobodno diše
Pod mudrom vladom Piri-mugana."

- "O milost, milost, vilinska djevo!
Zašto mi ulaz unutra kratiš?
Čast Harabata vazda sam pjevo;
Kad sam ga našo, što da me vratiš?"

Na to, da čekam, rukom mi mahnu,
Nesta je, ode, zavi je tama;
I pola jada s duše mi lahnu
I već se sanjah pokraj Hajjama.

Ne prođe dugo, dok pokraj mene
Škrinuše vrata od Harabata,
Preda mnom lik je božanske žene, -
Utvora prava mojega zlata.

Ponosno diže lijepu glavu,
Obrve čarne i pogled smjeli,
S kojim u srce uli mi stravu;
Ta kako ne bi kad 'vako veli:

- "Prije već stupiš u ova vrata,
Zakletvu moraš položit smjerno:
Obrede, prava, čast Harabata,
Uvijek da ćeš ljubiti vjerno.

Ovdje te niko pitati neće:
Pred kojom vjerom saginješ glavu?
Ovdje se miso slobodno kreće,
Vjeruj što hoćeš, živi u pravu!

Ali u krugu družine ove
Uvijek moraš otvoren biti.
Jer šta je korist od vražje dove,
Kad vraga vražja dvoličnost kiti?

Ljubiti treba svakoga druga
Kao što ljubiš rođena brata;
Ovdje ne vrijedi: klanjam se, sluga!
Iskrenost stup je od Harabata.

Ako se smiješ pouzdat, druže,
Da ćeš se držat naših načela,
Evo ti vijenac od rumen-ruže,
A eno ruho od platna bijela."

I zadnjeg zvuka u zraku nesta,
Tišina mrtva okolo vlada,
I krv kroz žile kolati presta;
Nekakav strah me obuze mlada.

I radost često čovjeka smete
Nenadno kada pred njega pane,
Gdje da ne smetu nevolje klete
Sužnja kad dan mu slobode svane.

Sve mi se čini ko slatki sanak,
Kad sniva čovjek ljepote raja,
IIi kad zora naviješta danak
Čovjeku koji nad sobom zdvaja.

Prenuh se; ona na vratim stoji,
Uprla oči u rosnu travu,
Kad drhtnu struna gusala moji',
Ponosno diže milenu glavu.

Pogledom njenim hiljadu sila
U pomoć bolnoj duši mi stiže;
Klonula mašta raširi krila,
A čedna pjesma nebu se diže:

Sva priroda Tebe slavi,
Bože milostivi,
Svaki stvor se u ljubavi
Tvome biću divi.

Ti satvori nebo plavo
I sunašce sjajno,
Blijedi mjesec, rujnu zoru
I zviježđe bajno.

Ti satvori šarno cvijeće
I kamenje drago,
Razne rude, razno bilje
I bezbrojno blago

Ti satvori raj i pako,
Čovjeka i mrava;
I tom svemu kako treba
Podijeli prava.

Ti satvori nešto vel'ko
Na svijetu tude,
Čim si, Bože, opčarao
Plemenite ljude.

Ah, a to je, dragi Bože,
Ono čuvstvo milo,
Koje nam je tvoje biće
U srce ulilo;

Čistu ljubav prama Domu,
Pram tvome Božanstvu,
Prama Pravdi i Istini
I pram Čovječanstvu.

I ta ljubav kao svemir
U nama se kreće;
Mada vrijeme sve rastvara,
Nju rastvorit neće.

U nama će ona sjati
Velebna i čista,
Kao ono žarko sunce
Što se nebom blista.

Primi, Bože, ovu pjesmu
Kao dar od mrava,
Koji tebe, vječno svjetlo,
Slavi, obožava.

Prestaše gusle, vijenac časni
Na rusu glavu neko mi stavi;
Pogledam gore u eter jasni,
Viš mene stoji anđeo pravi.

Kad se u čarne zagledah oči,
Nekakva teška, umorna sjeta,
Ko da mi bolno tijelo koči,
Ko da mi napred kročiti smeta.

Gledam u nebo, trepti u sjaju,
Blijedi mjesec po njem se šeće;
Slušam slavuji poje u gaju,
Priroda sva se veselo kreće.

To je trenutak kad ljudska duša
Na mašti leti u više sfere;
To je trenutak kad pjesnik kuša,
Da tajne svijeta u pjesme bere.

U tome času i moja miso
Na jednu malu zvijezdu pade;
E bih o njojzi nešto napiso,
Al' poznat glas mi zborit stade:

"Pjesniče ustaj, ne čekaj više,
Idi unutra u krug rindana,
Gdjeno sve mirno, slobodno diše
Pod mudrom vladom Piri-mugana.

Idi unutra, gdjeno te čeka
Pjesma i čaša i naj i biće,
Koje će s tobom do konca vijeka
Pod ovim krovom provesti žiće."

Skočim na noge, pođem za njome
I smjerno stupim u željna vrata;
Sve što je časno na svijetu tome -
Sve je pod krovom od Harabata.

Ljubav i sloga, čast i poštenje
Vjernost i pravda iskre su slave,
To su zvijezde, to je znamenje
Koje te vodi do sreće prave.

I ja sam išo naprijed samo
Diveć se skladu što tude vlada,
A šta je uzrok te mi ne znamo
Živjeti ljudski - pitam se sada?

Razum imamo, ali smo ludi
Što damo da nam zamažu oči,
Ne ljudi nego zlodusi hudi,
Istini koji ne daju proći.

Istini koja pod krilim' nosi
Svem čovječanstvu ljubav i sreću.
A oko čvrste njezine osi
Svijetovi svi se sustavno kreću.

Misleći o tom brzo sam prošo
Kroz devet vrata od suha zlata,
Dok sam do časne dvorane došo,
Gdje sjedi društvo od Harabata.

Kad od tih vrata polete krila,
Dvorana sinu ko sinje more,
U jednom koru hiljadu vila
Vesele pjesme pjevaju, ore.

Pjesma je mehlem bolnije grudi,
Smrtniku ona blagoslov nosi,
Kao kad ljetna zora zarudi
I šarno cvijeće suzama rosi.

Pjesma je tužnu utjeha prava,
Pjesma je brižnu sunašce nada,
Pjesma je radost, pjesma je slava
I opće blago stara i mlada.

Zato u hramu vječite sreće
Pjesma se goji nada sve ino;
Pjevaju vile berući cvijeće,
Pjesnici poju pijući vino.

I tu se viju vesele pjesme
Kao u carstvu vječnoga sjaja,
Tu sve ko spomen na prošlost čezne
U dvoje dragih sred zagrljaja.

Naprijed bih rado, al' sile nemam,
Bojazan neka ledi mi grudi;
Što mi je, ne znam, kao da drijemam,
A zdvojni pogled okolo bludi.

Prenem se na glas: "Naprijed samo,
Došo si svojoj žuđenoj meti,
Eno na čelu dvorane tamo
Sjede u kolu Geniji sveti."

- "O mila Zlato, molim, - oprosti
Što sam te nazvo imenom stvora
Koji u svakoj tuzi, radosti
Na vječnu sreću sjetit me mora.

Kaži mi, kaži šta ono lebdi
Pod vrhom ove dvorane časne,
Je l' ono sunce, il' mjesec blijedi?
Jesu li ono zvijezde jasne?"

- "Vidiš, eno, pod vrhom troje:
U srijedi lebdi Jednakost svijeta
A drugo dvoje, što spored stoje,
Zovu se Razum i Ljubav sveta.

A ono biće što viš njih svira
Držeć u ruci vijence sjajne,
Ono je Pjesma, anđeo mira,
Najljepše čedo prirode bajne.

A nada svima, pogledaj gori
Kako se vječna Istina šeće;
Jednakost, Razum i sve nju dvori,
Cio se svemir oko nje kreće!

A više gore i niže dole
Geniji dobri po redu stoje, -
I svi se skupa Istini mole,
I svi joj himne napose poje."

- "Da, sve sam dobro vidio, ali
Ne mogu znati koje je Vjera;
Svaki se smrtnik sa svojom hvali,
A sve su skupa jednoga smjera."

- "Slučajno ta se velika tema
I mome oku sakrila evo,
Jer ona jasne oznake nema,
Svako je o njoj drukčije pjevo.

Pjesniče deder otvori oči,
I svu pozornost u kaos svrati,
Da vidim hoćeš naći je moći
I glavnu njojzi oznaku dati."

Pozorno gledam i pogled pratim
Velikom pomnjom kroza sve sfere,
I jedva u mutnom kaosu shvatim
Oznaku pravu sveopće vjere:

- "Eno je, eno, ko tamna sjenka,
Kroza sva bića gdje u me gleda
Krije je veo ko siva tjenka;
Nikom se pravo vidjeti ne da."

Kad to izrekoh, dvoranom cijelom
Tišina mrtva ko da zavlada;
A jedna vila u vrhu bijelom
Dođe i stade preda me mlada.

U desnoj drži pehar od zlata,
A krasno lice lijevom krije;
Sakija to je od Harabata,
Što sretne duše ljubavi grije.

Zatijem reče: "O da si zdravo,
Iskreni sine sebična svijeta!
Deder sad ovdje uživaj pravo,
Gdje posla nema sebičnost kleta.

U slavu one svetinje gori
(I ruku prama Istini pruži)
Deder sad ovaj pehar obori,
Da vidiš: na što svijet se tuži!"

Kad prva kap mi u grlo stiže,
Nekakva tajna, čarobna sila
Ko da mi s oka koprenu diže,
I dade lahka vilinska krila.

Ne pojmim šta je, al' mi se čini,
Da postah nešto od ljudi veće;
Ništa mi više dušu ne kini,
Duh mi s cijelim svemirom kreće.

Pogledam širom bijela svijeta,
Svega ga tama pokriva gusta;
Sebičnost kleta po njemu lijeta,
Ko noću sova kroz mjesta pusta.

A za njom leti čitavo jato
Nakaza što ih stvoriše ljudi,
A svima meta: žuto je zlato,
Sve za njim hlepi, sve njega žudi.

Pram sebičnosti na drugoj strani
Velikodušje s družinom stoji,
I carstvo Svjetla junački brani,
Bori se proti dušmana svoji.

Kolo se sreće okolo kreće,
A lovor vile u kose pletu,
Jer ljudi sloge i mira neće
Na ovom pustom, sebičnom svijetu.

Jednoga blago i zlato mami,
Drugi za čašću i slavom gori,
Treći u skrajnjoj nevolji čami,
Četvrti opet Amora dvori.

Koliko ljudi toliko ćudi,
Stazama raznim želja ih vodi;
Pjesnik po višim sferama bludi,
Mudrac po sinjoj pučini brodi.

Al' vrlo često oba se tuče
U bajnom carstvu prirode mile,
Gdje slavuj pjeva, gdje golub guče,
Gdje vode kolo nestašne vile.

Gdje zapad sunca livade zlati,
Gdje cvate šarno, mirisno cvijeće;
Dok tu se Srce s Razumom brati,
Nikada pjesme nestati neće!

O da si zdravo, moj divni svijete.
Ali si krasan u svome sjaju!
Ne boj se Stuhe i More klete, -
One će skapat u svome vaju.

Pjesma imade božanske moći,
Realnost pred njom u bezdan bježi;
Ona je silna, ona će doći
Do ideala za kojim teži.

Uprav u tome slatkome času
Trže me napjev ptičijeg kora,
Pogledam, sve se blista u krasu:
Polja i vršci zelenih gora.

I sunce svoje pomalja lice,
I pastir tjera svileno stado,
I pjesme poju vesele ptice -
Sva zemlja slavi proljeće mlado.

O, istom sada na um mi pade,
Kad oko sebe razgledah živo,
Opojen miljem vesele Lade,
Da sam o svijetu ljepšemu snivo.





LJUBAV I VINO


(Epikureizam)


1
Zbirka poezije i burence vina,
Komad suha kruha, nijema tišina,
A ja i ti sami, oko nas pustinja.
To je carstvo, a ne kruna od rubina!


