*~ Literarni kutak ~*

Rodio se 27. maja 1913. u Budimpesti. Otac mu bijase industrijalac Vejsil-beg Colakovic, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala podrucje danasnjega glavnog zeljeznickog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare madjarske plemicke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Colakovic provodi uglavnom u Budimpesti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Colakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. zavrsio je roman Legenda o Ali-pasi, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno istice svoje antifasisticko opredjeljenje i opisuje suvremena cetnicka, ustaska i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Zidova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Colakovicevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-pasi. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazalisne prikaze, politicke osvrte u kojima se zalaze za bosanskohercegovacke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja zena krpi carape. Legenda o Ali-pasi, stampana 1944, dobiva odusevljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Colakovic je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su medjusobno povezane, i roman Melun. 1944. Colakovic hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6-10. Konac rata Colakovic je docekao kao slomljen covjek. Pjesice se iz Madjarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijase uhapsen. Iz Sarajeva je kao prebacen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu pise da se ne vraca u Sarajevo, jer ce izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Colakovic bijase nekoliko puta u Zagrebu uhapsen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pusten na "slobodu". 1946. pise zbirku pjesama "Iz moje samice" i "Zatvorske novele" . Colakovic pise uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpocinje pisanje autobiografskog romana "Jedinac" u stihovima. (Roman dovrsava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavac matematike po mnogim srednjim skolama, pa stize pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesnistvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. pise Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu izmedju dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpocinje pisati romane Mali svijet, Rasap; Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje clanom DKN, PEN-a i Drustva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Colakovic napokon zadobiva priznanja za svoj knjizevni rad.

Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srcanog udara.


Bibliografija

Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989
Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978.
Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.




[i]
Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Tko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor “Ali-paše”, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje - eto - namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se sa predrasudama …
O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost!

Činjenica je da oko mene uvijek lebdi neka maglica tajanstvenosti… Ja nisam jednostavna sastavina mozaika društva, pomalo stršim iz vreće svagdašnjosti… Priznajem da sam na svoju sredinu utjecao isto toliko malo kao ona na mene. Mi se nismo nikada razumjeli.

Huškali su na me odvratne pse svojih jezičina, a ja nisam bio zvijer, niti plašljivi zec, nego pitomi kunić...
Malo je tko doživio toliko poniženja i razočaranja kao ja. I žao mi je, i nije mi žao. Pa, hajde, plačimo malo nad grobom jednog ponosa. Grob ponosa? Da, to sam ja. Ali Gospod oživljava nepravedno osuđene u noći velikog obračuna! [/i]
(Zapisi iz juna-jula u Enverovom Dnevniku iz 1953. godine)


Colakovic je u svom dnevniku dana 1. XI 1953. g. zapisao:
”Sta da pisem? O cemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opisem stvarnost nase danasnjice, ili da dokazem Ivi Andricu, kako on ne poznaje dusu Bosne, koju tako majstorski falcificira...”


”Ja sam, Envere, u mojoj literaturi dosao do avlinskih vrata, a ti si usao u kucu.” (Ivo Andric)




[i]
..Legendu sam poceo pisati sa odredenim ciljem, da sacuvam nas jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zasto se o Ivi Andricu ili Branku Copicu ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slucaj sa hercegovackim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zasto Isak Samokovlija nije najtipicniji bosanski pisac. Ne znam zasto Marko Markovic nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, pocelo se govoriti o bosanskoj poeziji...[/i]
(Enverov interview s Enesom Cengicem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971.)





Da li su se Bosnjaci odrekli Enverovih djela?!


Ostaje otvoreno pitanje, zasto su Bosnjaci okrenuli ledja svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavsi Bosnu na sasvim drugi nacin od onih koji su je trpali u “mracni vilajet”. Pisavsi jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog zivota u svijetlu kakav je svojstven za multietnicku sredinu kakva je bosanska carsija.

Po rijecima njegovog sina prof. Dr. Zlatana Colakovica, koji navodi dijelove Enverovog dnevnika, gdje gorko istice kako su ga Bosnjaci izbacili iz bosnjacke i sire, bosanske knjizevnosti. Bosnjaci su se odrekli njegovog djela, oni su ga ponizili, popljuvali, osramotili, opljackali, ismijali i odbacili, a da kojim slucajem nije otisao iz Sarajeva mozda bi ga i ubili.

Koliko god tesko padale ove rijeci moramo ih prihvatiti kao svoju odgovornost i propust. Nastojati prigrliti i cvrsto stegnuti u bosanski zagrljaj naseg genija i legendu Envera Colakovica. Mozda mozemo reci da su ta vremena bila doba “Golih otoka” i vrijeme opasnog zivljenja. Sta je medutim sada? Toliko neobjavljenih romana, pjesama stoji u Kanadi i Americi. Bosnjacke izdavacke kuce pokazale su se totalno nezainteresovane za Enverovo stvaralastvo i ostavstinu. Zar nemamo odgovornost prema bosanskom narodu i bosanskoj kulturi da mu se predstave djela jednog od najvecih stvaraoca koje je Bosna ikada imala. Ko su Enverovi neprijatelji sada?! Mozda oni koji su ucestvovali u pljacci njegovog begluka, ili razbijaci i prisvajaci bosanske kulture i zemlje. Bosna danas nije samo zemlja puna ratnih zlocinaca, vec i zlocinaca naspram bosanskog jezika, bosanskog suzivota i bosanske kulture.

Na kraju mozemo samo podvuci rijeci prof. Zlatana Colakovica: ”Ali –pasa ce jezditi Bosnom, kao i Enverov Derzelez Alija, dok bude Bosnjaka. U romanu Legenda o Ali-pasi, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneske forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bosnjackog duha.” (Enver JULARDZIJA)





LEGENDA O ALI – PAŠI

Uvod u roman se otvara ispovijedanjem trinaestogodišnjeg dječaka o tome kako je došlo do toga da on čitaocu predoči priču o Ali – paši, o putu hamala Leptira ili Lepira od sanjača i glavnog junaka i protagoniste tog zaista čudnog Sna. Budući, naime, da on već dugo leži bolestan u krevetu, kad je odvojen i izoliran od pravog života, njemu u posjet na neko vrijeme dolazi rođak Salih-aga “stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije”, koji nastoji da mu pribavi bar malo radosti izmišljajući koje su bolesnog i maštanju sklonog dječaka mogle privući. Pričajući mu, dakle, ovu, legendu Salih – aga je zadovoljio osnovne kanone priče kao kazivanja o nekom neobičnom događaju u neko davno doba, i na nekom povijesnom tek skiciranom prostoru. On sam legendu definira s obzirom na onog kojemu priča (u modelu umjetničkog djela kao komunikacije – adresantu ili primaocu), dakle “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošiti”, veli Salihaga.
Sam dječak – primalac i posrednik priče predočava legendu, koju mu je Salihaga tri dana pričao, postupno, od poslijepodneva do sumraka, zato da ne bi potonula u zaborav i da bi njen “tako sladak istočnjački sadržaj” podsjetio na zlatno doba iz života Bosne. Pisac moli da mu se ne uzme za zlo što u ovoj legendi nema ni godina, ni datuma, ni povijesnih osoba, nego samo srce, ljubav, bol i dah onog lijepogstarog doba:

Ovo je dakle samo legenda, hikjaja, ono što je nekada i moglo biti, ali vjerovatno- sigurno čak – nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tituna i mirisu crne kave.

Odmah zatim dječak legende otkriva i njenu svrhu, dodajući joj jedno sasvim moderno i značenje i tumačenje:

A njezina svrha nije da vas poduči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko da vas dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje.

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali – paši E. Čolaković predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv, zapravo, te je legende u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom, ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.
U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje – Sunce i Almasa. Često, čak i dok je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali “hava / muhabetom”, razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice.
Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet – efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji.
Alija je ličnost koja uživa vaskoliko povjerenje sviju u čaršiji, i tako reći biće nižega socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu i Hasan – dede, i Ali – hodže, i Omerage kazandžije, Mehage bakala i Ješue Bararona, tako da je on uistinu lik – ogledalo u kojem se mogu ogledati druga romaneskna lica i drugi događaji u romanu. Iz tog ansambla likova s kojima je on dolazio u bliski dosticaj, svakako valja izdvojiti Hasan – dedu, Ješua Bararona i Ali hodžu. Prvi se izdvaja svojim tvrdičenjem, a on ga je sam iskazao u jednom razgovoru sa Lepirom, tvrdeći da svijet ne voli uzimati, a nerado daje, te da je svijetgadna ala, gadna zvjerka od koje treba uzimati, otimati... Hasan – dedo raspolaže sa velikim bogatstvom, ali Alija i ne pomišlja da se okoristi njegovim blagom. Ješua je također jedan od likova koji se ne uklapa u moralnu viziju romana, jer je licemjeran i nnezajažljivo pohlepan. Shvativši već prve noći za kakva se čovjeka udala, Almasa je pala u stanje teškog očajanja, u stanje “jadnog bivstovanja” kad se život ukazuje tek dostojan prezira, a ne uživanja i radosti srca. Alija dok je spavao snio je čudesne snove, koji su se i na kraju ostvarili:
[i]
I
Ali taj san...
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:”Gdje sam?…”Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle… Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:
“Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim što si dobar, što se bojiš Boga, Velikog Milosnika, što mu se klanjaš i što nikome zla ne misliš i niti želiš. Vidiš ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono je pripadalo tvrdici – sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi šta ćeš s njim uraditi. No, uzmi, prihvati!...” I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku pregršt krpa – ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato!...


II

Ovaj put Aliji je došla čudna misao, bajka tako smjela, da se uplašio i trgnuo sav naježen...
- Eh da sam paša..... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg..... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi ..... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga “Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!”… on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega – Ali – pašu – silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg – Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:
“Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o što je to Alija Hamal bio, koji se stidio svoje sirotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj ljubavi...”
Sve se te misl kovitlaju po Alijinoj glav, dok ga sunce peče. A pred ikindiju trgao se.
Nesta pašovanja!
Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog lahkoćepostizanja cilaj bile potisnute u stranu. U životu Lepir dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu Hasan – dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće. Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem duhovniku, koji nakon zagledanja u sve “istočnajčke knjige” ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali – paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase.
Tako Ali – paša nakon niz prepreka, nakon Hasan – dedine smrti, kupuje njegovu kucu, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa postaje njegova. Dok je Ismet – efendija otputovao.
A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavaoznakove koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap...
Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...
[/i]


Ali – paša:
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje – Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali “hava-muhabetom”, razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku “meleć u ljudskom obličju”. Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.

[i]
BOSNI


(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)


O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
O ti moj kameni i bijedni krsu
s kozama, panjima a mrsavim konjima,
cija su leda oglodali samari,
cije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret tezak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni susicavi raju
koliba, bunjista, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoce da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije suma, tvoj sjajni ogrtac,
bilo prvo Bozansko ruho sto vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit sto me zimi kiti -
volim te i placem, i placem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,
I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.

Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja - tuzno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorstak hodi,
dok u tebi zivi pjesma o slobodi,
dok klokoce mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u zuboru, u svom vjecnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda zalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva nasu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
pjeva sevdalinku.

Bosno moja, moje tugovanje...

(9. III 1942.)





Majci umjesto školjke: Souvenir a Balatonfured

ratne godine Gospodnje 1944. u sunčano jutro 10. oktobra


(Pjesma, koju moja majka, koja je
tragično poginula 7. novembra 1944.
u Sarajevu, nije čitala)



Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja -
tonem samotan
u san?
U san o davnoj dalekoj noći
u kom
u raskošu sreće svoje bijede
ljubim obraze blijede
starice, koja u suzi
poklanja radost svom sinu
i brigu
da uvijek nad njime bdi
ko anđeo čuvar,
ko sjena neizbrisive slike
ljubavi...

Majko, u ovom raskošu tuđinske sreće
koja sad trepti u strahu pred mačem
Damakla, (ili možda i vječite pravde)
a gdje je nekad titrao sretno
i Tvoga ognjišta veseo plam,
bez Tebe sam sam
i stran...
Sve mi je ovdje i moje i tuđe.
I boli ovdje bole me još luđe,
a nade, koje u podsvijesti pletem
kida mi java i svijest,
da negdje daleko, daleku u mraku
sudbina veze nitima spoznaje
moj pravi ljudski dom.

Ne Majko! Mene ne vezuje zemlje
tek dio jedan - i nisam mu sin.
Čitav je svijet ljubavi moje raskošan dom,
a ipak to je tek koliba mala
u kojoj bijeda mrtva je na odru
ljubavi, bratstva i smirenja duše
u spoznaju da su ljudi ipak braća.

Zašto sam, Majko, u ovoj čarobnoj zemlji
gdje sunce titra u granju, kao dragulj na vratu princeze
iz bajke o sunčevoj sestri
jednako tužan i zašto
i ovdje tražim svoj san?
Svoj san o Bratstvu i Miru,
pravom i vječitom miru
koji bi snio na planet
muka i mržnje - sam raj?!...

Tužne su spoznaje, Majko,
da svijet ostaje svijet,
i ljudi ostaju ljudi,
i mržnja ostaje mržnja,
samo se ljubav mijenja,
kopni i nestaje kao
prekrasna vizija sna.

Al buđenje mora nam doći!

Gle! Sunce u jezeru Blatnom
kupa se u viziru zlatnom
i prska zrake svoje
na krevet raskošni moj
I namještaj orahov stari
pun najljepših rezbraskih šara
priča o životu boljara,
grofova, starih Madžara,
Huna, Avara, Hazara,
a krupne bijele guske
gaču u bolju seljaka,
koji su pred milostivim pretkom
Tvojim i mojim, o Majko,
klečali ko pred kumirom...

O, šta bi sa duševnim mirom
i odmorom na jezeru Blatnom?

Zašto u sunčani dan
pu vedrine, veselja,
na Bosnu, na Tebe, na Tajnu
koja me s njom veže - mislim?
Ne, Majko, ja nisam sin zemlje boljara,
Avara, Hazara, Madžara,
mene je bijeda bosanskog sela
i mistika šuma, i priča o Koštri
vezala za se čvršće nego krv
Tvoja za zemlju Hunyadija Janka.

Al jutros, Majko, dok gledam u sunce,
i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet
sve mi je to vjeruj, postalo ko moje.
Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere
u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir!
I granice sve su ove zore pale!
Madžarska sela i naše kasabe,
tudre i tropi, crnci i kitajci
svi su mi braća i svugdje mi je dom
gdje Tvoja ljubav sina svoga prati,
jer svaka mati,
Majko, svaka mati
jednako voli svog majušnog sina,
il svoju sitnu razigranu kćer.
Ne, nisam jutros tužan tek zbog sna
o Tebi, ocu i djevojci miloj,
o domu svome, o krvavoj Bosni.
Tužan sam, Majko, što ruke ne mogu
oviti svoje Zemlji oko vrata
i zagrlit strasno u ljubavi pjanoj
svijet,
pa poljubac vreli pritisnut na usne
zemlje naše stare...

Jedno oko zemlje ljeska se u suncu
i trn u njemu, moj ponosni Tihany
žulja, pa ga zato talasima plače...

Majko, spoznaja je divna
ko zora u suncu:
s Tobom i s ljubavlju čitavu ću zemlju
proglasit domajom sretnog čovječanstva,
a mržnje, sukobe, ratove i laži -
te zablude sitnih parazitskih misli -
utopit u suzi udovice ratne
i starice one, koja sina žali
na obali
jezera Blatnog već deveti dan.
Oprosti Majko, što zemlja Hazara,
Huna, Avara, Madžara
nije domovina moja, već samo divan
božanstven u mojoj Domovini vrt,
kao i Trebević, Bjelašnica, Igman,
ko Triglav, ko Sljeme, kao Himalaji,
Niagara, Bospor, Andi i Ganges
i prekrasne bašče Gospodnje na Indu...
Oprosti i ti, Bosno,
oprosti ljubljeni oče!
Ljubavi mojoj preuzak je svijet,
a ljudskoj mržnji preširoka njiva
na kojoj seljak hljeb svoj znojem stiče,
pa je krvlju žele granicama sjeći...
Da mogu pobjeći,
pobjeći daleko, Majko, u sretni svijet svog sna.
Zato me java boli,
zato me zora vrijeđa,
zato me jezero ovo, što se u zrakama kupa
jutarnjeg sunca ko labud, samo na bolove sjeća
na teške muke starice, koja tu nariče jadna
za izgubljenim jedincem.

Majko, sjeti se mene,
svog sretnog i nesretnog sina
i molitvu jednu tihu Gospodu uputi u zoru
da vrati zemlji našoj mir prave jesenje zore
i svijest o vrijednosti svake rumene kapljice krvi.

Sad, Majko, shvaćaš i znaš
zašto sam u sunčani dan
pun vedrine, veselja
ja u viru svojih želja
utono samotan
u divan
al teško ostvarivi
san...





ZUDNJA


Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo,
srce moje želi...

Priroda ko majka
nabujale grudi
gladnoj duši nudi.

Ptice kao česma
milja kapi toče.
Nježno vesla pjesma
pučinom zeleni...

Košuta je negdje
ugledala rog
baš jelena svog
i sad juri k njemu.

Cvate crven mak.

Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo
srce moje želi:

Sreće bar jednu kap.





KAKO DA TI KAZEM


Kako da ti kažem što reći ne mogu
ni šutnjom

Kako da ti šapnem koliko me boli
što boli

Nekud bih iz sebe il dublje još u sebe
htio

Kako da ti kažem kako da ti šapnem
što sam i od sebe krio?





HTIO BIH


Htio bih da si more
a ja potonula barka.

Htio bih da si nebo
ja zvijezda u njemu zarka.

Htio bih da si ruza
ja - pcela na njoj mrtva.

Htio bih kriz cedrov da si,
ja na njemu rasapeta zrtva.

Htio bih da si otrov
sto mi na usnama blista,

il ja da mrtva sam knjiga
koju ti ceznja lista.





SINOC


Sinoc smo bili na vrelu ushita.
U dlanove vruce radost zahvatili
i pijano pili.

Lutali smo sinoc po tratini srece
na kojoj cvjetovi ljubavi su cvali,
pjani smo ih brali.

Sinoc smo u mraku šaptali o cedu,
o imenu, kosi, kolicima, celu.
Da, sinoc smo bili na ushita vrelu.





TRENUTAK U NESANICI


U škrinji svijesti zaključana šutnjom
pod prašinom briga paučinom patnje,
obvijena starom požutjelom slutnjom
leži slika moje divne čežnje - Bosne.

Kad u nesanici bol srce mi kosne
i pred zjene stigne bez ikakve pratnje
prosjak uspomena - taj svrgnuti car
drhtavih koljena, okrastan i star -

tad uplakan čemer škrinjicu otvara
i mrak puste sobe u Bosnu pretvara.
Probude se slike. Sunce sja i žari
i gledaju oči, i rana krvari…

Na Baščaršiji se šaren svijet vrti
“Banabak, banabak”… sladoledar pjeva.
Pun sepet na se stari hamal prti.
Seljaci nude maslo, sir i jaja…

I kada podnevna uzavrije graja
pa pokrije uhu kujundžija klepet
i čaršijom krila vječnosti tad lepet
zaleprša glasom sijedog mujezina…

Oko šadrvana abdestlije čuče.
Bijele se bezli košulja rukavi.
Aščija što jufke poput plahta suče
žuri se na namaz… Snim li to na javi?

Mrak sobe se zgusnu. Škrinja se zatvara.
Slika mrtve Bosne nestaje u tmini.
Plačem li, ili smiješim se sudbini,
koja novi svijet novih ljudi stvara?





DODJI


Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled sto Te zalud trazi.
Zovu te svjetlost i mrak.
Tesko je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skines svemir s prasnjave police sutnje.

Dodji!
Sve sto Ti nikada ne kazah mozda Ti opet ne bih znao reci.
Pruzi mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Sapci mi o proljecu, o mirisu visnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je tezak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe zalosni zrak.)

Dodji!





U UCIONICI IVb PRVE KLASICNE GIMNAZIJE U SARAJEVU 1943.

"Gle, majko, šta li je ovo? Nakrivo nasađena
tvrda i šarena hlopta... A ono, kakva je slika?
Nekaki međed, mati, na modru livadu sjeo.
Uh, vidi onog pak čuda, što niz zid visi ko bronza
niz šiju našega voke, kog nam je vojska odvela -
tanka i dugačka traka, a na njoj nešto ko piše...
Ah, mati, mati, čudne - čudne su igračke gradske
u ovoj dugačkoj sobi, koja je - Boz' mi oprosti -
veća neg Pašina Gunja..."

A mati, blijeda Hanifa iz spaljenog podrinjskog sela
i sama u čudu gleda tu dugačku gospodsku sobu,
koja do prekjučer bješe carstvo gospodina "Iksa"
ćelavog razrednika četvrtog klasične "Be"...
Na podu zaboravljen globus okićen na sjevernom polu
ko novim stožerom nekim, pod kutom alfa, il beta -
slamkom, na kojoj se šeće zalutala konjska baš muha,
još jedan doseljenik, muhadžir bez broja i karte
za kruh i "porciju" hrane na kazanu Crvenog križa...

"Majko, o pogledaj majko - je li to glođalo, šećer?
Bijela tvrda neka šipčica... Uh, već je slomih!"
"- Ne diraj, Mujice, tuđe!" - viče Hanifa svom sinu
i otima iz prstica kredu, gleda je, pipka, grize...
Ne, nije za jelo, sinko... Nu, al mi bijeli prsti!
O Bože, čudne li stvari... Za šta je, da mi je znati!"
"Kalem. - E, baš si budala!" - tumači susjetka Diša -
koja će sutra na pregled dokturu, da ušiju nema
i tifus amo ne spremi, tu novu srdobolju
od koje ... uh, lijepa kono!, pogiblju gore neg naši
u selu od četničkog noža..."

"Majčice, gladan sam, majko!"
- Strpi se, ne cmizdri, Mujo!
Na podne ćeš dobiti hljeba..."
"A ovo? Viđi ovo!" - vuče je za dimije tanke,
koje se pod prstima deru. "Šta je to, reci mi, majko!"
Hanifa zinula. Gleda. Dva oštra i sjajna baš šiljka...
Ne, nije šilo, ni kalem; al ipak jedno piše,
a drugo je bocnu pod nokat i krvavu izmamilo točku.
"Pisaljka njakva bezbeli" - objašnjava i zaboravljeni šestar
učenika Mustafe Loje, vrijednog odlikaša
baci kroz prozor u dvorište školsko.
Mujica jurnu za igračkom plačuć,
al mu u dvorištu ostade oko
pa brzo pregorio pisaljku-šilo
i ostao na prozoru da napasa oči.

Do nedavno uredno, čisto dvorište "Klasične prve"
zidane tada i tada za cara Josipa Franje,
biskupa toga i toga, vladina povjerenika
za Be-Ha, plemenitog "vona", baruna, il grofa -
sada je šareni sajam konjića zdepastih brdskih,
te krava i koza, obada i muha,
torba i korita, sita i rešeta
i hambara dva tri, i prtljače jedne,
dr'lja i ćilima, i starih gorštaka,
djevojačkih ruha - sirotinjskih prnja,
svačega i ničeg - što već skuplja strah:
u ludom bijegu sačuvati glavu.

Gleda to Mujica iz podrinjskog sela
i razmišlja: "Bože, baš je čudan rat."





IZLET U BOSNU


Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.

Klanjam se. - "O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi".

Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin - gle! - moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: "Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu - bol."

Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama... Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i - ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb...

Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode...

Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga...

Blizu je, blizu je Bosna...
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je... Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći... Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi...

Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.

Ne truckaju kola - sad klize...
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž...

Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada...
Kočijaš - brkati seljak -
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote...

Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.

Požuri! - nečujno vičem -
Vidjet htio bih Bosnu!

Gradiška... Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva - tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu...

Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup...
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa...

Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol...

Prosjak sam, prosjak sam gol!...

Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt...
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta...

U Bosni sam... Al dosta je... Dosta!...
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I - šuti! I - smij se,
ko laž!

Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.

Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.

Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama - glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota - za obraz, za hljeb...

Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo - koluta.

To da je Bosna - to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ...

Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.

Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole...

Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje -
u želucu - tamo je bol.

Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.

Vrtuljak... Pravi vrtuljak...
Galama... Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski "Ringelspiel"...
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i "ženske",
njihovo bijelo roblje...
Prašni vrtuljak se njiše...
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode...

Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.

Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?

Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju...

Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo...
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž - - -
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.

Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.

Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.

Klanjam se - "O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!"

Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak...

- Bježim li? - pitaš - O, ne!

Žurim se, danak da platim!

Slobodu ću Bosni da vratim!





DJERZELEZU ALE


Osedlaj najbrzega ata,
najostriju sablju opasi,
s majkom halali se brzo
i kreni, Dzerzelezu Ale!
Prasinu otresi sa ruha
i cupavu podigni kosu
s ociju umrlih davno,
pa hitro izjasi iz groba
u borbu za opstanak Bosne!

U Dzennetu ne miruj vise,
ako si mu'min i junak,
majcine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bosnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleki amo
do tvoga zapustenoga groba,
nek at te vec osedlan ceka.

Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prasnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne zacude gladni,
ponizeni, jadni i bosi
Bosnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spazis.

Nek te ne zacudi, Ale,
sto neces carsije naci,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni zene
u zaru, il feredzi crnoj.
Nek te ne zacudi, kada
u dzamiji mjesto dzemata
pronades konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog sejtanu daju u danak.

Ti samo razmahuj sabljom
i jasi kroz prasnjavu Bosnu,
neka te ocaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dusmanin zaisce sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa cak i kosu sa glave,
ne daj mu, ne daj mu, Ale,
vec nastavi kruziti Bosnom.

Kad kao sugavi prosjak
u Dzennet se materi vratis,
reci joj:Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veci su veci i jaci Dzerzelezi
danas Bosnjaci i hrabrije
danas se bore
jer zive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute.





BOSNI


Krvlju i znojem škropljena zemljo
pitome ove krajine - Bosne,
koliko spletke, jada i mržnje
trlo je tvoje ljude ponosne?

Kroz pov’jest svijeta Tvoje su ime
silnici razni utrti htjeli -
odoljela si… U Tebi leže
rad toga mnogi junaci smjeli.

Grobova bezbroj bez spomenika,
heroja mnogo, al bez trofeja
ledina tvoja ponosno čuva
o Bosno, majko sto epopeja!

Sloboda, Ljubav, Vjera i Ponos,
Dušmanu Prkos, Upornost, Slava:
te ideale sinu kroz grud već
vjekovno toči Bosanka zdrava.

Kad mnogi silni narodi svijeta,
čija kultura sad posvud znana,
bili su roblje neuko, gladno
već tad si cvala za Kulina bana…

O zemljo rada i patarenstva,
zemljo slobode, ponosa, svijesti,
nikad te niko satrao nije,
nit s pravog puta mogao svesti.

Satro te nije ni silni Mađar,
ni bahat Bizant, ni rimski Papa,
ni moćni asker jakog Orhana,
jer za slobodu krv te natapa!

Stoljeća Turci vladali s tobom
i mnogi sin Tvoj Islam prigrli,
al zato nikad Turčin ne posta,
za svoju Bosnu oni su mrli.

Cesaru te je Porta prodala,
Katolik mnogi, sin Tvoj, o Bosno,
nikad se nije nazvao Švabom,
neg za svoj narod gin’o ponosno.

Krvlju i znojem škropljena zemljo
pitome ove krajine - Bosne,
majko, što gojiš gladne junake,
znojava lica, duše prkosne,

ostani vazda čelična Bosna,
kršna i tvrda zemlja junaka,
ostani Svoja, gordo prkosna
u srcu svojih zdravih gorštaka!

17. XI 1939.





OCU PRED BAJRAM


Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dug, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.





DERVIS


Zanesen ritmickom kretnjom staracke sijede glave
pobozno sjedi dervis i tespih drveni stiste.
Pred ocima mu dzennet i neba tajne plave,
i mir, i vjecni zivot, Pejgamber i svetiste...
Daleko iznad hljeba, zarade, briga, svijeta,
daleko iznad danas i bica samog svoga,
u zanosu kakvog nikad dostici nece poeta,
taj starac trazi vjecnost, on trazi svoga Boga.
Kako u tome oku blista sad zadovoljstvo.
Kako se blazeno siri to lice puno bora.
Kako je visoko i sveto njegove duse spokojstvo...
O, sretan, velik i snazan, taj dervis biti mora.
Za njega sta je novac, sta sjaj, cast, ili imanje?
Za njega nema briga, radosti, bola, straha.
Njemu su suvisne ljudske knjige i umovanja,
jer on u ritmu dova nalazi svog Allaha!
[/i]

Camil Sijaric rodjen je 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijeloga Polja. Osnovnu školu završio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom, od 1927. do 1935. pohadja Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je zbog politicke aktivnosti iskljucen. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936. godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine. Za vrijeme rata sluzbuje kao sudski cinovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjaluci, suradjuje sa NOP, a pod kraj rata odlazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. 1945. postavljen je za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci, potom je novinar u listu Glas i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. 1947. prelazi u Sarajevo, radi u redakciji Zadrugara. 1951. prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do odlaska mirovinu, 1983. godine. Pojedina djela Camila Sijarica prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, fran- cuski, njemacki, estonski i madjarski jezik. Dobitnik vise knjizevnih nagrada i drustvenih pri- znanja, a bio je redovni clan ANUBiH i ANU Crne Gore.


Umro je 6. decembra 1989. godine.



Bibliografija


1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Naša snaha i mi momci. Veselin Masleša. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Prešernova zalozba, 1984; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
15. Raška zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lišca orahova. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.







Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Camil Sijaric je zelio na umoru da vidi cadjavi zavicajni tavan nad sobom i da cuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, cijim sudbinama je sagradio svoju velebnu literarnu kulu. No kao u inat, zavrsio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice. Ostala je Rijec od trajanja. (Ilja Sijaric)





Sijariceve pripovjetke

... Nesto sto je prokrcila i neodoljivo nametnula moderna epoha jest misao i smisao egzistencije, datih kao knjizevno-umjetnicko, estetsko uoblicenje. Nikad velika djela u proslosti nisu bila bez tog srznog spoznajnog valera. Izmedju Shakespearea i F. Kafke, kako nam je pokazao Jan Cott, ima cak bitnih misaonih saobrazenja u pogledu zahvata 1judskog intelekta u podrucju bivstva. Samo je modernost tu srz mnogo jace naglasila, i stavila u prvi plan pisceva trazenja. Ako je pisac vjeran svom bicu, on neizbjezno ulazi u taj vrtlog pitanja. Nemoguce je izbjeci misaonost cim se pocnu pred ljudskim ocima ukrstati svjetlice i munje protivrjecnih sila kojima je razdrta 1judska priroda, skrojena covjeku sudbina. Kod istocnjackih mislilaca se obicno to svodi na pojam fatalizma. Velika je prednost tog gledanja sto stvara cjelovitost vizije svijeta kao u grckim tragedijama. To je ona izvjesnost o kojoj govori A. Malraux kao preduvjetu cjelovitosti umjetnickog djela, nebosklon nad covjekovim svijetom cija boja ostavlja trag na nasem postupku kao i u nasem oku. Ovdje je to izrazeno u vidu idejnog slaganja i razilazenja izmedju Lemesage i njegova pomocnika, haduma, pripovjedaca dogadjaja. Lemesaga je stari ratnik koga je slomilo tovarenje u sultanovu carstvu, koje se u njegovim ocima svelo na jedan ”konak”. Svjestan fatalnosti raspada, on se povlaci u svoju cutljivost i samocu, izmjenjujuci s vremena na vrijeme misli sa kizlaragom, i ti razgovori su dvostruko znacajni: i kao elemenat karakterizacije tih dvaju glavnih likova romana, i kao odredjeno zajednistvo u pogledima na blisku i dokucnu stvarnost. Lemesaga je dramatski junak djela, kojeg slama njegova vlastita igra: on je mozda i zamisljao neku svoju licnu zivotnu podlogu i nezavisnost u drustvu sa Dzenetom, ropkinjom koju je zavolio, ali koja se ubija, i njemu ostaje samo da raspusti svoj harem i otpremi haduma na put u njegov zavicaj, sto on i cini. Pisac na tome zaustavlja njegovu istoriju, slijedeci kizlar-aginu. Ovaj posljednji, koji za razliku od iskorijenjenog Lemesage, ima svoj toprag negdje u nasoj zemlji i misli na povratak u svoje rodno mjesto, predstavlja mislioca djela, pripovjedaca nadahnutog orijentalnom filozofijom, i cijeli roman je njegova misaona i emocionalna projekcija. Za razliku od svog gospodara, on je posmatrac i kronicar zbivanja, svjestan prividnosti i prolamosti svjetskog sjaja i gospodstva, bez iluzija o turskom vremenu i vlastitom macaju. Njegov fatalizam je duhovnog osnova uzdizuci se ne samo nad turskom nego i svakom drugom silom i vladavinom, te se vizija novoosnovane knezevine ukljucuje u tu viziju cjeline. Realisticke slike nove policije ne idu preko granica opste kontemplacije, sto upravo pojacava zahvatnost njene sadrzine. U tu osnovnu viziju, koja je mozda najbolje odredjena Kulasevom misli: da se ”drzava od ljudi gradi”, ukljucen je i taj predstavnik novoga poretka, obrazlozen je i njegov licni stav i odnos: ”otac mi je ubijen - ubio ga brat Srbin”. Cak se kod tog plasticno zivopisnog policajca javlja i odredjena 1judskost poslije Dzenetine tragedije. Tako se najednostavan nacin tri sredisnje licnosti razobrucuju okvirnog dekora i svode na svoju egzistentnu, razgoljenu ljudskost. Elementi groteske sa haremom i oslobodjenim ropkinjama koje ne znaju sta bi sa svojom slobodom samo potvrdjuju tu knjizevno zacrtanu egzistencijalnost. U toj dokucnoj, realnoj istinitosti vizije svijeta lezi sadrzajna vrijednost djela. A ona je kao srz i sustina knjizevno utjelovljena saobraznim slikama, prvenstveno epizodicnog macaja, i narocito piscevim stilom koji je jednog istog zahvata i tonaliteta s kraja na kraj djela. Konacno, unutarnje knjizevno, pripovjedno posredovanje, kojim se kizlar-aga javlja kao stvaralac price i nosilac poruke, daje piscu izvrsnu podlogu distance, a djelu znacaj realisticke, kronicarske objektivizacije, sto je isto toliko odlika stare orijentalne koliko i moderne evropske pripovjedne estetike. (Midhat Begic)





CAMIL



Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim. (Historijska citanka, Miljenko Jergovic)

[i]

GRAD ZA RIJEC I SLIKU


Sarajevo - kakav je to grad? - upitali su nekog covjeka u njegovom mjestu posto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugacka kuca na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka - sjedi tu i pjeva. To im je kuca u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, sto se po svijetu pjevaju, iz one kuce u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slusajuci one djevojke, i zaboravio zbog cega sam dosao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle rucaju - a kada rucaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme. Odozgo - kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nesto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puske i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (=razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i cohu za bogate, i abu, bez i vrazju kozu za siromasne, za konjanika "pafte", a za konja "rahte", i eto, to je jedno - iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dusu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duse toliko koliko je neko sam umio da mu pridje i cita ga izbliza, onako kao sto se cita knjiga. A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i istampano stamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoricena u koricama od srebra izradjenim rukama sarajevskih kujundzija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom ucinilo za te djevojke. U Sarajevu se uvijek nekom nesto cinilo i pricinjavalo pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljece, neko samo njegov Trebevic, neko samo cesme i na njima ibrike, neko Cumuriji crnu od cumura, a neko se cudom zacudio: "Dunjaluce, golem ti si, Sarajevo, seir ti si, Bascarsijo, gani ti si, Cemaluso, duga ti si, Latinluce, ravan ti si, Taslihanu, sirok ti si, Lijepa Maro, lijepa si ti!" DALJE...
(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)





GRAD DAORSA - "DAORSON"


Kazu - Hercegovina je takva zemlja da, gdje god kamen podignes, pod njim ces naci istoriju...! A ja sam jednu istoriju u ovoj zemlji vidio ne pod kamenom, nego na kamenu: stajala je visoko kao knjiga na visokoj polici. I kad bi zaista ovo bila knjiga na polici, trebala bi vrlo duga ruka da je dohvati. Ali ovo nije knjiga nego je grad - jedan od starih, ili najstariji u ovoj zemlji - grad Daorsa u Orsanicu. Orsanic je selo kod Stoca, a Daorsi su ilirsko pleme koje je ovdje davno zivjelo i izgradilo svoj grad, od Grka nazvan "Daorson". Najprije sam ovaj grad Daorsa, to jest Daorson, gledao izdaleka - odozdo iz Radimlja, iz polja ravna i zelena, gore na stijeni, na litici, na visini, i vidio ga kao kakvu suru pticurinu - ili samo kao vrh stijene, zaboden u nebo. Odavde gore visoko je, odozgo dolje duboko je. I popeti se gore gotovo je nemoguce, a isto tako i odozdo sici! A ta nemogucnost i jeste ono sto me mamilo da se gore nadjem i vidim grad Daorsa - Daorson. A to ce reci jedno staro vrijeme, jednu staru istoriju, jedan stari svijet.

