*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

17.01.2005.

MEHMEDALIJA MAK DIZDAR

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je u 17. oktobra Stocu. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu, polazi u gimnaziju u Sarajevu. Godine 1936. završava gimnaziju i počinje se baviti novinarstvom. Ova godina također je važna po tome što tada izlazi i njegova prva zbirka pjesama Vidovopoljska noć.
Tokom Drugog svjetskog rata Dizdar obavlja posao poštanskog službenika. Nakon rata, on se posvećuje pisanju, obavljajući i posao urednika agencije TANJUG za Bosnu i Hercegovinu. Radi i kao urednik izdavačke kuće Narodna prosvjeta, te dnevnog lista Oslobođenje.

Tokom svih tih godina Dizdar ne prestaje pisati pjesme, koje objavljuje u zbirkama Okrutnosti kruga (1960.), Koljena za Mandonu (1963.), Minijature (1965.), Ostrva (1966.). Neke od njegovih pjesama sa socijalnom tematikom bivaju i cenzurirane, kao, recimo, pjesme iz njegove prve knjige poezije Vidovopoljska noć.
1963. godine postaje urednik časopisa za književnost i kulturu Život. Aktivno uređivanje ovog tada izuzetno renomiranog časopisa obavlja sve do smrti, 14. augusta, 1971. Pored toga je, u posljednjim godinama života, obavljao i funkciju predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

Za pjesničko djelo Mehmedalija Maka Dizdar je dobio brojna priznanja i nagrade kao što su : Zlatni vijenac Struških večeri poezije, Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH, kao i Zmajevu nagradu. Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama širom zemlje, čitajući svoju poeziju.

Ono što će snažno obilježiti Dizdarevu poetiku i izravno motivirati njegovu najpoznatiju zbirku poezije Kameni spavač jeste bogumilska tradicija Bosne i Hercegovine. On je pomno istraživao baštinu dobrih Bošnjana - epitafe na stećcima i predanja. Skupljao je tekstove brojnih kamenih natpisa na stećcima, darovnica, povelja, pisama. Rezultate svoga rada objavio je u zbirci Stari bosanski tekstovi 1969. godine.
Mak Dizdar je pisao i tekstove vezane za pitanja i problematiku jezika, socijalnu funkciju književnosti i pragmatičnost umjetnosti. Zajedno sa Alijom Isakovićem zalagao se za posebnu, bosansku varijantu srpskohrvatskog jezika. Jezik je inače bio jedna od glavnih Dizdarevih preokupacija pa je u svojoj poeziji poesvećivao veliku pažnju jeziku i stilu. U mnogim pjesmama, posebno onima iz Kamenog spavača, koristio je specifičnu leksiku slavenske tradicije i time svoje djelo leksički obogatio.

Mak Dizdar je počeo pisati pjesme kao devetnaestogodišnji maturant. Njegov stariji brat Hamid, također pisac, uređivao je časopis Gajret, pa je Mak u njemu objavljivao svoje prve stihove. U njima prevladavaju socijalni motivi, a kroz većinu njih pjesnik je direktno pokazivao svoj socijalni angažman. Ti stihovi su narativni, u njima prevladava kontrast - naturalističke slike su redovno građene na osnovu gotovo dramskog kontrastivnog, agonalnog principa.
Dizdar je pisao poeme, a najpoznatija od njih jeste "Plivačica". Poema je izašla 1957. godine i važna je po tome što u Dizdarevu poetiku uvodi slobodan stih, kao i neke motive koje će razrađivati u svojim kasnijim zbirkama poezije. Ova poema dotadašnju ekspresionističku poetiku boji panerotskim doživljajima.
Zbirka stihova koja spada u red vrhunskih djela bosanskohercegovačke književnosti jeste Kameni spavač. Mnogi kritičari smatraju da je Dizdarov pjesnički opus do pojave ove zbirke 1966. godine bio nepravedno zanemarivan. Zaista, Dizdar je punu pjesničku afirmaciju doživio upravo nakon pojave ove zbirke.

Ova zbirka je sva u znaku zapitanosti nad ljudskom egzistencijom sa scenografijom srednjovjekovne Bosne i bogumilskom kulturom, a u njoj je Dizdar posegnuo za motivima, postupcima i senzibilitetom njegovih ranijih pjesama. Neizostavna lokacija vezana za pjesme iz ove zbirke jeste stolačka Radimlja. Na motive pjesama direktno su uticali neki od natpisa stećaka Radimlje. Bez obzira na činjenicu da je gotovo cijeli svoj život proveo u Sarajevu, Dizdarev rodni grad Stolac također je tijesno vezan za cjelokupno književno stvaralaštvo ovog velikog pjesnika.