2
Zora je, ustaj draga, izvore moje sreće.
Pij, i sviraj na harfi, kraju se život kreće.
Ni oni dugo ne žive što dugo spavati mogu,
A oni koji su bili, nikad se vratiti neće.


3
Ko karavana prolazi život i moć;
Sve što je na svijetu - sve će bit i proć.
Šteta za dan kada bez užitka mine;
"Sâki, bijar bâde!" - kraju ide noć.


4
Jutros po mejhani neko na glas viče:
O bekrijo, i ti nemami pjesniče,
Ustajte, da vinom napunimo čaše
Prije već kob svoje nalije nam piće!


5
Sada, kada cvate ruža tvoje sreće,
Što se u tvom društvu čašica ne kreće?
Znaš da je vrijeme protivnik prkosan,
'Vaka ti se zgoda skoro pružit neće.


6
Krčmarice, toči vina, ta dobar je Bog!
On dijeli svakog blaga iz obilja svog.
Ne pravi se farizejom, živi dok si mlad,
Ako kome nije šteta od užitka tvog!


7
Zima prođe, premaljeće sad prirodom vlada,
A s našega stabla lišće sve jednako pada;
Šta se brineš, amo vina! Ta mudrac je reko
Da je vino protuotrov svijetskije jada.


8
Vedro nebo, vina dosta, viš' nas mjesec kruži.
Ja pram' tebi, dušo, stojim ko slavulj pram' ruži;
Srce gori, al' za nj ništa u zemlji ne traži.
Ta vjetru ga ne izlâži, vinom ga posluži!


9
Dokle ćeš još s brigom razbijati glavu?
Ustaj, jer je sada hora za zabavu,
Kud pogledaš, svud se priroda zeleni,
Uzmi čašu - i pij prirodi u slavu!


10
Pij vino čisto iz bistra kristala -
I sjećaj se svojih mladih ideala.
Vino je krv loze; a loza ti zbori:
Pij - ne trebaš tražit od mene halala.


11
Ne daj da te vrijeme ičijem ucvili,
Nego srči šećer s usta svojoj vili;
Pij - a ne daj život da ti džaba prođe -
Spominjući one što su nekad bili.


12
Piti vino - i pijući obožavat krasna bića -
E je bolje već ko sofi odreći se zemnog žića.
Ako svi u pako odu koji ljube, koji piju -
Niko neće gledat raja ni kušati rajskog pića!


13
Kada služi djevojka nježna poput cvijeta,
Mudrac pije vino, ćeif ne pometa;
Zna, kad vjetar smrti iznenada puhne,
Da će ga ko cvijet ukinut sa svijeta.


14
Ljubav je uvod knjizi više znanosti,
Ljubav je prva strofa pjesme mladosti,
Ti koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,
Znaj da je ljubav izvor ljudske radosti.


15
I po nebu i po zemlji moje oko lijeta
Da pronađe stvar najljepšu ovoga svijeta;
Ne imade na nebesim ni jedne zvijezde,
A na zemlji, ko što si ti, nijednog cvijeta.


16
Tvojom dušom zefir moje srce blaži,
Kad kraj mene prođe, da tebe potraži.
Sad se mene ko da i ne sjeća više;
Tvoju ćud primio, pa me ko ti draži.


17
Jedan fal sam htio bacit u knjizi ljubavi,
Kad iz grudi tajni glas mi evo ovo javi:
Blago onom ko u dvoru ima milo zlato,
A noć dugu ko godinu, da je pijuć slavi.


18
Kad se plava ljubica u bašči previja,
A jutarnji lahor ružicu razvija, -
Mudar je ko s dragom srebrenije grudi
Pije vino - i čaše o kamen razbija!


19
O ružo, ti vazda na drage mi licu,
O vino, ti vazda ljubiš joj usnicu,
O srećo, a ti se sve od mene tuđiš;
Kad ću ja u tebi imat poznanicu?


20
Bez pića i pjesme svijet gubi čare,
A bez krčmarice ne vrijedi pare;
Šta ćeš na njem naći, kako god ga gledaš,
Osim uživanja za sretne bećare?


21
Pij rujno vino kad cvjetaju ruže,
Pij ga uz muziku kad djevojke služe,
Ja veselo pijem, pijem i uživam,
Ako ti ga ne piješ, pij čemera, druže!


22
Vino, svirka i djevojke mlade,
Pa još rijeka i cvijetne livade;
To ti je raj - ne pominji pak'o -
Vjeruj, drugog raja ne imade!


23
Mi ljubimo i pijemo, i piće slavimo,
I u svome harâbâtu sretno boravimo.
Za dobro se ne brinemo, o zlu ne mislimo,
O razumu ne zborimo, - vinom se bavimo.


24
Uživanje manjkavo je gdje god razum vlada;
Pijan čovjek ni očaja, ni se čemu nada.
Među pijanstvom i trijeznošću ima jedno stanje;
Eto to je život kome robujem od sada.


25
Piti vino bez pjevanja uživanje nije.
U takovom akšamluku nema poezije.
Da je narav odredila bez pjevanja piće,
Ne bi vino klokotalo kad s' iz boce pije.


26
Pokraj vina i svirača u mejhani stojim,
Sve ću za to dvoje dati, što nazivam svojim.
Ja u milost nemam nade ni od kazne straha,
Vjetra, zemlje, vatre, vode - ničeg se ne bojim!


27
Oni što su tude bili prije nas,
Odoše pod zemlju da potraže spas.
Pij, ako me pitaš, - istinu ti kažem -
Na vjetru im stoji nauka i glas.


28
Ne bun'te harabat, već pazite na me,
Proćićemo kroza nj mirno, bez galame;
Turbane i knjige daćemo za vino,
Šta će nam medresa, gdje filistri čame?


29
Ako vina ti ne piješ, rindane ne ruži,
Pijanac nikom nego sebi na ruglo ne služi.
Ti se hvališ i ponosiš što ne piješ vina,
A sto grijeha većih imaš od pijanca na duši!


30
Ja ne pijem vino da se proveselim,
Vjeru i pristojnost vrijeđat ne želim.
Ja pijem vino, i opijam sebe -
U besvjesno stanje za čas da preselim.


31
Kada piješ vino, mudra druga traži,
Il' lijepo lice, pa se na njem' blaži;
Ne pij puno, i nemoj uvijek ga piti,
Katkad pij, i malo pij, i nikom ne kaži!


32
Pijemo vino, al' pijanstvo ja ne odobravam,
Osim čaši nikome časti ne odavam;
Znaš li što se klanjam ljubavi i vinu?
Neće mi se da sebe ko ti obožavam.


33
S desna, s lijeva govore mi svašta proti vinu,
Jer je, vele, neprijatelj islamskome dinu.
Kad je tako, piti ću ga - tako mi Allaha!
Krv je piti dozvoljeno dinskom dušmaninu.


34
Svega ću se odreći, samo neću vina,
I sve ću ja okajat što je protiv dina,
Hoću biti musliman kraj čaše rubina,
Kad ne imam grijeha osim toga čina.


35
Hazreti Muhamedu - hvala i slava! -
Predajte s pitanjem stotinu pozdrava.
Zašto nam šerijat zabranjuje vino,
A kiselo mlijeko piti dozvoljava?


36
Ponesite pozdrav od moje strane
Hajjamu, koji ne shvaća zabrane;
Zar delija ne zna? To za proste vrijedi,
A ne proteže se na obrazovane!


37
Vrč mog vina leži raskomadan, Bože,
Mome si veselju ti zavidan, Bože!
Ti po zemlji prosu moje rujno vino,
Zemlju mi u usta - jesi li pijan, Bože?


38
Mi smo danas pijani, zaljubljeni, ludi,
U selu idola; vino u nam budi
Nešto što nas dijeli od zbilje života,
Pa u vječnost gledamo ko bezumni ljudi.


39
Mi dajemo carsku krunu od rubina
I svileni turban za glas violina;
Tespih, što filistru kao vodič služi,
Prodajemo evo za dva vrča vina.


40
Mudrac po srcu briga ne sije.
Uvijek knjige vesele štije,
Znade da dugo živjeti neće,
Ugađa srcu i vino pije!


41
Novo i staro vino kupujem ja, -
I prodajem svijet za ječma zrna dva.
Ko zna nakon smrti kud će ko otići?
Vina amo, nek ide kuda god ko zna!


42
Gledaj da te brigom vrijeme ne ucvili.
Ne spominji briga onih što su bili.
Ne provodi život bez rujnoga vina,
Srce podaj lijepoj i dražesnoj vili!


43
Mani se pričanja, djevojčice fina!
Danas mi je hrana s usne od rubina,
Ko tvoj soluf moja toba se rasipa,
Kao tvoje lice donesi mi vina!


44
Miris tvoje duše u ružici tražim,
Kad duh klonuli hoću da osnažim;
Stoga je ružin miris moj balzam i snaga,
A njen cvijet nakit s kojim cure dražim.


45
Meni vrijeme brige nikad ne zadava,
Ko imade ručak, što da večerava?
Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,
Može i bez večere da mirno prospava!


46
Otkako se nebom sjajni mjesec kreće,
Niko nije našao blagodati veće
Od vina; čudim se zašto ga prodaju,
Kad od vina ništa bolje kupit neće.


47
Pram toj čaši čovjek uprav pamet gubi,
Koliko je voli sto put je poljubi.
Kako udes-lončar tako lijepu čašu
Načini, pa onda s njom o zemlju lupi.


48
Pij, jer valja dugo pod zemljom ležati,
Ni brat, ni drug, ni žena - tamo te ne prati.
Ovu tajnu nemoj nikad nikom reći:
Cvijet koji uvene više ne procvati.


49
Pod starost me ljubav u zamke naćera,
Gdje je moja ruka, a gdje vinska mjera?
Draga me prisili da prekršim zavjet,
Odijelo strpljenja vrijeme mi razdera.


50
Pij, jer rujno vino vječni život dava
I sermiju mladosti stalno povećava.
Ono prži ko vatra, ali jad i brigu
Kao Abuhajat gasi, uništava.


51
Pij, jer rujno vino vječni život dava
I sermiju mladosti stalno povećava.
Ono prži ko vatra, ali jad i brigu
Kao Abuhajat gasi, uništava.


52
Ja poznajem pijanstvo, jer sam vino pio,
Zato me je svijet psovo i ružio.
Da se svaki haram kao pijanstvo vidi,
Ne bi niko trijezan na svijetu bio.


53
Novac ako nije mudracu glavnica,
Ovaj mu je svijet bez novca tamnica.
Prazne ruke gleda u zemlju ljubica,
Dok u zlatnoj čaši smiješi se ružica.


54
Putem koji vodi u Harabat gredi,
Dragu, rujno vino i glas pjesme slijedi!
Držeć čašu u ruci, o ramenu plosku,
Pij - ta to je život - drugi ne vrijedi!


55
Pijuć oživit krčmu meni je u zanatu,
Krv od tisuć pokora visi o mome vratu.
Ko nikad griješio nije, zašto mu milost treba?
Mjeri se prema grijehu milost u Harabatu.


56
Ruka kao moja, koja čašu drži,
S ćursom i s ćitabom nikada ne trži.
Ti pobožnjak suhi, ja bezbožnjak mokri;
Gdje si čuo vatra da mokroga prži?


57
Slušaj sad šta tebi Omer Hajjam zbori:
Koliko si u stanju dobre pijance dvori.
Za post i molitvu ništa ti ne mari,
Pij vino i robi, ali dobro tvori!


58
Obala je rijeke, cvatu rumen-ruže,
Livade se zelene, djevojčice služe.
Amo čaše! Ljudi, koji rano piju
U džamiju ne idu, u crkvi ne služe.


59
Ustaj, brižnom srcu lijek mi donesi,
Ono vino, što se u čaši krijesi!
Od vina i muzike nema ništa bolje,
Na njima se tope brige i grijesi.


60
Kad u ruku uzmem čašu vina,
Opijem se od više milina.
Sto čudesa u zanosu stvaram,
Da se divi cijela družina.


61
Kada mi je piće utjeha jedina,
Kad mi radost prave naj i violina,
Ako od mog praha neko vrč izradi,
Neka taj vrč bude uvijek pun vina.