Znao sam o svemu tome samo toliko: da je tu zivjelo ilirsko pleme Daorsi, da su se oko njega nalazili Eutarati i Dalmati i da je - ziveci upravo na ovom podrucju, trgovalo s grckim gradovima u primorju - stoku im, smok, vosak, med i meso prodavalo, a uzimalo koplja, strijele, oklope, tkanine, svilu i so - ono, dakle, sto mu je trebalo. Prema tome, put odavde do mora bio je ziv, i takav ce ostati uvijek - jer ovo je zaledje mora, a more je put u bijeli svijet... Odavde se do mora islo na konjima - i mucno, a tamo morem na ladjama - i lako; a od svega najteze je bilo iz Radimlja izaci u Daorson i odozgo spustiti se u Radimlje. A mene je zapravo taj put cekao! DALJE...
(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)





GRACANICA


Da bi se jedan grad dobro vidio i upoznao, rečeno je da u njemu treba pojesti »tuzluk« soli i vreću hljeba! Kad svratimo na jedan ili dva dana, to je jedva dovoljno da vidimo ulice, krovove, dimnjake, neki ćošak, nekog čovjeka, nešto tako što ne znamo ni šta je - i ono što je duša grada, što je njegovo lice i naličje, što je njegovo ruho, njegov stas, njegovo držanje i vladanje, ostane nam daleko; isto onako kao čovjek s kojim smo se uzgred pozdravili i produžili. Ali Gračanica je grad takav pokraj kojeg se ne može produžiti, a da se u njemu ne zastane i ne ostane. I kad bi bila čovjek, a ne grad, taj bi čovjek - pozdravljajući se, u svojoj ruci dugo zadržao vašu ruku i pitao vas i za zdravlje, i za ženu, i za djecu, i sreću vam na kraju poželio. Ima gradova koji vas, takvi kakvi su, podsjećaju na ljude - i ono na što će vas Gračanica podsjetiti jeste i mladost i starost nekog i mladog i starog Bosanca iz doline Spreče i njenih bregova; i sva je ona jedan široko otvoren dom, s domaćinom pred kapijom i avlijom, da primi gosta. I od svega što ima odlomiće i staviti pred gosta, a najviše od svoje duše - to jest od onoga čega Gračanica ponajviše i ima! DALJE...
(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)





...Jajce, stari srednovjekovni grad na Plivi i Vrbasu- vidio sam nekoliko puta, i svaki put drukcije. Jednom sam ga gledao samo kao starinu i zidine. Drugi put sam ga gledao kao istoriju. Treci put sam se prepustio utuscima ne trazeci nista odredjeno. Svaki put sam ovu starinu vidio samo kao Bosnu. Kao onaj njen drevni i da kazem stameni dio- gdje su prestajale i pocinjale historije...


...u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede... (Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću)

... Ja čujem vode promuklice, žubor planinskih rijeka, eho dubokih pećina, vidim nebo sjajno, mjesečinu i mliječnu bjelinu, i mjesec što plovi iznad moje glave...

...Odsjev plamena vidio bi se na zidovima zgrada u logoru. Mi smo taj odsjev gledali kroz pukotine, kroz rupe na barakama. I slušali smo otud glasove: nikad čovjek nije čuo takve glasove! To više nisu bili ljudski glasovi, a ni životinjski.
Ništa živo ne ispušta iz sebe takve glasove kao što su bili oni koji su dolazili s druge strane Save, iz Gradine.
Nisu to bili pojedinačni glasovi, nego je to bilo mnoštvo glasova. Tužnih glasova. Ne znate kakvih glasova. Takvih da od njih izludite! A sve to trpe oni koji su ležali pokraj vas. Znate ih sve. Znate im imena. Znate odakle su i kakvi su. A sad su eto tamo... U onoj su vatri. Odsjaj njenog plamena bljeska po zidovima... (OSLOBODJENI JASENOVAC)





KONAK


...Duboko je zašla noć, o Šer-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeća, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim žutim cvijetom i ovakav kakav sam, Šer-Ane: drukčiji od drugih - ni muško ni žensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pašagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noći, uz ovu svijeću što dogorijeva, uz ova slova što pišem: znak po znak, Šer-Ane, riječ po riječ, Šer-Ane, pišem... pa brišem...


...Pričala je - a činilo se da priča ono što je u snovima sanjala, i podsjećala me, o Šer-Ane na to: da su stare žene što i ružičnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje više nemaju, ali miris jednako puštaju - puštaju miris nalik na san...


...Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu - da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodži; neka ova odaja noćas bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu... Što je bilo do mene, haduma, učinio sam: poučio sam Dženetu koje riječi da izgovara, a koje, Šer-Ane, da ne izgovara; da ne kaže, ne daj bože: tužna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu riječi kao što su leden, ibrik, tepsija, sač, nego karanfil, ružica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplače, nego da pominje bašču i behar; da ne pominje kišu i oblak; nego mjesec i mjesečinu, i kako kroz travu - na mjesečini, šapće, Šer-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noć usamljen, jer mu dođe Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oči, a to će učiniti i tvoj gospodar, i zaspaćete. A onaj će potok i dalje teći... Gospodar će biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesečina...


...O Bože, mili, šta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobiću odgovor: to je nešto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - neću, Šer-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela ništa ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam čovjek - nijesam, Šerh-Ane, ni muško ni žensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijećnjak, koji je tu da im drži svijeću...


...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima što su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slušaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, Šer-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali više nego što se to smije - i time, Šer-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije pročitano, nego kraće i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog čega da im se udari po pedeset štapova po tabanima, i da se zatim puste kućama. Zamolih moga gospodara da sađemo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvršava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki čovjek ima tabane...


...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadašnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim štapovima al' onim turskim, uz koje se viče: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara štapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulaš je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri četiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za štapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oči žmirnule; inače je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karađorđem...


...O kako su, Šer-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno nečim što ne znam šta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulašu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: daš li mu se, dobićeš brata. Da je zemlja čula tu nječ, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je riječ ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je pošla da zatvori prozor - i mjesto, Šer-Ane, da ga zatvori, skočila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, ništa od ovoga nemam veće da ti dam" - i umrla je...


...Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on više ne liči na insana, nego, Šer-Ane, na đavola; ona sada liči na đavolicu, i dobro je, mislim, što je tako -jer golo tijelo čini ženu drukčijom nego kad je obučena: ozbiljnost joj tada, Šer-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, Šer-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam šta je prikladno da žena čini kad je gola. Ako miruje... zašto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svučem. Ono drugo nek dođe samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Bože, velim im, veselo kucanje...





BUNAR


Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, siroka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, sirok i blag, povijao ih tu nad vodom, medju njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noci i tim travama, ono isto dijete koje se Dzimsiru i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa sipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod sipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skocio pravo Dzimsiru na prsa da ga poplavi, u toj noci punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel. On je stigao da cuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oci - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skocio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio zeninu bijelu kosulju, crnu glavu zeninu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u cosku, saren zenin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na duseku, ociju sirom otvorenih, jednako isao pravo na njega, i da nije vidio tu zeninu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strasne vode i djeteta u njoj, a ovako stisao se, drzao se rukama za celo, slusao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrstenih nogu, glave oborene i teske, i sad, u tisini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da cuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmedju prstiju, bjeze, i vise ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do cega Dzimsiru vise nije bilo - ni do kuce, ni do trgovine, ni do te crne zenine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omedjena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.
DALJE...





HRT


U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.
Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.
DALJE...





PRICA IZ "1001 NOCI"


A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen polozen i slozen, da se njim, po suhu, predje preko vode. Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar.To je ono sto bi covjek covjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja nasa tu su kao djecija pitanja: sta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik ce nam doci samo jedna rijec - most! I kod te rijeci stacemo svi: i djeca, i zreli; tu ce podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijece se i ici ce dalje; trazice dusu ovog kamena. Trazice u njemu ljudski san. sta je sanjao onaj covjek kad se odlucio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen slozi i nanize i uhvati dvije obale. Mora da je pomisljao na mlad Mjesec — onda kada Mjesec lici na srp. Tako nesto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotice. Da je podjednako i star i mlad, kao sto je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepsi onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada vise kao i da nije most u noci i nad vodom, nego prica "iz hiljadu i jedne noci". Kao da je Seherzada ispricala jos jednu pricu:

"Veliki care, da ti ispricam: U jednoj zemlji na sjeveru ima vise bijela kamena, nego sto na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao sto su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi dosao, veliki care, ucinilo bi ti se da je sva ta zemlja nacinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveci kamen - kao sto u boju zazveci celik kad se sudari mac sa macem. Jos ti ovo mogu reci, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera najug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije - ni da joj papuce pred nogama okrene, prije nego sto ce u more ici, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrcala kroz tu zemlju i kao da jos trci - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otisao do te vode i do te cuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da medju tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao sto je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Doslo mi je u usi, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

A sada cu ti, veliki care, ispricati sta je istina u svemu tome, a sta u tome nije istina.
DALJE...





VODA NE STARI, STAR JE SAMO OHRID


Citao sam u knjigama da je Ohridske jezero jedno od najstarijih u Evropi; da ih je vrlo malo koja su nastala kad i ovo; otud su u njemu skoljke i ribe kakvih nema u drugim vodama. A to sve znaci da je ovo jezero jedan starac medju starcima...Da u vrijeme kad je nastalo zemlja oko njega nije bila ovakva kakva je danas. Da mnoga brda, polja i planine nisu nikako ni postojali. Da se ne zna sta je tada bilo i kako je bilo - ali da je ovo jezero bilo.

No - na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost - jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne biljezi se - sta vise: cini se da je uvijek mlada i da ce mladom i ostati... Gledamo je - to jest gledamo pred sobom jezero, i nista tada ne vidimo do da je to jedno jezero. Nekad davno slila se tu voda i gdje se slila - tu i ostala... Tu i ostala - a dosao covjek na njene obale i nastanio se. Jednostavno, iz potrebe da je blizu vodi: da po njoj brodi i u njoj ribu lovi. A ovdje je lovio - a i danas to cini, i ribu, i biser.

Bilo sa tim kako mu drago, tek ovo jezero pred Ohridom i nesto je drugo: ono je jedno ogledalo u kojem ovaj grad ogleda svoje lice. Ono kao da i jest tu - da se u njemu ogleda Ohrid. I tu - u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego lici na nekakav prividan grad - na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode - na jezeru.

Ponekad slika ovog grada na povrsini jezera - to jest u njegovom ogledalu, treperi toliko da je jedva uhvatljiva. To obicno biva nocu - kad je nebo puno zvijezda, a grad pun svjetla, pa se voda, zvijezde i grad sliju u jedno - u staro srebro starih kujundzija, iskopano ovdje u Ohridu, a za gledanje...
DALJE...





UNA


Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dodju -
i zavoljece
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dodju -
i propjevace
Oni koji ne zbore - prozborice
kraj Une
Oni koji ne cuju - procuce
kraj Une
Oni koji ne vide - progledace
kraj Une!





ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI


Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.





NADJOH STARCA GDJE LEZI KRAJ KAMENA


Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u društvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vječnim snom spavam.,
Pobošće mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.





Šta bih drugo do da slomim drvce.
I bacim ga niz vodu da te nađe.
Nemam ništa do to drvce.
Nemam lađe.





Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tajnim ...
Uvijek jednako: muž naprijed,
Žena za njim.

Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim.

Jedne noći će, može biti uz uštap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godočelju neće znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao štap.





Gle rane na toj brezi!
Zasjekao sam joj koru
Kad sam bio mali.
Gle, prošlo je od tada
Pedeset ljeta,
A rana još zarasla nije.
Može biti stoga
Što je od djeteta.





DAVNO JE UMRO NAS BUBNJADZIJA


Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije





PADE IZ NEBA OVAN


Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca...
Brže po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao što je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.





Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drži, ali
Bog nije.
Kad prođe toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava će ispasti nekome iz ruke
I tad će da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.




* * *

Pred našu kuću dohodi noću
Nekakav nevidljivi čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome...




* * *

Pričao je on mudre priče
O ljudima.
A o njemu pričali da zna
Sve što na svijetu nema -
Ili što ima.

Vraćali su se od njega,
Povijeni od mudrosti,
Kao da su pod tovarima.

Žalili su se zatim svojim ženama:
Teško nama -
Što smo ljudi!




* * *

Davno je umro naš bubnjadžija.
Bubnjao nam je na svadbama kad smo se
Ženili.

Noću -
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije.




* * *

Pokuca neko noću na moja vrata.
Ništa se zatim ne dogodi, do što se
Još više stavni mrak,
Do što čuh glas:
-Daj mi konak!

Nikoga pred vratima nije bilo.
Nije ni pašče zalajalo -
I znam šta je:
Na naše umrle, kad nam noću
Dođu pred vrata,
Pašče ne laje.

Ti naši umrli - o pusti jadi! - hoće
Da bar jednu noć sa nama živima -
Bar jednu
Prenoće.

Ne čujemo im korak.
Jer sjenke su -
Do kroz mrak:
- Daj mi konak.




* * *

Da li sanjate vi naši stari, vi umrli, o tome
Šta kod nas živih na Šipovicama ima?

Nema ništa kod nas, baš ništa,
Do što dokoni po nebu brojimo zvijezde:
Da vidimo koliko ih ima.

Do što dokoni sjednemo oko ognjišta
I pričamo o vama
Mrtvima.

Nema ništa kod nas, baš ništa,
Do što pobjegnemo pod drvo kad kiša pada -
I tada,
Vi naši mrtvi, vi vrli,
Zamišljamo kako smo pod
Drvetom
Zaspali na kiši
I umrli.




* * *

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.

Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuće zadali dublje
Rane.




* * *

Taj muž i ta njegova žena su iz Godočelja
U prošnju idu zajedno,
Muž naprijed, žena
Za njim.

Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...
Uvijek jednako: muž naprijed,
Žena za njim.

Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...

Jedne noći će, može biti uz uštap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godočelju neće znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao štap.




* * *

Bili su silni ti naši stari.
Priča se da su jahali gole konje,
Jer su se pod njima lomili samari.

Ako im se na putu našla rijeka,
Oni je preskoči u jedan skok.
Ako im se na putu našlo stablo,
Oni ga iščupaj i baci niz potok.

Priča se da su rano lijegali, a ustajali u zoru.
Da su noć provodili sa po pet, po šest žena.
A djece imali koliko ovaca u toru.

Bili su silni ti naši stari.
Kad u kući zapjevaju, lampa se tulila.
Kad kroz goru zapjevaju, gora se lomila.

Zato danas kod nas ne rastu gore.
Niti se lampe noću pale -
Jer bojimo se da bi iz grobova ustale
Te naše stare budale i zapjevale.




* * *

Imamo silne djevojke u Šipovicama.
Žanju ječam žito i pjevaju,
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Košulje im prskaju.
Kidaju se petlje.

Ne mare za jeleke.
Ne mare za košulje.
Pjevaju, pjevaju naše
Djevojke
Iz Šipovica.
Ječam žito žanju.

Tako danju...

A noću izađu na mjesečinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa pršte,
Iz kose kidaju uvojke
I vrište, vrište od muke što su
Djevojke
Iz Šipovaca.




* * *

Znam -
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Šipovicama šipci crvene.
Da hoće vjetar bar malo - bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice -
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
Šipci iz Šipovica.

[/i]

Rodio se 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu i jedan je od najznacajnijih savremenih knjizevnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini. Svoje rano djetinjstvo proveo u malom bosanskom gradicu Zepcu, da bi se 1957. godine vratio u rodni grad i tu zavrsio skolu za primijenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo. Nakon godinu dana nastavnickog rada u Zepcu, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Pa i pored ovako raznovrsnog obrazovanja, Nedzad Ibrisimovic, iako se nikada nije odrekao svoje ljubavi prema slikarstvu i vajarstvu, primarno je knjizevnik. Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobodjenje, jedno vrijeme je bio i nastavnik u Gorazdu, ali je uglavnom bio profesionalni knjizevnik. Njegov knjizevni opus, koji jos uvijek traje i nije zaokruzen, bogat je i raznovrstan.




BIBLIOGRAFIJA


1. Kuca zatvorenih vrata. Svjetlost. Sarajevo, 1964.
2. Ugursuz. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1968; - Zla krev. Odeon. Praha, 1076; - 3. idz. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Ogursezi. Perktheu Musa Ramadani. Rilindija. Prishtine, 1988; - Ugursuz. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
3. Karabeg. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
4. Price. Svjetlost.sarajevo, 1972.
5. Zivo i mrtvo. Svjetlost. Sarajevo, 1978.
6. Zmaj od Bosne. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
7. Bog si ove hefte. Autobiografska proza. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
8. Šamili i Tubakovi. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
9. Nakaza i vila. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
10. Drame. Veselin Masleša. Sarajevo, 1988.
11. Kuca bez vrata i druge price. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
12. Braca i veziri. Veselin Masleša. Sarajevo, 1989.


NAGRADE


Sestoaprilska nagrada grada Sarajeva.
Prva nagrada za dramski teks na Festivalu TV drame Jugoslavije na Bledu 1970.
Nagrada Izdavackog preduzeca Svjetlost Sarajevo 1971.
Nagrada IP Veselin Maslesa, Sarajevo, 1989.
Godisnja nagrada Drustva pisaca BiH 1992.
Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.





UGURSUZ


Tema romana je porodica Abazović u nekom pretpostavljenom vremenu tridesetih godina 19. stoljeća. Radnja se odvija na Herdekovcu koji je u biti metafora za svijet u cjelini, svijet sa svim njegovim rugobama, izopačenostima i bolestima, ali i sa njegovim začuđujučim ljepotama koje je teže pojmiti i obuhvatiti negoli gubavosti. Djelo je u programu lektire za IV razred gimnazije i sličnih srednjih škola.


Literatura vidjenja odavno je postala opcom oznakom modernog knjizevnog diskursa, a djelo Nedzada Ibrisimovica svo je strukturirano upravo na opservaciji jednog od likova - tako je u ”Ugursuzu”, gdje se poput Faulknerova romana ”Krik i bijes”, prozor u svijet romana otvara kroz svijest maloumnika Muzafera, tako je u ”Karabegu”, gdje se pojavljuje svevidece oko meleka, tako je u ”Braci i vezirima”, romanu analitickog prekopavanja po dijagonali vlastitih sjecanja glavnog lika Huseinkapetana Gradascevica, te u nebrojenim pripovijestima sa izrazitom izostrenoscu kuta promatranja razlicitih protagonista dogadjaja. Svoju analizu pripovjednog svijeta Ibrisimoviceva djela Begic je utemeljio upravo na ovom strukturnom elementu i na njemu uspostavio cijelu jednu skalu pripovjedackih opcija. U ”Ugursuzu” on identificira samo socivo vidjenja, koje je oslobodjeno svake vise instance psihickog nadzora, a bistra, uz to i ogranicena svijest Muzaferova svijet obuhvaca i predocava u njihovim elementarnim razmjerima, dok njegovo ”prodorno oko” uspijeva uci u trag i najskrovitijim tajnama koje salijecu njegova oca Ihtara i ljude s kojima on dolazi u doticaj. Dok se Frischov Gantenbein u romanu ”Neka mi ime bude Gantenbein” skriva iza sljepackih ocala kako bi bolje osmotrio ljude, tako se i Ibrisimovicev Muzafer skriva iza ”ogranicene svijesti” Roman Nedzada Ibrisimovica ”Ugursuz” (1968) strukturiran je nekanonski, a to znaci da je na svim razinama svoje razudjene strukture odstupio od modela tradicionalnog pripovjedanja. Ta okolnost gotovo da diktira smjer i vrstu pristupa ovom romanu, tako da svaki iole ozbiljniji govor o njemu treba da uvazi cinjenicu da je ”Ugursuz” po formi netipican i u stilu osebujan. Poput vecine modernih autora - da nabrojimo samo one koji su po vanjskome dojmu autorovi srodnici, Kafka, Borges, Barth, Robbe-Grillet -, i Ibrisimovic nasuprot klasicnom nacinu pripovjedanja koristi tzv. ”nelinearnu” formu diskursa dakle onu formu diskursa, koja svoj analiticki model ne usmjeruje epistemologijski ka umnom (vremensko-kauzalnom) uredjenju svijeta i ne prevodi ga na njemu odgovarajuce, logicki strukturirane prizore, sekvence ili radnje. Buduci da je pojam ”nelinearne” forme diskursa samo opcenita oznaka za apstraktnu dinamiku pripovjedanja, jedan drugi pojam koji se cesto veze uz ovaj, pojam ”labirintskog” diskursa jest konkretizacija ove forme, pa nam se cini da bi upravo kategorijama ”labirintski diskurs” i nelinearno pripovjedanje najprimjerenije opisali sustinske znacajke romaneskne strukture ”Ugursuza”. (Nihad Agic)




[i]
NAKAZA I VILA


Zbirka podsjecanja na bajke i viceve


Nedzadu Ibrisimovicu pripada nezaobilazno mjesto u novijoj povijesti knjizevnosti u Bosni i Hercegovini. Ibrisimovic se okusao u poeziji, prozi, drami, a zapazen je i kao likovni umjetnik. Nakaza i vila njegovo je najcitljivije i mozda najuspjelije djelo. Pitali pocetkom 1967. godine u Zagrebu Mesu Selimovica ko su, po njegovom misljenju, najzanimljiviji mladi bosanskohercegovacki prozaisti, a pisac im ovako odgovorio: "Medju mladim prozaistima u BiH vidim tri veoma talentovana pisca, Andjelka Vuletica, Vitomira Lukica i Nenada Radanovica. Vuleticev posljednji roman, Deveto cudo na istoku, sugestivno je i vrijedno djelo. Neujednaceno, na zalost, ali niz pasaza u romanu ide medju najljepse i najsnaznije stranice nase proze uopste. Lukic pise pripovijetke i romane prozete izrazitom filozofskom simbolikom, znatnog umjetnickog i misaonog potencijala. Boravak u Indiji, gdje se nalazi vec nekoliko godina, vjerovatno ce jos produbiti i obogatiti tu njegovu osobenost. Nenad Radanovic njeguje zanimljivu pripovjedacku prozu obiljezenu traumaticnim stanjima ljudske psihe, na prilicno suptilan nacin. Svakako treba pomenuti i Nedzada Ibrisimovica, cija proza, svojom naivnom a sugestivnom fantastikom, neodoljivo podsjeca na Chagallove slike."[/i] (Muharem Bazdulj)
DALJE...

Nedžad Ibrišimović: Žene Srebrenice, crtež-kreda


[i]
BOSNA


Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu
Savu
Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.





POGODJEN U MOJIM PRSIMA

STARI MOST, uvijek drukcije lijep

Stari most u Mostaru je bio lijep uvijek na drugaciji nacin. Ako bih u jednom danu dolazio nekoliko puta da ga gledam, cak s istog mjesta, uvijek je bio nekako nesaglediv u svojoj ljepoti. On i sada titra njezan pred mojim ocima i zapravo neuhvatljiv, iako imam mnogo njegovih fotografija, nekoliko puta sam ga crtao, pa sam ga i tako pamtio, bezbroj puta sam vidio platna razlicifih slikara s motivom Starog mosta u Mostaru, ali zacudo i protiv moje volje najjasnije vidim kako se pogodjen granatama survava u vode Neretve. To je strasna rana, samo ne znam gdje bih je smjestio: na fon neba, u sjecanje, ranjavanje sjecanja? To ne znam, ali nedvosmisleno pamtim da je bio pogodjen u mojim prsima, ako je tu dusa, onda u mojoj dusi se survavao i pao u Neretvu. Ali da sam njegovo rusenje dozivio kao najdublju, posvemasnju uvredu to mi je odmah bilo jasno, a jasno mi je i sada. Ja nisam, dakle, mogao upamtiti i jasno uociti nijednu njegovu ljepotu, svaki put sve skupa samo naslutiti, on je, dok je stajao, bio uvijek na drugaciji nacin ziv i cudesno lijep, neodoljivo primamljiv ljudskom pogledu. Nemoguce je da nije, takav kakav jeste, pripadao svim ljudima na svijetu, koji su ga makar samo jednom vidjeli. Ali sta je to sruseno i ubijeno njegovim rusenjem? Kako to sebi objasniti, ima li tu kakva pouka? Sta to zapravo znaci? A uvreda, moze li se ona sprati? Hoce li ta bolna uvreda, isceznuti vremenom. Kako su se oni koji su ga srusili tome mogli radovati?





DZELALUDIN TAIB KARABEG


Dzelaludin Taib Karabeg rodio se u Mostaru godine hidzretske 1265. Bio je obdaren umnoscu, ljepotom, istrajnoscu, skromnoscu, a dusa mu je bila vedra. Otac mu je bio bogat covjek pa ga je dao na nauke u Stambol. Kada je Karabeg otisao u Stambol, bilo mu je dvadeset godina, a kada se povratio u Mostar, bilo mu je dvadeset i cetiri. Od 1272. do 1275. mostarski prvaci nikako se nisu mogli sloziti koga da izaberu za muftiju, ali im se mladic ucini podoban. Tako je Karabeg postao najmladi muftija u historiji Bosne i Hercegovine. Ali samo sto su ga darovali, on ono zlato pokupi i podijeli siromasima pa i sam pridoda kesu dukata, a njih napadne i javno osramoti za nedjela koja su pocinili. Prvake to razesti, ali nista ne rekose, nego se tajno zavjetovase da Karabega ubiju.

Zgoda za njihov naum ubrzo se ukaze. Seljaci oko Nevesinja zatraze vojsku da ih zastiti od razbojnika, ali ih mostarski mutesarif-pasa, kajmekam i kadija odbiju. Nevesinjci onda odu Karabegu, a on ih primi, saslusa, fetvom naredi da se vojska okupi i sam je povede Nevesinju. Mutesarif-pasa optuzi Karabega za pobunu, a valija tu tuzbu izaslje veziru u Carigrad.

Neki se tome obradovase, a neki se tome razalostise, jer su i oni i ovi mislili da se muftija ziv nece vratiti. Karabegov otac bio je odlucan covjek, pa uinat ulemi i ostalim zlobnicima ozeni sina Umihanom, lijepom Mostarkom, kcerkom Zaima Abaz-bega Causevica, koji je bio u zavadi s mutesarif-pasom i to ga ozeni onaj dan kada je Dzelaludin morao u Stambol Velikom veziru na odgovor.

Bi sjajna svadba, muftija pridje svojoj zeni, ali usred veselja zajaha konja i ode u Dubrovnik, a odatle ladjom u Carigrad. U Carigradu ostane cetiri mjeseca i umjesto kazne dobije mevlevijetti mehdzid, titulu kadijskog mulle, pregrst darova, sultanov blagoslov, vezirovo povjerenje, side na kamili u Mekku da obavi hadzdz, svrgnu mostarskog mutesarif-pasu i sarajevskog valiju i nakon devet mjeseci vrati se u Mostar.

Za to vrijeme umro mu je otac, a rodio mu se sin. Nastavio je posao muftije, i za godinu dana, svojim dosljednim postenjem i u vjerskim i u svjetovnim stvarima odbio je sve ljude od sebe. Umihana se kamenila u njegovom zagrljaju, a mnogima je draza bila kadijina osuda nego muftijina pravednost. Prvaci su trazili ubicu. Pocetkom 1295. godine Dzelaludin Taib Karabeg se zatvori u kucu i ostane u njoj vise od pola godine, nikako ne izlazeci.

Domalo vremena Mostarci pocese na sva usta hvaliti mudrosti i velicinu svoga muftije, odlucno odbivsi da uzmu drugoga, pa makar Karabeg vise nikada ne izasao medu njih. Mutesarif-pasa vjestim spletkama ponovo dobi mutesafirluk, a podmitljivost, laz, zlo i nevolje uzese maha.

Tako Mostarce zatece ljeto i vijest da ce AustroUgarska zaposjednuti Bosnu i Hercegovinu.
DALJE...





KNJIGA ADEMA KAHRIMANA NAPISANA NEDZADOM IBRISIMOVICEM BOSANCEM


1.

I Adem Kahriman pise knjigu.
On hoce da napise knjigu kojom bi sprijecio zlocine koji su se vec dogodili. On je na ovoj strani, a zlocinci su na onoj strani. Adem Kahriman nije tamo.
On sada ima pedeset i dvije godine, ranije je imao manje.
E, sad, kakav je Adem Kahriman covjek? Nije plav! To je sve sto smijem o njemu reci, mada me i tu malo zbunjuje ta rijec "plav". Jer plav nije zut. Dakle, trebalo bi napisati: Adem nije zut, a kad to kazem tek onda nastaju nevjerovatne poteskoce. Najprije, svejedno sto je receno da Adem nije zut, pred citaoca, bas kao za inat, izbija bolesno, nepostojece, bljedilo Ademova lica. Mozda je najbolje ovako: kosa prosijeda, brkove i bradu brije, crte lica pravilne, osobenih znakova nema.
Platon kaze da je covjek bice na dvije noge bez perja. To se mirne duse moze primijeniti i na Adema - Adem Kahriman je bice na dvije noge bez perja. A i ja sam im slican.
cini mi se da je mnogo lakse reci kakav je Adem Kahriman pisac. Kao pisac je dobar, ali je nepoznat.
On stanuje na petom, ja na cetvrtom spratu. Prozori nam gledaju na brdo Igman, iza aerodroma. Igman neprekidno, i danju i nocu, mijenja svoje boje, uvijek je lijep, odavde je sav grgurav, ponekad s pramenovima magle. Iza Igmana naziru se snjezni vrhovi planine Treskavice. Adem voli snijeg. Njegova zena Ljeposava voli bijelo i plavo, takav joj je namjestaj. Adem nema nista protiv toga, on voli dvanaest boja, svaku posebno.
Adem Kahriman je rodjen u Sarajevu. Kad se kaze da je Adem rodjen u Sarajevu to malo zbunjuje. Jer da je tek rodjena beba velika kao Sarajevo onda bi se i moglo reci da je rodjena u Sarajevu - cijela beba - cijelo Sarajevo, ali, tako ogromne bebe nema. Da se kaze: atomska bomba pala na Sarajevo, to je, mozda, prihvatljivo, jedna atomska bomba - jedno Sarajevo, ali jedna beba jedan grad, to je pretjerano.
Ademovo bice uglavnom je usredsrijedjeno u gornjem dijelu Ademova tijela, u prsima u kojima mu neprekidno kuca srce, u glavi s ustima koja govore, ocima koje gledaju i usima koje cuju; a ako prstima ruku dotice lice, onda se tu vecma sabiru topla zracenja; svoje lice ne vidi dok se ne pogleda u ogledalo; cim se odmakne vise ne zna kako izgleda. U njemu je dusa, osjecajan je i iskren, ima moc predosjecanja, moze da vodi nijeme razgovore, sposoban je da drugog vidi kroz njegova ledja a da mu prethodno ne cuje glas. U stanju je svoju dusu da izjednaci s tudjom dusom, ali to cini rijetko, s najvecim oprezom i neprekidnom obzirnoscu prije svega zbog toga sto se covjek sa cijom se dusom izjednaci opire toliko da mu prijeti smrcu, a i zato sto Adem Kahriman nije siguran da bi covjeka sa cijom se dusom izjednacio volio neprekidno do kraja svoga zivota.
Kada je sam, uzasava se ljudi, kada je s ljudima, bere pamet, ali cesto grijesi; sve su mu zivotinje nepojamne, ali voli da ih gleda.
DALJE...

[/i]

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Dovidjenja druze moj.






[i]DOVIDJENJA DRUZE MOJ


Dovidjenja, dragi, dovidjenja;

Ti mi prijatelju jednom bijese sve.

Urecen rastanak bez naseg htjenja

Obecava I sastanak, zar ne?


Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova

Nemoj da ti bol obrve povije-

Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,

Al' ni zivjeti bas nije najnovije[/i]



[i][b]

SERGEJU JESENJINU[/b]


Nas je planet
radostima
ubog nesto.
Treba
otimati
radost
danima sto bjeze.
Na svijetu
umrijeti
nije tesko.
Stvarati zivot
daleko je teze.

Vladimir Majakovski[/i]

[i]


RASTANAK


Vece crne obrve natuce
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juce
Da se juce nismo rastali nas dvoje

Zaboravi mracne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
U dusi su mi jedino ostale

Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati
Pricacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati

Pricacu joj o nama koje kuda
I o zivotu sve sto bude htjela
Glavo moja neizmjerno luda
Do cega si ti mene dovela





OSJEĆAM


Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sijenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvjeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te ko poeta.

***

Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.

Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tijelom
i kao s drugom poć u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom





ZALOSTI MOJA...


Zalosti moje kad te gledam!
O, kakva bol, o, kakva tuga!
Kao da stobom jesen blijeda
pruza nam samo bakar luga.

Tudje su usne sve raznijele
toplinu tvoju, trepet tijela.
Kao da nam je duse svele
kisnica ledena obuzela.

Pa sta! Zar da se i nje plasim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom nasim
sem vlaga ta i trulez zuta.

Pa ni za sebe ja ne sazdah
tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo predjoh staza,
koliko grijesih ja na njima!

Zivote, smijesno nesuglasje!
Tako je bilo i ostace.
Kostima golim breze krase
bastu, to groblje, ko krastace.

A kao gosti baste, i mi
uvenucemo, pasti nijemo.
Kad nema cvijeca vec u zimi
zasto da za njim tugujemo?





SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA


Sve što živi ožiljak ima,
još iz djetinjstva, poseban, ran.
Da nisam pjesnik, ja međ' svima
bio bih hulja i lopov znam.

Mršav i rasta odveć malena,
međ' djecom bio sam uvijek heroj,
često, često nosa razbijena,
vrać'o sam se ja i pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
riječ ceđahu usne krvavo-tmaste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste -

Pa i sada, kada se bez traga
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadašnje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Kao nekad imam hrabrost mušku,
al' nov korak moj se drukčije sluša…
Dok mi nekad razbijaše njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć' se raste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste!





PJEVAJ, PJEVAJ


Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…

Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk'o.

Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran - zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah - kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.





NE SMIJEŠI SE TAKO


Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.





O GLUPO SRCE


O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.





PISMO MAJCI


Jesi l' ziva, ti, starice draga?
Ziv sam i ja. I pozdrav ti saljem.
Nek' vecernja ona svjetlost blaga
Dom tvoj kupa nevidjenim sjajem.

Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da cesto izlazis do puta
S iznosenim , starinskim kaputom.

Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika puni stravom tamu:
U kafanskoj tuci kao neko
Zario mi ispod srca kamu.

Nemoj vise biti brizna lica!
Samo tlapnjom strasno mucis sebe.
Nisam tako teska pijanica
Da bih umro nevidjevsi tebe.

Kao nekad, njezan sam i sada,
Zivim samo jedno sanjajuci,
Da se sto prije iz ovoga jada
Sto prije vratim nasoj trosnoj kuci.

Vraticu se kad nam basta granje
U proljece bijelo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budis ko prije osam ljeta.

O, ne budi odsanjani zamor,
ne ozivljuj sto je htjela dusa -
Odvec rani gubitak i zamor
U zivotu moradoh da kusam.

I ne uci da se molim. Necu!
Minulo mi prosli dani skrise.
Samo ti mi, majko, nosis srecu,
Kao ti mi ne sja niko vise.

Zato nemoj biti zabrinuta
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi precesto do puta
S iznosenim starinskim kaputom.





MAJČINO PISMO


Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim
i mjesto predsjednika
u volispolkomu

Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."

Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.





ODGOVOR


Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!

U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.

O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.

Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.

No proljeće ovo
moju ljubav sada
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.

No, ova rugoba
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.

No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.

Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.

Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.





TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE


Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.





HALJINA MODRA


Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."





TKO SAM, STO SAM...


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.





O, PROBUDI ME


O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.





LISICA


Na razmrskanoj nozi se dovukla
i savila kraj brloga uz brijeg.

Krvava nit je granicu povukla,
odijeliv joj od mrka lica snijeg.

Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.

Nad njom ko žuna kružila je magla.
Vlažno se veče žarilo u krug.
Uznemirena glava već se sagla
i hladan bje na rani jezik dug.

Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.





PJESMA O KUJI


Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.





ISPOVIJEST MANGUPA


Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.





SESTRI ŠURI


U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.





NEMOJ LIKOVATI


Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.





SNJEZNO POLJE


Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?





JA UMORAN JOS NE BIJAH TAKO


Ja umoran još ne bijah tako.
pod tom vlagom sluzavom i tmurnom
o nebu sam snivao zvjezdanom
i zivotu svome zlom i burnom.

Nisam jednu ja volio ženu
i njih mnogo ludilo je za mnom.
da l' se zato huda sila prenu
sto me preda mom pijanstvu tamnom?

Beskonacna, razuzdana noci!
terevenka to mi nije prva!
da l' se zato rastacu mi oci?
kao listak plav pod zubom crva?

Ja ne kukam zbog izdaje neke,
nit' od lake pobjede sam srecan.
zlatno sijeno one kose meke
pretvara se u žbun mutnog cvijeca,

Pretvara se u pepeo, vodu
što jesenju maglu sipko prati.
prošle dane ne žalim, nek' odu,-
ne, ja necu da se ista vrati.

Umoran sam od muka bez cilja,
i sa cudnim smješkom svijetom bacan,
ja u lakom tijelu, prepun milja,
nosim tihi svijet i mit mrtvaca.

A možda je to sudbina laka
da kroz jame skitamo se svijetom.-
ko u neku košulju ludaka
odjenusmo prirodu u beton.





CRNI ČOVJEK


Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi.
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi.

Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga sa mnom nema,
ja sam....
kraj razbitog zrcala...
[/i]

Rođen u Banja Luci 27. IV 1947. godine gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Filozofski fakultet (Komparativna književnost i Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu. Bio je urednik Studentskog lista Pitanja i Putevi. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u Banja Luci. Živi u Sarajevu. Urednik je u igranom programu RTV Federacije BiH i glavni urednik časopisa Život. Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na televiziji (Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je u Rimu.