Bibliografija

1. Vidovopoljska noc. Pjesme. Sarajevo, 1936.
2. Plivacica. Poema. Sarajevo, 1954.
3. Povratak. Poema. Vlastita naknada. Sarajevo, 1958.
4. Okrutnosti kruga. Pjesme. Sarajevo, 1960.
5. Panorama savremene bosansko - hercegovacke proze. Sarajevo, 1961.
6. Koljena za madonu. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Minijature. Pjesme. Bagdala. Kruševac, 1965.
8. Ostrva. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1966.
9. Kameni spavac. Sarajevo, 1966; - Kameni spavac. Drug prošireno izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1970; 1971; - Prva knjizevna komuna. Mostar, 1973; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1973; 1975; - Svjetlost. Sarajevo, 1980; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1981; 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; 1988.
10. Poezija. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
11. Modra rijeka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Modra reka. Drzavna zalozba Slovanije. Ljubljana, 1972; - Svjetlost. Sarajevo, 1982.
12. Stari bosanski tekstovi. Svjetlost. Sarajevo, 1969; 1971.
13. Pjesme. Zora. Zagreb, 1972.
14. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredio i predgovor napisao Enes Durakovic. Svjetlost. Sarajevo, 1981.




ADIL-BEG ZULFIKARPASIC O MAKU DIZDARU


Tokom sakupljanja cinjenica za biografiju o Maku Dizdaru, koja ce u autorstvu Makovog sina Maje Dizdara biti stampana pocetkom sljedece godine u izdanju Izdavacke kuce «Vrijeme», zabiljezeno je dragocjeno sjecanje Adil-bega Zulfikarpasica na dane drugovanja sa Makom, te o njegovom odnosu prema Maku Dizdaru kao jednoj od najznacajnijih licnosti u historiji Bosne i Hercegovine


Mak je bosanski Sekspir

Kao intelektualac i bosanski patriota, i da nisam licno poznavao Maka, imao bih specijalan odnos prema njemu. Na moju radost, ja sam ga poznavao, i to veoma dobro. Pred rat smo dnevno bili zajedno, druzili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po citavu noc. Kada sam ga kao mladica upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna licnost, vec tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom buducom velicinom dijelim prijateljstvo... Sjecam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simicu u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, jos djecak u to doba, srednjoskolac, nije znao sta da radi. Stariji brat Hamid, vec veoma ugledna licnost u Sarajevu, kaze mu: «suti, budi sretan da ti je jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpise se pod nju!» Mak je pokusavao da dokaze autorstvo, ali je na kraju odustao.

Inace, Mak je bio jedan fin, miran covjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven nacin. Bio je neki Fetahagic koji nam se stalno lijepio u drustvo, a kako ga Mak zbog necega nije simpatisao, jednostavno bi ustao i otisao kada bi se ovaj pojavio. Pitao sam ga o cemu se radi, a Mak je odgovorio da nece da se druzi s njim i nista vise. Bio je delikatan i nikada nije rekao zasto...

A Makova Sena... Ona je bila vrlo lijepa zena. Isli smo zajedno na izlete, na zeljeznicu, Vrelo Bosne, Bentbasu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti rijeci o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako vec rekoh. Dva dana prije nego ce se vjencati, rekao mi je: «Ja bih se ozenio...» i eto, bio sam kum. Tada gradjanskog braka nije bilo i zato je bilo vjencanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija sa Makom i Senom, pa i sa tog vjencanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodicnoj kuci Zulfikarpasica u Foci, sve je zapaljeno u jednom necuvenom haosu za vrijeme onoga rata. Nakon vjencanja smo otisli na rucak u restoran, nas troje sa prijateljima, bilo nas je mozda desetak...

I Mak i njegov brat Hamid su radili ilegalno. Ja sam za vrijeme rata, po politickoj liniji, imao stalnu vezu sa Hamidom. Bio je od velikog ugleda, a i izjasnjavao se kao musliman, pa ga ustase nisu imale hrabrosti uhapsiti. Hamid je imao politicku direktivu da se bori za sto veci polozaj u drustvenoj hijerarhiji, da bude sto blize vlasti kako bi svojom aktivnoscu bio sto korisniji. Nije bio komunista, ali jeste bio ljevicar. Mak je s druge strane bio veoma vezan za pokret. Bio je nas kadar i mi smo ga smatrali svojim. Hamidovu spremnost da saradjuje s nama imamo zahvaliti Maku i Makovoj odlucnosti i potpunoj predanosti pokretu. Medjutim, Mak se poslije rata nije identificirao sa Partijom i nije trazio koristi. To je moje misljenje...