62
Hoćeš svijet pred tobom da savije šiju
I da stigneš ono što ti želje viju,
Onda vjeruj i dogmu, koju ti ja kažem:
Pij i ne daj da te svjetske brige biju!


63
Iako je vino haram, znaj, zdravo je piće,
Pij ga sunce kad izlazi, i kad zora sviće.
Dođe l' ti do ruku čaša dobra rujna vina,
Odlij malo, a ostatkom okrijepi žiće.


64
Vidio sam starca gdje u krčmi pije,
Pa mu rekoh: kaži nam štogod od mrtvije.
Na to će: "Pij vino! Svi su mrtvi redom
Otišli - i niko vratio se nije."


65
Vjeruj da će jednom tvoja duša vajna
Nenadno iščeznut za zastorom tajna!
Pij vino, kad ne znaš ni otklen si došo,
Ni kud ideš - to je zagonetka trajna!


66
Zemaljsko carstvo kad ti je zapalo,
Mani se brige, šta ti je stalo.
Kao što si bio - sutra bićeš ništa!
Živi, kad je nebo življenje ti dalo.


67
Piti vino u društvu krasnih djevojaka,
E je bolje nego glumit pobožnjaka;
Ako odu u pako, koji ljube, piju,
Onda će raj biti prazan kao šaka.


68
Ko sjeme ljubavi po grudima sije,
Svaka vjera u njemu jedno čuvstvo grije:
Ko god se upiše u knjigu ljubavi,
Za obadva svijeta njemu stalo nije.


69
Jedne zgode sad ću se dotaći,
Ali hoću da što budem kraći:
S ljubavi ću pod zemlju otići,
I s ljubavi iz zemlje izaći.


70
Svanulo se, sva priroda cvate od milina;
Uduzeni, dušo, harfu - i ponesi vina!
Tir dolazi, dej prolazi - to se kreće stalno,
A Džemove redom ždere brdo il dolina.


71
Dok se još na suncu mladosti grijemo,
Dok se još u lice sudbini smijemo, -
Kada nam se pružila zgoda 'vako lijepa,
Daj da čašu-dvije skupa popijemo!
Kob ne znade kud ide - ona je slijepa.


72
Jer kad nam se sunce života ohladi,
Nećemo bit više ni zdravi ni mladi,
Tad ćemo se svaki o sebi baviti.
Mjesto pjesme, vina doć će boli, jadi,
A pred sudbom šija mora se saviti.


73
Dođoh svezan za soluf jedne bajadere,
Slobodan od zbilje ko i od himera;
Čudnovato! Ljudi vraćaju se s Ćabe
S vjerom, a ja evo vraćam se bez vjere!


74
Gle, vrijeme, Hajjame, od tebe se stidi,
Jer te vazda u tuzi i u brizi vidi;
Pij iz bilur-čaše uz veselu pjesmu
Prije već se čaša razbije o hridi!


75
Pijuć vino među ružam' vrijeme mi prođe,
A još srce na svijetu do cilja ne dođe;
Mada s vinom ne ispunih niti jedne želje,
Pravi putnik ne vraća se, već ide kud pođe.


76
Rješavajuć svjetsku tajnu život će ti proć,
Ni mišljenje svojih pređa shvatit nećeš moć,
Srce moje, ti od vina tu načini raj!
Tamo gdje raj kažu - ja doć, ja ne doć.


77
Ako prosjak vino pije, gospodin će biti;
Od lisice vino može lava načiniti.
Ako vino starac pije, postaje mladićem,
A ako ga mladić pije, dugo će živiti.


78
Budi ves'o, jer su brige bez kraja ko more,
Po nebu se od zvijezda nove grupe tvore.
Sa ciglama načinjenim od tvoga tijela
Za buduće velikaše valja pravit dvore.


79
Cvijeće cvate, krčmarice, rujna vina pijmo;
Zašto više da klanjamo i da se molimo?
Prije već nam pusta samrt u busiji sjede,
Da se čaša nakucamo, dragih naljubimo.


80
Care! društvo, vino dobro, ugodno se svira,
Ruže cvatu. - To sve mene ko čovjeka dira.
E je ljepše od Kevsera, raja i hurije,
Lijepa bašča, čaša vina i ugodna lira!


81
Krčmarice, kad vrijeme oboje nas gazi,
Kada svijet ni tebe, ni mene ne pazi, -
Dok nas veže čaša rumenike vina,
Vjeruj da se nalazimo na istine stazi!


82
Ko te večeras dovede meni tako pijanu?
Ko diže zastor da se pokažeš na divanu -
Čovjeku koji gazi u ljubavnome žaru?
Vjetar te donese, a žar u njemu jače planu!


83
Moja narav s lijepima hoće da se druži,
Moja ruka prama čaši vina da se pruži;
Prije nego dijelovi s cjelinom se spoje,
Hoću da me ovaj svijet sa svačim posluži.


84
Onaj idol radi koga evo jadim jade
Ostavi me, ode drugom, pa u jade pade.
Eto, kada moj liječnik boluje od jada,
Kako da ja od njeg tražim da mi lijek dade.


85
Ovo nebo svoje tajne još nikom ne kaza;
Nepravedno ubi tisuć Mahmudâ Ajazâ.
Vina amo! Niko nije dva puta živio,
Ko iščeznu sa svijeta više s' ne pokaza.


86
Večeras ću iz bokala rujno vino piti,
I najmanje dvije čaše na ćaru ću biti.
Prvo razum i vjeru ću pustit s tri talaka,
Za tim ću se s kćerkom loze svečano vjeriti.


87
Drugovi, kad se jedan put skupite na sijelo,
Kad jedan u drugog gleda šenli i veselo,
Dignite čaše vina i nazdravite meni.
Sjetit se umrlog druga plemenito je djelo!


88
Ja se dičim s Harabatom jer su rindi ljudi,
Njihov grijeh malenkost je, kada se prosudi.
Šta hoćete sa medresom? Nek je đavo nosi!
U njoj čovjek uči samo kako da poludi.


89
Svako jutro, kad biserom rosa lalu šara,
A ljubica zemlji nice svoj cvijet obara,
Dozvolite - to se meni izvanredno sviđa,
Kraj trpeze obilate i puna pehara.


90
Iako je vino haram, treba znati kome nije,
Koliko se popit može, s kijem čovjek da ga pije.
Ko uslove te ispuni, a piti mu zakon brani,
Kažite mi: ja ko onda tu blagodat piti smije?


91
Iz mog društva sve jednog po jednog nestaje,
Smrt ih kosi i zemlji na pohranu daje.
Jedno vino pili smo u društvu života,
A život nam jednako na zemlji ne traje.


92
Vrijeme je skut kajanja da polahko svijam,
I okićen sijedom bradom da pjesme izvijam.
Vrč života napuni se sedamdeset puta,
Ako neću sad, ja kad ću, čaše da ispijam?


93
Želiš li životu postavit čvrste temelje,
Zabaci brige, ograniči želje.
Nemoj džaba sjedit, već pij rujno vino,
Svaki čas ćeš osjetiti života veselje.


94
Kod drage se najviše veselim peharu,
I najrađe zaplačem kad nju brige taru;
Kad ne drži riječi ovaj niski svijet,
Najbolje je na njemu p'janome bećaru!


95
Kada u tom samostanu naš boravak vječan nije,
Grehota je proživiti, a ne imat stvari dvije;
Rujna vina i draganu, - već o svijetu raspravljati
Je li post'o, hoće l' nestat? Saki, toči da se pije!


96
Mnogoga je ko nas nebo posijalo i poželo,
Vodit brigu o tom - nije pametnijeh ljudi djelo.
Toči čašu, pa mi dodaj da je pijem, da s' opijem, -
Sve je bilo, što će biti - bilo tužno il' veselo!


97
Navika je moja piti i veseo vazda biti,
Vjera mi je sa bezvjerjem i vjerom se ne baviti.
Rekoh mladi svog vremena: Dar vjenčani šta je? Reče:
"Veselo ću tvoje srce ko vjenčani dar primiti".


98
Oni što su na svijet došli i tu burno proživili,
To su ljudi od zabave i veselja bili.
Popili su po vrč vina, opili se do besvijesti
I zagrliv jedan drugog u snu su se izgubili.


99
Otkako sam postanuo, ja nijesam trijezan bio,
I za svete Kader-noći ja sam rujno vino pio.
Usne metno na rub čaše, grudima sam bure stisko,
Dok sam rukom sve do zore bokal držo i grlio.


100
Zora je, vakat je ustati, moje drago dijete,
Napuni bilur-čašu lozove krvi svete!
U ovom zabitnom kutu u naruč zgoda se daje,
Zalud ćeš tražiti drugu, ak' ovu kob omete.


101
Želiš carstvo Mahmudovo, sjedi pokraj čaše vina,
Želiš psalme Davidove, slušaj glase violina!
Ne spominji što je bilo, ne nagađaj što će biti,
Već uživaj! To je žića zadaća jedina.


102
O drugovi, kad se na vrelu veselja
Sastanete, spomen'te često prijatelja.
Kad zareda čaša po veselu društvu,
Popijte i za me. - To je moja želja.




[/i]

11.01.2005.

ENES KISEVIC

Enes Kišević je rodjen 01.05.1947 god. u Bosanskoj Krupi. Trece je dijete, od sestoro, majke Hadzere r. Semanic i oca Alije. Ima dva sina. Osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio u Kljucu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijih režisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD.
Clan je DKH-e i UDUH-e. Igrao je u vise kazalisnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemacki, slovenski, talijanski, turski, madarski. Urednik u casopisu BEHAR i clan glavnog odbora Kulturnog Drustva Bosnjaka Hrvatske, Preporod od 1995.
Profesionalni je glumac i knjizevnik.



Bibliografija


Mladic nosi svoje prve pjesme na ogled(1976),
Sve mirim te svijete(1976),
I nista te kao ne boli (1980),
Macak u trapericama (igra za djecu1979),
Na ogledalu lice umij (igra za djecu1979.),
Due Pozzi Verdi(izbor pjesama na talijanskom1987.),
Erosa sjeme(1986),
Lampa u prozoru(1987.),
Sijeda djeca (1992.),
Snijeg u ocima (1993.),
Havino preklinjanje (1995.),
Dever cuprija (1996.),
Svjetlost je Tvoja sjena (2002)



Knjizevne nagrade:

Nagrada drustva knjizevnika Hrvatske,
Nagrada "7 sekretara SKOJ-a",
Nagrada “Zmajev štap” na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu,
Nagrada Politikinog zabavnika za najbolju djeciju knjigu u bivsoj Jugoslaviji za 1979.





Svjetlost je Tvoja sjena


Za knjigu koja donosi 49 pjesama, Željko Ivanković zapisao je kako je riječ ´o pjesničkoj odi radosti Enesa Kiševića´. "U svojoj pjesničkoj zbirci Enes Kišević u romantičnoj perspektivi gleda svijet kakvim bi ga mi željeli vidjeti i pri tome taj svijet ne uljepšava već ga produbljuje", obrazložio je akademik Tonko Maroević. Po njegovim riječima ´prizivajući svjetlost svoga zavičaja, autor priziva svjetlo kojim pobjeđuje mrak´. Maroević je dodao i kako je to poezija zasnovana na činjenici da sve stvari imaju svoje lice i naličje. Predstavljanje knjige Maroević je zaključio tvrdnjom da je riječ o pjesničkoj zbirci u kojoj je Enes Kišević dosegao svoj maksimum i vrhunac.

"´Svjetlost je Tvoja sjena´ knjiga je koja životu odaje hvalu i ugađa se po svemu onome što je od Boga nastalo. A Bog ništa silom nije stvorio. Ni zvijezde. Ni travke. Sve što je od Boga ljepotom je sazdano", zapisao je o svojoj knjizi Enes Kišević.

"Knjiga je to upravo svjetla i svjetlosti naslovljena po uvodnom jedinstvenom pjesničkom ´skupu arija´ koje slave, najkraće rečeno, život i ljepotu življenja", piše o knjizi Enesa Kiševića Munib Delalić. Knjigu prate i slike slikara Dine Trtovca.