Bibliografija


1. Šesta smrt Benjamina Talhe. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1968.
2. Zvečajsko blago. Pjesme. Glas, Banja Luka 1969.
3. Ružičasta učiteljica. Dramolet. Narodno sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1970.
4. Talhe ili šedrvanski vrt. Proze. BC, Zagreb 1972; – 2. prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1991; 3. izdanje Sarajevo Publishing, Sarajevo 1997. I na esperantu: Savez za esperanto BiH, Sarajevo – Banja Luka 1991.
5. Soba. Groteska. Prolog. Zagreb 1970; – 2. izd. Zajednica profesionalnih pozorišta, Sarajevo 1977.
6. Tanka katanka. Farsa za djecu. Dječije pozorište Banja Luka 1971.
7. Zadovoljština. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1972.
8. Salon gluhonijemih krojačica. Pripovijetke. Svjetlost, Sarajevo 1979.
9. Testament iz mladosti. Poezija. Glas, Banja Luka 1980.
10. Šeremet. Drama. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo 1985.
11. Karta vremena. Priče/roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1983.
12. Noćne ceremonije. Izabrane priče. Svjetlost, Sarajevo 1984/1985.
13. Vauvan. Roman za djecu. Klub "Ivan Goran Kovačić", Bihać 1986; – 2. izd. "Veselin Maleša", Svjetlost, Sarajevo 1990; – 3. izd. Bosanska riječ, Wuppertal 1995; – 4. izd. Targa, Zagreb 1995; – 5. izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000.
14. Rea. Kratki roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1987.
15. Mađioničar iz prijestolnice domina. Pripovijest za djecu. Glas, Banja Luka 1988; – 2. izd. 1990; – 3. izd. Targa, Zagreb 1995: – 4. Izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000 (zajedno s Vauvanom).
16. Kalfa. Roman. Svjetlost, Sarajevo 1988.
17. Iluzionistov grob i lebdeća žena. Priče. Prosveta, Beograd 1991.
18. Posuđena rečenica. Drama za glasove. Radio–Sarajevo 1991.
19. Prognani grad. Priče. Antibarbarus, Zagreb 1994.
20. Bosanski Palimpsest. Priče. Durieux, Zagreb 1995.
21. Sličan čovjek. Roman. Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.
22. Oblak čija lica prepoznajemo. Izabrane priče. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo 1997. – drugo, promijenjeno izdanje, kod istog izdavača 1999.
23. Knjiga mrtvog pjesnika. Poezija. Horus, Zagreb 1997. – drugo, prošireno izdanje, Bosanska knjiga–Šahinpašić, Sarajevo 1999.
24. Inspektor vrtnih Patuljaka. Roman za djecu. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo–Amsterdam 1998.
25. Proba. Dramolet. Kamerni teatar 55. Sarajevo 1998.
26. Berlinski nepoznati prolaznik. Roman. Ljiljan, Sarajevo 1998.
27. Prodavnica noževa. Izabrane priče. Damad. Novi Pazar 1999.
28. Izabrane pripovjetke. Sejtarija, Sarajevo 2000.
29. Filmofil. Roman. Sejtarija, Sarajevo 2000.
30. Imotski kadija. Roman. Ogledalo, Sarajevo 2000.
31. Tri Sabahudina. Tragična komedija. Praizvedba u Kamernom teatru 55 u Sarajevu # 12. 2001.
32. Izabrane Igre. Drame. Svjetlost, Sarajevo 2000.
33. Buduće svršeno vrijeme. Poezija. DES, Sarajevo 2001.


NAGRADE

Nagrada 7 sekretara SKOJ-a 1972.
Nagrada Grada Banja Luke za kjnizevnost 1980.
Nagrada za najbolju knjigu za djecu, KPZ i Oktobarska pjesnicka drugovanja Tuzla 1986.
Nagrada Drustva knjizevnika BiH 1988
Nagrada "Mesa Selimovic" 2004





DODJELA NAGRADE MEŠA SELIMOVIĆ 2004.


Dobra večer!

Kao i lani, ja moram i večeras reći da, sada još sa jednim dodatnim razlogom, da je Tuzla, izgleda stvarno, postala za književnost jedno izuzetno važno mjesto na cijelom ovom prostoru koji, inače po svojim propozicijama, pokriva nagrada "Meša Selimović". To je bilo jasno već i lani, ali danas, večeras, to je, čini mi se, jedna velika činjenica. I zahvaljujući toj energiji koja je sadržana u samoj koncepciji nagrade "Meša Selimović", mi smo imali ove godine priliku kao žiri 1 da radimo izuzetno lijep, radostan i književno uzbudljiv posao.

To se još, na neki dodatni način, uljepšalo time što smo, kao što ste vidjeli i čuli, prišli toj jednoj maloj inovaciji, pa smo nekih 20-ak dana prije ove večeri, prije samog dodjeljivanja nagrade izabrali i taj, takozvani, "uži izbor" 2 od ova 4 romana koji su vam malo prije, upravo bili predstavljeni, na jedan vrlo kulturan način, moram dodati. I tako se dogodilo da je, zapravo, i prije ove večeri, skoro da kažem, nagrada bila dodijeljena. Moglo bi se reći da je bila preliminarno dodijeljena četirima autorima i četirima romanima. A to se onda potvrdilo i u našoj "višefaznoj" diskusiji unutar naših sastanaka, prvo virtualnih, a onda i stvarnih. Potvrdilo se, naime, na jedan vrlo lijep način: cijela diskusija o ovim romanima se kretala u znaku potpuno prijateljskog srdačnog neslaganja. Onako kako su ovi romani među sobom različiti. A zaista su potpuno različiti kao 4 mala svijeta, kao 4 virtualna mikrokozmosa. Tako smo, naravno, i mi u žiriju između sebe različiti sa svojim potpuno zasebnim književnim preferencijama, ukusima, itd.

A ono što je lijepo u cijeloj ovoj priči oko nagrade "Meša Selimović", i to dugujemo njenom osnivaču koji je to tako unaprijed osmislio, lijepo je što ona ne nosi sobom ama baš nikakav diktat izvan same književnosti. Znate ono kako su nekad znale nagrade nositi sobom neke nevidljive prešutne, ali ipak, vanknjiževne dikatate: političke, ideološke, ovakve - onakve... U ovom slučaju, u slučaju ove tuzlanske nagrade toga, stvarno, nema. Tako da smo mi kao žiri radili jedan, kažem, vrlo ležeran, a, istovremeno, jedan vrlo ozbiljan posao.

I imali smo zadatak da samo međusobno razmjenjujemo, dubimo razno - razne književne i vlastite dojmove, ukuse, književne kriterije, itd. Elem, dogodilo se da su od ove 4, ponavljam, potpuno jednako vrijedne knjige, da su kroz to naše razgovaranje, dogodilo se da smo došli, naravno, do onoga koji će večeras ponijeti taj vijenac po drugi put dodijeljene negrade "Meša Selimović". Došli smo, mogu i to reći, sasvim transparentno i otvoreno, takav je i dogovor u žiriju bio, došli smo do toga ne-jednoglasno. I to smatram, zapravo, kvalitetom više. Jer jednoglasnost uvijek, nekako, podrazumijeva nekakvo nasilno ujednačavanje. Sad bih trebao reći ko je... (smijeh)

Dakle, na taj način smo došli do jednoga vrlo sigurnoga izbora, potpuno sigurnoga, provjerenoga. A kažem nejednoglasnoga u tom smislu što je dobitnik izabran većinom glasova, na taj način što je mao 2 prva mjesta i 2 druga mjesta u našem glasanju, u svim tim pretresanjima.

I to je, ja moram reći i sasvim osobno - na moje veliko zadovoljstvo: Irfan Horozović (pljesak)... Dakle, Irfan Horozović i njegov roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu"!

1Žiri nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. radio je u sastavu: Branko Čegec (Hrvatska), Ivan Lovrenović (BiH, predsjednik žirija), Nedžad Ibrahimović (BiH), Marko Vešović (BiH), Svein Monnesland (Norway);

2U uži izbor nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. nominovana su četiri romana: Asmir Kujović, "Ko je zgazio gospođu Mjesec", Vrijeme, Zenica 2002, Davor Slamnig, "Topli zrak", Sysprint, Zagreb 2002, Irfan Horozović, "William Shakespeare u Dar es Salaamu", Mozaik knjiga, Zagreb 2002. i Balš Brković, "Privatna galerija", Durieux - BuyBook - OKF Cetinje, Zagreb 2002; (Ivan Lovrenovic, DIWWAN)





Hadzem Hajdarevic: DERVISI I SMRTNICI


Od Talhi pa do Shakespearea u Dar es Salamu protekle su decenije Horozoviceva knjizevnog rada... Nagrada "Mesa Selimovic" moze se doimati i kao nagrada za Horozovicevo zivotno koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje...

Netom su zavrseni i ovogodisnji tuzlanski knjizevni susreti: Cum Grano Salis. Dobitnik vecma prestizne bosanskohercegovacke knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" za najbolji roman objavljen u prosloj godini na prostoru bosanskoga, crnogorskoga, hrvatskoga i srpskoga jezickog izraza je banjolucko-sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic za roman William Shakespeare u Dar es Salamu ("Mozaik knjiga", Zagreb, 2002.). U najuzem izboru za "Selimovica" bili su i Balsa Brkovic (Crna Gora), Asmir Kujovic i Davor Slamnig (Hrvatska)... O cijeloj ovoj kulturnoj smotri uredno su izvijestili svi domaci mediji. Cak i oni u nesporednom i daljem nasem okruzenju. Slovenci su poslali i televizijske novinare. Ocito da je preduzimljivi nacelnik tuzlanske opcine Jasmin Imamovic, koji, uza sve druge politicke, pravnicke, organizacijske itd. poslove, uspjesno ustrajava da bude i pisac, jako dobro uvidio da su u svakom programu, projektu, akciji najvazniji mediji. Mediji na Balkanu vedre i oblace. Oni su istodobna i so i rana drustva u kojemu zivimo. Ko je u zavadi sa medijima, taj je u zavadi s vlastitim zivotom... U ovoj kolumni necu pisati ni o domacinskoj dobrostivosti Tuzlaka, ni o prijatnim druzenjima sa piscima iz Sarajeva, Zagreba ili Podgorice, o novim poznanstvima, projektima, autorsko-izdavackim dogovorima, ni o povremenim, pojedinacnim piscevsko-profesorskim "promocijama" vlastitoga ega, jer se to valjda sve i podrazumijeva u ovakvim prilikama; zelio bih pisati o neposrednom osjecanju koje sam imao nakon dolaska iz Tuzle u Sarajevo.

Uz to, moram priznati da Horozovicev posljednji roman nisam, nazalost, citao, jer su ga i ja i gotovo svi drugi koji su od 30. juna do 3. jula boravili u Tuzli, izuzev clanova Zirija, dakako, mogli vidjeti tek za vrijeme susreta – roman se nije uopce pojavio u knjizarama ni u Sarajevu ni u drugim bh. gradovima – pa nisam u mogucnosti govoriti o samom romanu, njegovoj ocekujucoj uspjelosti i autorovu pomicanju postignutih istrazivackopripovjedackih granica, ali mogu od srca cestitati Irfanu Horozovicu na ovoj uglednoj nagradi i vjerovati da je autor i u ovoj prozi ostao na onoj knjizevnostvaralackoj razini koja ga je svih ovih godina uvrstavala medju prve, medju najpriljeznije, najrasnije, najtankocutnije "vrtlare" u nasemu jeziku. Dovoljno je podsjetiti se da su od Talhi pa do Imotskoga kadije i, evo, do Shakespearea u Dar es Salamu protekle cijele tri decenije, i vise, Horozoviceva briznog i stvaralacki odgovornog knjizevnog oblikovanja. Iz tih se razloga Nagrada "Mesa Selimovic" moze jednako doimati i kao nagrada za zivotno Horozovicevo djelo koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje.

Bosna je zemlja oskudna i u nagradama i u nagradjivanju. Pogotovo je oskudna u knjizevnim nagradama. Pa i kada dodje do nekog javnoga priznanja, onda je ono, gotovo obavezno, prefiltrirano kroz razlicitie ideoloske laboratorije, kroz lobijske, lokalne iliti koje druge interese... Tuzlanska Nagrada "Mesa Selimovic" najneposrednije govori o trajnoj, da ne kazem samouvjetovanoj, otvorenosti ovoga drustva prema susjednim knjizevnim i opcenito kulturnim tradicijama bez obzira da li su i koliko su te druge tradicije otvorene prema bosanskohercegovackom kulturnom zivotu i njegovim promotivnim interesima.





Irfan Horozovic dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic"


Dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" je Irfan Horozovic . Laureat je nagradu primio u srijedu 2. srpnja u Selimovicevoj rodnoj Tuzli, a za roman William Shakespeare u Dar Es Salaamu. Ima u ovoj laudaciji neke dublje simbolike: priznanje s imenom autora Dervisa i smrti otislo je u ruke onoga koji se takodjer cijeli zivot odupirao izgonu iz vlastitog zavicaja. Rodjen 1947. u Banjoj Luci, visoke skole svrsio u Zagrebu, Horozovic je dozivio sudbinu da u svojim zrelim godinama bude izgnan iz vlastitog grada i jezika. Sjajni romansijer i prvi nas "borhesovac" prihvatio je poziv i izazov da bude kronicar propasti Banje Luke. Iz grada koji danas obilazi papa protjeran je Irfan koji ga je u ljubavi i umijecu ovjekovjecio.

Ako je Horozoviceva prijeratna knjizevnost bila ustremljena duhu savrsenstva, ratna i poslijeratna nisu iznevjerile to stremljenje, nego su mu pridodale i tesku ulogu svjedocenja. Autor Kalfe koji cezne o tom da upozna duh Majstora, postaje pjesnik Prognanog grada, jedne od najljepsih knjiga kratkih prica ikad napisanih na jeziku bosanskome. Na pitanje je li ikad bilo goreg vremena u Banjoj Luci od vremena cetnickog divljanja pocetkom devedesetih, jedan njegov lik odgovara: "Jeste. Kad je bilo isto ovako samo mi nismo znali da je ovako." Nakon ratnog potucanja, Horozovic je svoj kofer odlozio u Sarajevu, gdje je njegova kreativna radionica dobila novi zamah. Romani kakvi su Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, te Imotski kadija djela su pune autorske zrelosti, u kojima on ponovo tematizira i propituje motive bosanske biblijske tragedije, dovodeci ih do opceljudskih figura i znacenja. U tom smislu on jest nastavljac Mesine zaduzbine, pokazatelj da moderna literatura nije tek ezotericna igra, vec "medij" u kojemu se kriju cvorista svih nasih zivotnih pitanja. Ne znam treba li podsjecati da je Horozovic jedan od najvecih erudita u nasoj suvremenoj knjizevnosti, covjek koji pokazuje da je literatura biblioteke ono sto mi mozemo imati, ona malarmeovska knjiga koja se cita da bi bila napisana. Njegovo ime Irfan (ar.) upravo to i znaci: poznavatelj, znalac. (DANI)





Muharem Bazdulj: VRATA ZA DUSU PISCA


Objavljena prvi put prije trideset i dvije godine, knjiga Talhe ili sedrvanski vrt najavila je ulazak jednog znacajnog imena u ovdasnju knjizevnost. Prvo prozno djelo Irfana Horozovica i danas predstavlja vrata u cjelokupno njegovo pismo. Ovaj neobicni tekst kao da predskazuje sva kasnija Horozoviceva djela. Tri su grada narocito obiljezila dosadasnje knjizevno stvaralastvo Irfana Horozovica. Prvi i neprikosnoveno najvazniji je Banja Luka. Tamo je Horozovic rodjen 1947. godine, tamo je proveo najveci dio dosadasnjeg zivota, taj je grad privilegirani toponim u njegovoj prozi, srediste literarnog svijeta Horozovicevog. Zagreb je mjesto Horozoviceva studiranja, ucenja knjizevnosti, tamo Horozovic postaje knjizevni kalfa i umjetnicki se formira, tamo stasava citava jedna knjizevna generacija ciji je Horozovic vazan dio, generacija koja je imala svojevrstan zajednicki nenapisani manifest i koja se kasnije poeticki razisla, no njezini predstavnici su i danas medju najvaznijim suvremenim knjizevnim imenima ovdasnjim. Zagreb je takodjer pocetkom devedesetih bio i mjesto Horozoviceva egzila, a i dan danas je to grad u kojem se objavljuju Horozoviceve knjige, grad u kojem njegova djela imaju znacajnu i blagonaklonu recepciju. Tamo je objavljeno i prvo izdanje romana William Shakespeare u Daar es Salaamu, romana prosle godine ovjencanog Nagradom Mesa Selimovic za najbolji roman objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Srbiji i Crnoj Gori.
DALJE...





Što je Shakespeare radio u logoru

Irfan Horozović: "William Shakespeare u Dar es Salaamu",
Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

Od prvih kratkih priča s ratnom tematikom, dobrim dijelom tiskanih najprije na stranicama "Večernjeg lista" a potom sabranih u knjigama "Prognani grad" i "Bosanski palimpsest", pa sve do upravo objavljenog romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" Irfan Horozović (Banjaluka, 1947) izbjegavao je reportažnu doslovnost ili izravno "preslikavanje" ratnih okrutnosti. Isključivo mimetički pristup bio bi, prije svega, neprimjeren njegovu spisateljskom nervu, a drugo, držao je to umjetnički nedovoljno efikasnim. Uspio je dakle, u trenucima kad je kao čovjek i sam bio pogođen (morao je s obitelji bježati iz Banjaluke), sačuvati svoju stvaralaču ravnotežu i napisati neke od književno najuvjerljivijih stranica suvremene bošnjačke i hrvatske ratne proze.

Njegov kratki roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu" potvrđuje, na još radikalniji način, put kojim ide posljednjih deset godina. Sada se naime pisac, u duhu postmoderne proze, odlučuje na višestruko, višeznačno povezivanje svoga teksta s jednim svjetskim klasikom (Shakespeareom) i njegovim najslavnijim djelom ("Hamletom"). Struktura Horozovićeva romana, koliko god on bio kratak (oko 160 str.), vrlo je složena. Priča o protagonistu Ejubu, Bošnjaku koji se nakon logorske torture našao u Danskoj, ekvilibrira između zbilje i privida, između konkretne sadašnjosti i nejasnih sjećanja, između života i literature; kao da se glavni junak "u istom trenutku nalazi u dvije stvarnosti", komentira pripovjedač. Autor vodi radnju vrlo umješno, polazeći uglavnom iz protagonistove pozicije, te podaci stoga pristižu dozirano: Ejuba najprije susrećemo u nekom danskom gradiću na obali Sjevernoga mora kako se bori s utvarama očito traumatične prošlosti, bez prave svijesti o svom identitetu. Pod liječničkim je nadzorom, a pokazat će se da je i pod policijskim jer je zaštićeni svjedok međunarodnog suda u vezi sa zločinima počinjenim u logoru u kojem je uspio preživjeti mučenja. Tek će na kraju čitatelj doznati i ključni podatak - zašto je Ejub šekspirofob: njegov je bivši logorski stražar nosio nadimak Shakespeare, a dobio ga je "zbog zanosa i teatarskog patosa kojim je obavljao svoj morbidni posao". Nije nevažno reći da Horozović svoj roman ne završava pesimistički, nego dapače jednom vrstom hepienda, dvostruko potcrtanog: prvo, logorski je "Shakespeare", koji je krenuo likvidirati Ejuba, posljednjeg živog svjedoka svojih zločina, uhvaćen, a drugo, glavni je junak odlučio sagraditi "zamak" u kojem će (valjda sretno) živjeti sa svojom Dankinjom Gerdom.

Horozović je svoju priču, kako smo već rekli, naslonio na "Hamleta". Nije mogao pogriješiti u izboru, jer kako reče A. France "Vi pripadate svim vremenima i svim zemljama... Živimo zajedno, prinče Hamlete, vi ste ono što smo i mi, čovjek u sredini općeg zla". Premda to naslanjanje ne naliježe najbolje na pojedinim mjestima (tamo gdje se pomalo nasilno traže sličnosti), intertekstualne su veze vrlo efikasno uspostavljene na različitim razinama - od izravnih i neizravnih citata, preko paralelizma likova (čak i imena) i situacija, pa do sugestivne asocijativnosti. Budući da je ta asocijativnost ovisna o općoj kulturi, obaviještenosti, načitanosti, senzibilitetu pojedinca, da se dakle realizira individualno, ostavit ćemo to otkrivalačko zadovoljstvo čitateljima. Samo ćemo jednu činjenicu spomenuti, onu najvažniju, od koje je pisac krenuo i na kojoj je cijelu svoju romanesknu zgradu sagradio, a ona nikako nije bila fikcija nego crni život: logorske "Shakespeare" kao egzekutore omogućili su među ostalima i doktori književnosti, šekspirolozi. Sjećate li se jednog takvog oksfordskog doktora koji se zvao Nikola Koljević?
(...)
Irfanu Horozoviću je na nagradi prvi čestitao prošlogodišnji laureat Marinko Koščec. Autor je kazao kako je u njegovu romanu William Shakespeare ime broda koji plovi od Casablanke do Dar es Salaama i koji se pojavljuje u autorovim snoviđenjima. - Suštinski dio priče govori o psihološkom iscjeljenju jednog teško ozlijedjenog čovjeka koji nosi sa sobom sve ono što se događalo u Bosni tijekom minulog rata. Knjiga je napisana za one čitatelje koji žele razgovarati i s likovima, ali i sa samima sobom, pa i s piscem. Onim piscem koji poštuje svoje čitatelje i otvara im prostor u kojem oni mogu naći odgovore na sva tražena pitanja - kazao je okupljenim novinarima Irfan Horozović. Dodao je još kako autora u romanu gotovo i nema, osim što je nekima od likova iz romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" posudio neke svoje misli.
(vecernji list)





Filmofil

Irfan Horozović, Sejtarija, Sarajevo 2000.


"Snijeg je padao kao u djetinjstvu", recenica je kojom pocinje sedamnaesta glava romana Filmofil izuzetno plodnog bosanskohercegovackog pisca Irfana Horozovica. Ovom recenicom gotovo da se moze odrediti o cemu je zapravo rijec u knjizi ciji je i naslov takodjer vrlo znakovit, ali i taj naslov sa svojim znacenjem je tek bitan element cjeline koju bi ova recenica mogla definisati. A i recenica "Snijeg je padao kao u djetinjstvu", ako i moze biti naslov, vise prilici kakvoj pateticnoj zbirci poezije nego romanu. Filmofil, cija poetika, mada uslovljena piscevom prognanicko-egzilskom pozicijom sto za posljedicu ima ratni okvir romana, jos uvijek u sebi nosi dovoljno elemenata koji se opiru zanrovskom definiranju pod "ratni". Knjizevna kritika obiman Horozovicev opus od dvadeset knjiga svrstava u tri grupe, knjizevnostvaralacke faze. Prva je "borhesovska", druga "banjalucka", a treci, posljednji period, od 1992. godine do danas, naziva "prognanickom" fazom. U toj posljednjoj fazi su nastale knjige: Prognani grad, Bosanski palimpsest, Slican covjek, Knjiga mrtvog pjesnika, Berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, 1998, Imotski kadija i Filmofil. I sam pisac sa takvim novim, stradalnickim iskustvom kaze: "(...)Pisao sam mnogo, u pravu ste. Pokusao sam zapravo na svoj nacin svjedociti. Niz projekata kojima sam se bavio prije rata, ozbiljno i sa velikim iscekivanjima, odgurnuo sam ustranu i poceo sam pisati male ljudske price o strahu, o tragedijama, o zlocinima, o ljubavima u nevremenu, o djeci, o ljudima koji pokusavaju zivjeti u svijetu o kojem su dotad samo slusali ili ga vidjeli na filmu." I upravo je film najjaci faktor opiranja utjerivanja Filmofila u ratnu suru. S pravom. I zasto bi, uostalom, svoje neupitno filmofilsko iskustvo pripovjedac podredio bilo kome drugom ma koliko to drugo, novo, u ovom slucaju prognanicko-stradalnicko, bilo toliko mocno, odredjujuce da jednostavno ne trpi rivalitet. Jesam stradalnik, ali sam i filmofil. Ili je mozda tacnije: jesam filmofil, ali sam i stradalnik, jer filmsko iskustvo je ipak starije. Upravo ta dva iskustva (a autor ih prezentira pravo bogatstvo) u posljednjoj Horozovicevoj knjizi ravnopravno ukrstaju maceve. Kakav god da je ishod, pisac podjednako dobro na citaoca uspijeva prenijeti kako svu radost djetinjstva koje je takvim ucinio i ulazak filma u taj svijet, tako i sav uzas rata koji nemilosrdno razara sve pa i svijest o sretnom djetinjstvu. Jedan za drugim se vjesto smjenjuju mikroeseji o filmu, dijalozi zrtve i katila, vrijeme proslo i vrijeme sadasnje. Citalac koji sa piscem ili junacima romana dijeli isto iskustvo moze reci da je ovaj roman vec vidio, sto mu, svakako, nece uskratiti radost citanja jer se ipak radi o hrabroj knjizi u kojoj pisac stvari postavlja na svoje mjesto i naziva svojim imenom pod cijenu da Filmofila koliko sutra proglase bosnjackim Filmofilom. Ono sa cime citalac, mozda jos uvijek, nije u stanju rascistiti, Horozovic to smjelo radi. Jesmo, rasli smo zajedno, gledali iste filmove, kartali, pili, guzili, ali u ratu se pokazalo ko je ko i sta je ko. Rat je definitivno kraj iluzija. A iluzije su srusili negativci. Oni ce svakako jednoga dana dojahati u Den Haag. Rekao bi Irfan Horozovic. (N. Dzanko, BH Dani, Sarajevo)





TALHE


Talhe ili Sedrvanski vrt roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talha djelo je sto citaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se mijesaju i ostavljaju dojam da se ima namjera prikazati kronika uspona i pada jedne obitelji. Prica pocinje tamo gdje bi obicno trebala biti zavrsena, a fabulacija je tek u sluzbi psiholoskih pasaza, koji mjestimice prelaze u snazne introspekcijske dionice. Napustajuci, prividno, klasicni beletristicki stil, pisac se u krajnjem ishodu predstavlja kao beletristicki majstor. Ovaj paradoks najbolje otkriva samu bit pripovjedackog postupka: ”knjizevni” jezik je desakraliziran, ”analitican”, jer pisanje nije vise plod egzaltacije, vec kontemplacije. Jezik postaje kriziste svih idioma pripovijedanja, on u sebi objedinjuje sve oblike izrazavanja. Dakle, i jezik povijesne kronike, i jezik znanosti, jezik dokumenta i jezik lirike ulaze u alkemicarski melange, koji zorno predocava sam puki zivot, a nikako njegov odslik, odraz, mimesis. Narativni postupak gradjen je na svojevrsnom enciklopedistickom uzorku, tako da on ujedinjuje povijesno, lirsko, filozofsko, religijsko, psiholosko... Sedrvanski vrt je neka vrst ekvivalenta borhesovskom vrtu sa stazama sto se racvaju: “Putovanje je bilo dugo i zavrsilo se u vrtu. Prozor, polusakriven razbludnom vinovom lozom, poluotvoren, pod blagim osvjetljenjem zute svjetiljke i jedna prozracna ruka, nemarno oslonjena na dasku prozora, ruka koja se nicim nije odavala na kamenom zidu, medju otezalim grozdovima, necija ruka sto proviruje iza zavjese, vezene kao arabeska... “Staze tog vrta i u Horozovica su tajanstvene, neizvjesne. Ali njegov zov nije zato manje uzbudljiv, njegova neizvjesnost je jedno cudesno ishodiste. Vrtne staze vode daleko u podrume pamcenja, u sjetu djetinjstva, u jesenji dan, u ljubav i slutnju smrti. Gledajuci formalno, svaki tekst iz Talhi je prica za sebe, ali sve te price ujedinjuje ne samo globalna tematska odrednica, vec i izvjestan tragizam koji ih prozima. Iako dijakronijski disperzivne, ove price se sastaju u jednom zajednickom sredistu, koje pisac u proslovu opisno imenuje ”mjestom gdje vrijeme staje”. To mjesto je upravo u onom famoznom “danu kad je umrla Beatriz Viterbo”, danu kada se covjeku ukaze istina u svoj svojoj okrutnosti: ”Gledao sam bitke i opsade, sumrake civilizacija, mozda bih docekao i svoj kraj (mozda) da me ne prenu iznenadni strah. Zasto sve ovo pisem, cemu uopce rijec?” Suocavajuci se od svog pocetka sa teskocom izricanja, Horozovic ce u svakom svom tekstu insistirati na njoj, od sumnje u svrhovitost pricanja (Kalem i tinta) pa sve do njenog toboznjeg poricanja (Prorocica). Stavljajuci se, prividno, iznad stvari, u ulogu pukog kronicara koji samo registrira dogadjaj, pisac nas uvodi u proces ”dokumentiranja”, gdje njegovi ”racionalni” komentari samo doprinose uvjerljivosti i upecatljivosti samog ”tijela” teksta. Ono sto je lako i neobicno cesto vodi najdalje, veli Ernest Bloch u svojim kratkim zapisima, dajuci nehotice karakterizaciju i dobrog dijela pripovjedackog umijeca. Talhe su, primarno, nastale kao rekonstrukcija jednog svijeta zatrpanog u dubinama pamcenja. Sve ono sto biljeze kronike, ono o cemu svjedoci povijest, ucvrscuje se na stetu porodice. Ili, kao sto veli Julija Kristeva, privilegiranje koherentnosti sistema i drustvenosti, uvijek je naustrb procesa ludila, religije i poezije. Uranjajuci, dakle, u ”podrum uspomena” Horozovic upravo otkriva ta zaboravljena cvorista, cije pulsacije tek muklo osjeca na svojoj koki, u tamnim naplavinama sveopce prolaznosti: ”Ne znam koja je to fantazmagoricna noc uspjela izbrisati moju prisutnost u gradu koji sam vec zaboravio i dovela me u ovu knjiznicu gdje, cini mi se, vec stoljecima kao i sekundama, slovima boje zgusnutog neba ili boje mraka ispisujem svoju obavezu, svoj rodoslov smrti, povijest jedne nepoznate, bivse i buduce porodice, nejasno kao i sama ova zuta hartija na kojoj izvijam slova koja su me u pocetku podsjecala na ljupke tamno-modre kafeze u kojima sam pokusavao uloviti sudbine Talhinih sinova, a sad se ta slova preobrazavaju u mojoj svijesti, ili na mom papiru, nalikujuci sve vise vjestalima”. (Mile Stojic)





BERLINSKI NEPOZNATI PROLAZNIK


Berlinski nepoznati prolaznik je novi roman jednoga od najvecih zivih pisaca Bosne. U njemu je aktualizirana univerzalna drama bosanskoga izgnanika, intelektualca, covjeka koji je izlozen radostima i udesima onoga sto zna i potragom za onim sto je jos nepoznato. U takvim ljudskim, sasvim ljudskim, kovitlacima ista ta sudbina u sebi nosi i sve ostale poznate i nepoznate svjetove okupljene pod kapom nebeskom. Pred citaocem Berlinskoga nepoznatog prolaznika otvaraju se siroka prostranstva otetog zavicaja u Banjoj Luci i berlinskih ulica na kojima se mijesaju proslost i sadasnjost, sjecanje i stvarnost, pamcenje i strah od zaboravljanja. Berlinski nepoznati prolaznik Irfana Horozovica napisan je za one koji se raduju vlastitom citateljskom "sudjelovanju" u tekstu. Napisan je za one koji umiju citati.





FILMOFIL


Roman Filmofil je kafkijanska prica o sudbini tri generacije bosnjacke porodice, pocev od zivotne golgote djeda Jusufa u socijalisticko-jugoslovenskoj romanticarskoj iluziji, preko zavicajne iskorijenjenosti i odiseje sina Senke, pa do posvemasnje izgubljenosti u prognanicko-stradalnickoj kataklizmi svoga grada, unuka Jusufa.
Tragedija i propast Horozovicevih licnosti, zapravo je tragedija njihovog grada, kao definitivno zaokruzene fascinacije, koja ne trpi nikakvu nadgradnju i stoga je njihova kataklizma potpuna i zavrsena. (Alija Piric)





IMOTSKI KADIJA


U knjizevnom opusu velikog pisca uvijek postoji jedna knjiga koja se obicno smatra njegovim "glavnim" djelom, u kojoj je sublimirana suma njegovih sveukupnih umjetnickih napora i u kojoj su njegova poeticka stremljenja i misaona pregnuca pronasla svoj najpotpuniji izraz. Ovim djelom Irfan Horozovic se ponovo vraca borhesovskoj poetici, kojom je obiljezeno njegovo djelo jos od izvanrednog proznog prvijenca Talhe ili Sedrvanski vrt. S obzirom na sirinu tematskog zahvata kojim tezi da objedini gotovo cjelokupnu duhovnu i kulturnu tradiciju bosnjackog naroda, "Imotski kadija" je do sada najambiciozniji, a, po svemu sudeci, i najbolji roman ovog, medju nasim savremenicima iznimno plodnog i cijenjenog pisca.
Od prve do zadnje stranice ovaj "roman putovanja" vodi ziv dijalog sa cjelokupnom knjizevnom bastinom Bosnjaka, od epskih krajiskih junaka, koji se pojavljuju kao epizodni likovi, preko dramaticnig zapleta iz "Hasanaginice", razmisljanja nad Pruscakovim Temeljima mudrosti o uredjenju svijeta, pa do misticnih sufijskih uznesenja iz poezije pisane na orijentalnim jezicima.





WILLIAM SHAKESPEARE U DAR ES SALAAMU


U posljednje vrijeme sve rjedje imamo srecu naici na knjizevno stivo nad cijim recenicama zelimo zastati i iznova razmisliti o skrivenim znacenjskim nijansama. I slicnostima, dakako. Sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic pred svoje citatelje izlazi s pismom cija se sredisnja misao svodi na vjecnu pricu o ponovljivosti, prepoznavanju i slicnosti, trazeci od nas da se u tekst upisujemo vlastitim iskustvima; iskustvima zbiljskog zivota i iskustvima stecenim usvajanjem prica o tudjim, a nasim toliko nalik, zivotima.





IZABRANE PRIPOVIJETKE


Prica o bagdadskoj ribi, kojom se otvara ova knjiga prica jest prica o vjecnim tragaocima za vlastitim ili opcim znanjem. Aladin Talha srece u Bagdadu slijepca koji ga posmatra svojim slijepim ocima i koji vjeruje da ce mu riba iz Tigrisa sto ju je jednom u zivotu vidio prosvijetliti vid. U prici o Sulejmanu hodocasnikova krv postaje muzika. Dusa i tijelo razlistani su u zvuk. Sulejman postaje mucenik i blazenik samoga sebe. Pricom Zelena deva autor pokazuje svoj odnos prema ostalim vidovima covjekova umjetnickog izrazavanja. Nestanak Mirze Kurjaka jest prica o vjecnom iskusavanju "mogucnosti i granica" ne vise zivota nego smrti. (...)”Evo price koja ni samom meni nije jasna...” – pocinje jedna od ranih pripovijedaka Irfana Horozovica (Kalem i tinta). Pocinje tako kao da pripovjedac hoce u samom startu svoga pripovjedackog postupka izrelativizirati ono sto u svakoj prici oduvijek prepoznajemo kao dogadjaje i njihove protagoniste/likove. Kao da ni dogadjaji ni likovi, kroz cije su zivotne sudbine dogadjaji prelomljeni, nisu toliko bitni za pricu koliko je, kao u Seherzadinu pripovjedackom vezu kroz Hiljadu jednu noc, bitna sama prica. Likovima i dogadjajima predodredjena je sudbina jednog od Horozovicevih junaka, Aladina Talhe, ”koji se skrio pod Seherzadin jezik” pa ”ne bjese vise nista do okus datule koji se topio u njenim ustima”. Tako, naime, zavrsava pripovijetka Prica o bagdadskoj ribi iz Sedrvanskog vrta. Tom pricom pocinje i ova knjiga izabranih pripovijedaka Irfana Horozovica. Horozovic je jedan od najlabirintnijih pripovjedaca savremene Bosne. Vec od ranih proza (Talhe ili Sedrvanski vrt, 1972.) pa do posljednjih (Bosanski palimpsest, 1995., Berlinski nepoznati prolaznik, 1998., Imotski kadija, on je ustrajan u traganju za dalekim koliko i bliskim svjetovima koji postoje samo onoliko koliko su obuhvaceni jezikom ili, pak, sjecanjem na pricu o njima. Horozovicevu citaocu, kako najcesce primjecuju kriticari njegova djela, na trenutke je dato da i sam postane pisac/sustvaralac onoga sto se pred njegovom imaginacijom raskriva kao beskonacni mozaik omamljujucih vrtova u prostoru i vremenu. Ti vrtovi jednako funkcioniraju i izvan svakog prostora i svakog vremena. Tada mit nikada nije blizi covjeku i stvarnost nikada nije zagubljenija u magli mita. I jedno i drugo odvijaju se pred nasim ocima kao u onoj fizikalnoj zakonitosti o spojenim posudama (vrtovima). Jedino sto nikada nismo kadri vidjeti cjelinu tog vrtnog mozaika maste-stvarnosti-price u kojemu se zbiva magija jezika, magija zive rijeci, magija naseg prisustva na mehkim rubovima stvarnosti i sna, nego sve te vrtove-posude nosimo u sebi kao nesto sto nam je oduvijek bilo sasvim blisko i sto je oduvijek bilo nase. Pa sve postaje besmisleno i apsurdno osim same price. Narator bi da se igra (sa) svojim citaocem kad kaze da prica ni samome njemu ”nije jasna”. On bi da citaoca vodi za ruku i pokazuje mu ono sto je kanio ukriti. Ako, medjutim, nije jasna prica, jest pricanje. Ako nije jasan vrt-posuda odakle, kao citaoci, preuzimamo znanje/osjecanje o prici i pricanju, jest samo citalacko trenje u koje uplicemo i vlastite citalackoreceptivne niti u rasprostrtu tkanicu pripovijedne strukture. Prica ne prestaje tamo gdje je zavrsena. Citalac se ponekad moze vratiti nazad kroz pricu (narator mu ponekad cak kaziprstom pokazuje pravac za povratak), bez obzira koliko ce mu put i znaci pored puta biti poznati. Citalac moze ponijeti pric sa sobom i nastaviti je dopricavati istom onom pripovjedackom marljivoscu kako je svoje price kazivala dovitljiva Seherzada ili kako ih kazuju Horozovicevi ”pripovjedaci”. Jer sve su to kazivanja o ljudima koji kao da su se nehoticno otrgli od svojih zivotnih konteksta i kontinuiteta ili mita pa sad bahuljaju u dijelovima ili cjelinama vlastitih sudbina kroz pamcenja onih koji su ih sreli u vlastitoj prici, uobrazilji, snu ili ludilu. Zato, bit ce da su u pravu oni kriticari koji citajuci Horozovica posezu za komparacijama s knjizevnickom babilonijom H. J. Borgesa, odnosno tzv. borhesovstinom koja je osamdesetih godina preplavila juznoslavenski knjizevnicki prostor, ali su jos u pravu oni vrjednovatelji Horozoviceva djela koji kazu da je ovaj pisac svoje vrtove obradio i ponudio citalackoj javnosti nesto ranije nego sto je na ove prostore nahrupila blagotvorna literatura genijalnog Latinoamerikanca. (Hadzem Hajdarevic)





OBLAK CIJA LICA PREPOZNAJEMO


Vec od prve price, u Horozovicevim pricama, na cudesan nacin, mjesa se stvarno i nestvarno, pretapajuci se jedno u drugo, i ne razlikujuci se medjusobno. U gotovo svakoj prici javljaju se rijeci tajna, tajanstvo, tajanstvenost. Citanje Horozovicevih prica predstavlja, u stvari, odgonetanje, otkrivanje njihovih tajni. Knjiga "Oblak cija lica prepoznajemo" predstavlja citalacki izazov i za ucenike i za nastavnike. I jedni i drugi morace da se u njima snalaze onako kako znaju i mogu. (Milan R. Markovic)





PSI OD VJETRA: PORODICNA TRILOGIJA


Horozoviceva porodicna trilogija povijest ne vidi kao zbivanje u njegovom kauzalnom lancu, nego kao refrenicno stanje u kojem zlo transcedentira kroz svaki isjecak povijesti i kojim upravljaju iracionalne osnove mracnih ideologija. Svete price, kaze Horozovicev hronicar, u takvoj povijesti sluze samo kao opravdanje zlocina, pa se na toj osnovi u ovim romanima zasniva metafizika zla. Na tom postamentu Horozovicev telegeneticki revizionizam sa nivoa intimnog i porodicnog razorio je do kraja ideolosku interpretaciju povijesti koja je u ovdasnjem kulturnom identitetu povijest proglasila jedinim prostorom nasih zivota, a politicki sistem vrijednosti izdigla na metafizicku razinu. Horozovicev hronicar i likovi njegovih romana na koncu pronalaze se u prici o identitetu zrtve, ciji iskaz proslost otkriva kao moru, tragicni niz zlocina, puki skup ideoloski konstruiranih znakova, simbola i amblema.