Kada sam kasnije, u emigraciji, citao Maka Dizdara, bio sam odusevljen. Mak je postao ponovni tvorac naseg starog bosanskog jezika i mi koji smo ga citali vani, osjecali smo kao da smo rodjeni sa tim jezikom. Mnogi su imitirali Maka, bezuspjesno. Mak je stvarni pjesnik Bosnjaka i Bogumila. On je locirao (mada ne politicki ili historijski) nas stvarni duhovni polozaj na frapantno realistican nacin i predvidio sve, cak i konkretne buduce dogadjaje...

Prije petnaest godina ja sam narucio bistu Maka Dizdara da mi je izradi Ivan Sabolic, akademski vajar iz Zagreba. Ta Makova bista je stajala na ulazu u Bosnjacki institut u Cirihu i pjesma zapis o zemlji koju je likovno osmislio Mersad Berber i dao da se izradi kao tapiserija. Zasto sam Makovu bistu stavio na ulaz u Bosnjacki institut? Kad otvoris vrata Instituta, prvo Mak - Vrata Bosne. Jer, Mak Dizdar je isto sto i vrata Bosne, on je ta vrata. Na taj nacin sam izrazio najdublje svoje postovanje prema Maku, s kojim sam u mladosti drugovao, i nisam imao nikakvog kasnijeg utjecaja na njega, cak ni kontakta, ali on jeste na mene. Pratio sam sve sto radi, redovno sam nabavljao njegov casopis «Zivot» i njegove nove zbirke, a kada sam u ruke dobio «Kamenog spavaca» shvatio sam da je Mak najvece bosansko cudo, bosanski Sekspir. Znao sam i za njegov put u Njemacku, negdje 60-tih, ali nisam htio da ga kontaktiram. UDBA je sve i svakoga pratila i Mak je zbog mene mogao imati neprilika, jos kakvih. Mada, recimo, mene su u Cirihu posjecivali Vojo Dimitrijevic ili Ismet Mujezinovic i to se ovdje znalo. Cak je i Tito znao. Njima niko nije nista smio. Ismeta Tito pita: 'Bio si kod Adila?' Ismet odgovori da jeste i nikom nista. S Makom je bilo drugacije, imao je on ovdje dovoljno neprilika sa nacionalistima, samo sam mu jos ja trebao kao disident. A to je nepravda, kao i mnoge druge nepravde sto su ih Maku nanijeli. Mirne se duse moze reci da je Mak, na svoju veliku zalost, na svojoj kozi osjetio da su se jako velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda. A on je to na svoj nacin iskazao u svojoj poeziji. Mene je njegova poezija jezivo suocila sa silama sa kojima sam se i sam borio. Mak je tu sredinu osjetio, prepoznao i otkrio, a oni su osjetili u Maku Dizdaru giganta literature koji je prozreo njihove namjere i ta sredina ga je na brutalan nacin htjela ne samo omalovaziti kao pjesnika, nego i unistiti kao covjeka. I zato je Mak zrtva upravo onoga duha koji se rasplamsao 1992. godine u Bosni. Ja sam, opet, u mojim politickim razmisljanjima imao u Makovoj literaturi dokaz sta treba uraditi da se to sprijeci... Vrednovanje Maka Dizdara se jos nije dogodilo. Jos nisu protumacene sve tajne Makovih slova, njegovih poruka, nije uradjen film i tako dalje. Za to su krivi ljudi koji su na neki nacin ucestvovali u rusenju Maka, kriva je zavist, jedna opca inercija. Maka se jednostavno ne moze i ne smije zaobilaziti ako se hoce afirmirati Bosna. Mak je, napokon, jedan od najvecih simbola Bosne, koji ce jos rasti... (Slovo Gorcina, 2004.g)





Safet Plakalo o Maku


[i]Najveće je slovo što se samo sluti
Najdublje je ono što u nama ćuti[/i]

Tako je govorio Mak Dizdar, najveći i nadubokoumniji pjesnik ovih naših prostora. Samo ta njegova misao, tek naslućena i odćutana, može o njemu reći više od svih škrtih biografija i, nažalost, nepubliciranih zamašnih bibliografija. Ipak, ovim povodom i na ovom mjestu ne bi se trebalo oslanjati ni na "slutnju" , ni na "ćutnju".