[i]
"Riječi su samo sjena mojih doživljaja, a jezici samo služe da se ljudi ne razumiju njima. Grijeh je svakodnevno prolaziti kroz svjetlost a nemati ništa od njegove topline. Iza nas ostaje samo ono dobro što činimo drugima. Uz sva svoja djela Bog bi bio sâm da ljubav svoju s drugima ne dijeli..."
[/i]
To su samo neki od stihova izgovorenih na neobičnom ali vrlo dojmljivom predstavljanju knjige "Svjetlost je tvoja sjena" pjesnika Enesa Kiševića.
Riječ je o 55-godišnjem pjesniku (inace glumcu!) što je uvijek rado dolazio u Dubrovnik i tu bio rado vidjen gost. Kišević je pjesnik iz čijih pjesama izvire ljubav i pjesnik koji nikad nije napisao riječ mržnja. Izuzetno dojmljivu poetsku večer u organizaciji ravnateljice Kazališta Marina Držica Mire Muhoberac Kišević je završio pjesmom "Ljudi su svuda ljudi!" i stihovima: "Tamo gdje sretnem dobre ljude našao sam - domovinu!"
"Slobodna Dalmacija 2002"




[i]
Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti [/i]


INTERVJU: ENES KISEVIC


Vašu posljednju zbirku neki su kritičari ocijenili “pjesničkom odom radosti”. Je li optimizam vaš znak prepoznavanja?

- Moj znak prepoznavanja su ljudi. Još uvijek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude. Optimista sam utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvarati ljudi, a da bi se to postiglo treba praštati i onima koji znaju što čine, praštati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu. Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti.

Iako ste odavno poznati i cijenjeni i kao pjesnik i kao glumac, malo ste prisutni u hrvatskim medijima. Je li to vaš izbor ili se radi o nečem drugom?

- Posrijedi je i jedno i drugo. Odgovorit ću vam na to pitanje jednom anegdotom iz dječačkih dana: moj prijatelj iz djetinjstva, ni sad ne znam kako, ulovio je orla i zatvorio ga u ćumez. Sav radostan pozvao me da mi pokaže taj svoj veliki uspjeh. Gledajući stiješnjena krila orla u ćumezu, bio sam nesretan jer sam u orlu vidio sebe. Iskrao sam se noću, dok su svi spavali, uzeo orla, popeo se na planinu i pustio ga tamo gdje pripada. Često sam se u ratna vremena prisjećao te slike i nisam se dao zatvoriti u ćumez. Da sam to učinio, ni danas se s televizije ne bih skidao. Ne postoji hrvatska, srpska, židovska, bošnjačka ili bilo čija nacionalna smrt. Smrt je – smrt. Kao što je život – život. Moj život je u svakom čovjeku, prema tome i moja smrt je u svakom čovjeku. Sve što se svijetu događa i meni se događa. Jedini nacionalizam, koji po meni nije primitivizam, jest pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu. Ako me pitate čiji sam pjesnik, odgovorit ću vam: ja sam pjesnik od takve narodnosti.

Jeste li održavali veze s prijateljima i kolegama iz drugih sredina s prostora bivše?

- Mnoge sam prijatelje s prostora bivše zajedničke države još tokom rata sretao u Sloveniji. U Sarajevu sam, čim se moglo putovati, sjedio s prijateljima u FISU koji su cijelo vrijeme rata bez obzira na svoja imena ostali zajedno. U mnogim sam ustanovama, primjerice Muzičke akademije, vidio Titove slike i to mi je u svoj našoj tragediji pružalo malo svjetla. Kad su kauboji bombardirali Beograd zvao sam telefonom prijatelje. Bili su jako dirnuti, a ništa nisam veliko učinio, samo sam okrenuo broj dok je blistavi mladi pjesnik Dragan Jovanović Danilov pitao: “Gospode, jesi li i Ti u ratnom savetu što zaseda preko okeana u utrobi veprovoj? Uskoro, kažu, stižu novi piloti, sveža krv, da spale svog ljutog neprijatelja – devojčicu na noši.” Jedna poslovica kaže: bolje se budala razumije u svoju kuću, nego pametan čovjek u tuđu – ali vidite silnici nam i dalje pokušavaju dijeliti pamet.

Već treću godinu za redom na poziv D. Popa Đurđeva dolazim u Novi Sad na Zmajeve dečje igre. Toliko sam bio radostan kad sam se susreo sa Stevanom Raičkovićem. I kad ne bih znao što taj čovjek radi u životu, po njegovom bih licu znao da je pjesnik. Takvu ljepotu čovjeka pronio je u svom liku i Jure Kaštelan. Ove sam godine u Novom Sadu susreo mnoge kolege pisce i drage. Tko prema meni učini jedan korak, ja ću prema njemu tisuću – rekli bi sufiji

Kada ste posljednji put bili u Beogradu?

- Prošle sam godine bio u Beogradu na svega nekoliko sati kad sam se vraćao iz Novog Sada. Obišao sam knjižare, prošetao malo Skadarlijom i vratio se u Zagreb. Nisam se stigao javiti prijateljima. Uskoro ću ovu posljednju zbirku pjesama predstaviti u Novom Sadu i Beogradu, pa ću ih pozvati.
BLIC, 2003



11.01.2005.

Enes Kisevic


[i]

Dan je lijep
jer ga oci
tvoje
gledaju.





TRZNICA


Znam,
ti volis miris cvijeca,
a djeca vole miris juhe,
Sto kupiti?
Đurđice sitne?
Ili dvije- tri
goveđe koste suhe?
Dok važem misli
na toj vagi,
rijec mi se ote
u dan vedri;
Molim vas
jedan kostiju buket
zavijen u osmijeh blijedi.





ZAJEDNO CEMO SVUCI TIJELA

Ne gusi krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noc
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno cemo svuci tijela
i smijat cemo se
i smijat cemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drzi
za moje ruke od svjetla





LJUBAV


Ljubav nas zadesi
kao kisa,
Odjednom. Iznenada.

Otvoris oci,
ljubav se stisa -
a kisa jos uvijek pada.





NAKIT ZA DRAGULJE


Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O,kolko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al, ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupčane gnijezde
oko tvoga krila.





TI PIŠEŠ


Ti pišeš:
kako se treba igrati i igrati,
a meni kažeš:
- Sakupljaj te igračke! -

Ti pišeš:
kako treba maštati i maštati,
a ne vidiš od nosa
ni bijele mačke.

Ti pišeš
o nekoj slobodnoj slobodi,
a meni:
- Mir! Tišina!' - vičeš.

Ti pišeš
kako sunce dan u šetnju vodi,
a vani najobičnija noć je,
pjesniče.

Ti pišeš
o nekoj tamo sreći,
o nekoj ljubavi,
i nekom miru...

A ja i noćas sam moram leći.

Laku ti noć, pjesmo na papiru!





ZEMLJA IZ OČIJU


Mi ni suza više nemamo.
Kad netko od nas
u tuđini ode,
nama umjesto suza
zemlja na oči navrije.

I dok na lijesu čitamo
konačnu adresu boravka,
čini nam se
da cijelu domovinu
lopatama nabacamo,
ne možemo muke svoje
zatrpati -
Tolika se neka praznina
u nama provali.





VRTLAR


Vrtlar je sam dao otkaz.
- Ne mogu - rekao je -
kad biste barem dopustili
da i ciklame rastu, ostao bih.
Ovako...

- Ja volim samo ljiljane -
pjenio se kućevlasnik -
za to te i plaćam.

- Ne mogu - ponovio je vrtlar -
ljiljani su tužni bez ciklama.

- Kud ćeš bez posla, bijedniče -
ispljuvavao je riječi kućevlasnik.

- U livadu. U šarenilo Božje.
Tamo - pokaza očima starac -
gdje se vaša djeca igraju.





ZEMLJA


Zemlja je svugdje zemlja
Ako se po tome sudi
Mozda ce i ljudi
Svugdje biti ljudi.





OPROSTAJ BOGATASA


Ni lijesa skucio nisam
a odlazim širokih grudi.
Moje najvece blago što stekoh
na ovoj zemlji bili su ljudi.





SAMOME SEBI


Ne govori nikad o onom
što oci tvoje ne vide.
Nemoj da tvoje se oci
rodjenih usta stide.





IZGUBLJENI BISER


Jucer, jos se srecom osmjehivo dan.
Danas, izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je traziti, znam.
Ali ja isto tako znam
da ce sutra doci netko drugi
i naci moj biser,
dosnivati izgubljeni san.





S GLAVOM CVIJETA


Presnen sam za ovu svjetlost jasnu,
presnen, za ovo tijelo u duši.
Ko cvijet što se lomi pod teškom glavom
i mene ce tvoja ljepota da skrši.





PRVE, PRAVE I DRUGE LJUBAVI


Miriše po snijegu
Tvoja prva ljubav ne prolazi
Ako snijeg padne
Netko će drugi ljubiti njene stope
I zato moliš snijeg da ne pada

Miriše po kiši proljetnoj
Tvoja prava ljubav ne dolazi
Ako kiša padne
Usput bi mogla presvući mokru haljinu
I zato prvu kap proljetnu u nebo bacaš

A u tvojoj sobi
More slano od ljubavi miriše
Pjeni se kroz noć
I šumi...





...ljubav se množi
zbraja i
dijeli
oduzet je ne može
ni smrt
u ljubavi rastemo
čovjeku zreli
kroz ljude ide
ljubavni put...





TAKVA VREMENA


U zadnje vrijeme
nekako mi drago
vidjeti muhu,
Necu pretjerati
ni kad mi na kruhu sjedi.

Zar zivot moj ista vise
od zivota muhinog vrijedi?





I NISTA TE KAO NE BOLI



Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.





PROFESOR POVIJESTI


Trazeci metaforu za zlodjela
pocinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaci rijec
kojom bi opisao zlo.

- Zvijeri! - dobacivali su ucenici -
To su bile zvijeri!

- Ne djeco. To su bili ljudi.
Zvijeri to nikad ucinile ne bi,
To su bili ljudi
Ljudi su to bili...
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.





STARINSKI MIRISI


Naša soba miriše po tamjanu,
po starom vinu.
I svijeća plače suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz šuštave modre zastore zore
slute se obrisi tijela što gore.





U NAMA SU SAMO OCI ZIVE


Nismo mi to
sto nasa tijela hoce,
i sto se sada
u jednom grcu lome,
mi ljubavi smo
samo dvije samoce
u zivotu ovom prividnome.

Ko oka dva
sto zajedno gledaju,
a jedno drugo
nikada ne vide.
Ko oka dva
sto sjaj prelijevaju,
i placu,
i snivaju
stvari posve vidne.





VALCER KISE


Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.





ZADNJA RIJEC


Svi su se smijali
a ja sam plakao
kao da sam rodenjem zalutao amo.

E, kada budem odlazio
ja cu se smiješiti,
pa makar ni suze
ne pustili za mnom.





VELIK KAO DIJETE


Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete ?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.

Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.

Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.

Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat' dijete.





ORGULJE I MUHE


Mraka da nije tko bi od nas I znao
Da zvijezde na nebu svijetle.

Tako I rijeci:
Svjetlaci su u tmini,
Al na suncu kao muhe lete.





STO SAM JA SEBI


Mene, zapravo,
Najmanje ima
Kad sam u svemu,
Kad sam u svima.

Samo kad sam sam
Ja znam da jesam
I svemir ovaj biva mi tijesan.

Ovako jedan
Od sebe sam više;
I zrak sam
I onaj koji diše.

Pa ipak me nešto
Vuce I tišti
Da se razbijem
Da se sništim.

Što sam ja sebi?
Ništa u svemu?
Ili sam sve u nicemu?





KRUG


Tamo gdje ugledaš svijet,
Tamo ceš vidjet i smrt,
Ma gdje bio na zemlji,
Tamo ceš tražiti put.





SAN BEZ SNIVACA


Iza mene neće ostati
čak ni tuga.
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati
samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača.