VAUVAN


U jednoj obicnoj bosanskoj basti u kojoj se radja Vauvan pocinje prica o cudnim junacima koji su svi "mimo svijet": o zimzelenom psu koji se na kraju pretvara u listic i vjetar ga odnese, o djedu Bademu Azizu Tamovicu, vjerovatno najnevjerovatnijem profesoru na planeti, te o onome koji je sve ovo prica i ostalim junacima. Pisac potpuno izjednacava mastu i realnost, mijesa ih stvarajuci tako jednu novu, umjetnicku realnost, i u tom spoju citaoca cesto iznenade neocekivane slike. (Ivica Vanja Roric)

[i]


... Rijec nikad ne umire. Rukopisi ne gore. Ponekad je mrak toliko dubok da ga samo blijesak rijeci moze osvijetliti. Rijec se reinkarnira u covjeku. I to je korijen svega ...

…Da li su svi oni koji dobro žive, a kao puni su razumjevanja za druge i obecavaju da cemo jednom svi dobro živjeti, ako svi zajedno dobro zapnemo, da li su oni sposobni ? Da li su oni koji mnogo rade a slabo žive (zaraduju) nesposobni? … (KALFA)

… Ljudi cine jedno te isto, onako kako znaju, kako mogu, kako misle da je pametno. Svi su sobom zadovoljni i svi su zapravo nesretni … (KALFA)

… Sjecanje je rezbarena samoca. Rezbarija se pomice u svijesti kao oživjeo tajanstven grad, kao paralelni svijet, kao apsolutni svijet koji je potisnuo sve ostalo, koji je preuzeo vlast … (KALFA)





MRTVA LJUBAV


Ne budi mrtvu ljubav

Skloni prste
od pepela
skini čađ
buduće vatre

Ne diraj pepeo
ne pali novu vatru
u hladnoj peći

Ne budi mrtvu ljubav

Pusti je neka plamsa

i grije te

iz vječnosti





BALADA O MRTVIM PRIJATELJIMA


Ja koji bijah najstariji
izvukoh slamku mladosti

Izabran sam od njih
kažnjen
kao u igri karata

Između lažnih kapuljača
tražiti moram
onu koje nema

Na mračnom korzu
prepoznati djevojku

I azur pronaći
u svakoj čaši

Iz svog sna
oni gledaju
kako živim





BALADA O PEKARU


Sinoć su odveli pekara
iz našeg malog sokaka
pekar je pekao kruh svima
i brašnjav je bio sred mraka.

Kažu da je imao blaga
kuću od kruha, ženu i kći,
nahranili su njime možda
ledene zube gladne noći.

Od starog kruha i od zebnje
sokak je sad čekaonica
videć pekara u zrcalu
svako se sjeća svoga lica.

I kad si s njom i kad je prošla
uspomena je vječno strašna
a mali sokak što se ruši
zri opet u mirisu brašna.

Večeras će doći po mene
jer sam poznavao pekara
zapisivao naše snove
i sve što se dogodilo s nama.





OGLEDALO


slušajući o unutarnjoj džamiji


Sagradit ću munaru
u samome sebi

Pitat ću ponizan
Odgovor

Odgovorit ću ponizan
Pitanju

I rastočiti se u gorama oblaka





SKRITA


Svoje smo pjesme zaboravili
duboko ih u podrum zabravili.

Kad je oluja krov naš srušila
iz podruma se pjesma začula.

Prepoznali smo je - beskućnici
pronašli znak u njoj - ponornici.

Sad se po svijetu s nama vuče
kao dim iz nevidljive kuće.





DZAMIJA


Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.

Mujezin se u snu našo
na munari s oblacima.
kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli
iz mahale njene ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena
u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin
skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.
Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.





MRAMORNO MORE


Napustam te raspuknuta kuglo mraka
strasno zaobljenu nekad
omedjujuci neizmjerno gnijezdo
zeljnu odaju
gdje se talozi san

Opijene dotaknutim samocama
gdje se tijela uspinju u svenucu
iznenadi nas jeza
i nenadni prostori prozracnosti jutarnje
u koje uranjam sad
sam
naslucen blagom smrcu sto mi se brazdom
u potiljak utiskuje

Evo me vale
u tvojoj okruglosti siroj od moje
plovim
rascinjen bezmjerno
smrknut u zgusnutu tacku zaborava
tek oblinama potaknutog srha prepoznatu

p o s t f e s t u m
Zar vidjeh ista
i ko se okrece to
vjetar samo
pred cijim se dahom okamenjuje more
more nepostojecih uspomena
more mramorno





U NOCIMA KOJE SU NAILAZILE, PAUK


ili nedovrseni listovi o knjizi sto slijedi, o skupljanju podataka za rodoslov Talha, o sjecanjima Bagrem Dzaferovim prije zatocenja u Knjiznici, s objasnjenjem kosmara, o blagom picu, luckastim pricama, o pauku i drugim stvarima

U svemu sto sam mislio tih casova, sati, kratkih trenutaka, nepovratno se i neumitno javljala jedna iznenadjujuca misao, neoblikovana jos, zapravo nesto sto bi se tacnije moglo nazvati prethodnicom jeze, korijenom straha, nesto sto se svakoj pomisli, primisli, u onom trenutku kad su se najvise mogle pribliziti svojoj biti, cinilo besmislenim i laznim, kao neka ljuska koja istog trenutka otpada, pretace se i nestaje u cistoj prozracnosti, ostavljajuci me, samog, golog: gola zivotinja, preplasena, prenuta nejasnim i sumnjivim sumom, potaknutim u samoj njoj, na nekom blagom jesenjem proplanku. Strah!

Pauce! Kuco nedvosmislena! Blagi su pipci tvoji dok uranjas u moje celo, ostrim i zlatnim vrscima sto prodiru kao misao, kao bol. Nastanio si se tu, davno, sa svojim tkanjem, svojim neumitnim rilcima, pokretnim, jasnim. Mogao bih napisati pricu o tebi, o sjeti koju predes.

Rijeci u ogledalu: turban na sijedoj glavi, s dijamantom na celu. Ne preobrazava li se taj dijamant u hitrog gramzivog pauka, spremnog da raskopava put ka bijelim, mozdanim gozbama. Tren! i vec je tu. Zatocenik! Pocinje li pisati svoj rodoslov smrti, jos nesvjestan mraka koji ga okruzuje, nesvjestan najdubljeg ocaja pera u koji pada, nesvjestan knjige koju ispreda da bi je bacio prasini cija je usta tako zeljno ocekuju. Nesvjestan Knjiznice! Tih dugih redova stalaza, polica s knjigama i taloga prasine i pepela koji je ispunjavaju i u kojoj se jedva nazire, kao prahistorijski grad, tek oslobodjen iz zemlje. Luckasti! Citajuci ove redove koji su mozda misao o pobuni, postajes svjestan, kao i njihov pisac, postajes svjestan nemoci, jos i vise, svjestan slova i rijeci sto se preobrazavaju u tisini, natapajuci jednako i tintu i krv. Neces mi vjerovati, naravno, kao sto ni ja nisam vjerovao onima prije sebe. Neko se drugi potrudio da njihove rijeci nemaju onu snagu koju bi morale imati. Ti, dakle, i dalje ostajes tu, zauvijek tu.
(Odlomak iz "Talhe ili sedrvanski vrt ")
DALJE...





POSTAR


Na tramvajskoj stanici, u gomili ljudi, prepoznajem jedno lice. Pristiže tramvaj, putnici ulaze, prorjeđuju se oko njega i on najednom ostaje gotovo sam na peronu, potpuno izgubljen. Odjeven u sivo, kao uvijek otkako ga pamtim, sivim očima gleda za tramvajem, u nedoumici. Možda je to bio njegov tramvaj.Pogled mu prelazi preko mog. Osjetio je da ga gledam, ali, očigledno, ne prepoznaje me. Čini se, u trenutku, kao da je poželio nešto reći, dojaviti, ali riječi se neizgovorene vraćaju u svoju šutnju, u njegovu izgubljenost. Trznuo je pritom ramenima, kao da namješta svoju torbu i s izrazom nenametljivog sudjelovanja pogledao ljude oko sebe. Bio je to doista on.
(odlomak iz "Bosanski palimsest")
DALJE...





PTICE NA NOKTIMA


Kad ti neko zaviri u oci, on moze vidjeti i tvoju dusu. Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali djecak. I zapamtio sam.
- Cuvaj se, sine, urokljivih ociju, cuvaj se da ti ne ukradu dusu. Svasta ima na ovome svijetu...
Tad nisam o tome razmisljao, ali sad me sve cesce spopada misao: kako onaj cija je dusa moze dusu svoju vidjeti? Nema vise starice koja mi je tako govorila. Nikad je necu moci upitati sta je mislila kad mi je tako govorila.Nema vise ni njene kcerke u cijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego sto sam otvorio oci i vidio svijet.Svijet je, kazu, cudo. A prvo cudo kojeg se ja sjecam bilo je kako udaraju i odvode jednog covjeka od mene, covjeka koji me je pokusavao zagrliti. Omotali su mu nesto oko vrata i tako su ga vukli po nasem dvoristu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igracaka koje prodaju na vasaru. Tad sam ja otrcao.
(Odlomak iz "Oblak cija lica prepoznajemo")
DALJE...



[/i]

Rodjen je 1906. godine u Mostaru. Mekteb, osnovnu školu i klasicnu gimnaziju završio u Mostaru, a studij knjizevnosti i srpskohrvatskog jezika u Zagrebu. Po zavrstetku studija dolazi u Sarajevo za urednika „Novog behara“. Kad je primljen u drzavnu sluzbu radi kao profesor u Srednjoj tehnickoj skoli, zatim uciteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu je proveo u Podgorici kao srednjoskolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao srpskohrvatski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi. 1945. godine je osudjen na 15 godina zatvora. Sa izdrzavanja kazne pusten je 1954. kada se zaposljava u « Institutu za proucavanje folklora » a zatim radi kao bibliotekar u “Muzickoj akademiji” do odlaska u penziju 1973. Od 1938. do 1945. uredjuje “Glasnik Islamske vjerske zajednice” a bio je i u urednistvu kalendara “Narodne uzdanice” te “Hrvatske misli”. Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cjelog zivota. Sam ili u izdanju knjizare Ahmeda Kujundzica u Sarajevu stampao je “Narodne muslimanske junacke pjesme”. “Muslimanske narodne pripovijesti” iz Bosne stampane su 1944. godine kada i “Muslimanske narodne zenske pjesme”. Zbirka narodnih pjesama “Od besike do motike” stampana 1970. godine a “Narodne pripovijesti bosanskih muslimana” 1975. godine. Pripovijesti i novele poceo je objavljivati 1928. godine u zagrebackim knjizevnim casopisima “Knjizevnik”, “Omladina”, “Savremenik”, “Vijenac”, “Hrvatsko kolo”, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu stampane zbirke pripovijedaka “Bajram zrtava”, “Dobri Bosnjani”, “Za obraz”, “Ramazanske price”, “Mladic u prirodi”, “Dan i sunce”, “Trava zaborava” i dr. U seriji “Pet stoljeca hravatske knjizevnosti” napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio vise radova iz historiskog i kulturnog zivota muslimana, zatim dosta memoarskih clanaka, folklorne gradje i dr., priredio “Pobozne pjesme” sa Resadom Kadicem, Gasevicev “Mevlud” i jos mnogo drugih znacajnih i raznovrsnih djela. Posthumano mu je objavljena knjiga “Sarajevski nekrologij”.

Umro je u Sarajevu 8. novembra 1987. godine.




Bibliografija


1. Bajram zrtava. Crtice, pripovijesti, novele. Matica hrvatska, Zagreb 1931.
2. Dobri Bošnjani. Novele. Matica hrvatska, Zagreb 1937.
3. Ramazanske price, Sarajevo, 1941.
4. Za obraz. Novele. Matica hrvatska, Zagreb 1942.
5. Omer za nacvama. Pucki igrokaz iz seoskog zivota u Bosni s pjevanjem u tri cina. Sarajevo, 1969.
6. Mladic u prirodi. Lovacke i druge omladinske price. Sarajevo, 1943.
7. Dan i sunce. Novele. Vlastita naknada, Sarajevo, 1944.
8. Abdulah-paša u kasabi. Komedija u tri cina. Sarajevo, 1945.
9. Trava zaboravka. Znanje. Zagreb, 1966.
10. Izabrana djela. Zora; Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
11. Tuturuza i šeh meco. Matica hrvatska. Zagreb, 1978.
12. Nasrudin-hodza. Njegove šale i dosjetke. Mostar, 1928., 1930., 1942.
13. "Musa Cazim Catic". Hrvatski muslimanski kalendar, Mostar, 1930.
14. Salih ef. Gaševic: Mevlud. Sarajevo, 1935; 1936; 1944;
15. Narodne junacke muslimanske pjesme. Sarajevo, 1937; 1938; 1941; 1943;
16. Muslimanske pripovijesti iz Bosne. Tisak i naklada Hrvatske drzavne tiskare Zagreb, podruznica Sarajevo, Naklada knjizare Hadzi Ahmed Kujundzic. Sarajevo, 1944.
17. Muslimanske zenske pjesme. Zbirka narodnih ljubavnih pjesama. Hrvatska drzavna tiskara Zagreb, podruznica Sarajevo, 1944.
18. Bibliografija. folklorne gradje u deset godišta "Behara" s indeksom motiva. Institut za proucavanje folklora, Sarajevo, 1957.
19. Junacke narodne pjesme bosansko-hercegovackih muslimana. Vlastita naklada, Sarajevo, 1967.
20. Od bešike do motike. Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosansko-hercegovackih Muslimana. Vlastita naknada, Sarajevo, 1970.





Muharem Bazdulj: Prvo bosansko izdanje zbirke prijestolnickih tajni


Pripovjedacko i dramsko djelo Alije Nametka iz perspektive suvremenog citatelja djeluje uglavnom dosta staromodno. U novelama Nametkovim jasno je vidljiv utjecaj koji je na njega ostavilo usmeno narodno stvaralastvo. U njima se obicno susrecu motivi rasapa patrijarhalnog sistema vrijednosti, razlicite folklorne pojedinosti, uvidi u starinski bosanski mentalitet, nostalgicni pogledi u proslost. Ima, medjutim, kod Nametka i novela pomalo rustikalno eroticnih, kao i onih sto granice s bajkovitom fantastikom sto nas ponovo podsjeca na utjecaj usmene knjizevnosti koje je Nametak bio zaljubljenik, sakupljac i priredjivac. I dramski su tekstovi Nametkovi pisani u starinskom kljucu, uglavnom kao komedije s folklornim motivima namijenjene siroj publici. Posthumno publicirani nekrologij cudni su putevi teksta. Znamenit je vec primjer Johnattana Swifta i njegovih Guliverovih putovanja. Jedan od najvecih cinika svjetske knjizevnosti svih vremena zelio je u ovoj knjizi ovjekovjeciti svoju konacnu osudu ljudskog roda punu podsmijeha i ruganja, a ustvari je, barem iz danasnje perspektive, napisao knjigu za djecu koju s jednakom radoscu citaju malisani sirom svijeta. I Alija Nametak je, po svoj prilici, vise truda i umjetnickog ocekivanja ulozio u svoje pripovijetke, no iz sadasnje se perspektive kao najtrajnije i najsuvremenije njegovo djelo namece Sarajevski nekrologij, prvotno objavljen tek nakon smrti autorove. Iz cijelog mnostva razloga nije ova knjiga u Bosni i Hercegovini do dana danasnjega dozivjela postenu recepciju, a to zasigurno zasluzuje.
DALJE...





Rasida Kadric: Orijentalizmi u pripovijetkama Alije Nametka


Alija Nametak je u svom pripovjedackom opusu prikazao patrijarhalno- muslimanski zivot, radnju locirao u hercegovacku i bosansku sredinu, ozivio minula vremena i na tu pozornicu izveo junake specificnog mentaliteta (senzibilne i prkosne, pokorne i ponosne, odane i istrajne, koji i posrcu i padaju, ali se dizu, trpe i traju), ljude koji zive u skladu sa cvrstim moralnim normama islama, ponekad opterecene, sputane i okovane tradicijom i patrijarhalnim zakonima. Ako jos dodamo da je Nametkovo djelo protkano istocnjackom zivotnom filozofijom, egzotikom i misticizmom, onda je jasno da se leksika orijentalnog porijekla nametnula kao neizbjezna i neophodna u djelu i da je ona postala nerazluciv dio jezickog tkiva.

Imenicama preuzetim iz turskog, arapskog ili perzijskog jezika, pisac je stvorio autentican okvir u koji je smjestio radnju, upecatljivo prikazao enterijer, pokazao drustvene prilike i odnose, opisao obrede i obicaje, naslikao likove (ne samo karakteristicnim pojedinostima njihove spoljasnjosti, nego i njihov unutarnji svijet - emocije, poimanje zivota, moralna svojstva, vjerovanja.

Nametak je detaljima tipicnim za patrijarhalnu muslimansku sredinu, realisticki uvjerljivo pokazao sve ono sto se dogadjalo u sokaku, carsiji, ducanu, kahvi, dzamiji i oko nje, poveo nas do avlija i cardaka, citaocu otkrio svijet iz musebaka i nacin zivota u odajama "gdje su na prozorima bili demiri kao ruke debeli."
DALJE...





Merima Djulic: Socijalna proza Alije Nametka

O knjizevnom djelu Alije Nametka nije se pisalo ni cesto ni mnogo. U knjizevnim pregledima je preskakan i izostavljan. To je, svakako, posljedica razlicitih pristupa u ocjenjivanju i tumacenju Nametkovog zivota i djela. Knjizevnik Alija Nametak je zaokupljen zivotom bosanskohercegovackog muslimanskog stanovnistva, dilemama, sporovima i nadanjima, a prema misljenju jednog od knjizevnih kriticara Dubravka Jelcica rijec je o piscu starog muslimanskog zivota "muslimanske obitelji i njenih patrijarhalnih, tradicijom utvrdjenih odnosa, shvatanja i obicaja". U svom knjizevnom djelu s nostalgijom se Nametak prisjeca vremena kad je vjera i zivot prozet vjerom bio osnov zivljenja, a njegov junak je bio olicenje neprolaznih etickih vrijednosti. U novelama u kojima hronicarski prati sudbinu bosnjackog svijeta u medjuratnom periodu Alija Nametak uglavnom slijedi narativne modele koji su utemeljeni u preporodnom periodu, ali estetski sugestivnije i umjetnicki zrelije. Bavio se, pored ostalog, knjizevnom historijom, zivotopisima mnogih znacajnih muslimanskih pisaca, kulturnih i drustvenih radnika kao i tzv. obicnih ljudi.Iz ovoga moze se zakljuciti da Alija Nametak zasluzuje mnogo vecu paznju nego mu li je nasa knjizevna historija do sada posvecivala.
(...)
Bosnjacki citalac i kriticar dozivljava Nametka kao svog pisca i njegovo djelo kao sliku i izraz bosnjackog svijeta i zivota. Hrvatski kriticar, na drugoj strani, posmatrajuci Nametka u sklopu hrvatske knjizevnosti zamjera mu zbog folklorizma, kojim on oznacava sve ono orijentalno-islamsko i bosnjacko koje je bitnost ovog svijeta nasuprot hrvatsko-katolickom, zatim prigovara mu zbog regionalnog prikazivanja samo zivota Bosnjaka, zbog nostalgicne okrenutosti prema proslom, zbog idilizma i idealizacije nekadasnjeg bosnjackog svijeta, njegovog patrijarhalnog mentaliteta, sto je hrvatskom kriticaru i citaocu daleko i tudje, sto on ne razumije i emocionalno ne prihvata, jer nije u duhovnom skladu sa njegovim bicem, iako zeli da Nametka posmatra u sklopu hrvatske knjizevnosti. Nametak je sentimentalno vezan za bosnjacki svijet i njegovu proslost, pa je njegova novelistika uzdah za vremenima kojih vise nema. Ono sto se u Nametkovoj prozi moze uociti je put kojim su prosli njegovi junaci, u burnim vremenima, od materijalnog propadanja i moralnih klonuca do preobrazaja. A taj preobrazaj ni bi bio moguc da nije bilo cvrstih moralnih nazora koji su naslijedjeni iz proslosti.
DALJE...

SARAJEVSKI NEKROLOGIJ

Historijsku sudbinu Bosnjaka, u ovoj dramatskoj dimenziji upecatljivo predstavlja Nametkov Nekrologij, na nacin dosad nezabiljezen u njihovoj knjizevnoj historiji. Pojedinacne sudbine umrlih osoba, opisanih u ovom djelu, bivaju upotpunjene korisnim i potrebnim digresijama kulturno-historijske naravi. Nametak nas tako provodi kroz jednu, u bosnjackoj knjizevnosti, do sada, nedovoljno obradjenu epohu, i otkriva nam specificni bosanski zivotni ambijent kroz osobne tragedije, uspjehe i propadanja, radosti i poraze, ali ne nekih izmisljenih likova, vec stvarnih licnosti koje su odigrale znacajnu ulogu u posljednjih stotinu godina bosanske historije.

U knjizi "Sarajevski nekrologij", objavljenoj posthumno (Zürich 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija - kroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).





[i]UPOZNAVANJE


Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, seh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izasli od domacina, uputio se s njime i objasnjavao mu:
- Kad vidis pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruzi im se i ti. Kad se zastave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoci u avliju. Vici im: "Hod'te, bujrum!"
- Kako cu ih zvati kad ni mene njie niko zvao?
- Suti, herif jedan! Slusaj sto ti se govori i pamti! Oni ce unici u avliju, domacin ce izaci pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoci u hajat pa im primaj curkove ili kapute, okreci im obucu, a ako je ljetno doba, bezbeli nece nista skidati sa sebe osim obuce. Ti prvi ulazi u sobu!
- Ama kako cu kad nisam pozvan?
- Pozovi se sam! Unidji! Ako bude ko mladji, ostani sa vratima, a ako jos nije prostrta sofra, vidjeces na skrabiji slozenu sofra-boscu. Razlozi je, prostri je po podu, a onda se obazri hoce li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Rasiri santrac pa metni na nj demirliju ili polozi siniju. Ne daj domacinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. uzimaj kasike i meci ih na sofru, somune komadaj i stavljaj pred svakoga dji ce ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre dji ce se mecati sudi s hranom. Ljudi ce posjedati oko sofre, a ti zapitkaj u dnu sofre mjesto za sebe!
- Nek sam blize vratima ako me potjeraju!
- Ama nista se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi medju se ne poznaju. A niko nece upitati "Ko je ovaj"? kojega ne zna, da drugi ne bi za pitaca pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kasikom bosti, nego je lijepo polozi da se u nju slijeva mast s vrha corbe. Tako kusaj dok god ima masti na corbi, a onda dizi casu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanupeceno janje ili tuka, okreni sebi sto najvolis. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treci zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne oij vode da ti dzaba ne zauzima mjesto u zelucu! Vodu mozes i doma piti.
I kad se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kamo god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao.[/i]
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)





[i]KOLIKO COVJEKU TREBA?



Idemo krsevitim putem ja i Alija Hubanic s Rotimlje na Bunu. On goni na magaretu dvije vrece psenice u mlin, nocit ce u mlinici i ranom ce zorom na Rotimlju. Dva mu je sata puna donde, a dva natrag, i za trud ce dobiti petnaest dinara. I zadovoljan je tom zaradom. I isao bi svaki dan tako - kad bi bilo posla. Svaka se dlacica smije na njemu i zadovoljan je, cini mi se, kao onaj siromasak iz narodne price sto je jedini rekao nekom nezadovoljnom i bolesnom caru da je zadovoljan kad je car trazio kosulju od zadovoljna covjeka da je obuce pa da ozdravi. Taj covjek nije imao ni kosulje. A tako ni Alija, jer se ne moze zvati kosuljom ono poderana platna kroz koje se vide runjava prsa kao od bronce salivena i zilava ramena i misice sa cvrstim tetivama. A takve su mu i platnene gace, i pas i fes. I opanci isprijecani - da izmjeris, pretegle bi zakrpe.

Sunce pred zalazom i po krsu s rijetkim rasplinstvom rasipa raskos boja. Zrak topao i miran, proziran dokle oko doseze, do Cabulje, Prenja i Velezi, koji se lijepo vide s Kvanja, s puta kojim mi idemo, a magare usitnilo pred nama pa baca nogu za nogom. Jarebice prelijecu u golemim jatima s Huma na Kvanj i padaju u njive, iskrcene u skrtom krsu. Rijetki dubovi i okratki grm sute skvrcena lisca i cekaju kisu koje vec dugo nema, a i kad pane, zedna je zemlja zeljno popije i zivot zamalo opet prokljuca, kao s jeseni kad se malo novca prospe u selo, da se ono, posto novca brzo nestane, opet smiri i pocne tovoriti u jedinoj nadi da ce opet jesen doci, samo, ne daj Boze, da ljetina izda!

Moj adas, velim, zadovoljan je, ali se i on umije pojadati, no opet kao da se pokaje za svoje jadanje. Eto, mi tako putem razgovaramo. Sredovjecan je covjek - bit ce mu oko cetrdeset i pet godina. Kao da sam prvi put isao na selo, jos u povitku, on me u narucju nosio. I poslije uvijek, osim za vrijeme rata, kad smo prtljali na Rotimlju, dolazio je u Mostar, spremao prtljagu za selo, nasao se uvijek blizu kuce da se nade u usluzi: donijeti vode s Rotima, drva nasjeci u Kotacnici i dotjerati nam. Tako i sada, evo, goni psenicu u mlin, a i ja sam posao s njim da mi bude obicnije do Bune, pa onda u vlak prema Sarajevu.

I pricamo o bilo cemu. O ljetini, najprije, jer sam ovaj put bio samo tri cela na selu, pa se nisam imao kad snjime ni upitati, a evo se vec vracam. [/i]
DALJE...




[i]
VELIKA AVANTURA


Sjelo se po podu za nisku siniju. Pogaca zamijesena kiseljakom mirisala je i pusila se od vreline. Corba je takodjer bila vrela i svi su kusali iz jedne zdjele, ali drvene kasike su imale prednost da se njima moglo vise zahvatiti i da se covjek ne oprzi. Sutke se jelo da se ne dangubi besposlenim govoro,. Cak i Mahmutaga koji je bio bezub mogao je zvakati mekan burek s isjecanim mesom, a i razvarusa se tako reci samasklizala niz jednjak. Na kraju je bio pirinc-pilav i kiselo mlijeko, pa je seh Meco podigao ruke da blagoslovi jelo i domacina koji ih je ugostio.
Dok se dignula sofra i pomele mrve, poceli sudolaziti gosti, sijeldzije. Ispitali su se s pridoslicama iz Sarajeva za zdravlje i sta ima u carsiji? Je li Sarajvo dji je i prije bilo?
Polako se srkala kahva. Netko je stavljao kocku secera u findzan kahve, netko je pomalo zamocio kocku u kahvu i griskao, a tko je pusio taj je zasecerio kahvu da bi mogao jednom rukom prinositi findzan ustima, a drugom cigaretu usnama.
Tuturuza je ispricao najnoviju hridsku dogodovstinu.[...] Mahmutaga, dobricak i mek covjek, zacenuo se od smijeha. Sve ga suze oblile. Jedva je progovorio:
- Bolji ti je dram smijeha nego tovar suza.
Tuturuza je malo promuckao u glavi, a onda hrabro progovorio, makar se malo i pribojavao da protuslovi uglednom carsijskom starcu, posljednjem cehaji abadzijskog esnafa:
- i jedna suza moze nekad vrijediti vise od tovara zlata.
- A oklen ti to znas? - oglasio se prijekorno seh Meco.
- Ako bas hocete da znate, da vam ispricam.
- Tamam! - pristade Mahmutaga.
Zenskadija koja se spremala cuti neku pjesmu iznenadila se kad se Tuturuza podize na koljena i poce, upravo kao kakav hodza sa cursa, pricati pricu koju nitko od njih nije bio cuo. [/i]
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)





PRAVDA ZA SVE


(I DIO)

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-pasa sjedio na cosku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oci milinom krajolika: blagim brezuljcima, obraslim grmljem i vockama u beharu, kroz koje se promaljali ostri drveni krovovi siromasnih kucica i bogataskih dvorova, nad cijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slusajuci glas srca i razuma, provodi evo vec sedam godina. I gleda jos strmine Vlasica, koje ce se uskoro ozelenjeti i po njima se razici stada i pastiri. I slusa rijeku kako burno tece, studena i mutna od snijega koji je poceo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okrece vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz kosa zito, a brasno grne u hambar. I slusa kako vrijedne zanatlije vec ranim jutrom dizu cepenke, otvaraju ducane, namjestaju izradjenu robu i sjedaju da novu izradjuju.

Slusa on kako cekic kucka, slusa ranu vrevu u carsiji, i drago mu silno i neobicno, jer je sve bilo drukcije kad je on godine 1720. godine dosao u ovaj daleki kraj, iz divnih palaca s Bospora, odakle je za nekakav silni grijeh kaznjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snasao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduse i rodio, ali ciji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je poceo nanovo uciti kad je nakon vise od cetrdeset godina dosao u ovu zemlju. Tudjim je jezikom govorio, tudjinski mislio, te mu je i sada trebao tumac ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godisnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.
"Dobar je ovaj narod", misli vezir, "dobar da ne mozes boljega nadaleko naci. Dobar je i dobrodusan, samo treba prema njemu biti dobar, a ne kao Uzun, Ibrahim i Mustafa, koji, sva trojica zajedno, ne upravljahu ni godinu dana. Pa ni Numan, ni Osman, ni Topal nisu vise nego po godinu upravljali. Bili su sigurno nasilnici, a ovaj ce svijet sve prije otrpjeti nego nasilje. Bilo je i nasilnika koji su i po nekoliko godina vladali, ali bi i njih jednoga dana nestalo. Jednoga ubise u po bijela dana nasred carsije, a ja se mogu setati koliko hocu ne samo kroz grad nego i kroz najzabacenije selo i bez svite i bez ikakva oruzja."

I vezir, razdragan probudjenom krajinom i mislima, veselo trlja prosijedu bradu, a onda mu se najednom celo namrsiti i srce ustrepi. Njegov sin Dzafer, komu je bilo dvanaest godina kada je ovamo dosao, udomacio se toliko da je neprestano u drustvu mlade bekcadi, s kojom se daje na hodanje po sokacima, u asikovanje i aksamlucenje. Opazio je on to ima godina, ali, eto, makar da je uredio cijelu jednu zemlju, udobrovoljio jedan narod, ne moze u svojoj kuci sve u red da dovede. Kaznio bi on sina da mu nije jedinac, koji se rodi posto on pokopa troje djece u Carigradu. Ovdje Dzafer, blijedo i tanano dvanaestogodisnje dijete, proteze se i rasiri da je bio, kako ovi njegovi zemljaci reknu, kao od brijega odvaljen, pametna lica i viteskog drzanja da oci s njega ne skines kad jase na velikom jagrzu koji se pod njim mami i jordami.
"Pa opametit ce se i on. Doci ce godine, doci ce i pamet", misli vezir i udara dlanom o dlan, a sluga ulazi i priprema sve sto je potrebno da vezir izidje u carsiju dolje, do carsijske dzamije, pa ce tu malo porazgovarati s nekim te nekim, prohodat ce kroz ulice sa svojom svitom, a mozda se i uvratiti kojem begu u konak, pa onda malo kroz pazar, jer seljaci sidju i dotjeraju svoje proizvode petkom, a onda usput klanjaju i dzumu u dzamiji, a krscani svakako nemaju tu svojih bogomolja pa samo pazaruju. A kad bude podne, otici ce u dzamiju, klanjati, Bogu se moliti i zahvaliti sto mu je dao moci i znanja da napravi u ovom lijepom kraju mir i red.
Kad je vezir sa svitom prolazio preko carsije, iz jedne ulice istrca preda nj zena, mlada i lijepa, otkrita lica, s djetescetom od malo dana u narucju. Zaustavi vezira i zaplaka, a kroz plac joj navalise rijeci:

- Aman, paso, evo ti dijete. Moje je, ja sam mu mati, ali je od tvoga srca...
DALJE...