Mehmedalija Dizdar rođen je 17. listopada 1917. godine u pitoreski Stoca. Već u etimologiji njegova prezimena (dizdari su bili zapovjednici i po prirodi stvari plemstvo) kriju se naznake u kakvoj je obitelji ponikao, no, njegov životopis nas upućuje sasma drukčijem izvodu onoga što se smatra izravnim porijeklom. Otac mu Muharem jeste naslijedio "agluk koji se protezao do mora", ali je umro mlad od posljedica ratnih studeni u Galiciji kada je Mehmedaliji bilo tek šest godina. Majka mu Nezira poživjela je dovoljno da djecu posadi na svoje noge, ma njena smrt, protuprirodna i tragična, najveći je ožiljak koji će Mak nositi do kraja svoga života.
DALJE...




[i]
MAK DIZDAR U STOCU, LJETA 2000.

Stoji Mak
Bijel kao stećak na suncu, k'o čist
arak

Zbori Mak
Glas mu znan i dubok a
gorak

Sanja Mak
Modra rodna rijeka razorila
konak

Boluje Mak
Hoće li prezdraviti, ili će
smak

Tuguje Mak
Pocrvenio od stida kao u žitu
mak

Doziva Mak
Usred žarkog dana odaziva se
mrak

Kameni spavač
Zarasto u garež i
drač

U Stocu više
ne stoluje
Mak.
[/i]
Alija Kebo, Mostar, 26/27. avgusta 2000.





Haris Silajdzic o Maku


Djelo Maka Dizdara predstavlja književnu veličinu koju nije moguće odrediti, jer ono samo po sebi, kako je uz pojavu Kamenog spavača izvrsno anticipirao Meša Selimović, određuje epohe. Koju to epohu određuje Makova pjesnička imaginacija?

Zagledajući se u nekropole ove zemlje i zalazeći u onovremeno, Mak je postavljao i istom prvi ispunjavao mandat da se ispod patine vremena i plašta od miljevine odkamene i vrijeme i život što su na ovim prostorima prolazili, ma nikada nisu prošli, već traju. U jednom trenutku vremena u kome je mnogo čemu prijetio zaborav, Mak je svojim književnim ustrajanjem premostio pukotinu koja je već uveliko dijelila stablo od korijena bosanskohercegovačke duhovnosti i snagom velikog majstora stiha pokazao kako pjesnik može sniti i budan biti.

Prema tome, Makovo djelo nije zašlo samo u prošlost, niti, pak, u onu njegovu ili ovu našu sadašnjost, niti u vrijeme koje tek dolazi, već u - svečetvero. Riječju, Makova pjesnička imaginacija duboko je odredila svekoliku EPOHU BOSNE.

Osamdeseta godišnjica njegova rođenja nailazi u vremenu u kome Bosna može i hoće da odredi Makovu veličinu unutar svoje kulturno-historijske tradicije, a ona je u svakom slučaju na jednom od najvidnijih mjesta. Bosna također hoće da kaže kako je Mehmedalija - Mak Dizdar pjesnikom postao i ostvario se u ovom duhovnom podneblju i ni u jednom drugom.

Bosna, napokon, nikada nije bila sebična i neće da drži Maka samo svojim, jer su umjetničke vertikale njegova opusa već same od sebe dosegnule vrhove svjetske kulturne i duhovne baštine. Naprotiv, Bosna i želi da svrati pozornost svijeta na tu činjenicu.





Irfan Horozovic: SLOVO O MAKU


Minulo je vise od cetvrt stoljeca otkako se Mak pridruzio svojim kamenim spavacima. Njegovo djelo sad stoji kao biljeg, sa svojim znakovima, univerzalnim poetickim kodovima, u svekolikom bosanskom mramorju. Kao stecak. Kao maset. Tekst u kamenu. I Dizdar je ovremenio, ovremenio se, kao dizdar nespokojnim putnicima i pravednicima.

Citamo ga i razgovaramo s njim na isti nacin na koji je stecke citao i prepoznavao nakon tisuc ljeta probudjeni citac i pjevac, onaj koji je u znakovima s kama, u rijecima iz predanja, vidio svoje lice i naslutio damare svoje sudbine. Jer glas poezije jeste uvijek glas prepiske i razgovora, suocenje pojedinca s pojedincem, bez obzira na orijaski mrmor ili pritiskujucu rijec koja ih okruzuje. I taj glas koji trazi odgovor jednako je upucen bivsem, kao sto je upucen buducem. Upucen sadasnjem. Izmedju jedva nagovijestene artikulacije jezika i visoko kodificiranog pjesnickog govora u kom se sudaraju i gube vlastita znacenja, tece modra rijeka preobrazavajuci se, prepoznavajucih sintagmi, u kojima se tri eliotovska glasa poezije skladno dodiruju i uoblicavaju.