NEBESKO ZITO


Miso mi u snu sine,
Zašumi ko nebesko žito:
Nas ne može rastavit smrt -
Nas može rastavit samo život.





PAHULJE


Sve sto nize padam
sve vise svijet se veseli,
U padu se masovno dopadam.
Svatko me gazit pozeli.

Slobodno gazite, onako svojski,
bez milosti, bez dobrote.
Ja padam, madam, za vasu srecu.
Za kulisu vase ljepote.

samo bez njeznosti, molim,
ne snijezite, gazite jace!
Stvarno me nista ne boli,
probajte cizmom, dapace.

Bez bojazni, krzneni zimzeleni,
divljac je na banketu.
Zdusnije, zdusnije, ingeniozni,
do guse mi zarijete petu.

Nesto premekano gazite krhki.
U padu vrlo smo bliski.
Uceni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.

Ne libite se, gazite jace,
koliko srce vam voli.
U ime ciste duse sto place
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Zdravo, gradski cistaci jave!
Ne lopatom, sam cu se dici.
Vec oblak bijelom gestom zove -
bez traga cu, bez traga, otici.





USPRHNUCE


Oku se cini da ptica ce
u letu nebom da se snebi.

Al oro krilima samo mjeri put
koji je vec preletio u sebi.





BOSNA


Ti nisi više san
Ti si suza iz sna
Bossanium moja
Bossnium moja
Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.
Ni čest. Ni prćija.
Bosna si bila.
Bosna ćeš biti.
Bosna bosanska sva.

Osvajača tvojih silnih
Tko više i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,
Bosno moja,
Tko te svojatao ne bi
Kad su i voda i ptica
I cvijet
Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe
Bošnjak tvoj
Ma bila pod noktima sva
Da nikada više.
Bolna mi ne budeš
Suzo moja iz sna.





PRED SOBOM


Ponekad jedva
olovku držim
al ici mi valja za pravdom.

Sve dok se moja
fizicka snaga
ne stopi
s moralnom snagom.





SUNCE, VJETAR I TI



Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu
Žito će snivati Van Goga
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapahnuti.

Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišene neke slobode
Nedeljiva od svega što vidiš:
Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat će glave
Ružama dah će stati
Za vitkom pojavom tvojom
Sve će se okretati

I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,
Gdje pršte u prozor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoljeti neće,
Za kosu će te ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat

"Moja si", siktat će vjetra
Za vratom studeni zubi.
Dobacit ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.

"Ne bježi", bjesnit će vjetar,
"Nećeš se oteti lako!"
I zaskočit će te pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.

Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.

A zatim ću, tiho, u pjesmi
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.

Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut
Od nožnog palca do čela
nevidljiva vatra će liznut.

Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje će rasti.

Osjetićeš pod čaškom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamečić
Baci u vodu mirnu;

Krug za krugom topline
Krv će širiti vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.





PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA


Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim.
Da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti,
sad,
ovog časa.





SONATA OD SNA


- I -

-Od cega zive oci tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A sto bi dragulj dragane moje
dao da tako bar nacas sja.

-Tvoje su oci u meni zasle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim ocima budi.

-Ne sklanjaj pogled.Cega se bojis?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli rijeci cjelovima,
s usana strgni mi dah.

-Cemu se smijesis?
Obujmi me jace,
sva krv nek mi utrne!

-Kad zagrlim te ovako,
znas li sto ja vidim:
Dva kriza koja se grle
a med njima dise
jos nerodjen Bog
prikovan poljupcima....

-A sta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?

-Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

-Prsti su tvoji vidre vedre
sto se u igri tope.
Cutis li kako iz moga struka
iskacu antilope?

-O kad bi moglo uho cuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

-Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te cutim. Da te disem.
Da te snim.

-Sto je zivot? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Izmedju dva otkucaja
srca stane.





COVJEK GLEDA U VODU


Ili prijeđi rijeku,
ili teci rijekom.
Ne možeš biti
i rijeka i obala.
Čovjek gleda u vodu.





SNIJEG U OCIMA


Ne kloni mi, moja glavo,
to nisam ti ja propao:
u očima mojim tužnim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne taži me, vino žarko,
da ti budem vedar kao:
u očima mojim suhim
svijet je pao,
svijet je pao.

Ne nosi me, moj očaju,
ti nada mnom nemaš vlasti,
toliko sam ja letio
da ne stignem nikad pasti.

I kada mi dušu sruše,
što ni u snu lako nije,
moje će me staro srce
još da grije,
još da grije.

Ne smiješi se, moja glavo,
što sam sam na sebe spao,
u očima mojim slanim,
snijeg je pao,
snijeg je pao.





NEKI STID


Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.





OPORUKA


Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.





JUTARNJA MOLITVA


Blagosiljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usnuše sa mnom,
jutros već nije dano.

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika
da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
ko što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Naviko na dane.
Naviko na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu,
sa zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me
naviknula nije.

Blagosiljam Te
što si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok i Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do Dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred Tobom osvjetlaju
i onda kada me ne bude ovdje.
Sina moja dva: dva blizanca Sunca.
Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom.
drveće nema riječi:
u plodovima Te opijeva.
Voda nema riječi:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema riječi:
u cvijetu Ti se smiješi.
I usta moja,
te rane otvorene,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.





VATRA VATRU NE GORI


Pod tvojim pasom -
korice vruce.
Pod mojim pasom -
jatagan go.

U tvojim ocima -
modar grom guce.
U mojim ocima -
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tiduce zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.





DOBRA PRIČA


Ovo je zapis o jednom vremenu
kada svijet nije imao vremena
ravnodušnost zavlada tek za promjenu
jer takva bi smjena sjemena...





SVE JE U SVEMU


Izasao sam samo iz sna u san.
Lica se svoga ne sjecam.
Gubitka nema. Plakati cemu?
Opet sam tu. Sve je u svemu.

Dok bijah ko vi, lelujah zrak,
a sad sam kao svjetlost lak.
Tijelo mi vise ne baca sjenu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.

Izvan zivota, izvan smrti,
nikakve boli vise ne cutim.
Ne pitam tko sam. Nit tezim cemu.
Opet sam tu. Sve je u svemu.

O, kad bih mogao, blazeni grebe,
od svega toga oduzet sebe,
ja sve bih dao za mrvu zara
da opet sebe iz nista stvaram.





OTVOREN KAVEZ


Nešto se divno dešava s nama,
osjećaš li to i sama?
U nama se pomiču neke granice
što su nas stezale godinama.

I naša ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoriš vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Već sama pomisao da je slobodna,
da može zaparati visine modre,
kavez joj čini većim od svemira,
većim od njene slobode.





PREPISAN SAN


na bijelu papira bijela misao
po bijelu svijetu pao krec
ja umih ruke da bih pisao
al san mi tiho zausti rijec

i vidim zrak u svili se davi
sve htio bi rukom nesto reci
al isplazi samo jezik plavi
i suza iscuri oko svijeci

i vidim ljubav gdje iz rijeci
budi se kao lotos iz vode
suncu bi htjela nesto reci
al potonu pod vodu ode

i riba zinu u visinu
kao da htjede u kriku preci
al smugnu samo u modrinu
to sto bi htjela ne moze reci

i misao kao munja bljesnu
i htjede nesto nebu reci
al iskra u vjetru samo kresnu
i mrak u dusi bi jos veci

i kamen dahnu utemeljeni
kao da htjede nesto reci
al oro u nebo okameni
i rijeka crvi poce teci

i pade zvijezda i pade list
i htjede nesto u padu reci
al ukaza se kruga obris cist
i izgubi se sve vrteci

jedva iz sna iscupam glavu
i smrtno sakama poduprem celo
udahnem zoru mlijecnoplavu
preda mnom snova sve je bijelo

u prozoru snijeg jos spava bez traga
na bijelu papiru jos bijelji stih
jos rijec u meni drhti draga
i pjesma sto je u snu snih





SIJEDA DJECA


Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
u ruci koja je skrši

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.





NEDJELJIVOST


Osvajati tvoju ljubav,
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
Sto i svijetlost razlamati.

Dijeliti mene od tebe,
i onda kad nas nema:
Isto je
sto i more razdvajati.





PA TO JE KRASNO


Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njzinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
kukovima, dojkama,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
Ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom maldiću
koji ima kola
i deset miliona na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.





KOSULJA


Košulju
što mi je saši Mati
obukoh još toplu od pegle -
i srce mi se ozisnu u svijet
pod jedrima košulje bijele.





U BUDIMPESTI


- I kosaru zelite?
- I kosaru dakako.
Zajedno s djurdjicama.
Zofiku, ipak - sapnuh u sebi -
ne vidjas svakoga dana.

Zakoracih u kisu.
Djurdjice disu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing - izustim.
I cvijece pruzim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naidjoh na staricu.
Trotoar mete.
Pridjoh bez rijeci. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuce u moje srce,
svim prolaznicima
prilazih redom.
Djurdjice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Zofiki zurim.
Oci mi gucu.
Budimpesta pod kisom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pjeske bi dosao da je vidi.





IZMEDJU DVA KRIKA


Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim.

Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih.





...neću se igrati
odraslih ljudi
ja sam tvoj mačak
drug
pogledaj što mogu
napraviti od repa
punog mjeseca krug...





BRZO SE SAKRIJ U MENE


Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.





BUDI SUNCE POEZIJE


Budi vjecni valcer vir...Vrtlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir... Budi sunce poezije

Budi sve sto ja ne mogu...Sto mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu...Vrati vatri iskru suze
...

I daj dusi svojoj strepnju... Neka cezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju...I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora... Sto je osmijeh oka krije
Budi zubor sa izvora...BUDI SUNCE POEZIJE





KORIJEN S KRILIMA


Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece živi.
Drvo je most što diše
izmedju mrtvih i živih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jesen šumi u meni.





DOMOVINA


Iz ove vatre
iz ove smrti
iz suze ove
sto sja gorcinom

Mi mozemo samo
u pjesmu uci
draga moja
DOMOVINO





OPROSTI IM GOSPODE, NE ZNAJU STA RADE...


Kao da nikad umrijeti nece
toliko su se oni Gospode osilili
Ne daj im Boze, kada bi mogli
ruku bi svoju i na Tebe digli.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znas
Oprosti im za sve nase jade,
ne stigo ih nikad usud nas.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade,
ali ne odustaju od nauma svog.
Toliko su oni pohlepni za zemljom,
da i mrtvi ce se u tudji prosiriti grob.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade,
no ipak od krvavog ne uzmicu cilja.
Oprosti i meni, gresnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znas.
Oprosti im za sve nase jade,
ne stigo ih nikad usud nas.





POGACA


Još kao dječak sam u šumu nosio uže.
I nisam slutio nikakve varke
kada mi stabla ruke pruže,
ja sam samo skupljao suharke.

Uprtim zoru na ramena,
preklano janje oko vrata,
Nada mnom plast sunčana sijena
suče vatrom od suha zlata.

U ruci sjekira, zmija u procijepu.
Iz džepa, od starih očeviih hlača,
puši se istom ispečena, rumena, a slatkokora,
vruća ko duša,
moje drage Majke mala pogača.

Kao da suncem iz mene grije,
srce je moje od usta veće,
ogromnom snagom ljubavi bije.
prsnut će, iskočiti, poletjet će!

U kući je malokad bilo kruha.
Otac je u jesen s lišćem otišao.
A mi smo iz šume vukli. drva suha
da snijeg nam ognjište ne bi zatrpao.

Obnoć bi vjetar podvijena repa
kao mačak uz dimnjak mijaukao,
cvileći kroza san trošna crijepa
u meni bi šapom zagrebao.





ZEDJ


I da se vratim s tisuće rana,
na prag kućni kad stanem,
ne nosi vode,
ni zavoja -
tijelom mi povij rane.


***

Svakim dahom ja udišem
svemir cijeli.
Vas duh ovaj i Bog i mrev
samnom dijeli.

Radosna je moja miso
kada cutim:
da sve mogu
malim dahom dotaknuti.

Evo i sad
dok mi dah se u glas veze,
samnom ovaj isti uzduh
dišu zvijezde.

I ja letim. I ja lebdim.
Ne osjecam tijelo više.
O daj mi, Bože, biti zrak
da svijet me diše.