[i]
NA KRAJU PUTOVANJA


Tuturuza i Meco su upoznavali teren oko Sarajeva svake godine do prvog svjetskog rata, a uz rat je Tuturuza bio kaundka vojnik. Godinu-dvje iza rata su se samo podsjecali kako je to bivalo onih godina kad su obilazili poznanike i prijatelje. Kad je iza rata jedan broj bivsih posjednika koji su imali svoja sela i "izlazne" kuce osiromasio i raskucio se, ubrzo su se podigli na noge otudasnji skorojevici, sverceri i izvoznici koji su od bivsih vlasnika otkupljivali izlazne kuce, a mjesto arabom ili fijakerom vozili se autom ili barem autobusom, pa se islo njima u gostovanje.
Dobro su znali kako treba u kojoj kuci nastupiti. Ako u kuci ima dosta mladine, ako je domacin tirjacija, da se ne bi rekao aksamlucar, prvo je mjesto pripadalo Tuturuzi. On nije pio, ali je zato trsio meze da se ne bi pomijesalo s haramom. Izvukao bi iz sarpelja saz i, kad bi vidio svoje vrijeme , zapjevao bi neku starinsku pjesmu, koja bi rijecima odgovarala situaciji. Meco bi se tada povukao nekamo u kucu, u sobni kut, i na ovcijoj kozici huktao, sam, moleci se u mislima za one koji misle samo na tjelesne uzitke, da i oni, barem kad ostare, osjete slasti zikra.
A kad su odsijedali u Blazuju u Krpe ili, primicuci se Fojnici, gdje i seljaci i gradske age zive i dozivljaju sva zbivanja dervisane, prvo je mjesto i u mladjeg, a posebno u vremesnijeg, domacina zapadalo seh Mecu, ali ni Tuturuza nije ostajao u zapecku, jer tko ne bi volio lijepu pjesmu, lijep avaz? [/i]
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)





Narodna knjizevnost bosanskohercegovackih muslimana ima dosta dugu tradiciju. Posebno su stekle priznanje i u stranom svijetu nase balade... U casopisima bosanskohercegovackih muslimana "Beharu", "Biseru", "Gajretu" i "Novom Beharu" od pocetka ovoga stoljeca do kraja drugog svjetskog rata objavljen je dosta velik broj narodnih lirskih, pripovijednih i epskih muslimanskih pjesama, a zastupljene su i pripovijesti, posebno u "Beharu" u onim godistima kojima je bio urednik Edhem Mulabdic. Iz tih godista, uz nesto kracih pricica iz rukopisne zbirke Seida M. Traljica, stampana je i omanja zbirka "Muslimanske pripovijesti iz Bosne"(SA/1944), koju sam ja uredio... Ova zbirka je prvi samostalan rad na objavljivanju bosanskohercegovackih muslimanskih narodnih pripovijesti... Ovdje su pripovijesti koje sam ja zabiljezio u narodu, i to samo od Muslimana u Bosni i Hercegovini... Prigodom biljezenja narodnih pripovijesti gotovo uvijek je bilo znatizeljnika koji su pazljivo slusali i obicno, nakon zavrsene price, popratili sadrzaj svojim komentarima. Bilo bi zanimljivo da je i to zabiljezeno, ali nije bilo vremena za to, pogotovu ako su kazivac ili kazivacica nadovezivali jednu pricu na drugu...
Sve price zabiljezene na terenu u godinama 1955, 1956. i 1957. biljezene su rucno, perom ili olovkom u biljeznice, a pri transkripciji "u cisto" ponegdje su u zagradama dodavane najpotrebnije rijeci, radi boljeg razumijevanja teksta...ponavljam da mnoge nase narodne pripovijesti imaju svoje podrijetlo na Istoku. Motivi su im nekad crpljeni iz "Hiljadu i jedne noci",, nekad iz "Hajatul-hajvan", a u nekima cemo prepoznati u obliku price razradjenu misao iz Kur'ana ili hadisa. Nije se tesko dosjetiti da su nase hadzije, putujuci u prijasnja vremena, u uvjetima ondasnjih prometnih sredstava, po godinu dana "na Cabu" (u Meku) i natrag i nocivajuci po hanovima, karavansarajima ili u musafirhanama slusali pripovijesti jedni od drugih, a narocito ih je morao impresionirati Istok sa svojim sarolikim zivotom, s obiljem raznovrsnih zivotinja koje nisu imali prilike vidjeti u svojoj domovini, s pustarama, palmama i samumima, s trgovima robova i robinja, pa odatle ponekad egzoticnost u nasim narodnim pripovijestima. Hadzije i trgovci, koji su radi nabavke robe putovali u daleke krajeve, najcesce u Stambol, najvise su donijeli onih cudesnih prica s orijentalnim motivima, a nema sumnje da su neki od tih prica nikle i u samoj dzamiji, jer je bio obicaj kod starijih hodza, a kod nekih je i danas, da su se radi potvrde ispravnosti neke moralne sentencije sluzili kakvom pricom iz kojega god citaba, a ovakvim pricama, kako rekoh, obiluju orijentalne knjizevnosti. Odatle su dzematljije prenijele pricu kuci, gdje se prenosila s koljena na koljeno i postala nasom narodnom pricom...

Sarajevo, 28.VII.1974. Alija Nametak
(odlomak iz NARODNE PRIPOVIJESTI BOSANSKO-HERCEGOVACKIH MUSLIMANA)





Neki narodni obicaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici


Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. sluzio sam u Podgorici kao profesor Drz. trgovacke akademije. Vec prvih dana sam se poceo zanimati za narodne obicaje podgorickih muslimana i biljeziti ih.

Glavni informatori su mi bili Sulejman Djecevic, Ahmet Pokrklic, Murat Tuzovic i njegova zena Bula. O hipokoristicima muslimanskih licnih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak clanak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni zivot i obicaje Juznih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238-240).

I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom nasem zivotu, pogotovu u zivotu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do pocetka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a jos veci u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna trecina prijasnjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najvecim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su vec za vrijeme prvog svjetskog rata dosle nekolike porodice Vranica i Lukacevica. I oni koji su prvi dosli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadrzali su svoj dijalekat. cak i ona djeca koja su u Sarajevu rodjena i odrasla, pozenila se pa i sama djecu stekla, sacuvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). zene se izmedju se, a sacuvali su i neke stare narodne obicaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mjesoviti brakovi izmedju Titogradjana i Sarajki ili da se Titogradjanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titogradjanina onu Titogradjanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stice se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i mozda pojedinci u kojem drugom mjestu) cine endogeno naselje.
DALJE...





SAN ČOVJEKA BOŽJEGA

[i]
Dervišaga Osmanović sanjao raj
sa svim njegovim duljinama i širinama,
sa svim njegovim raskošima:
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj. [/i]

Tako je Dervišaga uvijek mislio o raju i razgovarao se s bogom, a radio sve da mu se ne zamjeri, da jednom, kad strese sa sebe prah zemaljski, steče taj raj. I mlad se oženio, jer se bojao da ga strast ne povede neprirodnim putem.
Rujansko popodne ležalo u granama kao razgolićena djevojka na dušeku kad u mislima miluje muškarca. Sjedio on u svom vinogradu iznad Radobolje u Ilićima. Pjenila se Radobolja i vrtjelo mlinsko kamenje da se klopot čuo po svim humcima, zasađenim lozom i smokvama. Sjedio on pod smokvom tenicom kojoj su plodovi izbricali bili i med im kapao kroz rascvale cvjetove. Sunce tri koplja nad Žovnicom i žari sive krovove Grada. Zrak se ušutio zasićen nekom vreloćom, pa niti romori niti govori. Sve kao zamrlo. Samo dolje na Radobolji kmetica Anđa Smiljanića pere rublje i mlati pratljačom i pjeva, a košulja joj se raspučila pa se dojke tresu i taru kao kad se oblaci pred kišu pobiju. Gleda djevčevih dvadeset godina odozgo. Oči kao da će iskočiti, a plameni ližu uz obraze. I kao da su mu sad krila na plećima nikla, pa da ih treba samo rasklopiti i poletjeti, skočio na noge i potrčao niz vinograd, a onda se kao u zemlju zaboden kolac zaustavio:
“Dervišu, žalosna ti majka nikad ne bila! A džehenem? Zar za jedan tren, za jednu kap, osamdeset godina u vatri? A svaki je dan tamo kao ovdje godina. Vraćam ti se, o Gospode, vraćam i oprosti mi” - pokajao se on i vratio pod tenicu.

A Anđa dolje mlatila pratljačom i pjevala:

Evo dana, evo milovanja,
eto noći za ašikovanja.
I dojke joj se tresle i bradavicama rumenim kao višnje probole košulju na dva mjesta. A dojke su njene bile pune i bijele.
Dervišaga drhtao, a od nekakva bijesa koji ga je raspinjao suze mu potekle i zaustavile se na brčićima. Skočio je na noge i riknuo:
- Arifeee!
- Evo me, šta je? — odazvao se od mlina glas, zaletio se u svaku uvalu i stostruko se rasplinuo.
- Odmah da si amo došao!
Odozdo iza mlina penjao se uz vinograd momčuljak.
- Šta je, što si me zvao?
- Sedlaj đogata!
- A kamo ćeš?
- Ja neću nikamo. Nego, ti ćeš đogu pojahati pa hajde u grad, vrcem u hodže Bubića. Zakucaj halkom ma vratima, pa kad izađe Omer-efendija, pozdravi ga i reci mu da sam te ja poslao da mi zaprosiš njegovu kćer.
- Da ti zaprosim...
- Šuti! Tvoje je da slušaš. On će ti je dati jer smo sojevići. Ti s njom odmah u fijaker, pa ovamo. A kad budeš na Musali, svrati se po kadiju, nek i on dođe da nas vjenča.
- Zaboga, brate, šta govoriš?
- Šuti, velim ti, edepsuze. Tko je vidio odgovarati starijem bratu? Hajde, trkom! Jer, vjere mi u kojoj sam, ako ne dođeš do jacije s njom, tebi ćemo je vjenčati. Hajde!
Arif odjahao, a domalo iza toga, dok je sunce krvarilo vrhove Veleži, cestom se digao pramen prašine, tanak kao dim iz lule, i zamaknuo za Kljajinu mehanu.
Dervišaga čekao pod tenicom. Sunce već zašlo. Anđina pjesma davno već zamukla. Samo je Radobolja klokinjala verući se kroz kamenje, i u njegovoj je glavi šumilo.
“A kakva je ta Bubićeva Naza?” mislio on. “Zašto je baš nju zaprosio? Eto, otac joj je hodža, učen, pametan i razborit čovjek, pa je valjda takva i ona. A lijepa? Svakako. I šta je ljepota? Je li to tijelo, samo tijelo? Mlad čovjek samo na to misli. A šta godine učine od ljepote? Pa ipak, mora biti lijepa. Dva su joj brata kao dvije zlatne jabuke, a i ona joj mlađa sestra, što se još nije sakrila pa izađe i na sokak, lijepa je kao upis, Pa i ona je. I mlada je. Istom da je valjda u petnaestu zagazila. A momci polomiše njezina vrata ne bi li je vidjeli. I pjesme kolaju po gradu o njoj.”
Tek kad je crveni nestalo na nebu, on sišao do Radobolje, umio se i unišao u kulu. Sve je bilo na nogama, sve nekud trčkaralo zbunjeno i mukom kao da je mrtvac u kući. A kad se očula zvrka kola fijakerskih, njemu srce zatuklo, snažno, ubrzano. “Da li je vodi?” pomislio, a onda se nasmjehnuo: “Pa da je ne vodi, vraćao bi se sam na konju.”
Izišao je s majkom na avliju, a putem išli Arif i Naza, za njima kadija. Tek kad se vidjelo da se Arif sam ne vraća, skleptale se neke djevojke iz susjedstva, zgledale se i zapjevale:
Dobro došli, gospodo svatovi...

Dervišaga stajao na avlijskim vratima. Otvorio je jedno krilo, prislonio se uz vratnice, podigao desnu ruku i dohvatio njome drugo krilo. Ispod ruke prošla Naza - znak da će pod njegovom rukom uvijek biti. Spustio ruku i pozdravio se s kadijom.
- To u tebe bi da nitko ne zna. Da bog da bilo sretno!
- Amin.
Unišli u kulu. S mlade skinuli feredžu i uveli je u čardak. Ona oborila glavu, prišla kadiji, poljubila ga u ruku, a onda se izmicala natraške do u međuvrata, skrštenih ruku. Kadija izvadio neke papire i zašiljio trskov kalem.
- Eh, Nazo, je li sila ili mila volja?
Nije znala šta da rekne. Zar mila volja? Zar ona uopće ima svoju volju? Je li šta ona ikad uradila po svojoj volji? Zar se mogla nadati da bi ipak možda nekad mogla izabrati nekog muškarca i zavoljeti ga? Pa da, svejedno je. Danas ili poslije. Jednom mora biti. Ovaj ili koji drugi.
- Mila volja - prošaptala ona.
- Sad ću te pitati, a ti pazi dobro. Pristaješ li da uzmeš za svoga halala i zakonitog domaćina ovog ovdje Dervišagu?
- Pristajem.
- Pristaješ li?
- Pristajem - glas je padao da se jedva čuo.
- Pristaješ li?
- Pristajem.
- A ti, Dervišaga, uzimaš li Nazu za ženu?
— Uzimam.
Još je dvaput ponavljao pitanje i dvaput je odgovor jasan i čvrst pokazao odlučnost mladoženjinu.
- Pa u koliko ćeš, Nazo, da te vjenčamo za Dervišagu?
- Kako to, efendijo, u koliko?
- Pa znaš, običaj je da djevojka rekne, kad se vjenčava, u koliko novaca želi da bude vjenčana. Jer, ako bi došlo, ne daj bože, do rastave braka, treba muž da taj novac dadne ženi, osim njene i djetinje opskrbe, ako se rastavi od njega zbabna.
Rumen stida nju oblio kad je čula riječ o tome. Još nije bila ni ložnica, a već se spominje dijete. A šta je to novac? Čemu novac? Je li on samo za to da se za nj nakit kupuje, kad sve ostalo donose kmetovi?
- Ja ne znam ništa, efendija. Ne daj bože da do toga dođe! Prije mi bog dao smrt.
- Pa radi običaja reci nekoliko, a ja se uzdam u boga da do rastave neće nikad ni doći.
Derviš rastao i činilo mu se kao da mu nešto prsa puni, kao da će sada prsnuti. “Kako je ona pametna i kako pametno zbori! Pa kako je lijepa!” - dobacivao joj on kradomice poglede.
“Čemu bi mi novac?” - pitala se ona. “Nikad ga u životu nisam imala. Čemu bi mi služio? Kako su mi se prsa počela širiti, nisam izašla na ulicu. Ništa nikad nisam kupila. Sve je otac donosio. Sad će o n donositi. On. Domaćin kućni. Dervišaga. Ali ipak, mora se nešto reći. Običaj je. Pa neka bude. Sve se ovo zbilo kao u kakvoj priči iz hiljadu i jedne noći..”
- Hiljadu i jedan groš - dobacila ona i malo se nasmjehnula.
Kadija zabilježio, a onda im pročitao sve što je zapisao i pozvao ih da se potpišu. Dervišaga pritisnuo na luču namrčeni muhur na papir. Naza prstom nacrnila. Svjedoci su potpisali i kadija kleknuo na koljena, ruke digao prema prsima i učio poglavlje iz Kurana: Imetak i djeca nakit su ovozemnog života. Vjenčanje bilo gotovo, mladu odveli u odaju, a muškadija ostala u čardaku, razgovarajući i pijući kahvu. A kad je nastala jacija, ustali svi, klanjali, pa onda mladoženju sveli u đerdek Nazi.

I njih dvoje živjelo mirno. Život njihov bio kao duga koja se pružila s brda na brdo i vezala rođenje i smrt. Nikad joj nije davao znaka da je voli. Bavio se svojim dnevnim poslom, svojim dućanićem - da mu se mjesto zna u čaršiji -mlinovima i vinogradima u Ilićima, a njoj prepustio kuću i, poslije, djecu. “Oči ne gledaj, a djecu mi gledaj !“ govorio on. “Volim da ih nemam nego da ih svakakve imam.” Nikad joj nije dopuštao da ga poljubi gdje drugdje nego u ruku, a ni on se ne blaznio oko nje. Volio ju je. Silno. Od prvog viđenja. I sve bogatstvo ovoga svijeta nije mu vrijedilo koliko jedan dan života s njom. I ne bi mu bilo teško cio život robovati za jednu noć života s njom.
Pa ni svoje rođeno dijete nikad on nije pogledao dok nije moglo samo dopuzati do njega i sjesti mu na krilo. A djeca se nizala jedno za drugim, i svake druge godine po jedno se našlo. Nju pomalo bivalo i stid rađati pri odrasloj djeci, jer su i najstariji sin i kći bili zreli za brak, ali se ona nije pitala. Rodilo se već osam sinova i tri kćeri, a oni još uvijek mladi.
A djeca rastu i htjela bi pomalo ispod roditeljskog krova. Hatidži prošlo petnaest godina. Zna ona da joj se i mati u tim godinama udala, ako nije čak i Murata rodila. Već se momci zagledaju u nju. Nije one staro vrijeme kad se djevojka udavala za onog koga joj otac dosudi. Probirala svaka po srcu. Pa nestalo i mušebaka i prozora, a i feredže se prorijedile.
Dervišaga se srdi. Tko je to vidio da djevojke govore s momkom? Pa ako je tko prema njoj zaprosi, dat će mu je. Kad je roditelj stao na put sreći svoga djeteta? A neće je ni on svakom dati. Ta otac je. Pa gdje bi rođeno dijete u propast bacao. Šta smeta njemu što Nazu nije vidio prije nego što se s njom vjenčao? Pa nikad ih ni dlaka na glavi nije zaboljela.
I da se tko vrza oko Hatidže nego nekakav Krčenda. Nekakav mladunac što nosi hlače. Proklet bio i tko ih je izmislio. Ne može se u njima ni klanjati.
Pa kad bi pošao kojem susjedu na sijelo, zaključavao kćer u odaju gdje su na prozorima bili demiri kao ruke debeli. “Volim da je mrtva nego da ode za onog hojratina.”
Jedne večeri dok je snijeg praminjao, kad se on vraćao sa sijela od susjeda, nekakav se žar u njemu rasplamtio. Onakav kao one večeri kad se oženio.
Mlada srca unišao ženi u sobu. Dušeci bili prostrti po podu. U peći praskala grabovina.
Raspasivao se i slagao odijelo na sećiji više glave. Legao u dušek i dohvatio suhe smokve i grožđice. A Naza dolje udno sobe, okrenuta licem Ćabi a mislima bogu, klanjala i molila Alaha.
Sklanjala je i počela se raspremati.
- Rašta si prostrla dva dušeka, stara?
- Pa hoću li i ja spavati?
- A zar ne bi, bona ne bila, smjela sa mnom?
- Idi, đavle! Zar nikad se smiriti?
- Hajde, ne budali! Smotaj svoj dušek i jorgan, pa lezi kraj mene. Toplije će nam biti.
I ona je pokorno prišla njemu.
Musliman mora da se okupa poslije zajedničke postelje sa ženom. Sav da se okupa. I usta kojima je ljubio treba da ispere. I nos kojim je kožu žensku mirisao treba da ispere. I ona mora, sva. I naušnice izvaditi, da ni one rupice ne bi ostale suhe. Sve treba očistiti “da ne bi na tijelu ostalo ni toliko suha koliko može rt od igle pritisnuti.” Tako veli Ilmihal. A džunup, neokupan poslije najraskošnije raskoši, donosi nesreću sebi i onima s kojima dolazi u dodir.
Ujutro se Dervišaga okupao i onda otišao u dućan. Hladno je bilo, a on raspalio u mangalu ugljena, iznio ga pred dućan da ga vjetar raspiri i zažeže, pa ga onda unio. Sjeo Derviš aga na sećiju, metnuo preda se mangalu, plavi jezičci zalizuju mu ruke Noge je nadnio nad žeravu. Pregrnuo se ćurkom, postavljenim lisičinom, i zagrijava se, a očni kapci, kao olovom nabijeni, padaju sami od sebe i sklapaju se. Neki zeleni i modri kolutovi prelijeću ispred očiju, i on osjeća da se ne kamo diže, diže, daleko, ni sam ne poima kamo.
I vidi: pomaljaju se neke sunčane livade i hladovite bašče, i potok neki. Cuje neku nadnaravnu glazbu, pjevanje neko. Osjeća da to nikad ne bi ostavio. To je raj. A onaj potok, to je Kevser, i onaj koji ga se jednom napije, nikad više ne ožedni, no mari za zemljom.
I on prilazi vodi i pije je, pije, i čini mu se da nikad ne bi odmaknuo usta od nje. Ali eno na stablima mu se osmjehuju hurme i smokve, i on prilazi, jede ih i osjeća neku slast koja hoće gotovo da ga zaguši, i čini mu se da se nikad ne bi od tog jela odmaknuo, ali, eno, u onom hladu leži hurija i čeka njega, božjeg ugodnika. I on joj prilazi, a to je njegova Naza, onakva mirišljiva i prozirna kao prve noći. Glas iz dubine. On čuje, ali ne vidi iko govori:
- Dervišu! Zadovoljan sam tobom. Narodio si porodicu. Ljude si rodio. Eto, vidio si kakav je raj. Ne treba ti mnogo pa da budeš stanovnik njegov. Slobodu daj onima kojima si je uzeo, i u duši ćeš osjetiti oslobođenje. Osjetit ćeš raj!
On strepi i pliva svemirom. I pada. Čini mu se: rastapa se. Prelijeću ispred očiju zeleni i modri kolutovi. Nestaje raj skih baja. Nestaje glazbe rajske. Zamire ona, ali neki bliski glasovi, njemu poznati, čuju se oko njega. Piska i plač. Rasklapa oči i vidi djecu. Jedanaestero ih.
- Djeco moja!
- Hvala bogu, babo, kad si nam živ.
I pričaju mu kako su ga našli gdje sav pomodrio spava i hropi u dućanu, pa ga unijeli na ćilimu u sobu. I liječnik dolazio i rekao kako se mogao lako plinom zagušiti da se nije na vrijeme došlo u dućan.
- Djeco moja, djeco moja. što me ne ostaviste da umrem? Hodite da vas izgrlim i izljubim. Hodi i ti, stara. I ti mene poljubi, evo, pred svom djecom, gdje god hoćeš. I u obraze, i u usta i svakud.
A kad se djeca razišla videći da im je otac dobro, zovnuo on Nazu.
- Šta je? - pitala ona s drhtajem u glasu.
- Čuješ, eto - govorio joj on tiho, prekrstivši noge i savijajući cigaretu - ako ona baš hoće za onog Krčendu, pa neka ide, sretno joj bilo.
— Tako, bog ti dao i iz neba i iz zemlje - sjala ona od radosti i otrčala kćeri, a ostavila njega da sanja o raju, kako je golem,
[i]
ogroman sa svim svojim duljinama i širinama,
sa svim svojim raskošima,
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj. [/i]
(IZABRANA DJELA, 1968)





Ahmet je isao za mnom i nosio lovinu u sarpelju. Prelazili smo zurno preko njiva i ograda i ne ocekujuci da umorni psi podignu zeca ili jato jarebica, samo da se sto prije kod Carske sume docepamo hlada. Bilo je oko rucanih doba i sunce je pripicalo, makar da su prve jesenje kise poprskale zemlju. Prije dva dana naisao je i jak pljusak, ali se sunce jos ne da stjerati za Hrgud, nego istom iza Kotacnice ustaje, pa se oko podneva visoko uzdigne, i covjek, ako se nadje tada na izvanu, ledjima okrenut, jos gazi po glavi svoje sjene.

Navrh Poljana zasadjena je borova suma, Carska, kako je narod zove, a s ovu stranu brijega, gdje mi doprijesmo umorni do nje, ima patarenska nekropola. Lezi tu dvadesetak Dobrih Bosnjana s velikim kamenim steccima bez natpisa, nijemim i zagonetnim, kao sto je i divna vjera njihova. Jedan je izdubljen kao korito i pun prekjucerasnje kisnice. Ahmet zadrzava pse da ne opogane vodu dok se mi ne napijemo, a onda se spustamo u hlad pod bor, iz kojega smola curi i mirise. Psi halapljivo locu vodu i lijezu u hlad, dascuci kao parni stroj kad se stavlja u pogon. Ahmet izvlaci cibuk iza vrata ispod kosulje i ustanovljava s neduznom psovkom zalosnu cinjenicu da je putem lulu izgubio. Duhankesa je puna, ima u tehari i kremena, i trûda, i cakmak, ali lule nema. Nema ni cigaretnog papira, a ni u mene u torbi nikakvih novina, jer bi on i u taj papair smotao. Prebrali smo se i ustanovili da je u mom novcaniku samo lovacka karta od papira, a u nju se ne isplati zaviti cigarteu. Nagadjali smo gdje ju je mogao izgubiti . Posljednji je put pusio kod Cetenista i onda cibuk zatakao za vrat. Prelazili smo preko plotova, provlacili se ispod grabova, pa mora da je negdje zapela za granu i sletjela sa cibuka. Ali koliko god je bio zalostan kad je ustanovio da nema lule, sad se razveselio na neku sretnu misao. Izvadio je noz i u ledini iskruzio komad zamlje, gdje je mogla i djecija saka stati, a onda izdaljeg, ukoso, do dna te jamice protjerao neki prut, pa ga izvadio i mjesto njega uvukao cibuk . Nasuo je pola sake duhana, iskresao vatre i navalio raspaljen trûd na duhan. S pohlepom je prilegao, nalaktivsi se na desnu stranu, i teglio dimove.
- Nisam ni na ovakvu lulu pusio, ali nije ruzno.
- Bogme se ti dobro smisli!
- Da je kakvo dobro, ne bi meni na um palo.
Kad je duhan izgorio, istrugao je nozem pepeo i nasuo duhan nanovo.
- Kako koja godina, sve manje lovine, Ahmete!
- Jah, isijece se krupna suma, a sitnu koze, trag im se zameo, unistise!
- Pa sto se ne sadi nova?
- Ko je to vidio da se suma sadi? Nju bog da. Nikne drvo, pa uzrste, pa eto.
- A vidis, Ahmete, u ovom kraju nije nikad bilo borova, pa kako ova lijepo poraste, a mladja je od tebe.
- E to je drugo. Kad mi prije usjeci drvo u svojoj ogradi, a sumar nas javi u Kotar, te zatvor, te globe. Najposlije nas natjerase da ovdje sadimo borove. Tovarima se donijelo sadnica, a mi koji smo bili osudjeni na globu, da ne platimo u parama, morali smo saditi mlade borice. A sta im nismo radili da se ne prime: rezali im zile, krivo ih sadili, zasijecali im koru, pa nista! Svaki se primi. Kad je na nekome carska dova, cudno je cudo!
- Pa sto ne biste sad po onim pustilanima sadili kad vidite kako je ova lijepa kao lijepa djevojka? Evo ste je prorijedili, pa opet u njoj ima i hlada i gradje...
- Nema ko da nas natjera!
Svukud okolo krs, sitne njive ogradjene kamenim zidovima ukupljenim s njih, ponegdje vinogradic u prisoju pa opet krs, njivice, vrtlici, gomile kuca slamnatih ili kamenih krovova i vedro nebo nad krajinom. Miris borove smole uvlaci se kroz nozdrve, umor sklapa oci, a kroz grane mrkih borova huji s Velezi vjetar, koji se dolje u selu i ne cuti. Psi su prestali dahtati, poklopili se usima i ni makac. Samo pokatkad, kao kroza san, trzne se Puto i kao da zarezi.
- Sanja o lovu - rekne Ahmet. A i on usutio, izvukao cibuk iz nove, nepecene lule, oslonio se na stecak i gleda niz ledinu blagoga nagiba put kuca u Trijebnju.
- A ovaj stecak iz kojeg smo se napili vode, to je citava prica.
- Eh?
Volio sam da suti, da se predam milovanju vjetra i mirisu borove smole i posljednjom kisom oprane zemlje, ali on, kad vec nije pusio, htio je da mu danas ne dangube usta, iako nije bio velik govordzija.
- Nekad davno, Bog zna koliko stotina godina ima otada, zivjela je neka zena Dobra, koja nije bila zena samo svome domacinu nego i svakome ko bi se svracao u njegovu kucu kad ga nije bilo doma. A bila je lijepa kao upis, i ko bi joj se jednom svratio, trazio je i bez potrebe da ga opet put nanese na darezljivu kucu. Uhvati je covjek u nevjeri i onog drugog ubi, a onda ona pade preda nj na koljena, da priceka dok mu ne rekne rijec. On je volio pa joj i tu molbu primio. A ona nije nista htjela od njega nego da joj stavi na grob izduben biljeg. Posto ju je ubio, zakopao je i naredio klesaru da isklese velik stecak, koliko je velika njegova zalost za Dobrom. Eto, i mrtva gasila zedj putniku namjerniku. Jah, zene, zene. ko nema zene ne zna sto je uzivanje, ko nema djece ne zna sta su brige.
- Nego, Bog zna je li ovo ovako bilo. To se prica iz davnina, a ima druga stvar s ovim istim steckom, a nije se davno desila. Eno vidis onu kulu ondje? Ono je Hasanagica kula. Nacinio ju je neki Ibrahim Hasanagic ima jedno osamdeset godina. A imao je on i brata Muhamedagu; oba su bili dobri, pravi ljudi. U njihovoj kuci nije nikad sama kucna celjad sjedala za sofru. Bilo je uvijek tu koje tudje celjade. Stedjeli su od sebe, a trosili su na druge. Puno je reci, ali udali su stotinu sirotih cura o svom trosku, da ti za drugo ne kazujem. Ondje kraj njihove kule bilo je mocvarno tle, i Ibrahimaga se dosjeti da bi tu moglo biti vrelo, koje negdje na drugu stranu odusuje, pa ne moze ondje da provrije kako treba. Nabavi majstore iz Dubrava i mnoge tezake, te kopaj danas, kopaj sutra, dok jednog dana ne udari jako vrelo vode. Napravise drvene cijevi i izvedose vrelo da s visoka pada, ali se dolje pod njim stvori kaljuza, pa se od blata ne moze vodi pristupiti. Onda Ibrahimaga naredi jednoga dana, te se upreze dvanaest volova i dodjose pravo ovamo. Mnogi svijet dodje pomoci, dok se dize stecak na okrugle klade, te hajd, potegni, povuci, pokreni, na jedvane jade svukose stecak pod novu cesmu.
- Ali ne lezi vraze! Istoga dana razbolje se Ibrahimaga. Te boluj danas, te boluj sutra, te se on nabolova godinu dana. Zivi mucenik! Sta je ko govorio, on radio, ali koristi nikakve. Najposlije posao mu brat Muhamedaga nekakvu cuvenu hodzi da mu ogleda u citabu. Hodza, cim je otvorio citab, kaze: "Tvoj je brat uzeo nesto vakufsko. Nego neka odmah ostavi tu vakufsku stvar na ono mjesto odakle ju je uzeo, jer ce drukcije od Boga smrt iskati, a On mu je nece dati." Vrati se on i kaze to bratu. Cudi se Ibrahimaga. Nije on nikad tudje ni zazelio, a kamoli uzeo. I pogotovu vakufsko. Kad je nekad davno iscupao divljaku krusku iz vakufske njive kraj bunske cuprije, oprao joj je dobro zile u Buni, da ne bi na njima ponio ni mrvicu vakufske zemlje. A sad, da je uzeo nesto vakufsko i da to ostavi odakle je uzeo! Mislio je nekoliko dana, dok se ne sjeti da je uzeo stecak. Naredi odmah da pod vrelo izdube drveno korito, a stecak da se vrati ovamo. Upregose dva vola u jaram, podmetnuse pod stecak klade, a volovi potekose trkom uza stranu...
- Jesu li pjevajuci, Ahmete?
On se uvrijedio i zasuti.

Moj prjatelj Krznarevic od srca se nasmijao kad sam mu ovo pricao.
- Ako i nije istina, ali je dobro smisljeno.
- Oprosti, ali ja ovdje nista nisam izmislo. Ahmet Jamakovic jos je ziv, pa ako te ne mrzi otidji u Rotimlju, potrazi ga i prosetajte do Carske sume, pa ce ti on pokazati i stecak i ispricati pricu od rijeci do rijeci kako ti je ja kazem.
- Ne mislim da nije tacno pripovidjeno.Ja sam za tu pricu cuo davno prije tebe, i to ne od Ahmeta nego od svoga oca.
- A od koga ju je on cuo?
- Ni od koga. On ju je sam izmislio.
- ?!
- Da. Kao muzejski konzervator isao je po ovoj nasoj zemlji, gdje jos uvijek dobrodusan narod zivi. U Trebinju je vidio prije vise od pedeset godina seljaka kako lomi krasan stecak s ornamentima da bi ga uzidao u kucu. Iako je mogao da pozove zandare u pomoc, on je volio proturiti jednu ovakvu pripovjest i njome je bolje ocuvao stecke nego da je kraj njih ostao zandar cuceci. I ne samo tu. Koliko je on posijao prica o starim gradovima, kulama, zidinama...
- A ono o Dobri?
- To natovari Ahmetu na dusu.
(IZABRANE NOVELE)

Rodjena je 20.avgusta 1951.godine u Mrdjenovicima kod Foce. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama, njezina djela prevođena su na njemački, nizozemski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa XX. vijeka i u školsku lektiru. Narodno pozoriste Zenica je u sklopu Festvala Sarajevo-Sarajevska zima l998. premijerno izvodi njenu dramu "Braca" ("Rak na dusi"). Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvrsteni su u citanke, a roman "Ruza" u lektiru.Saradnik je djecijih listova "Male novine", "Lastavica" i "Vrelo Bosne", "Palcic",te casopisa "Most", "Odjek","Bosanska vila". Dobitnica je priznanja "Zlatni prsten s brilijantom" za "Zenu godine '97."za oblast umjetnosti, kao i nagrada za najbolji roman na anonimnom konkursu Fond otvoreno drustvo BiH-Soros Fondacija za roman "Bas mi je zao" (1998) i na anonimnom konkursu za radio dramu u organizaciji Radija Bih dobitnik nagrade za dramu "Sablja i pero" (1999.).


BIBLIOGRAFIJA

"Ja, slavni Ja", zbirka pjesama za djecu ("Drugari", Sarajevo, 1988.),
"Ruza", roman za mlade ("Veselin Maslesa", Sarajevo, 1990)
"Ljubav je sihirbaz babo", roman ("Svjetlosti", Sarajevo, 1994.)
"Nase medjutim je rat", roman ("Bosanska knjiga", Sarajevo, 1995.)
"Rosa canina", roman ("Medjunarodni centar za mir",Sarajevo, 1996.)
"Okrutnost raja", roman (Drustvo pisaca BiH, 1997.)
"Braca", drama ("Mizanscen", 1998)
"Amanet", roman ("Sahinpasic", Sarajevo, 1999.)
"Bas mi je zao" 2. izdanje ( R&S, Tuzla, 1999.)
"Kako sam ribu ucio da pliva", roman (OKO, Sarajevo, 2000.)
"Sta te muci, Tamaguci", roman ("Sezam", 2000.)
"Bizarne storije" ("Svjetlost", Sarajevo, 2001)
"Cekajuci Tahira" : Ruza II, (Bosanska rijec, Sarajevo, 2002.)
"Sablja i pero" ( Sejtarija, Sarajevo, 2002.)
"Price o slovima" ( Svjetlost, Sarajevo, 2002.)
"Dusa i cvijet" (Sejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Noc u brelima", roman ( Sejtarija, Sarajevo, 2003.)
"Nevjestinski ponor", (Buybook, Sarajevo, 2004.)





Djela bh. knjizevnice u Svjetskoj antologiji price

Nakon sto joj je pocetkom oktobra u izdanju kuce Sejtarija objavljen roman Noc u Brelima, te dvojezicna bosansko-engleska slikovnica Dusa i svijet, knjizevnica Nura Bazdulj-Hubijar uskoro ce objaviti tri svoje price u Londonu na engleskom jeziku. Rijec je o pricama Posjeta, Dzevad iz Sokolice i Plava sirena, koje ce, kako je planirano, biti izdate u Londonu u januaru 2004. godine. Djela ove bh. spisateljice uskoro ce se naci i u Svjetskoj antologiji price, za koju selekciju radi Istvan Gabi iz Madjarske. Njene dvije price koje ce biti objavljene u Svjetskoj antologiji price vec su prevedene na madjarski jezik, a Nura Bazdulj-Hubijar je jedini autor iz BiH cije su price odabrane za ovu antologiju. "Potpisala sam ugovor i sa hrvatskom izdavackom kucom Fraktura za objavljivanje zbirke novela Nevjestinski ponor. Prema ugovoru, ta zbirka bi se na hrvatskom trzistu trebala naci u aprilu naredne godine", kazala nam je Nura Bazdulj-Hubijar. (Oslobodjenje, 16.10.2003)





Najtrazenija poslije Andrica, Selimovica, Dzumhura i Jergovica

Surfajuci po Internetu, mnogi Travnicani nasli su podatak o najtrazenijim i najvise prodavanim knjigama svjetskih i domacih pisaca u BiH. Prijatno ih je iznenadilo kada su saznali da su poslije knjiga Ive Andrica, Mese Selimovica, Zuke Dzumhura i Miljenka Jergovica najvise trazene i knjige njihove sugradjanke dr. Nure Bazdulj-Hubijar. Iz tih podataka vidi se, pored ostalog, da su izdanja njene knjige "Ruza", u izdanju "Svjetlosti" iz 1997. godine i "Sarajevo-Publishing iz 1990. godine, davno rasprodana, a u prodaji je izdanje "Bosanske rijeci" iz prosle godine, sa ilustracijama Boze Stefanovica. Rasprodato je i izdanje njene knjige "Ljubav je sihirbaz, babo" ("Bosanske rijeci") iz 1996. godine, a jos se mogu naci njene knjige "Amanet" ("Sahinpasic" iz 1999. godine, "Bas mi je zao" R5S iz 1999. godine, "Kako sam ribu ucio da pliva (OKO iz 2000. godine, "Nase medjutim je rat" (Bosanska knjiga", 1995.), "Okrutnost raja" (Drustvo pisaca BiH, 1997.), "Rosa canina (Medjunarodni centar za mir, 1996.)... Zanimljivo je spomenuti da se na listi najtrazenijih knjiga bh. autora nalaze i dva djela njenog sina Muharema Bazdulja - "Druga knjiga" i "One like a song". “Ovo prijatno saznanje za mene je bilo veca radost od bilo koje druge knjizevne nagrade ili priznanja, jer to dolazi od onih za koje radim. Ovo sto radim su rijetki trenuci srece u ovim teskim vremenima, a to je bio trenutak iskonske srece u mom zivotu”, rekla nam je najplodnija bosnjacka knjizevnica dr. Nura Bazdulj-Hubijar. Saznali smo jos da se kod izdavaca ili kod recenzenata nalazi nekoliko njenih rukopisa, medju kojima i zbirka kratkih prica "Bizarne storije", a ocekuje nova izdanja svojih knjiga "Ruza" i "Sta te muci, Jamaguci?", zatim njemacko izdanje "Ruze" u Vupertalu, izdanje "Ruze" na finskom jeziku, te prevodjenje i objavljivanje na njemackom knjige "Nase medjutim je rat". (Mustafa GAFIC, Oslobodjenje, 14.5.2001)




LJUBAV JE SIHIRBAZ, BABO


Knjiga "Ljubav je sihirbaz, babo" dobitnik je vise knjizevnih nagrada i priznanja. Ovo je njeno cetvrto izdanje na bosanskom jeziku. To je ujedno i prvi bosanski roman na temu minulog rata.