Nikad to nije tako jasno kao kad se nasa sudbina ogoljuje i surovo razotkriva u vremenu. I kad u sasvim oskudnoj popudbini koja nam je jos preostala prepoznamo lice i rijeci nekog prethodnika. Taj nevidijivi dio unutrasnje odjece, duhovni i dusevni prsluk, upozorava nas da smo znali i ono sto cemo tek dozivjeti, sto cemo tek otkriti kao svoj zivot. Vrijeme je da se misli o vremenu, jer vremena je tako malo (kao sto razmislja jedan od kamenih spavaca, posve zaronjen u otkrivenja). I vremena nece biti vise. Vjecni glas sumnje o mogucnosti pjesnicke komunikacije s vremenom ponovno je bolno aktualan. I ponovno bolno jasan.
DALJE...

[i]



STECAK

"Stecak je za mene ono sto nije za druge, ono sto na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i rijec, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot, jest proslost, ali jeste i buducnost."





ZAPIS O ZEMLJI


Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.

Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)



Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna


U zaglavlju su, kao motto, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana Cesmickog) koji u prijevodu Nikole Šopa sa latinskog glase:

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeci bilu.





JEDNO DRVO


Tamo na kopnu
Medju drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa liscem u granama
Sa pticama
U liscu

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krosnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Medju drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim





KRUG


U ovom hodu pod zvijzdama hladnim prolaznici smo trajni
na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja jezdi
na mom nebu Cas vecernjaca sjajna sto obecava zoru
cas zornjaca umorna sto nudi buduci vece
Kad stanes da odahnes i zemlja staje
samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i smilje
udise tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu
bez krika i rana volsebno da baje da raste kad se predaje
U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam
nadajuc dlane i suncu i munji
al' smiju se sebi svi oni sto kriju
da vole kad love pregrst cvijeca plavog
te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo
Ovamo tu rijeku sto zaprepastila si juce svojim bijelom tijelom
i na plac potonji na tu kajnu jeku kazala si srca laka
i jaka neka vode teku neka samo teku neka
mjesto da se vratis i da platis tajnu
U sobu sto posivjela je beznadno u preranoj dobi
usla si danas i gle kobi njine sve stvari ozivjela
zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo
probudjene stvari sad pamte te i zbog tebe pate
Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci
iz luzine mrtve svoju pticu stvaras a viteza zivog u stamen kam pretvaras
pa cemu onda ja da se nadam sto rekli bi pjesnici i davni i slavni
valja da sutim i da se ne jadam i suteci tako
u ljubavi vjecnoj i vjecno da stradam
Da kleknem necu Da reknem zbogom poslovno i jasno
bilo bi i uzaludno i kasno
jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa njegovim bogom
tebe da nasao bih gdje krocio god nogom
u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci
Srediste si strasno sto sirok krug oko sebe stvara
ja trunka sam nemocna sto bijegom svakim sve dublje taj krug otvara





KOMPAS


Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera

Onamo Vjetar sjeverni
A tamo juzni

Ko ce mi kazati gdje je
Pravac Ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti





NAUSIKAJA

1.

To je taj dio mog zivota sto osta jasan kao suza

To je ta djevica od cijeg pogleda postade vedrije nebo
kad suncanom prasinom sve krajolike iz oka zasu zelene

To je to cudo iz cijih usana potece med u sve cvjetove
sto zavonjase da bi uspavali budne i podigli usnule

Zato i bi suvisna lopta iz njene ruke ispala u vodu
i smijeh dvorkinja da bi se o njemu kasnije pricati moglo

Hitro da ona to ne ucini granu masline sam bih uzeo
pokrivsi umornu golotinju sto se vec morala pokrenuti

Nije imala carobni prutic u ruci a zacara sve one
besmrtnice sto vidjese stvarnost kako ona i htje da je vide


Ta djevojka ne pripadase mitovima nego obicnim zenama
koje postadose robinje da bi sto lakse i duza vladale
Kako bi inace mogla vjesto motati oko svog malog prsta
tako starog tako postovanog i tako mudrog oca i kralja

To je ona osoba iz mog zivota sto prosu najvece tajne
jednostavno i prosto kao kosu uredjenu po obicaju

Grada s dvije luke tako mirisnog i mirnog otoka Drepane


2.