MOLITVA SALIMOVA


O Allahu, daj mi snage,
srcem Salim moli Tebe,
da dusmane moje ljute
odbranim od samog sebe.
daj mi snage, O Allahu,
snage da sam kao zemlja,
da nadvladam samog sebe,
svog najveceg neprijatelja.


Prosvjetli me da progledam
da si Jedan, da si kadar.
Okom mojim ti ne gledas
dok na sedzadu Salim pada.
I daj mojoj djeci mira,
mojoj braci i sestrama,
merhameta svim ljudima
pod sabahom, pod zvijezdama.


O Allahu, daj mi snage,
srcem Salim moli Tebe,
da dusmane moje ljute
odbranim od samog sebe.





OD ONOGA SUNCA


(Hasanu Tanoviću)

Mi smo ti, Hasane
od onoga sunca.
Isto nam je lice.
Pogleda smo istog.
Zar da se sunce
po stranama svijeta ravna?

Što zna sunce, bolan,
što je zapad, što je istok.





ISTINSKI NAGON STVARANJA


Bježeći od smrti
u pjesme,
ili u tebe,
ja sam na istom -
u biti.

Jer sve dok smrtnika bude -
i besmrtnih će biti.





BOZIJA BASTINA


Tarih povodom podizanja Staroga mosta u Mostaru koji milošću Svevišnjega izroni iz Neretve poput djece koja su s njega skakala:



Svaki tvoj prelazak
na bilo koju stranu rijeke
neće biti uzaludan
ako tvoje misli i riječi
pri svakom koraku
poput ovog mosta
nastave služiti ljudima.

Božija baština

Starim mostom u Mostaru
dvije su obale
jednom obalom postale.

Tako je Svevišnji htio
i tako ga je rukom Hajrudina
neimara učinio.

Svojim izgledom i ljepotom
ovo kameno slovo
pripada Božijoj baštini.

Gradili ga, ili razgrađivali –
most je ovaj poput svjetla i tame
pod vječnom zaštitom stvoritelja.

Ono što je mjesec na nebu
među zvjezdama –
to je mostarski most na zemlji
među mostovima.

Jednako se usjeca u pamćenje
i obzora i onih
koji ga jednom vide.

Bez mostarskog mosta,
uza sva svoje sazvježđa
i oceane –
Svijet je ustinu obogaljen.

To je pokazalo
i ovih 11 godina
ne njegovog,
nego ljudskog pada.