"Cini se da cemo uskoro zivjeti u zabludi da se ovdje nije nista dogodilo, jer je Bosna oduvijek bila zemlja prastanja i zaborava. Zahvaljujuci pisanoj rijeci Nure Bazdulj-Hubijar, BiH ce imati narocitu banku podataka iskazanu ingenioznim stilom" (Vladimir Premec)

Spusti slušalici i ode do prozora. Padao je gust snijeg, krupne pahulje su praminjale oko uličnih lampi od mat stakla. Noćas jedan čempres na svojim granama zadržava snježne pahulje. Ne da im da sakriju sasvim svježu humku. Snijeg noćas pada po igračkama sačuvanim na tavanu, starim školskim knjigama. Snijeg noćas pada po ugaonoj sećiji bež boje u dnevnoj sobi. U njenom uglu je uvijek sjedio babo. Kvasi babove knjige, stolnu lampu oblika Aja Sofije čije prozore noćas nema ko upaliti. Snijeg noćas pravi naslage po ormanima na kojima su zimi mirisale rumene jabuke iz bašće. Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život." (odlomak iz knjige)




AMANET


"...Svaki covjek je misterija. Mozemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dusu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on zelio, koliko dopustio da znamo. Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet u koga se povlaci da bi se napojio novom snagom, ljepotom tugom, ozivio davnu ceznju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu sa osim kaskanja u svakodnevnici postoji jos nesto." (Nura Bazdulj-Hubijar)




SABLJA I PERO


"Osjecam blagu nelagodu u zelji da ispricam kako sam dosla u posjed ovoga rukopisa. Price o davno izgubljenim manuskriptima nekim cudom slucajno pronadjenim postale su vec opce mjesto. Djeluju odvec literarno. Ipak, ako nesto stvarno zvuci, to ne znaci da je i nemoguce. I ja sam do ovog dogadjaja drzala da su price o drevnim rukopisima samo ne previse inventivan knjizevni trik. Sada sam u opasnosti da neko ovo moje sjecanje o pronalasku rukopisa smatra tek tehnickom doskocicom. Podsjeca to pomalo na bajku o lazljivom cobancetu..." (Nura Bazdulj-Hubijar)




RUZA


Ovo je roman o prvoj ljubavi. Prica o djevojcici Minji i jednoj ruzi , koju neko svako vece donosi i ostavlja na Minjinoj prozorskoj dasci. Oko te ruze plete se citava carolija puna uzbudjenja i divnih nada, ali i neocekivanih obrta. Najbolji je onaj koji otkriva ko zapravo donosi te ruze. I umjesto da se Minja i Tahir najzad sastave u svojoj cudnoj ljubavi, oni se rastaju cak i ne pozdravivsi se i mi vise ne znamo hoce li od te ljubavi biti ista ili mozda nikad vise nece. (Ivica Vanja Roric)

Rat koji je osakatio djetinjstvo i djecastvo Bosanca i Bosanke, mnoge mlade ljude odvojio je od svijeta knjige, ali je mnoge i naveo da zarone u taj svijet, da u njemu traze odgonetku za pitanja sto im postavlja zivot. Roman ”Ruza” je jedan od onih koji ce ponuditi druzenje sa samim sobom. U njemu su likovi kakve je citalac sretao prije nego je uzeo knjigu u ruke.
Nura Bazdulj-Hubijar umije slijediti nacin misljenja mladog covjeka, ona se ne postavlja iznad njega, vec se sa svojim citaocima gleda oci u oci i prica im pricu o njima samima. Pricu kakvu bi i oni sami napisali kada bi se odredili da pisu ono sto misle, kako se osjecaju, kako se ponasaju. Ovo nije ”velika”, pateticna knjizevnost, puna nama dalekih likova i iz nama dalekih krajeva. ”Ruza” se dogadja ovdje, oko nas, medju nama – jucer, danas, sutra. Radnja ovog romana su vase godine, jezik kojim knjizevnica govori je vas jezik. Junakinja Minja je ucenica osmog razreda osnovne skole, zivi sretni zivot u porodici, s majkom, ocem i starijim bratom, gimnazijalcem, u skoli, u svom gradu. Iznenada, kako to vec biva, Minja se razboljeva, stize u bolnicu. Ali, i bolnica je zivot, svijet u kome se zivi, pomaze ljudima. U sobi sa odraslim bolesnicama, ulazi u njihov zivot, uspostavlja specificne odnose, spoznaje svijet odraslih. U grubom vremenu u kojem zivimo, ovaj roman ce nas nauciti da se ne treba stidjeti istancanih osjecanja, njeznosti, sanjarenja. Rat je, istina, te osobine u ljudima potisnuo, ali samo potisnuo i kako dolazi mir, tako ce one izbijati na povrsinu. Generacija preko koje je protutnjao rat, pokazala je da ima snage da ga pamti, ali i da ne zivi sa ratom. A “Ruza”, nastala prije velike ratne pometnje u nasim dusama, pomoci ce citaocu da se zblizi sa sobom kakav bi bio da nije bilo rata, ali i kako se odrasta, postaje covjek.
SARAYNET




CEKAJUCI TAHIRA: RUZA II


"Ruza me i dalje svake veceri cekala na prozoru. Sve do jednom kada je nije bilo. Sva sam se ukocila, ohladila, gubila tlo ispod nogu. Objasnjenje je opet donio moj brat Robi. Usao je u moju sobu i predao mi mali zamotuljak govoreci kako mi to salje Tahir jer odlazi iz grada. Socijalni radnik je rekao da kao maloljetnik ne moze zivjeti sam pa ide tetki u Visegrad. Sledila sam se. Kada je Robi izasao odmotala sam zamotuljak. Unutra je bilo vec pomalo uveo pupoljak ruze i papiric na kome je crnim flomasterom, lijepim kosim rukopisom bilo napisano: Please, love remember.
- Ljubavi moja, sjeti se - prevodila sam dok se moj svijet rusio...
(Odlomak iz uvoda)




PRICE O SLOVIMA


U ovoj interesantnoj knjizi nalazi se po jedna kratka prica za svako slovo abecede, i predstavlja veoma lak nacin da se vase dijete upozna sa slovima, ali da se i zabavi uz zanimljive price.




NEVJESTINSKI PONOR


Tri priče u knjizi priča "Nevjestinski ponor" progovaraju o sudbonosnim događajima u životu nosećih likova. Svaka priča Nevjestinski ponor, Memento mori i Milost, događa se u ključnom trenutku glavnog junaka, u trenutku kada se on nalazi pred životnim raskrižjem i kada treba pogledati prije svega u svoju dušu i otkriti kuda i kako dalje. Nura Bazdulj-Hubijar u "Nevjestinskom ponoru" uspijeva probuditi najdublje i najskrivenije emocije, a svojim likovima i njihovim tragičnim sudbinama pokazuje kako se velike priče kriju u malim, običnim ljudima.

"Najduža, ujedno i naslovna priča, simbolički je stožer ostalih priča. Svi likovi iz ove zbirke nalaze se pred nevjestinskim ponorom, a simbolika ponora, bezdana, provalije već je gotovo opće mjesto. No tu je pridjev koji ovom simbolu – skoro poetski – dodaje nova značenja. Nevjestinski ponor tako od zemljopisnog pojma postaje simbol usuda likova ovih priča, a najupečatljiviji su upravo oni ženski, svojevrsne nesretne nevjeste." (Radovan Marušić, iz recenzije rukopisa)

Rat kao nevjestinski ponor
Nura Bazdulj- Hubijar, Nevjestinski ponor

Po legendi koja se prenosila s koljena na koljeno, u tu se provaliju iz kolone svatova s konja bacila mlada nevjesta koju su na silu udali. Vec u prvoj od tri price koliko ih ima u knjizi prica Nure Bazdulj-Hubijar, otkriva se otkud naslov Nevjestinski ponor. Ali,otkriva se i da to nije samo mjesto nadomak sela koje su, zbog legende, svi izbjegavali.Geografski pojam postaje simbolom sudbine svih likova iz knjige. Jer sve tri price govore o presudnom trenutku zivota glavnih likova kada je neophodno sagledati sve u sebi i oko sebe i donijeti konacnu odluku. U prvoj, naslovnoj, pripovjedacica otkriva sebe kao podvojenu licnost. Jedna je losa, ali zivi vec 30 godina, druga je dobra, ali traje tek dvije. Previse je rizicno dati sansu mla|oj licnosti i zato je njena konacna odluka – smrt. U drugoj prici, Memento mori, junak je postavljen pred ubicu svoga brata. Zedan je osvete. I bas kad se cini da je oduka o osveti neopoziva, nastupa preokret. On se sjeti bratovih rijeci o covjekovoj slobodi, shvaca da ce osvetom postati rob, i pusta ubicu. U trecoj, Milost,doktor ubija pacijenta u kojem prepoznaje silovatelja djevojke koja mu je trebala postati zenom, ali je, nakon silovanja, poludjela i ne zna vise nista i nikog oko sebe. Nakon ubistva odlazi u dzamiju da molitvom pokusa spasiti zdrav razum ili naci mir i zaborav. Prica zavrsava epilogom u kojem se otkriva da se djevojka iscupala iz nesvjesnosti, ali i da su doktora pronasli smrznutog u dzamiji. Sve tri price uzrokovane su i odvijaju se na/u Ratnom ponoru. (OMNIBUS)




KAKO SAM RIBU UCIO DA PLIVA


Prica je postavljena veoma jednostavno: Sead Cengic zdrmava sebi u lice ono kapitalno civilizacijsko i ljudsko pitanje: Ko sam ja? E, tu smo vec u velikom problemu. Sad to valja pripovjedacki zaodjenuti zivim tkivom. Jos gore, taj covjek ne zna ni ko mu je otac. I prica krece. Valja naci oca i sebe... To je ona uslovljenost koja je toliko slozena i ispletena od svakovrsnih niti i izvora da se i sami u toj spletenosti tesko snalazimo. Pokusamo li raspresti tu nit necemo dobiti cijele sastavke, a one glavne, osnovne niti vise nece biti. O tananijim stvarima, o mirisima tih stvari, o duhovnim znakovima, i jos mnogo cemu, saznajemo citajuci roman.

[i]Za mene vise nema ni nade. Vrijedi li ici dalje a ne radovati se nicemu, strepiti od svakog novog dana, sa teskom zebnjom cekati svaku narednu noc? Kao u bunilu idem prema ormaricu s lijekovima. Na dlan istresem bocicu tableta za smirenje. Mnogo sam puta do sada dozivao smrt, molio je da me odvede tiho i bezbolno, kao rahmetli nanu, u snu. Uvijek se oglusivala, odvodila one koji su vapili za zivotom, one iz kojih je kuljala snaga, frcala radost, one koji su je se bojali, bjezali. Sada cu je nadmudriti, zaspat cu snom u kome aveti nece biti. Blazenstveno mira, spokoj, sto sam predugo uzalud u zivotu trazio, naci cu u tome vjecnom snu. Zelim jedino da poniranje traje kratko. Sasipam tablete u usta i drhtavom rukom uzimam casu vode.
- Stani! - kao da cuh glas [/i] (odlomak iz knjige)




BRACA


Dramski prvenac gospodje Nure Bazdulj-Hubijar bio bi privlacan za pozoriste i u vrijeme mocnijeg priliva domaceg dramskog teksta. Dva brata, ljekar Sead i vojnik Faruk dosli su medju nas da bi nam govorili o nedavnom trenutku, tekucoj politici, o aktivnoj istoriji, ali bez analogija koje se obicno koriste za razumijevanje zivih oblika istorije.Direktnost kojom se uspostavlja sudbinski luk izmedju ove dvije misaone kategorije sazimajuci intelektualno-pateticno i neosvijesteno-sirovo boli svojom prepoznatljivoscu. "Braca" pokazuju da se moze bez suhih, uopstenih, apstraktnih alegorija i da literatura koja govori o konkretnim dogadjajima bez uobicajene vremenske distance, moze dovesti do opsteg zakljucka, mozec imati estetsku i drustvenu relevantnost. (Iz recenzije Slobodana Stojanovica)




BIZARNE STORIJE


Knjiga Nure Bazdulj - Hubijar "Bizarne storije" jedan je od rijetkih primjera sistematicnog koristenja zanra price, ali ujedno jedan od primjera koji otvaraju jednu posve novu stranicu u bosanskoj knjizevnosti. Kod N. B. Hubijar bizarni detalj je cilj prema kojem se razvija prica, on je poanta koja razrjesava situaciju ili daje njen komentar. Ovaj model price sa anegdotskim ili bizarnim sadrzajem Hubijareva gradi na tri elementa, koji, u zavisnosti od sadrzaja dominira, bivaju poantirni ili tragicno, ili ambivalentno, ili ironijski.Svaki od ova tri modela price drukcije je stilisticki ostvaren, u modelu s tragicnim i ambivalentnim zavrsetkom, prica je stilski organizirana kao licna naracija lika, u ironijskom u pitanju je personalno-autorijalni, gdje narativni medijum pripovijeda ono sto lik vidi. Ali, koliko god detalj bio bizaran ili neobican, on sam po sebi nije prica, on se mora i treba stilski i esteticki uobliciti da bi postao ovo sto jeste - umjetnicka cinjenica. Vec samim naslovom ova nas zbirka podsjeca na naziv koji je jednoj svojoj knjizi prica dao Edgar Allan Poe: Groteskne price i arabeske. Ove Bizarne storije zbilja korespondiraju sa Poevim pricama. Dvadeset i jedna kratka prica (zbilja kratka, prava short story) vodi nas kroz jedan svijet crne kronike, svijet zlocina i cudnovatih dogadjaja. Price su svedene na fabulu i lisene barokne stilizacije, no autorica ipak i tu crnu atmosferu zacinjava svojim specificnim lirizmom. Tu je ona glavna razlika koja ove price dijeli od Poevih. U kontekstu bosanskohercegovacke knjizevnosti vazno je napomenuti da ove price otvaraju jednu posve novu stranicu. (Maja Prohic)




BAS MI JE ZAO


Roman "Bas mi je zao" je proglasen najboljim romanom u 1998. godini na konkursu Fonda otvoreno drustvo Bosna i Hercegovina-SOROS fondacije Sarajevo.

"Nije posteno odmah krenuti s ratom. Ipak sam ja rodjena dvanaest godina prije, ne mogu tek tako preskociti toliko dugacak period zivota. Buraz je stariji godinu dana. Da nas dvoje nismo ponekad ko dinski dusmani, mogla bih vam potpisati da u Jugi nije bilo sretnije porodice. Starci oboje doktori, oboje malo uvrnuti, mama tristo posto vise. Vjecno se hakaci ko budala na brasno, i ono, hoce da je njena i prva i zadnja. Od kako su nas na ovaj svijet donijeli vjecno ponavljaju kako smo mi centar njihova kosmosa, smisao zivota. Ja cudna mi cuda. Pa nisu nas nasli ispod zelene grane niti uzbrali setajuci kroz sumu. Nisu nas usvojili, ni kupili, ni razmijenili. I sad treba praviti citave naucne teze o ljubavi roditelja prema djeci."

[i]



CRGE I MRGE


U obdaništu je od vaspitačice dobio nadimak Cakan i nosio ga sve do četrnaeste kada se iz izbjeglištva u razred vratio Mrge. Kao da se nisu ni razdvjali, iznova su bili nerazdvojni. Nakon nekoliko mjeseci stari nadimak koji je nosio sasvim prirodno, kao osmjeh, izgubio se. Svi su ga počeli zvati Crge.
Mrge se baš i nije dopadao Crgetovoj nani.
- Neozbiljan je, nekako prost, inostranstvo kvari ljude, sublesasto se smije. Što ne nađe nekog ozbiljnog i pametnog nebi li i na tebe nešto dobro nakalemio? - gunđala je.
- Znam da to nije pravi razlog nego što me navukao na ribolov - prkosno je dobacio Crge..
- Pašče jedno, dobro me znaš. Ma šta vam rade jadne ribe da ih ubijate?
- Ne ubijamo ih, nano. To je sport.
- Koji sport? Ko da ja ne znam šta je sport. Lopta.
- Ne, ne, to nije ubijanje nego nadmudrivanje. Dajemo im šansu da odaberu hoće li zagristi ili ne.
- Ma nemoj. Mudro ti je to.
- A mudro je što se ti sladiš ribama iz ribnjaka.
- To je nešto drugo. Nisu žive.
- Žive su sve dok me ne pošalješ da ih kupim. Tada čiko zabaci onu mrežicu i gotovo. Nemaju ni izbora ni šanse.
- Ne pametuj mi, čuješ li.
Mrge je osjećao da ga nana baš ne voli i pokušavao joj se dodvoriti. Kad je jedne nedjelje došao po Crgeta, donio joj je tople čarape pletene od čiste vune.
- Da se ne prehladite, nano.
- Baš si našao kad da mi ovo doneseš. U sred ljeta. Nisam ti ja, dijete, još đuturum.
- Nisam ni mislio da ste stari. Vi ste meni ono baš kul.
- Šta?
- Mislim super.
- A šta ti je to?
- Ko bomba ste.
- Džukelo jedna, ja ti ko bomba. Sram da te bude. Znaš li ti koliko su belaja bombe donijele?
- Nisam mislio na pravu bombu. Znate da mi je tatu ubila. Mislio sam da se dobro držite.
- Ubila je i Crgetovog. Đe ti je obraz da meni govoriš da sam ko bomba?
- Nas dvojica smo ko braća rođena. Ako njega volim, normalno je da volim i vas.
Nani oči zasuzile.
- Samo se vi volite i pazite. Kako ti je mati?
- Mama je lošić.
- Šta?
- Mislim, ono nikad nije baš super,… mislim dobro. Pravi starčić.
- Opet ti budalesaš. Ni ja nisam starčić, a ti tako ružne riječi govoriš za svoju mamu.
- Samo sam se šalio.
- Kako god bila, samo nek je imaš. Crgetova se, otkad je u onoj Ameriki, skoro i ne javlja. Baško da je i nema.

Od toga dana nanin odnos prema Mrgetu se promijenio. Dočekivala ga je s osmjehom, kolačem, voćkom, mahala obojici dok su zamicali iza vrbika.

Jednog jutra poranili i nana i Crge. Nakon doručka nana je u ruksak spremala uštipke, sir, sokove, Crge pripremao štap i ostali pribor za pecanje. Oboje su završili posao, a Mrgeta nema pa nema. Onda je zazvonio telefon. Crge je gotovo potrčao, javio se, slušao pola minute pa tresnuo slušalicu i stisnutom šakom mahnuo uvis glasno kazavši:
- Šit!
- Šta ćeš šit? - upitala je nana.
- Vražiju mater, eto šta - ljutito je odgovorio.
- Pazi šta govoriš dok si u ovoj kući. A sad mi kaži šta ćeš šit?
- Ma, bona nano, mi tako kažemo, kako da ti objasnim, kad nešto pođe kako ne treba.
- A šta je to pošlo kako ne treba? Je li to bio Mrge?
- Nije. Njegova mama. Javila mi je da ne čekam Mrgeta. Njemu je došao Edžel.
Nana je samo nemoćno klonula sasvim problijedivši i boreći se za dah.
- Nano, koji je sad tebi vrag? Jesi li dobro?
- Ma đe ću, jadan ne bio, biti dobro? Sačuvaj nas dragi Bože zla časa. Siroto dijete. I to je tebi šit? Imaš li imalo duše?
- Ne kontam.
- Ne kontaš ti, Boga mi, ama baš ništa. Ako je tebi edžel samo šit, šta ja više imam pričati s tobom?
- Opet ne kontam.
- Znaš li ti uopšte šta je edžel? To ti je, dijete drago, smrtni čas. Makar znam da je smrt bliža od jake za vratom, ne mogu vjerovati da je bila tako blizu Mrgetu.
Crge je zagrcnuo od smijeha. Uhvatio se rukama za stomak, oči su mu zasuzile od silnog smijeha.
- E, nano moja, varaš se ovaj put. Edžel je Mrgetov rođak. Preziva se Edželović pa je dobio takav nadimak.
Nana ga je gledala pogledom u kome su se miješali ljutnja i radost.
- E, djeco, djeco, dok ja vas u pamet, vi ćete mene iz pameti.





RAJAN

Radovanu Marušiću


Život ga je mazio cijelo djetinjstvo, mladenaštvo, dobar dio mladosti. Onda, kao da se sve počelo rušiti. Mlada mu sestra umrije pri porođaju, otac ode na prečac, nedjelju dana iza kćeri. Sve se, kažu, svršava na broju tri, i sreće i nesreće. Mjesec dana iza toga, majka dobi moždani udar. U tom kolopletu događaja i unutarnjih previranja gotovo se izgubio.

Da može krenuti dalje, očekivati još sunčanih dana, ponadao se kad je majka otpuštena iz bolnice, neizliječena, ali dovoljno oporavljena da se može brinuti za sebe, najčešće i za njega. Samo više nije bila u stanju čuvati unučicu, jedino što joj preostade od kćeri nego se, ona samo zna kako, oprosti od nje i dade je na brigu i staranje drugoj baki.
DALJE...





PITANJE


Jedino je prva noc nakon operacije bila kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama, nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom neznanom zbivanju unutar njega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i kontura. Tom je doprinijelo vise faktora. Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno kisno martovsko vece, osjeca da je sam u kosmosu, sve one cijevi kojima je bio prikopcan na razlicite aparate, jednolicni otkucaji srca koji su dopirali s monitora.

Uza sve to, prozor sobe sto je gledao prema gradskom groblju na padini ponad bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom spavao njegov prije dvije godine istom rodjeni sin. U jednom casu u glavi se uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo snazan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomicno modro tjelasce koje je devet mjeseci cekao i zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i prazan pogled voljene zene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada... Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoce li i ovaj buduci lezati gore na padini? Pa glas, dubok, promukao, tih: Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje srce.
DALJE...





SAMOUBICA


- Doktore, opet je pokusao. Dosla sam ravno s posla. On ... on je bio sasvim pijan, gotovo prazna flasa viskija bila mu je pored glave s licem na stolu i pistoljem prislonjenim na sljepoocicu - izgovorila je u dahu i naprosto se skljokala na otoman. Suze su potekle, krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo lice.

Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje stisa, da bar prestane plakati.

- Draga moja, kao i svaki put ranije, zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta sam vam to pokusao objasniti? Da doista zeli pociniti samoubojstvo dosad je to mogao uraditi milion puta daleko od vasih, bilo cijih ociju.

- Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog svoje utucenosti i potpunog beznadja. Bezbroj puta je kazao kako je prokleto tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da treba petlja, tvrda petlja da se digne ruka na sebe... Svaki put ga, kaze, jedino pomisao na mene sprijeci, odustane u zadnji cas... Pomozite mu, molim vas, preklinjem vas.
DALJE...





Nas prvi susret. Bio je topao svibanjski dan. Grad opustio zbog granatiranja. Nisam se plasila, te sam se sa stafelajem i bojama uputila na brdo. Ostaci prastarih kamenih zidina cinili su ostar kut. Uza zid u hladu sam ostavila pribor za slikanje i legla. Toplina nakon predugih mjeseci hladnoce i vlage djelovala je iscjeljujuce. Pridigla sam se i sasvim razodjenula. Puhao je blag vjetric i na nago tijelo donosio latice behara. Zapitala sam se kad bih tako ostala dovoljno dugo bi li me sasvim prekrile. Kao lijes na odru. Nepomicnost me uvijek asocirala na smrt. Svjetlo i toplina ucinili su da zaboravim sve, cak i mjesto i vrijeme u kojem se nalazim. Lezala sam opruzena na suncu i gledala crtarije oblaka na nebu, mirna. Tjeskobu i groznicavost kao da sam negdje zaboravila. Cak i strah od smrti. Pamtim kako sam se osjecala sretnom sto mi se zivci ne namataju i ne odmataju nego mi daruju ovaj trenutak spokoja i zaborava. I bas u tome casu cula sam pjesmu. To nije bila pjesma nalik onima koje sam u zadnje vrijeme mogla cuti. Glasom punim samopouzdanja, kao da pjeva himnu zivotu, neko je pjevao: "Yesterday all my troubles seemed so far away..."
Ni prostor ni vjetar ni daleke detonacije nisu mogle umanjiti ljepotu tog glasa. Kako se priblizavao, melodija je poput bujice rasla i potapala prostor.
Pogledala sam prema stazici ispod brezuljka i vidjela kako se pojavljujete niotkud, kao da izranjate iz pjesme. Tijelo je bilo u skladu s glasom koji je tvorilo. Carolija je bila tu. Vidjela sam Vas, cula Vas, Vi niste bili svjesni moje prisutnosti. Onda je carolije nestalo. Ugledali ste me pa zastali oklijevajuci.
Moja sutnja i nepomicnost sjedinjeni s Vasim glasom i snaznim kretnjama tvorili su savrsen sklad. Kasnije ste mi kazali kako bi produzili koracati da sam bilo cime, rijecju ili pokretom narusila taj sklad, i kako ponekad sutnja kazuje jasnije od rijeci.
Napola sklopljenih trepavica gledala sam kako se penjete. Oci su Vam se punile nebom. U tom trenutku sam osjetila da se po prvi put oslobadjam muke sjecanja kao mucnog tereta i zivim samo u sadasnjosti trenutka.
Ne podizuci se, preko tijela sam prebacila bijelu kosulju. Ocekivala sam udvaranje ili neki nagao pokret koji bi odgovarao snazi Vasega tijela, ruku. Samo ste me gledali, ali na nacin kao da sam se rasclanila u sve zene ovog svijeta, i istovremeno, kao da su se sve u meni sjedinile. U ocima Vam nije bilo vatre, samo blagost prozracnog podneva. Pa ipak ste me gledali kao cistu esenciju zene, savrsenu, ne onakvu kakva sam doista bila, nego satkanu od zelja, Vasih i mojih. Dotakli ste mi samo jagodice prstiju i jednostavno konstatirali kako su mi ruke hladne.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Kada se uputite k nekom dalekom cilju, ne ocekujete da ce Vas do njega dovesti autoput. Na tom je putu i uspon zapravo pad. Od casa rodjenja mi padamo, padamo, polako, neosjetno kao ove pahulje sto zaogrcu crno mokro granje ruzno i nakaradno u svojoj nagosti. No njegova je ruznoca samo privremena. Naviklo je. S njom, skrivenom bijelim plastem, ceka da se iznova zazeleni, buja, behara, radja.

Covjek samo jednom cvjeta, samo jednom radja. Kad plodovi sazru, vise nece probeharati. Ostaju suhe gole grane bez nade da ce ikada ponovo ozelenjeti. Predstoji mu jos samo prah. Kamo srece da ni to ne ostane.

Stara jabuka pred mojom rodnom kucom upamtila je i ispratila moju nanu, majku, ispratit ce i mene. Iz godine u godinu obnavlja mladost, zrenje, radjanje, prividno mirovanje. Zivjet ce sve dok je ne posijece ljudska ruka ili se njene zile umore.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Da sreca ima cijenu, ja bih je, Aljosa, sad mogla kupiti. Cini mi se, kad bi to bilo moguce, prije bih kupila srecu za Vas. Neusporedivo ste vredniji, a niste sretni. Vi se nadate kako cete to biti kad dodjem, da cete istom tada poceti istinski zivjeti jer cu svojom prisutnoscu otjerati ruzne uspomene promasenog braka. Opet cu Vam proturjeciti. Vasa bivsa zena Vam izvjesno nije odgovarala, intelektualno, emotivno ili nekim drugim svojim profilom, ali brak u kojem su rodjena dva lijepa, zdrava sina, ja ne mogu nazvati promasajem. Ona Vam je dala ono sto ja nikad ne bih mogla.

U Vasim i mojim godinama ni Vi ne racunate s nasom djecom tako da taj razlog odbijanja Vase ponude pada u vodu. Pa ipak, s golemom tugom to kazem, necu doci. Nije to odluka donesena ovog trenutka, znala sam to od dana kad ste mi donijeli zarucnicki prsten. Odbila sam ga primiti ne zeleci Vas povrijediti. Uspjela sam Vas umiriti, cak oraspoloziti. Sjecam se kako sam Vam kazala da su najljepsi i najcvrsci prsten Vase ruke oko mojih ramena. Oni hladni obruci oko prsta, bez obzira na vrstu i vrijednost materijala od kojeg su napravljeni, najcesce predstavljaju samo simbol. Ne trebaju mi simboli, zelim zivi prsten oko sebe.

Da Vas nisam nasla, bila bih apsolutno sigurna da sreca i ne postoji. Ni radost, nijedna ljepota. Sad znam da je moguca, ali cijene nema, nijedna istinska vrijednost je nema. Ako sastruzem ono opipljivo, dostupno svacijem pogledu, ako pogledam u dubinu, ostaje samo praznina. Zapravo sam siromasnija nego dok sam zivjela u kucici mog rodnog sela. Kucici koje vise nema. Sela kojeg vise nema. Mozda je najbolje nista ne imati, ne zeljeti, ne voljeti. Jedino tada nemas sto izgubiti. Sve materijalno je podlozno propadanju, razaranju. Da je materijalno blagostanje preduvjet za srecu, tko zna gdje bih nocas bila. Ovdje bi zivjela djevojcica koja ce uvijek imati petnaest godina, kci nastavnice glazbenog, unuka begovice.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Sinoc sam snivala cudan san. Na obali mora je kapelica. Ulazim u nju kako bih pronasla izgubljene kljuceve. U procelju je kipic Djevice Marije. Lice joj povremeno obasja drhtava svjetlost upaljene svijece. Uza zid, desno, mnogo kisobrana. Raznobojni su. Neki su novi, neki polomljenih zica. Ima ih suhih i onih niz cije nepromocivo platno curi voda. Minijaturni potocici koji se formiraju s metalnih siljaka sami sebi odredjuju put. Bacam pogled oko sebe i na podu, s lijeve strane, vidim svoje kljuceve. Tu zavrsava prvi dio sna. Odmah zatim, kako se to samo u snu moze, prelazim u drugi dio.
U mracnom sam tunelu. Iznad mene lucni betonski svod, pod nogama tvrda neravna zemlja. Kleknem na koljena i u mraku pipam po zemlji. Prsti nailaze na humak. U tom casu shvacam kako zapravo trazim mjesto za sebe. Pipam dalje. Humak do humka. U jednom casu ruka mi se zaplice u dugu gustu, kudravu, suhu kosu koja viri iz zemlje. Zanimljivo je kako pritom nisam osjecala strah, cak ni nelagodu.
Slijedi treci dio. Pod zemljom sam, u nekom zamrsenom labirintu. Oko puta koji kroz njega vodi, u mokroj ilovaci su usjeci u nekoliko nivoa. Idem naprijed. Na jednom raskrizju vidim grupu zena. Gledaju me zlurado, mracno, gotovo s mrznjom. Neodlucno zastajem. Iz grupe se izdvaja niska debeljuskasta zena kratke masne kose i kaze mi kako sam medju njima nepozeljna, da idem dalje. Nastavljam put zamrsenim mracnim hodnicima pitajuci se zbog cega sam nepozeljna. Odjednom mi bljesne u glavi: pa one su cijele, a ja sam u komadima!
Nakon toga sam se probudila.
(NEVJESTINSKI PONOR)





Odakle poceti? Ovo ne pisem Vama, Aljosa. Ne pisem nikome. Mozda zapis nekad netko nadje, mozda u nekom njegovom odlomku pronadje djelic sebe. Nije vazno. Zar putnik, kada u vjecno more s broda baca bocu s porukom, razbija glavu mislju hoce li je netko naci, citati, razumjeti? Mozda mu i padne na um, ali tek usput, ne pridajuci tom cinu posebno znacenje, ne udubljujuci se, ne smatrajuci to odvise bitnim. Nije ni pisao da bi je netko citao. Mislim da je, kao i ja nocas, zapisuje i baca sebe radi, zadovoljavajuci time neku unutarnju potrebu koju ni sam sebi ne umije protumaciti.

Konfuzna sam, tesko odrzavam koncentraciju. Plakala bih, no nema tih suza koje mogu pomoci, odagnati misli crnje od ove tame pod prozorom, sto me kidaju do neizdrzivog bola. Ima toliko toga sto bih zeljela izbrisati kao sto sada rukavom brisem zamagljeno prozorsko staklo, ali se izbrisati ne da. Nije dusa nesto tako cvrsto, ravno i prozirno kao staklo.

Da podjem od izvorista. Od majke?
Majku bih mogla usporediti s brodom u cijoj nutrini zasticeni plovimo jedini apsolutno bezbrizan dio puta. Otud valjda otpor, plac, opiranje kod izlaska iz sigurnosti i toplote na nesigurnost i vjetrove pucine. Govorim uopceno, ne osobno, jer to kod mene nije bio slucaj. Mora da se meni taj period cinio predugim i ne narocito lijepim jer sam s jedva sedam mjeseci, bez placa i opiranja pozurila napolje. Zapoceti zivot, tezak, bremenit, sa samo dva kilograma tezine, nije bas zavidno. Takav ostati u njemu nije lako, pogotovo ne u uvjetima u kojima sam ja rodjena. Da nisam bila prvo dijete, da me majka tada manje voljela, da je bila manje brizna, vise sebicna, ne vjerujem da bih odmakla daleko. No, zahvaljujuci majci i blago ugrijanoj rerni peci na drva u kojoj sam provela gotovo dva mjeseca, prezivjeh i postadoh to sto jesam.

Prema onome sto je slijedilo slutim kako me je majka voljela ljubavlju kojom majka voli dijete sve do onog doba dok nije rodila brata. Dosao je pet godina poslije mene s punih devet mjeseci, dvostruko tezi, vjerojatno uz snazan, zdrav plac. Tesko mi je povjerovati da je ikad ijedna majka toliko voljela dijete kao sto je moja voljela svoga sina. Vjerovala je kako ce joj smisao zivota biti njegova sreca. S kakvim li je uzasom primila saznanje da mu je s rodjenjem posijala sjeme bolesti od koje sama nije bolovala, i tako postala jednako zasluzna za njegovu smrt, koliko i za rodjenje? Kakvo nasljedje!? Hemofilija, bolest princeva, bila je zapisana u genima mlade siromasne seljanke. Nasljedje zavijestano bratu od kojeg sam bila razbastinjena zakonima prirode, imat ce temeljnu ulogu u formiranju moje licnosti. Njega je stajalo zivota prije nego ga je mogao zavijestati svojim potomcima, prepustajuci tako meni mogucnost da to obiteljsko "blago" predam sljedecoj generaciji.

Nevjerojatni su putovi i cudi sudbine. Da se nije rodio moj brat, a ako se vec rodio, da nije bilo njegove bolesti ili da je majcina ljubav izmedju nas dvoje bila ravnopravno raspodijeljena, tko zna, mozda bi sve bilo drugacije. A mozda i ne bi. Najlakse se prihvaca opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo zelimo.
(NEVJESTINSKI PONOR)





[/i]

Rođena je 8. februara 1939. u Podhumu kod Livna. Objavila je knjige poezije: Intonacije, Noć i ćilibar, Kapi i mahovina, Drhtaj vučice, Raspeće, Pjesme (izbor, 1988.), Dok jesam ciganka, Ne predajem se, Grad Hrabrost, Knjiga vremena; dva romana Larva (1974.) i Krug (1983.), te novelu Sarajevska ljubavna priča. Zastupljena je u lektiri osnovnih škola. Za djecu je objavila: Kraljica iz dvorišta (priče), Tačkasti padobran (priče), Pjesmice - ljestvice (pjesme), Voz do neba (pjesme). Pet priča snimljeno je i emitovano na FTV u okviru Dječijeg programa. Na radiju su joj izvedene tri radio-drame: Ljubavna priča, Gniježđenje, Malo zvono. Zastupljena je u više antologija, panorama, izbora bh. književnosti, kao i ex Jugoslavije. Prevođena je na: engleski, francuski, poljski, njemački, turski, albanski, španski, holandski, slovenski, makedonski… Bisera Alikadić je prva Bošnjakinja koja je objavila roman (za odrasle). Oba njena romana su adaptirana za radio. Dobitnica je Skenderove nagrade za najbolja književna ostvarenja u 2003. godini. Pjesme, Larva i Ludi kamen nagrađeni su Skenderovom nagradom.




[i]
OVA NAGRADA ME ODUŠEVLJAVA JER JE VEZANA ZA IME VELIKOG PISCA

"Roman je nešto kao njiva, na njemu se mora raditi"



Šta za Vas ona znači?

Pa to mi govorite dok gledate u plaketu koju sam dobila. Naravno, dobila sam i nagradu. Plaketu volim zato što je na njoj Skenderovo ime. Uopšte, ova nagrada me oduševljava jer je vezana za ime tako velikog pisca, pisca čije se riječi, kad ih čitate, mrve kao živa zemlja, zemlja sa zlatnim prahom. Ova nagrada za mene znači smirenje. U prvom momentu sam bila uzbuđena, nisam mogla vjerovati, a onda je nastalo jedno smirenje. Ustvari, oslanjam se na to veliko ime, jer sjećam se nekih imena pisaca koji su ranije dobili Skenderovu nagradu: Ćopić, Kiš, Sidran...

Pisati za djecu i pisati za odrasle?

Pisati je uvijek ozbiljan posao. Pogotovo ako hoćemo biti pisac koji će biti čitan i prihvaćen među ljudima. Prvo sam pisala za odrasle i tek u zrelim danima počela sam pisati za djecu. Jednostavno sam u sebi prizvala dijete koje nikada nije isčililo iz mene. Gledala sam kako moje sestrične doživljavaju to moje pričanje i moje pjesme i tako nastojala biti prikladna i sebi i ovoj novoj generaciji djece. U sebi sam pomalo osluškivala priču moje majke, koja nikada ništa nije zapisala ali je znala nevjerovatno razgovarati sa djecom.

Romani Larvai Krug davno su napisani. Niste se upustili u pisanje novog romana ili...?