S ukrocene Kirke dosla je Kalipsa - dvije mocne zene
sto u svojim rukama drzahu i zivot i smrt

I nisu bez potrebe goleme jos za vratima Hada
smjestene one bez kojih bi bila dosta tanka prica

Antilopa u kojoj su zdruzeni golemi mitovi
neuporedivih ljubavi i mrznje = svjetla i ludila

Jokasta i Hlorida Pera i Leda Ifimedeja i Fedra
Prokrida i Arijadna te Majra Klimena i Erifila

I Penelopa na koncu sa najvjerovatnijim vjernostima
pokrivena platnom nad kojim je spavala noc

Ulazeci u taj krug mojih izhitrenih metafora
ona osta obicna djevica sa ljupkim osmjehom na licu

(Tako osigura tu sebi mjesto i skromno i vrlo vidljivo)

To je u stvari najlukavije caranje koje sam vidio
i moje poslovicno lukavstvo je nemocno i jadno

U saznanju onih sto nikada ne prozrijese istinu
za koju rekoh da joj se protiviti ne treba


3.

Dvije su to razne istine koje oboje drze odvojeno
u rukama ispruzenim prema svijetu

Pravu istinu smo znali tek kad bijasmo zajedno
kad se nije znalo cija je koja ruka

Tamo u gradu na dvije luke





BUDJENJE

Skoljka na pjescanoj obali poce
u suncu da se sjaji

Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar

Na limunovu stablu zamirisa jace
bijeli cvijet

Sve prisutnije se tada cuse glasi
drevnog vremena

Galebovi evo vec dugo kruze okolo
buduceg kretanja

U srebrnoj pjeni probudjenog mora
izda se boginja

Krajnji je cas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost

I zakoraciti u one neizvjesnosti
provalije

U samom
sebi





SLOVO O SMRTI


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda





OSTRVA


Sprvog su ostrva bila od preja crvenog i biserja
Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna
Od lisca su bila ukusnog Od vjetra Konacnog raskrsca
Ostrva bijela od sunca
Topla od srca
Slatka od sna

Sada su ostrva na nase stope skrvila

Ako nas i ne bi mozda u celjusti mrznje smrvila
Ne bi nas ostrva kao nekad
Od samih nas vise
Skrila

Ostrva pod prstima cudnog budjenja
Ostrva za nasim kamenim placem
Ostrva oko naseg stalnog cedjenja
Ostrva na klatnu sata i pod otiracem
Ostrva koja ce biti i koja su bila
I ostrva ona sto su se
Samo snila

Ostrva Ostrva Ostrva

Ostrva svuda oko nas

Ostrva blaga i draga

Ostrva i ova i ona

Ostrva
Sto su se
Ostrvila





MASLINA


Ove zapisnike mucne o krvi u utrobi ne treba prezreti
Oni ne odaju samo mrak jednog dana i tupost noci jedne
Oni ne prodaju samo nepravdu sudija i prolaznost cinovnika
Oni su krcati sitnih uzasa Svireposti
Bas toliko sitnih da ih ne zapazimo odmah
Krupnih bas toliko da ih ne ponovimo nikad
u ovom nastojanju morem da oblozimo grudi
nebom da umijemo vec umorne oci

T slabost je u plast vjecnih zakona umotana
I smijesnom nije dovoljno da se smijemo
Paragrafi ti traktati iako nisu od kojih
zastaje dah u plucima zvijezda
ni obicni racuni zaista nisu malog bakalina
Sto o prolaznosti cinovnika sad i da govorimo
ako je glupost nevolja vjecna
Bacio sad dakle tu prokletu glavu kroz tuzno medju dlanove
I to je bilo jedino tad sto moguce je ina ckalj je Ckalj ipak koji lektira dobra

Vinovnici i njihovi psi na uzici
kroz resetke sam gledao
udisali su vazduh
otetim alejama

Sad
kad otpuzale su
i mnogo otrovnije kise
i prosli vijekovi kroz korijenje straha
dosije ovaj treba li da spalimo
On istina ckalj je Ckalj ipak koji lektira dobra moze da bude
na casu botanike
u hladu masline
ove u vrtu

pod kojom se pjesak legije rimske odmarao
povlaceci se pred nadom plavookog
pod kojom su vitezovi jezika stranog pravdu dijelili
pod kojom su ustali protiv pravde
grablje po macu
kmetovi poljicki
pod kojim je izdahnuo
tvrda zemlja
duboko more
crveni u ranama
u casu kad su prestali da lupaju crni u dobose

Prosao je dakle prvi veliki rat
Prosao i prosli
I nastalo
vrijeme
vec
buduce

Sve pakosti i cavle s ruzama i kikotom zajedno unijeti treba u nase citanke
da se zna kako ni ruze samo nisu svjetale nam
kako ni cavli u jagodicama svakodnevnim nisu ubili nas