U Boga se samilosnog uzdam,
da će sa Starim mostom u Mostaru
i svijet na noge stati.


~~~~~~~~~~~


Heritage of God


With Old Bridge of Mostar
two banks became one.
That’s how the Almighty wanted
and He built it by
the hand of Hajrudin.
This word of stone belongs
to the heritage of God
for its look and beauty.
It was being built and deconstructed
this bridge is like a light and dark
under eternal protection of God.
What the moon is on the sky
among the stars –
that’s the bridge of Mostar
on the earth.
He remains on memory
of those who see
him only once.
Without the bridge of Mostar,
beside of all its stars
and oceans –
The world would be crippled.
That was shown
by these 11 years
not his
but human’s fall.
I rely on pitying God
that He will make
the world stand up on the feet
after the Bridge is rebuilt.





..nek na me pređu
sve tvoje boli
sva tvoja tuga
što oko je piše
tvoj stari mačak
do neba te voli
šapom kroz nebo
i još više...





POSLIJE KRUGA


Da sam te sreo poslije kruga
Kad sam se vraćao tebi
Bio bih tvoj vjerni sluga
Ništa se mijenjalo ne bi

Al ja sam bio radoznao
Htio sam spoznati krug
Letjet još nisam znao
A put je bio predug

I letio sam kao pčela
Omamljen mirisom cvijeta
Duša mi je pobjeći htjela
Od tijela i od svijeta

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
Uzdižući se padao sam
Pa sad i koračati znam

Al još mi duša mira nema
Još kružim navikom kruga
Još uvijek pjesmom pripadam svima
Al samo orla imam za druga.





...sve ću ti dati
sve što imam
u svojoj maloj biti
samo ako ćeš
moći sam
bez mene sretan biti...





JABUKA


Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.

Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.

Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k'o sunce iznad grada.

O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?

Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.

I svijet se kupi, rukave suče,
"Tresite!"-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.

Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo





SIZIFE BRATE


znam da postojim ali sva moja nastojanja za održavanjem u prostoru samo su ništavna
znam da sam izgubljena točka izvan kružnice izvan biti znam da nikada neću ispjevati svoj vjek znam da nikad neću zaspati s idealom pod kosom
sva moja nadanja traganja proždiru gladne staze uzaludnosti sva bespuća vode mom cilju sizife brate i opet me rođene misli lažu
postojiš





BEZ KOMPASA


nas nema na karti svijeta
mi smo neka neznana planeta
pjesma je naša svemirska raketa
nas nema
na karti svijeta





DJECA SU DRUGA POLOVICA DUGE


Kad pojave se u igri
poslije kiše duge;
djeca su druga
polovica duge.





Silazim Rastokama.
Silazim poljubiti ruku koja je ovo cudo rodila.
Ta i pticama je grijeh preletjeti ovu ljepotu.
Smijesim se leptirima.
Njima i krila sluze za igru.
I ja, evo, isprezem korake iz cizama
I pustam nogama na volju.
Neka dodiruju trave s kojima su ponikle.
Uz jablane se, sasvim svjestan uzvisenosti krajolika,
Malo vise u hodu uspravim.
Zastanem-nebo zastane.
Silazim k Rastokama-nebo me prati.
Svakim korakom sve sam manji i manji.
Evo me teturam medju bogoljubaznim cvijecem.
Odlazem Adamov list i puzim u plodnu vodu,
Gdje Tvoji prsti prebiru raskosnim slapovima
Slusnice.

(treci dio Rastockog triptiha)





...idemo se igrati
mačka u čizmama
ja ču biti mačak
ti ćeš biti Ivica
ja ću biti
ja ću biti
ja ću biti
sunca tračak
ispod tvoga lica...

[/i]


10.01.2005.

IZET KIKO SARAJLIC

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.



Bibliografija


U SUSRETU, pjesme, Polet, Sarajevo, 1949.
SIVI VIKEND, pjesme, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955.
MINUTU ĆUTANJA, pjesme; Svjetlost, Sarajevo, 1960.
POSVETA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1961.
TRANZIT, pjesme, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963.
INTERMECO, pjesme, Bagdala, Kruševac, 1965.
GODINE, GODINE, pjesme, Nolit, Beograd, 1965.
PORTRETI DRUGOVA, proza, Svjetlost, Sarajevo, 1965.
PUTUJEM I GOVORIM, pjesme i proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
IPAK ELEGIJA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1967.
VILSONOVO ŠETALIŠTE, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
STIHOVI ZA LAKU NOĆ, pjesme, Prosveta, Beograd, 1971.
PISMA, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
KOGA ĆE SUTRA VOZITI TAKSISTI, memoarska proza, prvo izdanje Veselin Masleša, Sarajevo, 1974. drugo izdanje Delta-pres, Beograd 1980., treće izdanje Feral Tribune, Split, 1998.
NASTAVAK RAZGOVORA, pjesme, Slovo ljubve, Beograd, 1977.
TRINAESTA KNJIŽICA POEZIJE, pjesme, Jedinstvo, Priština, 1978.
KNJIGA PRIJTELJA, prevodna poezija s komentarima o autorima, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
NEKO JE ZVONIO, pjesme, Gradska biblioteka Čačak, Čačak, 1982.
NEKROLOG SLAVUJU, pjesme, Prosveta, Beograd, 1987.
SLAVIM, pjesme i proza, Udruženje knjizevnika Crne Gore, Titograd, 1988.
OPROŠTAJ SA EVROPSKIM HUMANISTICKIM IDEALIZMOM, poezija, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989.
SARAJEVSKA RATNA ZBIRKA, prvo izdanje Nedjelja, Sarajevo, 1992. peto izdanje Oko Sarajevo, 1995.
KNJIGA OPROŠTAJA, Rabic, Sarajevo, 1996, drugo izdanje 1997.
30. FEBRUAR, pjesme, Rabic, 1998.
V.P., proza, Rabic, 1999.




Nagrade


Dvadesetsedmojulska 1963.
Disova plaketa 1982.
Zmajeva nagrada 1985.
Nagrada Branko Miljkovic 1987.
Nagrada ZAVNOBiH za zivotno djelo, 1989.
Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.
Italijanska nagrada Mediterranneo, 1997.
Nagrada ''Erguvan' '- Turska, Istanbul, 1997.
Premio Finaleinsieme, Modena, Italia, 1998.
Nagrada Alberto Moravija, Italija, 2001.
Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 2002.
Počasni građanin grada Salerna, Italija, 2002.





Intervju: Izet Sarajlic

Kada ce covjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini

Sa pjesnikom Izetom Sarajlicem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo sto sam primijetio bila je pisaca masina. Na zidu su uokvirene slike, a na visecim policama knjige - gotovo sve stare. Jedino sto je iskakalo iz tog enterijera bila je muzicka linija, koju mu je, kako kaze, nedavno poklonilo neko udruzenje zena iz Beograda.

Ovo nije cijeli razgovor koji sam s njim vodio i tek poslije, kada sam ugasio diktafon, govorio je nesto opustenije. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa covjekom koji, odbijajuci ucestvovati u ovoj novoj civilizaciji, kaze: Jebes civilizaciju kojoj je Bukowski orijentir.

Kada sam tek usao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. "A, za to cudo. Ja u to ne vjerujem", rekao je Sarajlic.
INTERVJU nastavak

10.01.2005.

Izet Kiko Sarajlic

[i]


LAGANO S TUGOM


U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!





IZ VOZA


Gledao sam kako promicu zene…
Sadasnje
I buduce…
Pejzazi,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noc
I dan.
Iskocicu na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javicu ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…





NE ZNAM ZASTO


Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto.
Ne znamo zasto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zasto usta moraju da proplacu Zbogom
kad je ljepsa, manje bolna rijec Dovidjenja.
Ne znamo zasto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za pozar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se vec rastati mora
Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto,
cekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane zene
jeseni prolaze, prolaze...





DRUGI PUT BIH ZNAO


Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.






VEĆ NAGLAS…


Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.





TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME



Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice -
njih prepuštam velikanima istorije.

Šta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo i prošetati poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreća.





SARAJEVO


Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.





PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA


Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.





DA JE BAREM 1993. GODINA


Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!





KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE


Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem
"Vjesnik"
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!





MALA, VELIKA MOJA


Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti...





LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA


Teško je ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.

Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?

Teško je, teško je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,

a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete

vjeruješ u "Vertera", u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je ljubavi. Sve teže.





NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA


Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!





PO LATICU


Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.

Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!





RAZMISLJAJUCI O SKENDERU KULENOVICU


Jedini koji bi mogao,
de ne kažem i morao,
da napiše
muslimansku varijantu
"Stojanke majke Knežopoljke" -
to je Matija Bećković.

Samo što on to neće.

Osim talenta
za takvo nešto je potrebna
i Skenderova ljudska širina.





SEM SMRTI


Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.





SJECAJUCI SE PORUCNIKA KINCLA


spada tako
da se covjek s nostalgijom sjeca drugog svjetskog rata.

U svakom slucaju
u poredjenju s oficirom bivse JNA
cak i jedan porucnik Kincl,
koga su Sarajlici zapamtili za citav zivot,
gestapovsko olicenje svega neljudskog u covjeku,
licio je gotovo na covjeka.





OPROŠTAJ S VELIKOM UMJETNOŠĆU


Sjećate li se "Čuda u Milanu"?

Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?

Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?

Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?

Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?

Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?

Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?

Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?

Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?

Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove "Pesme"?

Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jožefa Škvoreckog?

Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se "Putniče, kad dođeš u Spa...."?

Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iščekivali novi broj "Novog svijeta"?
s nastavkom Erenburgovih memoara?

Sjećate li se
kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova"
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?

Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?

Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?

Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više
One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam
barem
u njemu živio!





TAKO SMO NESPREMNO USLI U OVAJ RAT

- Ismetu Cericu -

Evo
i trideseti je dan rata,

a mi
jos uvijek
ne znamo dovoljno
ni da mrzimo.





U PREDVECERJE

Na igralistu
jedan mladic
svira na gitari
a iznad njega
prolijece granata s Poljina.

Buduci sarajevski Bulat Okudzava?

Mladicu,
samo mi ostaj ziv,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevazna!





SVE MENI


Ništa njima!
Sve meni!

Meni
smrt "Aurore" i smrt zemlje.

Meni
Verina i Željkova smrt.

Meni
smrt Raze i Nine.

Meni
ponovna smrt Eše i Ivana Gorana Kovačića.

Meni
smrt ulice kralja Tvrtka.

Meni
smrt okteta "Prijatelji".

Meni
smrt "Cvitkovića".

Meni
tvoja smrt prije moje!





MALA NOCNA MUZIKA

Ivanu Foglu

Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen.
Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni.
Spavajte.
Laku vam noc.

Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti
spavajte.
Laku vam noc.

Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noc.

Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti?
Spavajte.
Laku vam noc.





POKUSAJ ROMANSE


Jos si clanica hora,
jos hranis macke ptice,
jos nikom sem tati s mora
ne pises razglednice.

Jos ne dijelis svijet na svjetove,
jos se ne predajes sjeti,
jos nije odslusan Betoven,
jos je u usima Doniceti.

Jos skupljas glumce, pjevace,
jos se odusevljavas Ducicem,
jos ne znas kako se place.
Naucices.

Naucices,a uskoro,uskoro,
javice se i prva bora,
ali sada jos ljetujes pod satorom,
jos si clanica hora.





DRUGA LJUBAV


Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
- bice joj tesko sa mnom.
Ona ce morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti cuperak. Isti prcast nos. Istu boju ociju.
Isti hod. Iste navike. Istu cak adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.





NUIT de PARIS


Divna Pariska noc!

Ni sarajevskoj,
Kad imate dvadeset godina,
Ne fali nista!





LJUDSKA MILOSTA

Ljudska milosto,
gdje si?

Zar jedino
u knjigama?





POSVETA

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomoljci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt,
jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promejne.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne.
I naše mrtve poglede da ne zgazite.





NA SVE SPREMNA BUDI

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!





VLADI DIJAKU


Dobro je, Vlado, da si na Barama!

U Podlugovima i u Sarajevu
svi bifei zatvoreni.

U Bosni
doći do čašice rakije
neuporedivo je teže
nego doći do sopstvene smrti.
[/i]




NOVE KOMSIJE



[i]Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.

Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako gaje na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!


Sarajevo, 1998-1999.





IZETA


Izeti je sva porodica zaklana u Foči za vrijeme četničkog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, budući francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.

U Mikicin život Izeta je najvjerovatnije i ušla iz nekog doma za siročad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog života. Izeta je s nama svuda išla, jednom čak i na more. Predveče bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknađivali poljupce propuštene u njenom prisustvu.

S odlaskom na studij filozofije u Zagreb viđali smo je sve rjeđe i rjeđe.

Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim češko-njemačkim imenom javila iz Njemačke. U Njemačkoj je i sada. Valjda je već i Njemica.

Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igračaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna štofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblači baš tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one voštanice u čijem je pripravljanju Mikica bila nenadmašan majstor, najčešće smo i pričali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo još ljudi.

Nažalost, ne mogu nigdje da nađem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A možda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko još ne zna da je umrla.



[/i]





PREMINUO PJESNIK IZET KIKO SARAJLIC


Sarajevo, 03.05.2002. - Sinoc je u Sarajevu preminuo bosanskohercegovacki pjesnik Izet Kiko Sarajlic. Rodjen je u Doboju 1930. godine. Od 1945. zivio je u Sarajevu, gdje je zavrsio gimnaziju i Filozofski fakultet. Autor je vise od trideset knjiga poezije, od kojih su neke prevodjene na 15 jezika. Izet Sarajelic je dobitnik mnogobrojnih domacih i svjetskih nagrada. Ove godine dobio je i Sestoaprilsku nagradu, priznanje Grada Sarajeva. Izet Sarajlic ce biti sahranjen u utorak na groblju Lav u 13 sati. Zajednicka komemoracija Akademije nauke i umjetnosti BiH, Kruga 99, PEN Centra i Grada Sarajeva bit ce odrzana u velikoj dvorani Narodnog pozorista sa pocetkom u 11 sati.


Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti velikog pjesnika Izeta Kike Sarajlica predsjedavajuci Predsjednistva BiH Beriz Belkic uputio je saucesce Akademiji nauka i umjetnosti BiH i porodici Sarajlic, saopceno je iz Predsjednistva. "Bosna i Hercegovina je izgubila velikog covjeka i umjetnika, jedan plemeniti lik koji je svojom poetikom izgradio trajno obiljezje i svome gradu i svojoj zemlji. Iza Kike Sarajlica ostaju njegovi stihovi i trajno sjecanje na njegovu ljubav i dobrotu. Clanovi Predsjednistva duboko saosjecaju s Vama u ovim trenucima bola. Primite nase iskreno saucesce", kaze se u telegramu predsjedavajuceg Predsjednistva BiH Beriza Belkica.


Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti bosanskohercegovackog pjesnika i clana ANUBiH Izeta Kike Sarajlica, predsjednik FBiH Safet Halilovic uputio je Akademiji nauka i umjetnosti BiH telegram saucesca. "Pored znamenitog pjesnickog djela, Izet Sarajlic ostat ce upamcen po rijetkom osjecaju za humanizam i najvise moralne vrijednosti. Njegova altruisticka orijentacija, postovanje i ljubav za drugog, te antifasisticki angazman kojemu je ostao dosljedan i tokom agresije na BiH, najbolje govore o njegovoj osebujnoj licnosti. Neka mu je vjecna slava i hvala. Molim Vas da moje saucesce prenesete njegovoj porodici," stoji u telegramu predsjednika FBiH.


Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom iznenadne smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica dopredsjednik FBiH Karlo Filipovic uputio je telegram s izrazima najdublje sucuti Sarajlicevoj kcerki Tamari. "On je bio Pjesnik kome smo vjerovali, cije smo pjesme poklanjali onima koje volimo, kao izraze nasih osjecanja. Vas otac nastavlja da zivi na usnama zaljubljenih i u srcima svih nas", kaze se, izmedju ostaloga, u Filipovicevom telegramu sucuti.


Sarajevo, 03.05.2002. - Federalni premijer Alija Behmen uputio je telegram saucesca povodom smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica. "Otisao je Izet Kiko Sarajlic, pjesnik ljubavi, prijatelj svih ljudi, jedan od najvecih pjesnika koje je nasa zemlja iznjedrila. Sa Kikinim 'Mala, velika moja, veceras cemo i za njih voljeti' odrastale su poslijeratne generacije, slaveci prijateljstvo i ljubav. I u najtezim danima za ovu zemlju pjevao je o ljubavi i pozivao na prijateljstvo, mir i razumijevanje. Cijeli njegov zivot i njegova poezija velicali su dobro u covjeku i ljudsku vrlinu. Veliki pjesnik zivio je tako do zadnjeg dana, ostavljajuci nama, za sva vremena, toplu poeziju kao putokaz kako zivjeti, kao najljepsi spomenik svog postojanja", kaze se u telegramu premijera Behmena.

RTVBIH





NA VEST O SMRTI KIKA SARAJLIĆA



1
Zar ti se ne čini,
ako ima boga,
da je smrt mogla da sačeka,
do devetoga.
Ako ne zbog tebe,
onda zbog Eša
i onih rođenih
dvadeset i treće,
ionako će celo Sarajevo
tih sedam dana
donositi cveće,
samo cveće,
tu gde sada spava
i divni deo moje
mladosti zlatne
na Groblju kod Lava,
tu gde i Šiba moj dragi
bere smokve rajske
o kako samo
nedohvatne.

U ove crne dane,
zloslutne, majske,
moja ti ruka
iz daleka maše.
I srce moje
malu hvalu šapuće
za one koje smo voleli,
za sve naše

2
Ti ode Sarajliću u vrtove rajske
pred sivi vikend, noći majske,

dok ti je, možda, mlaka, u snu,
kap kiše trebinjske pala na usnu.

Sve što smo bili, dok skupa besmo,
ja, evo, kanim sačuvat pesmom,

u koju, zaludno, salivam rime
jasne i zvučne kao tvoje ime,

dok te ispraća, slutim, evo,
tužno i celo Sarajevo.

3
Crnog li dana za braću po peru,
kako li je Mariću u Ekseteru,

kako je Stevanu Raičkoviću
u ova jutra što crna sviću

jer srećem, u nesnu, ranom zorom
sve majske dane s crnim florom.

4
Ide smrt s kosom crnim bregom sna,
po kog je pošla samo ona zna.

Tope se životi kao grudve snega,
smrt s kosom hita duž crnog brega.

Sleteće na krov, jutros, dve bele rode,
s njima vest iz radija i Izet ode.

Sve nas je manje. O, kosa kosi,
što noć sačuva, to dan nosi.

Plaču mornari s Wester Plate
dok noć ispraća crne svate.

5
I mislio sam da ćemo se sresti
i kao nekada za sto sesti

i dugo ćutati i reći pokoju
o strahu i o nespokoju.

Znali smo sledi vreme plača,
evo fašizam ponovo korača,

a naš je stroj proređen dobrano
i da se odupremo nije nam dano.

6
Kad nebo moju braću uzima
i deo mene ode sa njima.

Sve manji bivam, prozračna leća,
i sam se topim kao sveća.

Kad dođe vreme za večna lovišta,
da l će od mene ostati išta

ili će smrt, kao što sam snio,
doći po senku onog što sam bio.

7
Izađe i ti iz ovog mraka
i ode do svojih, do Pasternaka,

i do Seljvinskog i do Nerude,
u gustu tišinu, među ljude.

I dok se u nama sve većma ruši
tebi je, slutim, toplo duši.

I na toj zvezdi gde sad snuješ
znam da i ove reči čuješ

koje ispisujem gorak i tihan
a ti se, potajno, smešiš iz stiha.

Pero Zubac





Radomir Konstantinović: In memoriam


Izet Sarajlić : Prijatelj nad prijateljima


Pri prvom našem susretu, posle stravičnog razaranja Sarajeva, ovaj čovek sa kojim treba da se oprostimo danas poklonio mi je knjigu koja se zove Knjiga oproštaja. Opraštao se on, u toj knjizi u krvavom Sarajevu, sa onima koje je voleo, sa prijateljima, sa gradovima. Ali nema tu nikakvog rastanka. Valjda zato što je rastanak nemoguć. Ljudi sa kojima smo živeli, to smo mi sami: mi smo naša sopstvena istorija. Kad bismo mogli, makar samo za časak, iz te istorije da iziđemo (ali zaista da iziđemo), rastanak bi bio moguć.

Ali to je nemoguće. Pogotovo je to nemoguće za Izeta Sarajlića. Svaku od pesama u Knjizi oproštaja diktiralo je nemirenje sa smrću, sećanje na drugove koji su ga napustili, neki zato što su umrli a neki zato što su se prodali - što je (tako on veli u jednoj svojoj oproštajnoj pesmi) isto: umreti ili prodati se. To je ono što smo gledali, Izet iz Sarajeva, opkoljenog, sam, zaboravljen od najbližih svojih beogradskih prijatelja (od njegovog Beograda, odjednom gluvog i slepog za njega - još uvek, mislim, gluvog i slepog), a ja iz Beograda koji je, svakim danom sarajevske agonije bivao sve tuđiji, neki grad u kome kao da sam se zabunom našao. To otuđivanje bliskog (čak pre svega onog najbližeg), bol zbog tog propadanja (umiranja ili samo prodaje), eto, to je bol zbog raspadanja našeg, Izetovog i mog, sveta, one “zajedničke kuće” u kojoj smo živeli.

Ne mislim ja na državu; misli na prijateljstvo, mislim na Izeta Sarajlića, koji je bio prijatelj nad prijateljima, veliki boemski naš drug, u svakom gradu, na svakom jeziku. To njegovo boemstvo (u duhu najbojle sarajevske tradicije) određivalo je i poetiku i praksu njegovoga pesničkog govora. Njegov boemski duh zahtevao je (i to nepopustjlivo) ono što je najrizičnije: ništenje granice između pesnika i njegove poezije, zahtevalo je poeziju i u životu, a ne samo u jeziku.

Volim ja tog Izeta, sjajnog demistifikatora “dubine”, tog majstora (ili anđela) dubine površine, a sve kao u prolasku, između dva susreta sa prijateljima, u Ohridu, u Mariboru, ili Cavtatu, u Beogradu, ovde vajlda najviše, najdublje (Izet Sarajlić veliki je Beograđanin), ali u koji, govorio je (čitao sam to u novinama, meni to nikad nije rekao), ne može još da dođe. Kao da mi, koji smo bili, i noću i danju to Sarajevo u krvi, nismo takođe taj Beograd. Makar i onaj manjinski. Ali Beograd.

Nas dvojica sreli smo se prvi put tek po velikom stradanju Sarajeva. Na dnu našeg prijateljstva jeste Sarajevo, krvavo, gladno, ubijano tri i po godine, pa to kao da se bez tog stradanja Sarajeva Izet i ja nikada ne bismo našli? Hvala neka je Sarajevu za Izeta Sarajlića. I hvala neka je Izetu Sarajliću za Sarajevo.





Zdenko Lešić: In memoriam


Otišao je akademik Izet Sarajlić. Otišao je Pjesnik. Otišao je Kiko. U “Knjigu oproštaja” nije stigao unijeti svoju posljednju, oproštajnu pjesmu. Ali je - zamišljam - one prazničke večeri u posljednjem bljesku svijesti izgovorio - morao izgovoriti! - bar još jedan stih. Je li to bio jedan od njegovih starih stihova? Možda jedan iz pjesme “Kako će Sarajevo bez mene”. Ili onaj distih iz pjesme “Bluz”: “Bilo bi zanimljivo znati hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.” Ili onu strofu iz pjesme “Tražim ulicu za svoje ime”: “Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti.” Ili ono bezuslovno “Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu” iz pjesme “Drugi put bih znao”. Ali ne! Mora da je to bio onaj odlučni, prkosni stih s kraja “Knjige oproštaja”: “Ne odričem se ničeg u svom bivšem životu.” A opet - još uvijek zamišljam - možda mu je tada, ‘dok se zadnjim pogledom rastaj’o od zvijezda’, kroz svijest, nikad izgovorena, bljesnula jedna nova, konačna pjesma, pjesma za kraj svih pjesama što ih je ispisivao skoro pola stoljeća. Je li to bila još jedna oproštajna elegija? Ili opet jedan jetki, satirički prijekor nama koji smo izgubili osjećaj za poeziju i ljubav? Ili neka rezignirano-humorna dosjetka, kao ona o ‘našoj još jedinoj Aveniji Foš’, koja ide ’od mrtvačnice do groblja’? Ili je, možda, - da! to je najvjerovatnije! - to bila pjesma-kliktaj što najzad ide preko rijeke, tamo gdje ga na onoj drugoj obali čeka ONA kojoj je posvetio cijeli svoj život i sve svoje pjesme i bez koje su mu posljednje godine bile tako gorke. Zamišljam da je u tom susretu morao izgovoriti onaj stih iz pjesme “Posljednji tango u Sarajevu”: “Mila, prođe i naš život veličanstveni!”

Ako je istina da čovjek na smrtnom času u magnovenju još jednom proživi sav svoj život, onda se njemu moralo javiti najprije ono davno vrijeme kad ‘mi nismo imali gdje da idemo nago na Vilsonovo Šetalište’: Bili smo (tada) niko i ništa, imali smo samo to nebo i taj život sem snova svega drugog lišen. Da smo tada umrli, za našim kovčegom išlo bi samo lišće. Ali mu se u tom magnovenju moralo javiti i ovo drugo vrijeme, vrijeme velikog priznanja, kada je postajao pjesnik svijeta, ‘posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi’, kako su ga - ne bez razloga - ocijenili talijanski kritičari. (Pomišljam da je Kiko u tom posljednjem trenutku požalio što nije stigao da primi Ključeve Salerna!). U tom predsmrtnom magnovenju kroz svijest mu je morala proći i duga povorka ljudi, na čelu sa strijeljanim bratom Ešom, i svim drugim koji su ‘rođeni 23, strijeljani 42’, za koje je - i umjesto kojih je - cijelog života volio; a za njima su morala proći mnoga njegova druga braća, svi pjesnici svijeta, i oni s kojim je prijateljevao, i oni koje je samo čitao; a za njima bezbrojni njegovi prijatelji, i oni kojih više nema, i oni koji su još tu, na ovoj strani rijeke (po broju prijatelja oduvijek se mjerila veličina ljudske duše!); možda se u toj povorci prikrio i po koji zloćudi kritičar, pa možda i neki kritički nastrojeni član CK (imao bi Kiko razloga da i njih sanja u tom ‘snivanju samrtnom’, ali je meni u to teško povjerovati!). Morao se, zatim, u tom magnovenju sjetiti i kako se, kao svijeća, ugasio život njegove divne sestre Raze. Ali se morao sjetiti i Vladimira, najveće radosti svojih zadnjih godina.

Otišao je, dakle, Kiko! Otišao je Pjesnik! Odlasci kao njegov uvijek ostavljaju prazninu. U srcima bližnjih najveću i najtežu. Krug 99 ostao je bez jednog od svojih pokretača i jedne od svojih pokretnih snaga. PEN Centar BiH ostao je bez jednog od svojih osnivača i jednog od svojih najuglednijih članova. Jedna kuća u nekadašnjoj ulici Ognjena Price ostala je bez svog najmilijeg gosta. Sarajevski taksisti bez jednog od svojih najboljih mušterija. Od neki dan Tamara više nije dijete. Vladimir više nema djede. A ipak! Odlazak ljudi kakav je bio Izet Sarajlić ostavlja za sobom nešto čime se i najveća praznina ispunjava. S njegovom smrću mi smo bogatiji za sjećanja, Sarajevo za jednu legendu, za legendu o pjesniku i njegovoj ljubavi. Svojom smrću Sarajlić je ušao među besmrtnike. Jer, za njim su ostale njegove knjige. Pjesnik je ostao da živi kao Pjesma. Tu Pjesmu čitali smo kad smo bili mladi i poslije kad više nismo bili mladi; mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, kako kaže jedan stih iz ‘Vilsonovog šetališta’. Čitat će je i drugi koji su došli ili koji će tek doći; čitat će je ne kao pjesme većine drugih pjesnika, već kao svoju vlastitu sudbinu.

Otišao je, dakle, pjesnik Sarajlić. Ostala je za njim njegova poezija I njegov testament:
Najvažnije je to
Da u ulici s mojim imenom
Nikada nikog ne zadesi nesreća.






Sarajevski pjesnik Izet Sarajlić o nagradi "Alberto Moravija", današnjoj literaturi...
GLAS JAVNOSTI/2001


NISAM SPREMAN ZA BEOGRAD


S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da više neću dolaziti.

Valjda će me pravi Beograđani shvatiti, nema tu šta da traži literatura.

Bio je prisutan uvijek neki fluid između mene i mojih italijanskih čitalaca, neka intimna, gotovo ljubavna veza. Oni su prema meni gajili neku vrstu plemenitosti, i razumljivo je da se čovjek obraduje i sjeti se normalnog doba čovječanstva. Bez obzira na to što su mi cijelog života lijepili razne etikete - bio sam i velikosrbin i boljševik i svašta sam bio, ali, u suštini, čitav sam život bio antifašista. Ja sam dijete onog rata, meni su Italijani strijeljali brata, sestre su mi, čim su napunile osamnaest godina, odveli u logor. I normalno je da te raduje nagrada koja nosi ime jednog od najžešćih antifašističkih pera koje je Italija imala - kaže za "Glas" najznačajniji živi sarajevski pjesnik Izet Sarajlić, povodom prestižne nagrade "Alberto Moravija" koja mu je nedavno dodjeljena.

Rekli ste jednom prilikom da živimo u vijeku u kojem je teže nositi uticaje i da nema mnogo pisaca koji nešto znače.
- Otkako je Bukovski postao neka vrsta orijentira za mlade, čini mi se da je i literatura krenula stranputicom. Nemam ništa protiv njega, bio je jedan od najpopularnijih pisaca ovog vremena, ali on, ipak, nije bio ta veličina. Ne može neki pisac, poput Handkea, koga su mediji izbacili na površinu, biti zamjena za Štefana Cvajga. Postoje orijentiri, postoje ljudi poput Moravije, Kamija, Nerude, koji su mogli pokretati razne stvari. Sad je toga sve manje. Sve je pomjereno. Mi smo kao djeca morali znati barem stotinjak književnih imena, danas nisam siguran da djeca znaju išta od toga.

U toku ratnih godina bili ste veoma kritični prema Beogradu. Da li se danas taj stav izmjenio?
- Beograd je bio nekakav emocionalni dio svijeta, za koji smo mislili da je naš. Međutim, dok smo bili opkoljeni u Sarajevu, javljali su mi se ljudi iz cijelog svijeta, ponajmanje iz Beograda. Da je neki moj prijatelj bio u takvom logoru, javio bih mu se makar nebeskom linijom. Mada ima ljudi koji su spasili čast Beograda i tih ratnih godina. To su pravi Beograđani, zahvaljujući kojima sam ja imao utisak da nismo skroz zaboravljeni. Moram pomenuti Rada Konstantinovića i ljude slične njemu.

Postoji li mogućnost da dođete uskoro u Srbiju, odnosno Beograd?
- Ne vjerujem više da sam spreman za Beograd. S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da više neću dolaziti. Valjda će me pravi Beograđani shvatiti, nema tu šta da traži literatura. Sve što želim je privesti ovo tijelo časno kraju, ovu trabakulu, koja je ostala od brodića ili čamca, dovesti do obale bez nekih velikih zaokreta koji bi me posthumno mogli koštati.

Zvonko Prijović





LIČNOST U FOKUSU : IZET SARAJLIĆ



Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno činimo iznimku - posvećujemo je čovjeku koji je umro. Djelo (1930-2002), naime, živjet će dugo poslije njegove fizičke smrti, njegov duh će se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim čitankama već i u pamćenju generacija. "Sad bi bili očevi, sad ih više nema", riječi su antologijske pjesme posvećene Sarajlićevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, čiju je smrt autor također bolno doživljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vražija rabota - često nadmaše i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca.

Izet Sarajlić ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunističkoga internacionalizma i socijalističke revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - široka slavenska duša opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vječnim ekstazama, slaveći pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje će sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedužnih ljudi. Međutim, mračna suma, naličje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim značajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrića krvavih gulaga, kao da se ništa nije dogodilo. Slično je bilo i sa Sarajlićem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlić je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.

Početkom šezdesetih doživio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinistički staljinizam" nije bio oduševljen njegovim stalnim isticanjem bezgranične ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnućima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojučerašnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je čak i cvrčku. Ako želite stići do penzije, radije volite Staru Grčku, bio je Sarajlićev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da će tako zamišljeno jugoslavenstvo doći glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je naročito omiljen među srpskim nacionalističkim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvraćao neštedimice, posvećujući stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadžiću, Nikoli Koljeviću, Slavku Leovcu, ni ne sluteći da će mu ti obožavani subjekti pod kraj života tu ljubav uzvratiti granatama i kuršumima.

Jedan od tih "pjesničkih" hitaca ranit će ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razočarenje religijom čiji je cijelog života bio fanatični vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilično dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjećajući na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevođeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjući često svoje milijunske tiraže u bivšim socijalističkim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebično dodijelilo svoju najveću nagradu. Vrijeme će izreći definitivni sud o njegovim stihovima, no već je sad jasno da će oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedočanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma međusobno ne isključuju.

DANI 10.05.2002








*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
263202

TRENUTNO: online