Možda sam se ja i upuštala u pisanje novog romana. U mojim spisima sigurno bi se našlo početaka tih romana. Roman je nešto kao njiva, na njemu se mora raditi. A ko sad u BiH radi njive? Čak ni zemljoradnici. Možda me je rat omeo da napišem još jedan roman koji bi bio nastavak, Larvei Kruga. U svojim ratnim pjesmama čak nisam bila u stanju koristiti interpunkciju. Te jezive trenutke u pjesmama sam mogla podvući jedino velikim slovom.

Pišete poeziju i prozu. Da li vas privlači i neki drugi žanr?

Pa, voljela bih napisati dramu. No, moj davnašnji san bio je da napišem libreto o Aleksandrijskoj biblioteci. Sada, kada je moja Aleksandrija izgorjela, voljela bih napisati libreto za operu o Vijećnici. Osim toga čini mi se da bi se iz Larvemogao napisati sjajan baletni libreto. [/i]





KNJIGA VREMENA ILI POEZIJA IZ NE-VREMENA

Bisera Alikadić: Knjiga vremena, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1999.


Bisera Alikadić (1939.), ponajznačajnija od naših pjesnikinja, iz praktički tek minulog rata izišla je s poezijom koja je do kraja potvrdila zrelost njezinog pjesničkog govora, do sada uglavnom pojednostavljeno odčitavanog kao erotskog, erotomanskog. Počast tijelu koje nosi sve vrijednosti egzistencije, koje je posuda za duhovne vrijednosti, najednom se, ratom, pretvorila u počast krhkosti življenja. Sudar tjelesnog sa svim onim što tako kataklizmički s vremena na vrijeme pohodi povijest je fizički okvir Knjige vremena. Njezina duboka pozadina, kodirana potka toj knjizi je rat protiv jednog svijeta, jedne civilizacije, jedne kulture, oličen u sudaru krhkog pjesničkog subjekta sa svakodnevicom. To jest pjesnička knjiga o jednom vremenu o kojemu su već napisane brojne pjesničke knjige, i to zapažene poezije. Posebno, pak, o mitskom mjestu tog vremena, Sarajevu, koje je živjelo sad već mitsku opsadu najdulju od Troje naovamo.

Nimalo slučajno knjigu, opsežan pjesnički rukopis, otvara ciklus "Majke" kojim pjesnikinja opet otvara pitanje Žene: žene-majke u ratu, žene koja daje život i ispraća život u predjele, koji, koliko god bili daleki i nerazumljivi (u vremenu nerazuma, pogotovu), ipak su joj, bitno biologistički određenoj, bliži u njihovoj prirodnosti od onih koje bi razumijevala muška misao, muška logika, pa i muški pjesnički rukopis. Te majke, Alikadićeva prepoznaje kroz svoju majku koja je zaštitni znak ove knjige i onaj čitljivi i onaj nečitljivi, i onaj eksplicitni i onaj, za nas koji znademo barem dio pjesnikinjine (i ratne) sudbine, podrazumijevajući, dakle implicitni, tako snažno izražen u jednoj također ratnoj pjesmi koje nema u ovoj knjizi. Refleks ovoga rata nije, u slučaju majke, moguće odvojiti od "onoga" rata. A majke, pak, nije moguće odvojiti od uloge koju im inače ratovi namjenjuju - ulogu sahranjivanja vlastite djece. No, tu je i majka koja gine i ostavlja djecu iza sebe. Sve je to tek uvod za poetsko viđenje vlastite majke i njezine sudbine koja živi svoj "treći rat". Nekoć je i sama sahranjivala, a sad je djetinje nemoćna kao "tužna, prastara mati" kojoj je pjesnikinja, sad, u ovom ratu, po skrbi koju za nju pokazuje, ne više i ne samo brižna kćer, nego i neka vrst duhovne i fizičke majke. Obrat dostojan tragike u kojoj smo, kako to kaže i jedan ciklus pjesama, bili osuđenici na rok 1992.-1995.

Rat je u tom ciklusu najizravniji "glavni junak", bučan koliko i tresak svake granate, prijeteći poput učestale neizbježnosti smrti i nadom varljivijom od sreće koju donosi karta:

Bacila je kartu sebi

Da li će ostati živa.

Teška joj je karta pala.

Svi aspekti ratne stvarnosti poredani su u kroki zapisima što na način Bisere Alikadić postaju snažna lirska mjesta sagađena nerijetko i na dosjetkama, ali uvijek točno i precizno imenovana slikom koja se pamti. Poznatu sarajevsku nestašicu vode i s njom skopčane sve poteškoće, u svoj lirski dnevnik "osuđenika" Bisera će Alikadić zapisati kao "Kornjača budi. / Preživi sušu." Tu su i limenke humanitarne pomoći, i kamere koje snimaju naše stradanje, i naš otpor, i naša glad, i naš život u mraku i "svijeća paganka", ali iznad svega i ispred svega tu je snažan pjesnički glas koji svakodnevnicu pretvara u pjesničku knjigu jednog vrmena u kojem su se sanjali drukčiji snovi zloj sudbi unatoč. I baš po tome, po specifičnim snovima, mi ovu knjigu prepoznajemo kao eminentno sarajevsku, kao knjigu koja nije "prostorno univerzalna" poput pjesničkih knjiga "o ratu" npr. jednoga Stojića ili Ladina, K. Mahmutefendića ili Mehmedinovića, da spomenemo samo neka imena pjesnika koji su pjevali u ovom ratu i o njemu. Da je tomu tako pokazuje i pjesma "Delikatna smrt" koju kao "prilog konkretnoj poeziji" razumije samo onaj tko je rat proveo u Sarajevu, pa i tu tek oni s dobrim pamćenjem ili darom za prepoznavanje sitnica, raritetnoga ili - delikatnoga.

Pozicija pisca u ovom ratu, pozicija pjesnika, je pozicija Šeherzade, pozicija već viđenog modela preživljavanja, bilo stvarnog, fizičkog, bilo mentalnog; pozicija, budimo još bliži u određenju, Aske iz Andrićeva djela i otuda pjevati značilo je produžavati nadu i svoj život u njoj. Danas je to vidljivije nego u ratu, ali pjesnikinja točno bilježi: "Grad je prepun Šeherzada."

Priča se priča,

Veze se san

Da bi se preživio

Da bi se nadživio

Srednji vijek

Opsjednutost đavolom.

Opsjednutost đavolom

Onih koji opsjedaju.

Evo, u ovih nekoliko stihova je praktički "ispričana" povijest jedne opsade: ona je srednjevjekovna, mitska, u njoj je mjesta za lijepo na Šeherzadin način, poezijom protiv neumita, a taj neumit je opsjednost i opsjednutost đavolom onih koji Grad opsjedaju. Mračna slika opće smrti nastavit će se i dalje na najbanalnijem primjeru nestašice vode koja znači smrt po principu: "voda u cijevima izumrla je/ kao u crijevima mumificiranog". Poslije ovakve slike, poslije ovako nemilosrdnog svjedočenja, sve ostalo je suvišno. Pjesnikinjina imaginacija zapanjujuće strasno i nemilosrdno imenuje stvari koje određuju jedno vrijeme i pjesničkog subjekta u njemu.

Kad jedna knjiga donese toliko pjesama, više od stotinu, i kad su one (te pjesme) knjiga, onda "projekt" neminovno jest cjelina po obuhvatu, a ovdje, svakako, i po pjesničkoj realizaciji. Ovo govorimo jer tragičnost pozicije je egzistencijalne prirode. U Sarajevu se živjela antička drama po već manje-više poznatoj matrici koju je sarajevsko iskustvo mnogovrsno dopunilo, da ne kažemo obogatilo, jer je valjda neukusno upotrijebiti riječ obogatiti uz umnožavanje varijanti i oblika zla. Kod Biesre Alikadić naći ćemo i pjesmama koje bi se u "normalnim vremenima" pribrojale socijalnim, koliko god im je rat ipak primarno određenje. Spomenimo ovdje samo pjesmu "Umirovljenici". S druge, pak, strane pjesma "Plinski skerco" je iznenađujuća, pa ipak na Alikadićkin način, i paradoksalna, humoristična, tragikomična, tako nemilosrdno ratna, sarajevska, a tako, opet, i socijalna po strukturi onih kojima se ta "milost" događala.

Mirnije tonove nudi nam nastavak knjige "Život svagdašnji", jer su izvanjske okolnosti manje dramatične, ali su posljedice otprilike ovakve:

Duša se zaljuljala.

Nije pala, nije se srušila,

Ali više nije kao što je bila

Naknadna pjesnička domišljanja, bilježenje je ranije propuštenog kad se u jednom danu ponekad znala odživjeti cijela jedna ljudska vječnost. Tonovi su smireniji, oskudniji za raskošni Biserin temperament, ali bogatiji za iskustvo prošlog i patinu odživljenog. Odjednom je tu mjesta i za Biblioteku, Borgesa, Andersena, iskustvo koje je bibliotekarica u njoj posudila piscu i topos zvani Borges prava je referentna točka svijeta kojemu se Sarajevo s požarom Biblioteke pridružilo.

Poslije ovog rata, poslije onoga što je učinilo da duša više nije "kao što je bila" valjda je nemoguće očekivati pjesnički polet kakav znademo iz ranijih pjesničkih knjiga Bisere Alikadić. I kad više u njezinoj poeziji ne bude rata, dakle izravnih refernci na rat, ostat će slike kakve susrećemo u pjesmi "Grnčarica" ili "Bijeli konj". Spoznaja sebe promijenjene je spoznaja u koju, dakako, treba ukalkulirati i naraslost iskustva i okolnosti u kojima se to iskustvo skupljalo, ali novost je u pjevanju Bisere Alikadić promišljanje sebe na način pjesme "Ruku opuštenih" gdje se tijelo pomireno s vlastitim stanjem imenovanim slikom u naslovu, javno obrušilo i na "duh malaksali" i na dušu koja se promijenila, pa porađa sumnju, porađa propitivanje smisla i tako negdašnju energiju tijela i života smiruje. Na istom je fonu, mada drukčije postavljena, i pjesma "Leptir" koja taj ton koji mi ovdje odčitavamo, ton iskustva i naknadnog spoznavanja i žala odčitavamo u posljednjem stihu "Valjaće ti za kasnije".

Knjiga vremena je svakako testamentarna knjiga Bisere Alikadić. Naravno, ne mislimo da poslije ovoga nema ništa, ne daj Bože, nego da je u njoj sublimirala svoje pjesničko i ljudsko iskustvo nakon onoga što smo i ona i mi i ovaj grad doživjeli u posljednjem desetljeću stoljeća koje se, eto, još malo dvadesetim zove. I u vrijeme dok su jedni živjeli postmodernu, pa ma što to značilo, mi ovdje, zajedno s našom pjesnikinjom odživjeli smo predhistoriju Europe, zapravo njezinu srednjevjekovnu opsađenost zbog koje je ona kriva i zaslužna. Kriva zbog zla, zaslužna što je to zlo za pjesnika porodilo dobro za literaturu. Bisera Alikadić je od onih koji su to znalački iskoristili. I otuda je ova knjiga testamentarna i ovom stoljeću i ovom tisućljeću.

Željko Ivanković

[i]
PREPOZNAVANJE EROSA


Miriše ljeto asfaltom,
Travama, žbunjem,
Preostalim drvećem.
Tjeme mi puca.
Sva bih da sam
Biljka pamuka
Pa da mi čahura,
Upravo sad prska.
Da se otvaram
Božijoj ljepoti ljeta.
Jedan leptir
Na me da slijeta...
Jedan leptir –
San mladića.





VRT NASLADA


Moje mi tijelo sve smješnije biva,
Da nije tako nesnosno bi bilo,
Stisnucu grudi što brže srcu,
Toj staroj budilici, neka joj bude toplo,
Preko trokuta još uvijek skladno krojenog
Pustit ću crni veo.
Trista Cigana nek zapjeva: Bila jednom...
U stražnjici, kao na Bošovoj slici,
Trebalo bi da stoji cvijeće.
Svi smo mi saksije, komadi zemlje.
Vrt naslada.
Izmiče tijelo, ja mu se smijem.
Želje su nebo neuvatljivo, plavo.
Ne zavidim nikome.
Slikare stari, zdravo.





KAD DJEVOJKA TRCI


Laju dojke
Kao dva psa.
Dva hrta
Vjetru okrenuta.
Nevidljiv trag,
Mračnu zvjerku,
Dahtav par tragača
Njuhom će
Da nadjača.





STRAH


Ne bojim se lopova u mraku
Već druga koji mi se iza leđa ruga
Ne bojim se siledzija ni razbojnika
Nego brata sto me nijednom muskarcu
Ne bi dao
Ne bojim se svijeta
Nego oca
Nije me strah
Sto ce mi zlo na nanijeti
Neko nepoznat
Nego majka
Dok mi sva predana
Cilim srece tka
Na kraju
Ja se ne bojim ni svijeta ni Boga
Ja se bojim bliznjeg svoga





NEKE GODINE


Sve manje imas snage i volje
Da nosis se sa zivima.
Neka im bude. Povlacis se.
I danju, I noci u mislima.
Neka im bude.
Onda na tvome jastuku
Sakupljaju se mrtvi. Sve vise.
Oni su ugljevlje nepogaseno.
Zeravice u tvom budnom duhu.
Vani, uz prozor, i daleko,
Jos dalje od zamisli,
U bijelu cebad zima zavija zemlju.
Drage grobove, prohujale svetove.
Jastuce, nocni druze, hadski splavu,
Kuda to vuces moju glavu?





MIRJANA


Mirjana
Strahoto istovjetnosti
Potoce mali
Od mene razdijeljen
Planinom muskog tijela
Ljepoto
Dusa mi sva plazi uz tebe
I kada mi se ucini
Da smo se tijelom
Jedna druge takle
Sva raspeta tonem u ocaju
Jer i kada bih smjela
Kako bi nam bilo
Mirjana





MOLITVA


Da mi je muskarca
Kao crnog hljeba
Jecmenog,
Mirisnog,
Domaceg,
Zdravih zubi.
Da mi je muskarca
Kao crnog hljeba
Jecmenog
A toplog.
Svaka je ljubav
Sjecanje
Na djetinjstvo.
Da mi je muskarca
Kao crnog hljeba
Jecmenog.





POBOZNA PJESMA


Postoji šuma
Ako joj ni jednu riječ ne dodamo
Ona je pjesma

Rijeka šumi i prolazi
Ako joj ni jednu riječ ne dodamo
Ona je pjesma

Postoji mladić vitak kao raspelo
Poljubi li me
Čuće se pjesma hiljadu anđela
I vesela zvonca janjaca bijelih

Postoji mladić vitak kao raspelo
Takne li me
Povjerovat ću da postoji
Božja ruka





LEZBIJO


Samo si ti uvijek spremna
Da primiš moju nesnosnu misao.
Da shvatiš moju suzu,
Moju suludu ljubav,
Nedovršen san
I odazoveš mi se bliskom riječju.
Ljubavnice moja.
Lezbijo…
Bijela tišino,
Svoje nagone spuštam u te,
A ti mi otvaraš oči,
U neznana srca produšuješ pute.
Hartijo, ljubavi,
Zaštitnički, ženski skute!
Mi smo jedno
I i kada se ljubavi diže val,
I kad se burno ruši,
I kad sve stvari oko nas
Bezdušno šute.
Hatrijo, ljubavi!

[/i]

Akademik, pjesnik, prozaik, filmski scenarist rodjen je 02. aprila 1944. godine u Sarajevu. Osnovnu skolu, gimnaziju i
Filozofski fakultet pohadjao u Sarajevu. Uredjivao omladinske listove i casopise, predavacke tribine, itd. Do aprila 1992, kad je pocela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeci dramaturg.” U knjizevnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih knjizevnika koju cesto nazivaju
”sezdeset-osmaskom”. Vazniji pjesnicki naslovi: ”Sahbaza” (Sarajevo, 1970), ”Kost i meso” (1976), ”Sarajevska zbirka”,
(Sarajevo, 1979) ”Bolest od duse” (Niksic, 1988) ”Sarajevski tabut” (Sarajevo, 1993). Za svoje pjesnicke knjige nagradjivan
najznacajnijim knjizevnim i drustvenim priznanjima (Sestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godisnja nagrada Udruzenja knjizevnika BiH, Godisnja nagrada Izdavackog preduzeca ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagradjena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemacki, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezicno, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od najznacajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjecas li se Doli Bel”, ”Otac na sluzbenom putu”, reditelja E. Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovica, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Clan Akademije nauka i umjetnosti BiH. Majstorski kandidat u sahu. Zivi u Sarajevu.





Bibliografija


1. Šahbaza. Knjizevna grupa "Kalibar". Sarajevo, 1970.
2. Potukac. Centar za društvenu djelatnost omladine. Zagreb, 1971.
3. Kost i meso. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
4. Sarajevska zbirka. Svjetlost. Sarajevo, 1979.
5. Sjecaš li se Doli Bel. Svjetlost. Sarajevo, 1982.
6. Prepoznavanje prirode i društva. Svjetlost. Sarajevo, 1982.
7. Poezija/Sjecaš li se Doli Bel. Savremena knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knj. 37. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
8. Sarajevska zbirka i nove pjesme. (1980 - 1987). Svjetlost. Sarajevo, 1987.
9. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
10. Bolest od duše. Univerzitetska rijec. Nikšic, 1988; - 2. izd. 1989.
11. Otac na sluzbenom putu (i drugi scenariji). Yu-film. SKC. Beograd, 1991.
12. Planeta Sarajevo. BiH savez i Merhamet u Svedskoj. Stockholm, 1995.





[i]Uz Skendera Kulenovića i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je možda i najznačajnija pojava u poslijeratnoj bošnjačkoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnički svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao mistično-ezoterijski smisao pjevanja svodeći sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, međutim, svaki put kao"čas čuda", neočekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje i poetička uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakterističan, preobražaj mimetičkog stava ("Pjesma mora biti tačna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivošću životne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punoćom govora. Upravo, Sidranova pjesma se događa kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svedenim računima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") i poetičkih načela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji života i mistifikaciji pjesme, jer se i život i riječ "otimlju" obrascima racionalnog promišljanja. Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju čulni misterij i ezoterijski odjek duše.

I onda kada pjeva "svoj slučaj" i kada se poput Maka Dizdara, okreće povijesnoj sudbini svoga zavičaja, Abdulah Sidran ispisuje koliko tragičnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreća se ziba posvuda", toliko i onu ponornu žudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o čemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kao autentičnim vidom događanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešović "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraća Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlače Drugog... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova riječ, stalna je figura ove poezije."
(BOŠNJAČKA POEZIJA XX VIJEKA, Enes Duraković )





Intervju sa Abdulahom Sidranom


Postavio je sebi davno, daleke 1976. godine, ovo pitanje Abdulah Sidran, u zbirci poezije “Kost i meso”, teško vjerujući da će tridesetak godina kasnije, donekle, dobiti odgovor. Koliko je moguće prozrijeti pješničku dušu? Koliko stihova i proznih ostvarenja je potrebno da se upozna Abdulah Sidran? I pored svih zbirki poezije, proze, scenarija po kojima su snimljeni antologijski bh filmovi, drama, putopisa i ostalih publicističkih uradaka, teško je “skontati” šta “konta” Sidran, ispod mrkih vjeđa, dok, zamišljeno trlja sijedu bradu. Hoćete li išta, išta uistinu znati?, vječno je pitanje umjetnika. Sidran je odavno dobio odgovor na ovo pitanje. Već dugo na ovim prostorima Sidran se smatra jednim od najznačajnijih savremenih bh književnika. Potvrda tome su i Izabrana djela Abdulaha Sidrana objavljena u Izdavačkoj kući “Bosnia ARS” iz Tuzle, u kojima su obuhvaćene pjesme, proza, filmski scenariji, drame, putopisi i publicistika ovog autora.
Ljubitelji Sidravnog knjiženog djela iz Bugojna i susjednih gradova imali su priliku upoznati se sa Sidranom i njegovom poezijom na promociji pomenutog izdavačkog poduhvata, u okviru kulturnih dešavanja u “Danima Ajvatovice 2004.”. U Kulturnom centru Princeze Dževhere u Bugojnu o Sidranu su govorili književnici Hadžem Hajdarević i Husein Hasković, te direktor Izdavačke kuće “Bosnia ARS” Rifat Hasković, koji je istakao da je ovaj projekat pripreman preko dvije godine, te da je bio zahtjevan posao od 3000 stranica Sidranovih djela odabrati 1300 stranica koje su ukoričene u pet knjiga.
- Izabrana djela, objavljena u izdanju “Bosnia ARS”, ustvari su poklon izdavača Vama i čitaocima povodom Vašeg šezdesetog rođendana. Šezdeset godina života i tridesetpet godina književnog rada. Da li je ovaj izdavački poduhvat učien u pravo vrijeme?
- Pa, ona se zovu izabrana, a kad bi se malo strožije govorilo, moglo bi se reći i sabrana. Vjerovovatno bi bilo zagubljeno nešto dobre poezije, ili one osrednje poezije bez koje opet nemamo uvid u cio lik pjesnički. Međutim, sigurno je da nisam onaj koji ganja datume. Meni se to i ne sviđa, kad neko kaže “evo sad slavim četrdeset godina književnog rada”. A gdje mu je počelo brojanje? Neko broji od prve objavljene knjige, neko od prvog objavljenog teksta u štampi, u književnim časopisima. Ja to ne marim i ne osvrćem se ni na rođendanski, to šezdeset godina. Tek će mi bit’, još nemam šezdeset godina, imaću, ako Bog da, potkraj godine. Nisu mi važni ti datumi, mnogo važnije je utrefiti stih kojeg razumije normalan čovjek i u kome ima neka poruka.
-Promocija Sidranovih izabranih djela upriličena je u okviru vjerske i kulturne manifestacije “Dani Ajvatovice”. Koliko Vas inspiriše Ajvatovica i može li se očekivati u doglednom vremenu da legendu o Ajvaz-dedi čitamo u vidu scenarija ili proznog djela?
-Pa, to je neizmjerno bogat, dubok, jak književni i filozofski motiv, da bi, sigurno, valjalo dobro vrijeme uložiti u to. Dakle, ne kažem potrošiti vrijeme, jer ne bi bilo potrošeno, bilo bi bogato nagrađeno. Blago onome ko to uspije. Ja zasada nisam u svojim papirima projektovao tako nešto. Ali nisam mogao odoljeti, da ne pročitam o Ajvaz-dedi. Što god sam gdje nailazio o Ajvaz-dedi, i o tome čudu lijepom, pročitao sam, ponešto izrezivao. Ako bi mi se dogodilo da u jednoj samoći obiđem, mimo onoga kada je tu pedeset hiljada divnih naših ljudi, na način onoga pustinjskog derviša, kad bi mi se dogodilo da odboravim, nadam se da bi mi Bog dodijelio snagu. Ja to vidim kao jednu čudnu poeziju, poemu, šta bih volio o Ajvatovici napisat’. Zasada mi nije naišlo, pa, ako Bog da, biće. O inspiraciji govorite kao o Božijem daru. Kroz Vašu poeziju, od zbirki “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolesti duše” i “Sarajevski tabut” nazire se i kao tanka nit se provlači ono duhovno, kosmičko. Prisutno je saznanje o postojanju Boga i Božije odredbe, a ne slučajnosti u Vašim pjesmama. Uvijek me je zanimao nastanak Vaše pjesme “Mora”. Napisali ste je 1985. godine, a ona Vam se sedam-osam godina dogodila.
Da, stranci koji su tu pjesmu čuli kasnije nisu vjerovali da je napisana osamdeset pete godine. A napisana je tako što sam je sanjao na makedonskom jeziku, kojeg ne znam. Pa sam štuc-muc u telefon pripovijedao o tome, sutradan, poslije tog sna, svojoj kolegici pjesnikinji Radmili Trifunovskoj u Skoplju. Šta da radim Radmila? Upamtio sam kukjam, majkata, peem, i tako. Ona kaže “Zapiši: Avdo na bilo kakav način!”. Onda sam na sreću imao njen prijevod iz jednog talijanskog časopisa iz osamdeset osme. Dakle, četiri godine nakon što je nastala, a četiri godine prije agresije devedesetdruge, kada se sav njen sadržaj nama, zapravo, dogodio. To je ono što se zna i vjeruje da je poezija jedan od “najrječitijih” dokaza o Božijem postojanju. Malo je takvih dokaza tako snažnih ostalo. To je muzika, to je poezija. Ostalo sve može i mašina proizvesti, čini mi se.
Svaka ljudska darovitost je po Bogu data. Ima jedna priča koja je nastala u našem narodu nekad, negdje i ja sam je dobro upamtio, ali je opširna da je pripovijedam. Uglavnom, radi se o tome da je bio dobar šegrt kod dobrog majstora, koji pravi ćupove. I sad, svemu ga je naučio majstor. I ćup kojeg uradi šegrt i ćup kojeg uradi majstor, okom se ne mogu razlikovati. Međutim, kad majstor baci svoj ćup, ćup odjekne, pusti neki lijepi zvuk i ostane čitav. A kad šegrt baci svoj ćup, razbije se u sto komada. Ponove oni metodu, urade isto. Majstor ga pita je l’ uradio ovo, je l’ ono. Šegrt kaže da je sve isto uradio. “Pa, dobro, jesi li na kraju hukn’o?” pita ga majstor. “Jesam”, kaže šegrt i pita u čemu je problem. Majstor kaže: “Ne valja ti hakk!” Na taj način je ljudska darovitost, zbilja, nešto što nije lahko objasniti, bez ideje o kosmičkim silama, Božijim.
(PREPOROD)

[/i]

[i]




BOSNA


…Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – vec raširenim ne-poznavanjem mržnje. Pojednostavljeno receno, kljuc ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra.
Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Cinjenica je da zlo ne zasljepljuje samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrace. Opažanje opasnosti ne povecava se vec se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika vecina, govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo se. Istina, dobro brojcano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opsanost. Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zlocina, pa ga time lakše i brže osjete i prepoznaju. Zato se ne treba cuditi što su u Sarajevu medu prvima oni reagovali, pripremili se i medu prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991.godine a s pocetkom 1992. godine svako od nas je morao znati da ce u Bosni biti rata, ali je vjerovao da nece ! Vjerovanje je, izgleda, uvijek jace od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takode, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije ! Možda i ovdje vjerovanje nadjaca saznanje. Sasvim moguce. Samo ko ce to docekati i kada ? …





NEKO IPAK MORA


Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.

I već smjerasmo ubojstva.

Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske

a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek pjeva.





ČEGA SMO ZBIR


Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.

Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
Troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
Natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,
Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
Ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
Prh i leprš u ušima šumi. - Golubica ona
Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja - ti
I ja - čega smo zbir? Združene, dvije samoće - šta čine?

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
To: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
I njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
Piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,
Kad dođe? Ljubav kad sine - kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…

Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
Tako sami i tako slični. Mnoge se još
Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.





DJEVOJCICA IZ ULICE PRKOSA


Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k'o na moru

Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.





LOV I KROJ


Naučiću te
da voliš ovaj grad

Premećem
jedan žuti hrapavi papirić
dvadeset i kusur godina
iz fascikla u fascikl

Kušao sam
trideset i tri puta
tih šest jednostavnih riječi
udjenuti u koju od pjesama
što ih lovim
i krojim

u dženet-gradu
o gradu-dženetu

Ne ide, ne ide, ne ide.

Bucam
polahko, i s merakom
taj žuti hrapavi papirić:

Magare jedno
morao si znati
da nema učenja
u nauci o ljubavi





SARAJEVSKA MOLITVA


Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni životinje.
U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice,
samo te molim,
milosni Bože -skloni životinje.
Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinji ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kućnog šarenog pjevača.
Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni.
Mrava ne diraj,i marvu zanemari,
ali životinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.
Skloni ih, Bože,sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.





PONOĆNA ILAHIJA U PARIZU


Cio dan
nisam se sjetio Boga.

Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajući s usana Njegovo Ime?

Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onome džehenemu?

Je'l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?

Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?

Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.


Pariz, 6.7.1997.





BIVSI DRUGARI


Sanjam kako mi u kuci sjede dva bivsa dobra drugara
Brojimo mrtve, neznane i znane. Grdimo srpski fasizam
Vezemo, ne znam kakvu jos pricu,
Kad rece jedan od njih, prijatelj mog zivota
Trebalo bi o cetnicima, ipak, malo opreznije suditi.
Istjeram iz kuce obojicu, samo sa dvije rijeci
Mars napolje. Mars napolje. Mars napolje.
Probudim se znojan, uzdrhtala srca
Tako mi bijase tudja vlastita grubost.
Toaletu jutarnju obavim sporo.
Hocu bistra mozga svemu da pohvatam konce.
Kahvu ispijam natenane uz prozor s pogledom na groblje
I sprzene zidove gradskog porodilista.
Nadjem kod treceg fildzana da sam, nesumnjivo, ispravno postupio
I da mi moja jutarnja kahva, odavno nije tako prijala.





DA JE U SVEMU TINJAO BAREM


Bratu Edi


Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo -
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.

Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!

A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neke list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.





NI TRAGA O SEBI OSTAVITI NECES


K nebu posegle, tvoje se ruke ruse,
osinuti gromom, trnu i gore ti prsti.

I o sebi vise nista ne znas.

U prazan se pogled, ni u sto, pretvaras,
takav, nit privrzen cemu, niti zdvojan.

I dok, tako, zgrcen, pod borom lezis,
od mrtve zvijeri razlikuju te
jedino dlanovi tvoje majke, vlazni.

Ni traga o sebi ostaviti neces





PJESMA


Šta sam radio, sve ove godine?
O cemu pjevao, trideset ljeta?

Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.

Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.

Podari mi, Boze, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.





SMRT U VENEDIKU


uz Mešin odlazak


Nisam znao da je bio toliko nestretan.

Ko se još od nas spremao nije da jednom
zanavijek napusti ovaj grad? Neka je, zato,
mir njegovoj namučenoj duši. I moja je, sirota,
svoj siroti skupljala prtljag, da krene, i dizala
ruku, da mahne: zbogom. U kratkim časovima snage,
Venedik! U njem će, kuku i lele, u zemlji
tuždi, tek počet da radi naš otrov, ovdje
ispijen, na baštini svoji.

Recite, ljudi,kakav je bio ovaj mejt!
Praštate li mu za sve što je učinio?
Jamčite li za njega pred Bogom?
Bio je dobar ovaj mejt. Praštamo mu za sve
što je učinio, jamčimo za njega pred Bogom.

Što takvih osta, na prste se jedne ruke
dade izbrojat. Zar se više nije umorila smrt?
Hoće li bar jedan tren da stane, da predahne?
Živi ništa ne znaju. Teški su katanci na srca
njihova stavljeni. Zaludna je zato ova moja
molitva za mrtve. Ja čujem, samo mi se kaže:
govori ti molitvu za žive, njima je teže.
Jer život je besmisao, kao i smrt.

(Sarajevo, jula 1982.)





SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU


Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"





PLANETA SARAJEVO


Poslusajte
kako dise
Planeta Sarajevo.

Poslusajte
kako place Djevojka:
"Smrti, nemoj me uzeti!"

Koliko smo puta
placuci
kazivali
nase zarke molitve za mir?

Ne haje Smrt za djevojackom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.

Poslusajte
kako dise
Planeta Sarajevo.

Pogledajte
kako cvate
Planeta Sarajevo!

Cujete li
kako njenim zilama
krv neumitno kola?

Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.

Ljudi, eno idu -
djecu vode na sisanje.

Eno, ljudi idu -
kupuju novine.

Onaj, vidi,
uzgaja golubove!

Onaj, pogledaj,
ne moze da zivi -
bez ukrstenih rijeci.

Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!

Kako su samo
preknoc ostarjeli!
Od ceg’ su se, tako naglo,
svi odreda - proljepsali?

Na Planeti Sarajevo,
vidio sam covjeka _
pusi lulu - i zuri!

Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan covjek jede - i place!

Vidio sam djevojcicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijece kojeg - nema!

Smrt je temeljan kosac,
zaludna je suza djevojacka,
uzaman je svaka
molitva za mir!

U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojcica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijece kojeg nema!

Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeca -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva nacela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
nacelo Dobra
i nacelo Zla!

Neka nikad ne prestane
izmedju Zla I Dobra borba!

Zar da nestane
sa Svijeta dobro?

Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?

Cujete li kako place:
"Smrti, nemoj me uzeti!"?

Ne placi, djevojko,
ne placi, kceri lijepa!

Nikad i nikad
prestati nece
izmedju Zla i Dobra borba.





O TOME NEMA PJESME


Samo može ruka da bilježi:
kao: vreli brzac krvi bi.
kao: bi zvon srca prostrijeljenog čudom.
kao: umilna zuka u uhu bi
i plava opijenost oka.

Onda -
najezda trome krvi bi.

O tome, pjesme nema.
Samo će malaksalo srce da se pita:
šta je to,
šta je to što svejednako podriva
ovaj moždani stub prema nebu,
ljubav zemnu?

A o tome neće biti pjesme.





SARAJEVSKE PRICE


Padale su granate
bombe su padale

jedna nam je u i sobu usla
a on meni zagrlio nije

rat je veliko zlo,koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje

i kucu i dusu uzme

a meni je trebalo
samo da me zagrli

krila sam kad placem
krila sam kad mrzim

krila sam od djece
da mi treba ljubav

samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat

prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kucu
rastura dusu

tristo dana rata
a on me ni pogledao nije

tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju

predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi

kao novci, kao uspomene

ali su okolo
padale granate

i meni je trebalo
samo da me zagrli





IZ GROBOVA USTAJU


Silaze u grob,
k'o djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
k'o djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.
U progon, u grob,
k'o djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani.
Pogledaj sad
iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se – dobri Bošnjani.
Ozbiljnih lica
iz grobova ustaju,
u vjeri čvršci,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači,
jači i žešći,
dobri Bošnjani.
Kako ih je, Bože,
malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!





MORA


Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.





ZASTO TONE VENECIJA


Gledam u nebo iznad Venecije
Nista se promjenilo nije , posljednjih
sedam milijardi godina . Gore , ima Bog . On
stvorio je Svemir , u Svemiru sedam milijardi
svjetova , u svakom svijetu bezbroj naroda , mnostvo
jezika , i po jednu , jednu - Veneciju .

Narode stvorio razlicitim , na uho im sapnuo : " Sada
upoznajte jedni druge " . Sijaset jezika dao , da ih uce ,
jedni od drugih , kroz jezike da se upoznaju , i svi ,
od toga - bivaju bogatiji , i bolji . Veneciju dao , kao
ticu i ribu sto je dao , da ljudi i narodi vjeruju
u Njega - cudeci se Njegovim djelima .

***

Gledam u nebo iznad Venecije . Gore , i posvuda ,
jeste - Bog . Jedan . Sto je stvorio svemir , sedam
milijardi svjetova u Svemiru , u svakom svijetu puno
jezika i naroda , i po jednu Veneciju . I jedan malehni
narod dao , u jednome svijetu , na kopnu sto ga zovu
Evropom , u plemenu Juznih Slavena . Tu je Granica .
Bosna . Bosna . Bosna . Dodiruju se tu , i tuku , Istocni
kriz i Zapadni kriz , od jednog kriza nastali . A
bosnjacki narod je pitom . Zato prihvati ruku Trece
Vjere : u Jednog Boga , Koji nije rodjen , niti je rodio ,
a Gospodar je svetova , i Vladar Sudnjeg Dana .

***

Gledam u nebo iznad Venecije . Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackog naroda - nema .
Venecija tone . Ecropa tone . Tone kolijevke , i dijete
u kolijevci tone . Tonu kontinenti . Tone ruza u vazni
od stakla murano . Tone Murano . Hotelska soba tone ,
i Drustvo mrtvih pjesnika tone . Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackog ? Medju bojama
- jedna boja manje , medju mirisima - jedan miris manje ?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija ?
Medju cudima - jedno cudo manje ?

***

Gledam u nebo , iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda , u dugome luku , rusi u bezdan
Svemira . Kao da pade - posred Kanala Grande .
Zemaljski svijet , medju sedam milijardi vasionskih
svjetova , hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod . Takva je volja zemaljskih gospodara .
U Svemiru , tada , jedna zvijezda pada . Zato tone
Venecija . Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet . Takva je volja Gospodara svjetova .
Takva je volja Vladara Sudnjeg Dana .





BASESKIJA


Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, tezak i mokar.
Placu zaprepastene baste.
Biljezim to i sutim, jer svikao sam na cuda.
Vidim, kroz okna ducanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo ce stici, Boze, koji sve znas?
Ne hulim, samocu sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoc, niposto uzas.
Stici ce, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i nocas neko umrijeti.
Dusa je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Sutnja i cama. Koga Si, nocas, otrgnuo gradu?
Cije cemo ime pominjati jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava cekanja na licu ne ocituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Siri se ljubav ko zutica i kuga. I mrznja se jednako koti.
Nisam li, mozda, odvise sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samocu.
Mislim li pravo, Boze?
Tako je nekoc (i to stoji zapisano), crvena kisa lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu dusa.
I pravo je sto je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje?
Je li, Boze, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(sto isto ih primam, znajuci da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Grijesim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima grijesim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Sta je onda istina, reci mi, Boze moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, sto druge zelje nema
vec tiho da bude, i jos tise ode,
kada dodje cas.





ONI STO PRELAZE


Najprije je prolazilo vrijeme.
Potom smo prelazil most i cestu, kod
benzinske pumpe, i tu je, u skladu sa
razumom, bilo ispisano zabranjeno pušenje
zatim smo ponovo prelazili cestu, podno
Trebevića, kolebljiva hoda, u strahu
od mijene, pljuska nenadanog.

Mrtvi zrak. Kamen i zmija.
Sleđen hlorofil Toleda.
Espanoles sin patria.

Potom je prolazilo vrijeme. Jedni smo
drugima gledali u lica, zbrajajući, po
hiljaditi put. Kako isčupati srce ove
tuge? Jedan je nedostajao: Jahve ce
ponovo biti sam.