No nije dosta za istinski klik
za istinski krik
samo to
Preostaje nam da osvojimo za ove vode sto ih na sve strane sa svih strana jos mute
vise bistrine za gledanje u duboko
preostaje nam da otopimo ovaj kamen na srcu

Od masline ove na obali treba se zato uciti
Korijenje plodonosno treba pruziti do uma zemlje
U krosnju zelenog vjekove treba zdruziti
treba osvojiti sunca koliko ga ima
Ne treba se bogamu ni roditi
ako se ljubiti ne zna
Masline kazem treba saditi

Masline treba saditi

Svuda





ISKAZ PETOG SVJEDOKA



I sta da ti pricam dalje Trebalo je
Vec da krenemo iz naselja Uz pratnju
Najstarijih staraca i male djece
Zene su odredjene za klecanje pred Cekanjem
Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle
Da krenemo Tad zacu se Anatema je bilo Raspra
Ni sad se ne zna Ko zapoce je prvi Ko
Prihvati Ko podgrija Ko
Nastavi
Tek
Sjecam se Kao da je sad bilo
Sjevernjak je rekao kako se
Riba lovi najbolje na Sjeveru A Juznjak
Da Sjevernjaci ne znaju ni riba sta je to
Da li je Ljeto ili Zima
Da l' ljubav ili Mrznja
Sprva su ljudi sa Zapadu u osmijeh gornju usnu krivili
A Istocnjaci mudro lule pusili
Ali i oni svoje prednosti
Ni macke Ni misevi
Najzad istakose
Zaboga zar kod nas zaboga Sunce nase prvo ne izlazi
Zar kod nas zaboga nase Sunce prvo ne zalazi
Pokusao sam i ja Jedan od rijetkih da
Predju predem Koliko je vazno I nije vazno
Koliko je vazno
Da li se Zemlja okrece oko Sebe
Oko sebe se okrece I oko sunca
Koliko je vazno ovo nase More
Ovo more Uz obalu Uz plimu Uz Oseku
More ovo i ove Ribe
Koliko je vazno
da razmrsim Pokusao Vjerujte I pametno
I pametno i ludo Al' zamrsim jos
Dok nisam glavu najzad bacio
Kroz ovaj crveni zid medju masline
Kroz ovaj tuzni prozor
Medju dlanove
Al raspra tim ne presta Kavga
Zesca posta cak
Za crve i dijane
Za meridijane
Za karavele
Za paralele
I pokaza se da strasti uzaludne
Nema samo Istocnjak
Da vlast ne drijema Da ima je
I gdje se ne sije Da ima je
U oijesku U vrijesku U tresku
Ne samo Da ima je Ima Ima
Ima specificnost mnogih Klima
O kojima svakako voditi racuna treba
Ozbiljna Fauna fantsticna Bujna
Vegetcija biljna Al i tu
Razlika ima nekih Na plohi istog Neba
Tako na primjer da Jugozapad nije
Jugozapad samo Bistro i cisto
jer ima jugozapad Jedan i jugozapad Drugi
I jasno je kazu da nije to sve jedno te isto
Postoji tamo tako Jugozapad Zapadni
Jugozapad Juzni Kao na Sjeveru
Kao na Istoka sto se zna
Za Sjeveroistok
Upravo za Sjeveroistoka
Dva
Sjeveroistok istocni
I Sjeveroistok Sjeverni
I tako dalje
Sve dalje
Visoko
Nize
Daleko
Blize
Od Stare Atike
Do nove
Matematike

Sta se sve desilo na kraju
I sami ste vec culi I vise sad znate
Neki se sad nalaze u Paklu A neki u Raju
Nekim su razbili samo Glavu
A nekom i Gnjate

Camci su se rasusili

Mreze proglodali misi

Sad hodamo po tudjoj uri
Bez svjetla
Bosi
Po buri
Po kisi





JUTRO U STABLIMA


U silnoj sitnoj prasini
Sto osipa se sa palog vodoskoka
Na dlane moje vrelog maka
Ocvale grane mraka vec zrelog
I rane prerane i vrane
Od skoka sto nikad pasti nece u slasti
Cvijet smijeha iscezlog Zive zelje bose
I ima vlage drage dubina tamnog oka
I otrova vlati jos budne jesenje kose
I nesto od ruku povjerenja sto nose i vode
Kad brode u zvijezde sto prkose
Za plavom onom pravom
Sto javom postati nece Pa za kog onda
Krv ova Za kog drsko cvijece
Noge ove uboge sto nekad lomno klecaju
Al lomne nikada ne klece
To vlasnistvo tanko onoga sto voli
I kad psuje I kada moli svjetlost obecanu
I kada je prosla Od rijeke neke velike
Eno je Uspravno tece
U vjecnom skoku okrutna Za sebe i za me
Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikud ne utece
Pa cekanje uzaludno veze nas ludo Steze
I jednako boli
Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi
Dvolicno kao i proteklo vece





PTICA


Odletjela si

Zasto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv





KRAJINA


Iz onog bijelog kama eno nice klica
Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica

Nice i raste u neko bolno bijelo cvijece
Vec ptica iz svog skrivenog gnijezda slijece

U skrovit krug necijih samotnih svijetlih sanja
Slijece ta ptica sa zelenog granja

Kraj ovaj kajni zar moze bez zmije
Bez otrova njenog zar moze zar smije

Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije

Iz onog bijelog kama eno nice klica
Iz ruke davne iz tavnog lica sad zice klice

Iz znanog kama znamen stamnog plama





KRINOVI


U polju i u gori bijeli krinovi procvali

Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori

I kada tiho izmedju procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš

Mozda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili

Izmedju procvalih bijelih cvjetova

Pitajuci se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi

Da li su to neciji klikovi
Ili
Krikovi

Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespucima ovim
Beznadno
Gazili

U potrazi za bijelim cvijecem





SLOVO O SLOVU


PROSLOV

ovo slovo
osloviti
osloviti
suocice
suocice
sucelice
sucelice
suglavice
suglavice
osloviti
osloviti
sve u lice
ako oci
jošte vide
ako celo
jošte plamti
ako glava
jošte pamti
sve u lice
osloviti
osloviti
slovo ovo



PRVO

Gdje je slovo ono što ce da se rodi
Gdje je ono slovo što ce
Da se zgodi?


DRUGO

Jedno slovo krto Drugo slovo škrto
Jedno iz okova Drugo od olova
Slovo kudi slovo Dok ga ne probudi
A kada poludi hita da osudi
Slovo zna da grmi Od jeda pocrni
Slovo jede slovo Oba ublijede
Slovo nekad drema Kao da ga nema
Dreman pak se zaroti
Pa pobunu koti


TRECE

Slovo je u grozdju Slovo je u gvozdju
Slovo je u duši I slovo u tmuši
Zatrepti u zraku Zasvjetli u mraku
Slovo zna da voli Znade i da boli
Slovo kad se rada bremena je lada
Gdje stici ce ne zna Do sunca
Il bezdna


CETVRTO

Ima slovo staro što ce s jutra doci
Ima slovo novo al nestaje
S noci


PETO

U dimu ono U vatri U srcu što snatri
U snu o slobodi U kamu U vodi
U zvuku svakom U muku i gluhnji
U vjeri I
Sumnji


SESTO

Neko slovo zlatno Neko slovo blatno
Jedno iz okova Drugo od olova
Ima slova mekih Vece ima jetkih
Ima slova britkih ma od roda plitkih
Slovo nekad slavi a radi o glavi
Jedno sebe pravi Drugo se zaboravi
Ima slovo nuzno Volim slovo juzno
Slave slovo ruzno Ako je
Okruzno


DUBOKO

Ovo slovo slogovo Ono slovo bogovo
Slovo od azdaha I slovo bez straha
Slovo trci za slovom Hvataju se u kolo
Kad to drvo jelovo A to kolo jalovo
Neko slovo staro Neko slovo novo
Slovo što je bilo Što bit ce I ovo
Vidio sam slovo Leti do oblaka
A cuo sam slovo Dublje nego
Raka


OSMO

Ima slovo budno Ima uzaludno
A oholo u kolo grede sred srijede
Jedno slovo slogovo drugo slovo bogovo
Jedno sebe pravi Drugo se zaboravi
Slovo je u duhu Slovo i u sluhu
Slovo od azdaha I slovo bez straha
Hoce i da snije Pa se negdje skrije
Ali tako ne moze Nek se za san
Bije


DEVETO

Slovo je u grozdju Slovo i u gvozdju
Slovo je u duši Slovo i u tmuši
To je jedan jauk To je jedan san
Slovo zivot sam je S više ljubve
Da nam je


KOLO

O topole kolo igramo u tlapnji
Dok nas kolo svuce sve do koze gole
Tada celom lupimo o zakone zida
A slovo se javi oku da ga vida
Pobacasmo bezdnu tmacne himbe škrinje
Nek izjedu srebro crvi prah i inje
Puzavice kad nam ocvjetaju lice
Dodje slovo jedno svrh te nesanice
Iz raspuklog lesa na krilima snova
Putuju bezglasja do vrha nebesa
Nikto nije bio Nikto nije bio
Al je nekto
Snio

[/i]



*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
263370

TRENUTNO: online