Ombre prejado y entelegente,
lavrador publico dija i tarde...

Onda je prolazilo vrijeme. Penjasmo se,
stubištem, ne brojeć stepenice, do kamene
kocke (tu počiva onaj što nam nedostaje?) –
Jasenovac, Gradiška, Đakovo, Jadovno,
Loborgrad, Aušvic, Bergen – Belzen, m i r.

Clara, no lloras hija mia
No temes la fosa fria.

A vrijeme je i dalje teklo. Dolje se sada
sunčala dona Klara, u badekostimu, s nemarom
rasutim oko glave: die Sonnenbrille, ” Elle”,
tamo cigarete, feuerzeug, zvučna kutijica
iz Japana. Srce je prestalo da kuca.

Muy presto te perdimos
caro pedre amoroso
yece con nuesta madre
en eterno reposo.

Svijet je ovaj baklja, s oba kraja
zapaljena. Tako smo sami – živi i mrtvi –
uvijek isto. Plače li Elohim? Cvili li
Adonaj? Ovdje već dugo ne kosi niko
travu ni korov. Sama lipa cvate i orah
sam zri. Čista je i nevina zemlja.

Madre qve non conoce otr justicia
que el perdon ni mas ley que amor.

Spavajte, vi što ste prešli i posljednji
put. Spavajte, vrijeme će proći. Spavajte,
vremena više neće biti. Spavajte, ničega
neće biti i biće kao da ničega nikada nije
ni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena. Ima
Ništa, ima crna rupa. Ništa Što se Ulijeva
U Crnu Rupu
Koja
Raste.





POTREBNO MI JE DUSO


Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."





LJETNA NOC NA SELU


Vascijelu
noć
gledam
u nebo

i ništa
ništa
ne razumijem





PAO TESPIH


cuo sam
nikad nisam vidio

kako se zna dogoditi
da pistolj opali sam

imam u kuci
na zidu sliku

potret sidrove kcerke

veoma dobro znam
otkuda mi
i kcerka i slika

ne znam otkud mi
ne znam otkad mi

jedan zuti tespih
od jantara

kada mi se trefio
u ruci
rekoh
neka bude uz ono
sto mi je najmilije

i tako se
na istome zidu
o istome ekseru
nasao sa slikom
moga zivog djeteta

cuo sam i ranije
da pistolj moze
opaliti sam

ali da tespih moze
sam, iz cista mira
sa eksera i sa zida pasti
nikada nisam
niotkuda cuo

od granata i gelera
sve po kuci slomljeno je
sve sa zida padalo je

nikad tespih
i nikada potret

u podne
jednog mirnog dana
iz cista mira
pada tespih sa zida

predvece
istog mirnog dana
iz strasne daljine
pozove me kcerka
i strasnim mi glasom kaze

da me vise ne voli





SAHBAZA


pjevanje prvo:
nakon duge ćutnje


dugo sam ćutao
i mnogi već govore da mrtav,
napokon uspokojen
negdje s one strane mjeseca počivam,
čedno opružen
o gustim poplavama
o kvasnim rukama, o Šahbazi,
o smeđem poslijekišnom korovu govore

dugo sam ćutao
a govorili su o meni kao o onom
koji poslije svakog razgovora,
poslije svake riječi,
kajan napušta toplo polje pružene ruke

dugo sam ćutao
i sada hoću sve da kažem
makar i ponovio poneku bol:

Šahbaza je neumitno, gipko lebdjela u prostoru
činila vazduh još težim,
činila moju ćutnju još crnjom


* * *

dok je umirao mart
u kome su nas napuštali očevi
Šahbaza se ljetom najavljivala
ljetom kao novom uspavankom
novom varkom, novom boljkom potom

dok se unaokolo pjevalo tiho i meko
krišom sam, plačući
objašnjavao Šahbazin nehaj,
tu dugu bezglasnu šumu

i ništa ne objasnivši,
s molitvenikom u ruci
simbolično odlazio na mjesec

vraćao se i nad sobom u crno uvijenim
kao prezreo dječak ubijao ptice,
sve bijele, sve kao smrt lijepe ptice

i tako lukavo sebe privikavao na prazninu


* * *

zaćutao sam
ostavši sam
nad sobom jezno zamišljen:

kao da su neke odveć guste kiše pale mi na čelo
kao da se nikakvoj čami nisam nadao
kao da sam zatečen u snu padao snen i zbunjen

a srce,
srce je uporno,
na svoj jednostavni siromaški jezik
prevodilo jesen
od nejasne slutnje u grudima čineći tako
sirotinjski dom ubožnikov, ognjište toplo
i srećan glas budućeg saputnika


* * *

dugo sam ćutao
i mnogi već govore da mrtav,
napokon uspokojen
negdje s one strane mjeseca počivam
djetinje čedno opružen

a ja sam
ja sam eto
još uvijek tu
i još uvijek znam šta hoću da kažem:

svijeću napustiti kada tome bude vrijeme
na način dostojan divljenja
i čudnovato
kao u bajci o kristalnom zamku


pjevanje drugo:
jesam li ja onaj


progovaram
i gospodar tvrđave života sam ja
čovjek koji je kušao biti oluja,
kušao biti riba, kušao biti magla
i dugo ćutao
i sa morem i sa nebom se poistovjećujući

progovaram u polusnu
dok nejasne sjenke izranjaju iz tmine:
jeste li vi oni koje sam
nekad poznavao?

progovaram
i svijet je cvjetno polje poslije guste kiše
i pusto i svaki cvijet sam nad sobom nariče:
jesam li ja onaj koga je
dodirivala njena ruka?

progovaram

i gasne cvijeće iz tek procvalih vrtova

progovaram

ništa se nije izmijenilo
i još uvijek mek šum vode
i tiha moja molitva obvija zemlju
i prastarim nebom još uvijek prelijeću zlogodice

govorim grad
i stvari koje se jednostavno pričinjaju:
kraj u kojem za dugih zima prebiva Šahbaza
gusti ružičnjaci oivičeni ćutnjom
i poneka vinorodna jesen

govorim
još uvijek nepopravljivo čist
bezgrešan korača gradom onaj koji je punim
plućima udisao kosmos, okolne pejsaže
i katranom okađen vazduh
korača već dugo sjetan
ako to već nije neko sveto
agregatno stanje duše

govorim
a na obali već me čeka kristalni zamak
zamak u kome ću da usnim:
noću more udara u bedeme,
jutrom, Šahbaza me budi

u ovom crnilu
svoj glas ne prepoznavajući
govorim:
ovdje sam dovoljno sam
moje molitve mogu biti i glasnije
i ponovo uzimam molitvenik
i ponovo simbolika u svakom pokretu ruke

govorim:

prastarim nebom još uvijek prelijeću zlogodice
a ni zlo se više ne događa
samo kiša polagano rastapa zemlju
kiša što ulazi u kosti
kiša što ulazi u um
kiša što čini da svaki cvijet
sam nad sobom nariče:
o zar sam ja onaj
koga je dodirivala Šahbazina ruka?


pjevanje treće:
šahbazina nova smicalica na staru temu


Šahbazu ponovo zatičem umornu
na lijevoj obali lima
glave posrnule na zaobljena koljena
sa u kosu zadjenutim dugim tankim prstima

iza njenih leđa
treperi
ispružen moj glasni živac:

ne želim da te uznemiravam
tvoj život protiče bijedno i kriomice
kao i moj
tvoje noći zacijelo su duže nego moje
ne želim ni da te rastužim
ali moram da ti saopštim
mami sam rekao: stvari ne stoje tako loše
sa mnom je sve uredu
i: nemoj da se brineš
da tako sam rekao mami
a bio sam spreman da umrem na dodir tvoje ruke
spreman da se nastanim u tvojoj sjenci
kao što si se ti nastanila
u mojoj radnoj sobi
u mojoj krvi
u mome krevetu
u mojoj tami

ne želim da te uznemiravam
ali neophodno je potrebno da znaš:
voditelji dnevnika su u kožne knjige
upisivali šezdeset i peto ljeto gospodnje
bio je to tvoj povratak
tvoja nova smicalica na staru temu
smicalica poslije koje sam ponovno bio
prelomljena biljka
i rastavljajući tvoje ime na slogove
šah
ba
za
razgolićen opraštao se od svijeta
a zatim
uzalud smišljao novu ljubav
u zamjenu za tebe
i dok su po vodi plivali bijeli cvjetovi
zbunjivalo me tvoje prisustvo u svemu
miris tvog tijela u vazduhu
tvoji koraci
i šuštanje tvoje haljine nadomak moga sluha

tvoja bestjelesnost
bacala me u očaj

umorio sam te
a još uvijek nisam rekao najbitnije
ti sklapaš oči
i mogu da povjerujem da me veoma pažljivo slušaš

reći ću ti Šahbaza
reći ću svoj strah,
neobjašnjiv kao i tvoje prisustvo
u ovoj sobi, u ovoj tromoj krvi:
voditelji dnevnika će u kožne knjige upisivati
neko novo šezdesetpeto ljeto gospodnje
ti ćeš napokon sa ozbiljnim namjerama
doći u moj tamni dom na periferiji
ali tvoj glas neće imati ničeg zajedničkog
sa glasom Šahbaze koju volim
s kojom se identifikujem
učiniće mi se tuđim tvoj hod velike srne
i nepoznatim tvoje oči, i stranim tvoje lice
to lice zbog čijeg se nestanka već danima
izmišljam nove spasonosne otrove
ja te neću moći prepoznati
ja ću ti okrenuti leđa
kao što ti je i djetinjstvo okrenulo leđa
onoga dana kada je tobom
ovladala praznina u gluha bijela nemoć

samo sam to rekao
samo sam to mogao reći

sada bi najradije nacrtao ovo što hoću da kažem:

Šahbaza je ostala sjediti na lijevoj obali lima
glave posrnule na zaobljena koljena
sa u kosu zadjenutim dugim tankim prstima


pjevanje četvrto:
oslobođen metafizike šahbazinog tijela


danas već nisam neuračunljiv plamen
surovi glas što me nadjačava u tami
oslobođen metafizike Šahbazinog tijela
i sit plavetnila jesam
opsjednut smionom varkom,
vrelom odgonetkom smrti

danas već nisam mrtvo oko cvijeta bez boje i mirisa
nisam ukorijenjena u vlastitoj sjenci
nostalgična melodija o povratku kući,
dok kišne noć

danas već nisam obala sa koje dopire promukao lavež
ni sjena ni uspomena ni bijela silueta na žalu
nisam onaj osmi padež masnim slovima upisan
u Šahbazinoj gramatici, u kojoj nema nijedne
ni jedne jedine riječi o povratnim glagolima

danas već nisam glas koji uporno ponavlja zov:
u kojem slučajnom, u kojem vječitom vjetru
sada je tvoje prebivalište
danas već nisam ružna ruka antičkog vrača
koji svijet iznova stvara
na osnovu oskudnih podataka o bivšoj civilizaciji

danas već nisam neuračunljivi plamen
surovi glas što me nadjačava u tami
mrtvo oko cvijeta
pepelna noć što kisne

danas sam ono Što sam i bio:
neprohodna bjelina na kojoj
ispisujemo minulo vrijeme, vrijeme hoda

danas sam ono što sam i bio:
vrli usamljenik koji se ne odriče
prava na ludu vedru misao

danas sam ono što sam i bio:
bez okova, i bez snova,
prvi tumač krvi na usnuloj planeti


pjevanje peto:
ponovno privikavanje na prazninu


pucaću na prvu pticu koja ovom prazninom zaleprša:
ima lijepi slijepi lovac, ima divna jarebica
u plavetnilu iznad stogodišnje mučne šume

pucaću u prvu ženu, u prvi opominjući plamen:
ima ruža iza zida, ima žudnja prikrivena
u nju ću da pucam podlo i bez nagovještaja

pucaću u prvu bijelu noć nad Sarajevom:
ima ponovljeni pad, ima duga mučna šuma
ima prostodušni Šahbazin nehaj

pucaću u boga, u oblak, u munju, u mukli grom:
ima pusta zvijezda, ima pusto nebo nad
mojom glavom
koja se evo rasprskava
koja evo već ne zna šta hoće

pucaću bez opomene u prvi glas koji poremeti tišinu:
ima pas koji umire kao čovjek
ima čovjek koji živi kao pas

pucaću u prazno, neka se ništa ne dogodi
naka praznina bude potpuna:
nema prelomljene ruže iza zida, nema smrti
Šahbaze nema, žudnje nema

pucaću u prvo zdravo, pravo u Z, nema znaka pitanja
i sve se ovdje zna:
postoji pojam ponovni pad
postoj i prva potpuna praznina

pucaću u prvu pticu koja ovom prazninom zaleprša:
postoji pojam ptica
pojam pad
pojam praznina
pojam ponovno
pojam privikavanje
pojam: ponovno privikavanje na prazninu


pjevanje šesto:
ni riječi, ni riječi više


ni riječi više o mrtvim očima cvijeća
nad kojim nadnesen
još uvijek plače gospodar tvrđave života

ni riječi više o kiši o grudobolji o zimi
o noćima koje nas nikad nisu mimoilazile

ni riječi u noći dok ispitujemo svoje crno porijeklo
svoje tamno lice u lišću
svečanu sliku neprikosnovenog bola

ni riječi više o gadovima
nad kojima zbratimljeni
i kao pijani plaču pjesnici
a unaokolo
sve se pretvara
ne u zemlju ne u vodu ne u vazduh

već u crne, već u mrtve slike



* * *

ni šumu spomenuti, ni nehaj, ni prostodušje
nikad više ne spomenuti analizu krvi, genezu
ni riječi više,
samo ispovijedati svoje svelo ime:
abdul
alah
rob nekog zaspalog boga
i gospodar ove tvrđave života
nastanjen pod sobom, u tami svoje sjenke
nigdje nastanjen
ni riječi više o Šahbazi
Šahbaza je mrtva
Šahbaza spava
u modroj postelji nekog drugog dalekog neba
i ne postoji više
i ne postoji više
i ne postoji više

to godišnje doba
u kome će moći ponovo da se budi


* * *

ni riječi više
dok iz mene govori zima
i nekakav stepski vjetar

dozvati samo davne slike u sjećanje
dozvati mekano polje
kad pjevali smo poljem: niz polje idu babo sejmeni
i Šahbaza držala me za ruku
kad pjevali smo poljem: sejmenske babo pjesme pjevaju
i Šahbaza još uvijek, bez riječi,
držala mene za ruku

ni riječi više
neka bude samo monotona melodija
kao kad drijema voda
kao kad spava krošnja
kroz koju je nježan prošao mjesec
kao kad pjeva abdulah
kao kad se Šahbaza odveć dugo ne odziva


* * *

ni riječi više o djetinjstvu
o zvorniku o drini o okrutnoj jerini
o njenom gradu na brdu, đerzelezovim stopama u zemlji

ni riječi više
samo ležati ovako nepomičan
osluškivati glasove iz daljine:
prokleti bili babo sejmeni
još uvijek poljem neko pjeva

ni riječi više o djetinjstvu
o djetinjstvu - uhodi
što kao sjenka korača
oko moga kristalnog zamka

ni riječi
ni riječi više
samo podići ovu tešku lomnu ruku
podići
i napokon
ugasiti svjetlost


pjevanje sedmo:
umro sam i ništa me više ne boli


umro sam
jednog dana
i ničega se više ne sjećam
i ništa više ne pamtim
ipak
kao da je nejasno
podrhtavala usijana sunčeva ploča
kao da su presijavali se dukati
žuti dukati na grlima izgubljenih žena
zatim
kišilo bez prestanka
tri dana i tri noći
kišilo čitavo ljeto kišilo zimu
ne pamtim koliko dugo
ne pamtim ništa
i ničega se ne sjećam

ipak
je li bilo milo bogu ono nebo
nad zemljom u kojoj sam umirao
je li bila bogu mila ona zemlja
u kojoj sam umirao

tako dugo
i tako beznadno
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
toliko je trajao moj život
moj smiješni
moj lijepi život

umro sam
jednoga dana
umro
jedne noći
koje se više ne sjećam
koju više ne pamtim

ipak
znam
uzeli su me za ruke
uzeli za noge
i dugo njihali ponad duboke jame
dok je mjesec jecao
trepereći u lišću

ukočenog i bijelog
kao bijelo vino
za ruke uzeli
uzeli za noge
i njihali dugo ponad jame
ponad mračne i duboke jame
zatim
iščezao mjesec
zatim padao dugo
dugo
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
opipavajući svoje tijelo
svoje ukočeno kao kreč bijelo tijelo

ništa ne pamtim
ničega se ne sjećam

ništa ne pamtim
ničega se ne sjećam
samo
da sam umro
da sam umro
da me ništa nije boljelo
jedne male noći

zatim
žene obukle bijele odore
i koračala dugo uplakana povorka
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
plakala moja majka
plakala moja braća
plakala moja sestra

ne pamtim više ništa
ne sjećam se više ničeg

ne pamtim više ništa
ne sjećam se više ničeg
ne osjećam više ništa
do zemlju
kako polagano rastače moje tijelo
moje bijelo ukočeno tijelo
umro sam
umro
i ne osjećam više ništa
do zemlju
kako crvena i mliječna nadolazi

nadolazi
šumi
huji
kao nekada nada mnom vjetar
protiče kroz moje tijelo
zatim
moja najljepša sestra
probudila moje sinove
jedne noći
pokraj moje postelje
stajalo stotinu mojih bunovnih sinova
stajalo
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
stotinu mojih bunovnih sinova

potom sam umro
i bio dan
običan sunčani dan
umro
i nije bila modra postelja neba
umro
i bio žuti sunčev štit djetinjstva

umro
i bio sijev mača pred mojim mrtvim očima
umro
i ništa više ne pamtim
umro
i ničega se više ne sjećam

potom
potonuo je veliki zahrđali ključ
i dugo odzvanjala metalna površina vode
tri dana i tri noći
tri dana i tri noći
tonuo je veliki zahrđali ključ
i škripala vrata moga doma

umro sam
ne sjećam se gdje
me pamtim kad
je li bio dan
je li bila noć
umro sam
umro
i ne sjećam se ničeg
i ne pamtim ništa
do nejasno podrhtavanje žutog štita
i Zemlju
koja je bivala sve manja
sve manja i manja
Zemlju koja je postajala
malo crveno
malo krvavo srce

potom sam umro
umro
i ničega se više ne sjećam
umro
i ništa više ne pamtim





ODLOMAK IZ "SJECAS LI SE DOLLY BELL"



Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja — i zna da sanja! — kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne.

Ono se vazda budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva.

,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" — javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" — kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se — protiv želje i volje snivača — počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas:

— Žene su ti kao so! Može i bez — ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

— Ja to znam, tata. Žene su kao so!

— Ne znaš ti ništa. Ništa!

— Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio.

— Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi?

— Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe.

Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti.

— Glavna je materijalna baza — nastavljao je otac.

— Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

— Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio.

— To ti je pametno. Tako je Mića — jesi pročitao "Pesmu"?

— Imali smo za lektiru.

— Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu — tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš?

— Shvatam. Moram biti spreman.

— Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi — onda glumi da jesi. Moraš biti flegman.

— A koga onda ona voli, ako ja glumim?

— Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

— Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo — samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!"

Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.
[/i]

Rodio se 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.


Bibliografija

1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919.
2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925.
5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932.
10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939.
12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
13. Pjesme. Sarajevo, 1946.
14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.

[i]




HAMZA


Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!





ZVUCI U SRCU


Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih cujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noci,
Puni su bijesa ostre bure,
Puni cokota kad soci.

Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljecne vode
Sto hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mrznje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne prigusi
Ljudskim srcem sto vole,
Oni se upise u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce ranise ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al' strijelu uvijek iscupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi zao sto dani bjeze,
Jer kao bljestavi zivota snovi
Ti zvuci u djelu leze.





U RODNOM GRADU


O, kuda si zalut'o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.

Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam' sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.

O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?

I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.

Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim' šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim' zaključane,
Vrište pijane, bezdane.

Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!





VIHOR


Krajinom vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaže lome.
U srcu ptičijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis'o strelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
Svlad'o sam junački krikove bola
A mišlju prob'o volšebolni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vječiti pješak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja, gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit' dan,
A gdje zateći veče.

Nosi me oluj, nosi me huk.
Bijesovi prašte s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propište!
Gle, krv mi teče iz rana!

I cijelu noć ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prašti, urlaju čuda
I pak'o užasa svijetom bježi,

Zora se nasmješi na vršku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma leži!





LJUBAVNA PJESMA


Sadrvani stari pod beharom sapcu zacarane rijeci
Sjene blijede mrtve prisluskuju kradom
Ti spavas draga
Behar pada na te na noge i grudi ti gole
Juzna strana noci puna napregnutih tajna pokrila je tebe
Mjesecina tvoja tijelo pije
Usne se tvoje micu
mole
a vjedje snatre
Ti sama goris u ovoj blijedoj
zaspaloj noci
- noc mrtvih sjena i mjesecine bijele
Munnare kô utvare mlade gole
blijeste se s osmijehom
ukocenim bezbojnim
i bonim kao u mrtve
mlade zene
U mjesecinu se dizu
Zvonik strasno zao i mrk na mjesecini suti
Niza nj se smrt spusta
kroz crna okna vreba
ledeno se ceri
i slusa krikove noci
Masivna kubeta i kapije stare mrko sute
u sebi crne utvare kriju
vjecne tajne u sjenama tonu
i strasna djela snuju
Cempresi ukoceni nicu iz tamnih sjena kao iz
grobova crnih
mrki hladni nepomicni cekaju na strazi da se dzini
bore
mrko gledaju na loznicu tvoju sto na njoj strasti gore
Behar pada na te na noge i grudi
ti gole
Mjesecina tvoje tijelo pije
usne se tvoje micu
mole
Vjedje snatre
Ja uzalud cekam
Sapucu sadrvani stari
Pritiste me tajna starinskoga grada
I u neke crne kapije me mami.





JESENJI RASTANAK


Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja zuti.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
U lišcu po baštama tuga šuti.

O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osvicu zore
I kiridzije svoje
Pjevaju široke pjesme.

Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mucnoga boja.
Jesen je, jesen.
Gucu kumrije.
Jesen, o tugo moja!





LABUDOVA PJESMA


Znam, nemam te, druže,
Al’ ti ipak pišem
Po jatu lasta
To vrh mene kruže,
Po jesenjem vjetru
Što put juga ode,
Po željama što me
U zavičaj vode.

Znam, nemam te, druže
U snu te pretvorih
U vinograd modar
Što niz brijeg slazi.
Bježim u tišinu.
Ona vječno pazi
Da vrijeme mis’o
Ko život ne gazi.

Za mnom bura leži.
Slomljena joj krila
Nekada je ona
Moja mladost bila.
Tišina je na njoj
Sada gnijezdo svila.
U njem’ mis’o sjedi
Gdje je radost bila.





AKVAREL


O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!





MOLITVA NA STIJENI


Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam naosami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!





DRUGU


Vece je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Druze, parenje biljki nanosi vjetar;
Oštri im miris pijano
Posrce kroz vazduh ko i ja.

Hej, sve je pijano raširenih grudi!
Preda mnom šute caše
Crne i teške ko misli crnih ljudi.

Ja pijem sam.
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krcmu nosi.
Zagrobnim i crnim smijehom noci

Sve okolo šumi,
Necujno se smiješi,
Vazduhom se vuku pticurine vrane
Ko nabuhli leši.

Ja vicem: Hej, vina još!
Zar nikog nema?
Zar me odnijela noc?
Vina, vina toci!

Nikog. Pust, šupalj mir.
Zivot vri.
U magli negdje lebdi raj

I vrijeme šumi u dubokoj noci.
A moj drug
Ko tamna, ukleta mrlja
Bez cilja luta po svijetu
I neka strašna sjenka
Crne mi caše toci.





DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI


U mome zavicaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski šumi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor što gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni šta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Što sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.





NERETVI


U zagrljaj tvog vjecitog huka
Gledam ti ko zjene dubine zelene,
Cujem ti glas ko sa drugog svijeta.
Zoves li mene?

U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po povrsini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti bozanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaces zelen, zlatom izvezen mermer.
Hocu da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav sumis ko drevna prica
O prolaznosti svega sto jednom na svijetu bi.
Svaka ti rijec jezom stravi mi srce.
Reci mi !
Je si li ti
Ogledalo pocetka i mora vjecite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj sum postaje sve jaci.
Sta cujem u njemu?
Je li to smijeh duse moje?

Beskrajno crno oko gleda mi golu dusu.
Noc.

O cemu to sumis bezdusno u mome strahu?
O nepoznatom sto iza ledja nam se dize,
O zemaljskom blijesku, il' nistavnom prahu?


O, prestani jednom i ne sumi vise!
Boli me svijest.
Sapuci tise, tise!
Volim te kad suncu ljubis oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njise.





CEKANJE


Sred tihe noci srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirisu u avliji vasoj.
Gore visoko pod strehama plocnim
Zacutali su golubovi u sirokoj tisini.

Moj dom je pust.
Sjedim u basti sam.
Cekam na nekog -
Ah, niko doci mi nece!
Samo jasmini mirisu u avliji vasoj
I mjesec se smije kroz smokvino lisce.

Kroz noc vjetrovi sapucu.
Suti grad.
U mjesec dizu se minareta
Ko bijele pozudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad rasplece kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje blijeste.

O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuce vase
Zidovi su visi od gradskih bedema.





OCAJNIK


Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!





NEMIR


Jasmini cvjetaju i baste listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojacko,
Sto trunes pusto u staroj sehari!

U zelen cup svakog jutra
Bacam po kamicak
I tako brojim dane iscekujuc' tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam djerdjef,
A katmer i jasmini venu u avljiji nasoj.

I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noci jezde bijelim ravnima.
Budim se.

Vrisnem iza sna ko preplasena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije nista, nista -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveci
Lanac nasega ata.





NJEZINE MISLI


Cempresi se crne na mjesecini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u basti!
Utisali vjetrovi u granama stoje.
Kako nasa kuca cudno u mjesecinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje suti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U cije li si bijele nocas zalutao ruke?
O, ne reci! Suti!
Dugo cu te cekati pod nasim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji nasoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od cekanja.
O, hoces li doci!





SAPAT


Sumrak.
U tihim bastama skriven harem suti.
Dvije zene same na konaku sjede
I potajno sapcu.
Dok vecernje slutnje u mislima jezde
Jedna od njih sapnu:
- A sad, draga, sta cu?
Sapnu tako tiho, plasljivo i bolno
Ko da i zidove zlobne usi rese.
A jezivi sapat kao slutnje drhtaj
Oba srca strese.





PREPLASENA


- Dragi, slusaj!
Je li to lelek noci,
Ili u mjesecini zapjevka mrtvaca?

- O nije nista, nista -
On necujno sapce. -
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njise i u liscu susti.
O, draga, cuj me,
Pjan sam od milovanja!
- Eno vec pijet'o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, sta cinimo mi?

- O, to je nas stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesecini.





OPROSTAJ S MOSTAROM


Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!

Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.

Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!

O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.

Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.





NEKAD


Draga, blijedi zora.
Cuj, konj rze u avliji.
Put je dalek.
U ciku zore cujem smrtni lelek.

"O dragi, ne ostaj dugo!"
Ti kazes.
"Sa nasih pendzera izgledacu te niz polja.
Brojacu dane i mjesece
I vesti ih zlatom na crvenoj svili."

A sad -
Lezim na tvrdoj zemlji.
Prenem se -
Ah, u tudjini sam!

Podignem glavu, mislim zora.
O, nije, nije!
To blijedi mjesec prosipa
Mrtvacko svjetlo po tudjini.





GRESNI MUJEZIN


O bijela Fatimo, zasto se skrivas
Pod vinovu lozu u avliji vasoj?
Ja ne gledam vise nas grad,
Carsiju ni pazare.
I boga sam zaboravio zbog ociju tvojih
O, zasto se skrivas
Pod vinovu lozu u avliji vasoj
Kada ezan ucim sa tanke minare?

Cio nas grad posut je minaretima
Ko bijelim pjesmama bogu.
O lijepa Fatimo,
U suton plav kad zatrepte zvijezde
I svjetla prospu se gradom
U sve ramazanske noci,
Sa tankog minareta i kada ezan ucim
Mislim na tvoje oci.

A sada kroz baste sitni potoci
Ko zmije od srebra
Zablijeste u mjeseceve noci,
Ja dugo gledam
U vasu bijelu avliju i kulu
Sto se prelijevaju ko od sedefa saraj.
I stojim na minaretu
I necujno pjevam:
Avaj!
Cuj me, o cuj, bijela Fatimo!
Kada se gradom nasim razliju tihe noci,
Ja vise ne umijem ni na boga da mislim.
Tvoje me crne ocarase oci.





NOC U VINOGRADU


Kad noću sjedimo u vinogradu
Na mjesečini se bljeskaju
I mašu bijeli trsovi;
Krhko, srebreno zvonckanje
Šapatom u lišću se roni
I naš vinograd zvoni
Ko da je od suha srebra.

Daleko krijesnjaci se žegu
Kao plava svjetla.
Ti kažeš: “Eno spušta se mjesec,
U zlatnoj mreži, u maglini,
Visi ko zlatan pauk
I veze srebrene žice;
Spušta se sve niže i niže.
Dragi, vrijeme je da idemo kući.”

O, ostani, ostani još i slušaj
Kako krto cvrče cvrčci u lozi
I zvone ko krhki srebreni zvončići!
Mjesec, zlatni pauk,
Još će nam dugo vesti
Naše snove u vinogradu.





HERCEGOVACKI PEJZAZI


I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.





Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u medjusobnom ophodenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj.





SLUCAJ RABA SLIKARA


Jednog dana "Sarajevski vjesnik" donio je slijedecu biljesku:
"Nas mladi i talentovani slikar Rab boluje vec nekoliko dana. Tacna dijagnoza njegove bolesti nije mogla da se utvrdi, jer pokazuje sasvim nove simptome. Bolest, po naglom dizanju i spustanju temperature, pokazuje slicnost sa isto tako rijetkom bolescu koju nazivamo febris recurrens. Stanje mladog slikara, iako ne izgleda veoma opasne naravi, daje ipak povoda zabrinutosti."

*

Da bi nam licnost Rabova kao i njegov slucaj, bili sto jasniji, najprije cemo da se osvrnemo na njegov nevjesto pisani dnevnik koji je on prestao da vodi na nekoliko godina prije bolesti. U ovom dnevniku Rab donekle uspio da nam da blijedu sliku izvjesnih dozivljaja iz svoje rane mladosti, iz kojihm po mom misljenju, vuce korijen i size ove pripovijetke.
Interesantno je, ovom prilikom, napomenuti da nam pisac ovog dnevnika nijednom rijecju ne spominje svoju umjetnost.
Ulomci dnevnika glase:


10.jun 19..

Prije nekoliko dana doselio sam se na Jug, u grad N. Dani sagorijevaju u zezi. Cio je grad pun uzarenog svjetla. Sve blijesti u zarkim bojama i titra pod vrelim zrakama. N. je po sredini isprepleten dugim, bijelim ulicama. Sporedne ulice, zabacene i puste, drijemaju u hladnim sjenkama. Trosne, stare kuce, sa kamenim kapijama, silaze strmo sve do rijeke sto se ispod golih, sivih pecina provlaci kroz grad kao lijena zelena zmija. Danju sareni i svijetli grad N. zivi svojim obicnim burnim zivotom. Nocni grad N., grad silueta, fantoma, bijelih minareta i crnih, dzinovskih cempresa, sanja i cuti na mrtvoj mjesecini sa svojim zamrlim i ispreturanim starim kucama sto se povjerljivo unose jedna u drugu kao da se neceg plase, sapcu prijatno jedna drugoj i svojim crnim prozorima gledaju u noc suplje i bojazljivo.
Ponoc. Ukocen grad sanja i cuti na mjesecini. Putevi se bijele, otezu. Groblja se bude i nicu. Sjenke se pruzaju i dokucuju. Zakloni sapucu. Neko zapomaganje dize se u mjesecini i njise se nad zacudjenim gradom.
Nasao sam stan u jednoj od ovih sporednih ulica. To je crna, stara kuca, sa teskom i sirokom, frzljivom zvekirom. Kroz taman, memljiv ulaz, ulazim u siroko, svijetlo, bijelim obuljcima poplocano dvoriste, zaraslo u travu i mrtvu, ogluhlu zapustenost. Veliki dud, supljeg stabla, velicanstveno miruje udno dvorista. Hrapav, mrk kamen cuti kao bezdan, zuri niz pritajeno dvoriste i osluskuje. Moja mala, intimna soba sa dva prozora gleda u staro, zapusteno groblje sa bijelim nisanima i u gusti korov zaraslim cempresima. Od namjestaja, u sobi odmah sam zavolio neke stvari. Stara, zemljana pec sa zelenim i bijelim loncicima, tako je vesela. U dnu, kraj vrata, gvozdena vjesalica, crna, sa kratkim, u luk zavinutim rukama, izgleda mi kao da zeli da sve umiri i da im podijeli srecu. U uglu stoji tanka, potamnjela vaza. Vitki i pokretni joj bokovi gibaju se u lakom i otmjenom ritmu. Na njenim bokovima keze se lude, igraju vjecito, necujno se smiju, namiguju podrugljivo, i okrecu se sa mnom.

21.jun 19..

Vec je nekoliko dana proslo a ja se nisam micao iz svoje usamljenosti. Danju sjedim pod dudom, citam, posmatram titranje suncevih zraka kroz lisce i osluskujem u samoci. Tiho je kao u grobu. Cini mi se da sam sam na cijelom svijetu. Osjecam kako se otudjujem od obicnog zivota i uzivljavam u ovu zamrlu tisinu i moj zapusteni stan. Starica iz iste ulice donosi mi jelo i posprema mi sobu. dodje tiho i necujno kao sjenka i izgubi se isto tako. Nista mi ne buni ovaj mir i usamljenost.

25.jun 19..

Poceo sam da sumnjam u stvarnost i da umisljam da je ovo sve neki neobican san. U poslijednje vrijeme, pritisnut napetom tisinom i usamljenoscu, mnogo se prenosim u svoju okolinu, namjestaj i ostalo. Sve stvari kao da ozivljavaju, i moj zapusteni stan izgleda mi svakim danom cudnovatniji. Sam sam, a svakog casa se okrecem kao da osjecam na sebi neciji pogled. Mislim da je to od ove duge osamljenosti. Svakako treba da cesce izlazim u grad.

27.jun 19..

Otkrio sam ih. Znam ko me posmatra. Cudnovato! Danas sam mirno sjedio pod dudom. Bijela kaldrma blijestala je na suncu. Razigrane boje titrale su pred mojim, jakim svjetlom zasjenjenim, ocima kao duge, okicene crvenoplavim cvjetovima. Ponovo sam osjetio uperen pogled na sebi. Trgnuo sam se i razgledao. Nema nikoga. Umirio sam se i poceo da posmatram veliki, cvoravi frz na starom dudovu stablu. Podneva tisina, mlohava i omamljena, osluskivala je zastraseno. Ja, zaboravljen i omlitavio od silne vrucine, posmatrao sam i nadalje cvornati frz. On je ozivljavao u mojim ocima i u njemu se stvaralo neko lice sve izrazitije i jasnije. Bila je to tamna glava zene, duguljasta lica, rascupanih kosa, sa dugim crnim velom i sa dvije tamne supljine - dva duboka oka sto su me gledala molecivo i prestraseno.
Digao sam se sa jezom u tijelu i posao u svoju sobu. U sobi se osjecam sigurnije i intimnije. Iz starog groblja dopire velicanstvena tisina i svjez dah tiho njise bijelom zavjesom na prozoru. Kroz zidove, kao duboko pokopan u zemlju, dopirao je do mene tugaljiv i iznemogao glas uspavanke i neprestano se njihao zalovito i monotono. Lasta je nalijetala iz groblja, provirivala letimice kroz rastvoren prozor, zacvrkutala bi kao da me pozdravlja i odletjela veselo. Bijela zavjesa tiho se zanjihalo pod lakim dahom mlakog vjetra, i sve se opet stisalo.
Opet me neko posmatra iz dna sobe. Zagledao sam se u sobna vrata da upoznam novoga. Opet frz. Duguljast, izgladjen i izblijedio. Starica, povezana sivim platnom, zavezanim pod ostrom bradicom. Na mjestu gdje je platno svezano vire dva roscica kao zecje usi. Glava joj malena, a oci sitne, sive, nemirne. Brada i nos strse joj siljato, smijesno. Gleda me netremice, nasmijano i njezno. Cuje se uspavanka. U njenom ritmu njisu se moje misli, pa nacas ozivljavaju, osmjehuju se, domahuju mi i opet prolaze ispred mene u dugim povorkama. Starica se osmjehuje i posmatra me. Bijela je zavjesa jace zatitrala, i ucinilo mi se da je neko pogledao kroz prozor i nestao u suncevom svjetlu.
Uspavanka je prestala. Ustao sam i sisao u dvoriste. Tisina se nekako napela, puna ocekivanja i zaplasene slutnje. Pogledao sam prema kapiji sto se strogo kocila u crnoj vezi. Cinilo mi se da ce neko da se pojavi i da mi saopsti nenadane vijesti. Pa ko bi mogao i da bude, mislio sam. Ali, ako se i pojavi, sigurno ce biti sav u bijelu. Dvoriste i svi predmeti zamrijese unaokolo, a on ce, bez rijeci, kao sjenka nestat i u suncu.
Ali vrata se nisu otvarala i niko se nije pojavio. Otvorio sam cesmu da lupa u korito. Zelio sam da prekinem ovu tesku tisinu.
(Odlomak iz SLUCAJ RABA SLIKARA)




[/i]