*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

18.01.2005.

Mehmed Mesa Selimovic



[i]
Pozivam za svjedoka
mastionicu i pero i ono
sto se perom pise.
Pozivam za svjedoka
nesigurnu tamu sumraka
i noc i sve sto ona ozivi.
Pozivam za svjedoka
mjesec kad najedri i
zoru kad zabijeli.
Pozivam za svjedoka
sudnji dan i dusu
sto sama sebe kori.
Pozivam za svjedoka
vrijeme, pocetak i svrsetak svega
DA JE SVAKI COVJEK
UVIJEK NA GUBITKU!!![/i]





Meša o Bosni i Bosancima

[i]
'' Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima .''


''Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi.'' [/i]
[i]

"Primaju nerad sa Istoka, ugodan zivot sa Zapada... Ne lice na junake, a najteze ih je uplasiti prijetnjom, dugo se ne osvrcu ni na sta, svejedno im je sta se oko njih desava, a onda, odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci... a lahko im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro... zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve sto govorim, kao da o sebi govorim. "


"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

[/i]

[i]

Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje.

Najgore je kada ljudi cute, kada se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na zivot. I moja i tvoja. (Magla i mjesecina)

Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni u drugom covjeku u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali. (Ostrvo)

Kako da kaze da li ga voli? Sta bi rekla time? I sta se drugome moze reci o tome? Posla sam pogresnim putem i idem sve dalje,trula u sebi, srce se nicemu ne raduje, sve veca daljina iza mene, a sve sto je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, nista nije lakse od toga, i nista teze…
Osvrtanje nije vracanje, to je zaljenje. I neodlucnost: sve te veze, sve te zaustavlja, preden put, korak koji vise nije lak, strah od novih pocinjanja, samo za prvo nema straha jer nema iskustava i onda se cuva ono do cega ti nije stalo, sto je tvoje koliko i ma cije, tvoje po nevolji i po neimanju nicega a ne po voljenju, i to je najcrnja varka, jer i ovako nista nemas, pust je zivot gori nego nista, a ljudi se opet drze te pustosi, ne vjerujuci da ima ista drugo… Nista ne bi izgubili kada bi pustili ono sto imaju, a boje se da ne bi ni dobili. Zato cute i cekaju…(Magla i mjesecina)

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji... (Ostrvo)

Zar niko ne moze da pobjegne od svoje proslosti? Zar ljudi moraju da se okrecu u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed odredena? I koliko je krvno i psiholosko naslijedje sreca ili nesreca, napredak ili zaustavljenje. (Krug)

Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo paznje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju, i lakse bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zastitu njihova povjerenja. Na zalost stariji nemaju ni volje ni vremena, i ispustaju sansu da lako uticu na mlade. (Sjecanje)

Kud vojska prodje, trava ne nice ali nicu djeca.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije. (Dervis i smrt)

— Zar smo svi zli?
— Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.

Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio...Sad o tome mislim drukcije...Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise... (Dervis i smrt)

Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao.

Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis.

Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama.

Ljubav je valjda jadina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog.

-Sta bi ti savjetovao covjeku kojem zelis dobro?
Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi.
Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.

-Drugi moj savjet covjeku kojem zelim dobro bio bi:
Ne govori uvjek ono sto mislis.

Nekad i sad to su dva covjeka.

…sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun pretnji.

Lijepo je osjecanje ponosa, brani nas od kajanja.

Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece….. A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je Bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudno sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danjasni dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas a mi smo i na tome zahvalni.

Ko oprosti on je najveci.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

Proljece, sunce, vedrina, misao bez tezine. Vedra misao srce obasja, vedra ni zbog cega, misao niocemu...

Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

Cetrdeset mi je godina ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji , pa ni sebe.

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.

Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim ali me to ne buni jer covjek je promjena a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo.

Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.

Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.

Od pamtivjeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo ali srecom sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.

Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne.

Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, povrsan ili mucan, sta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, sta ocekujem od sebe i od drugih?
Meni izgleda da sam sasvim obican, zasto sam onda drukciji?
Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju? (Dervis i smrt)

Sve ce proci. Ali kakva je to utjeha? Proci ce radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje.

Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise. (Dervis i smrt)

Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.

Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga ljudi, zar me ne vidite?-kazem. Zar me ne cujete?-kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho. Nema me.
Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim?
Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.
Uzalud.
Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smijesna pobuna sve tisa. (Dervis i smrt)

Ono sto nije zapisano i ne postoji; Bilo pa umrlo.

Nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas pa boli unaprijed. Boli i poslije ali je to lakse.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? Protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi. (Dervis i smrt)

Covjek je nepopravljiv i najcesce laze sam sebi.

Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje.
Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad.
Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.

Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.

Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi, a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, nista. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. (Dervis i smrt)

Kad sam prosao taj mucni put, doznavsi i ono sto mi nije potrebno, moja naivnost je umrla, od stida.

Vidis jos mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudis usred noci, i da dugo sjedis prekrstenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali , neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dusu, dali su ti je, ne pitajuci, dosao si na red kad drugih, boljih, nije vise bilo.

Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtjeva, moli i grdi. (Tvrdjava)

Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista. (Dervis i smrt)

O, muko moja! Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.

Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor.
- Nego sta je?
- Spremnost da se sve baci na lomacu... (Dervis i smrt)

Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

...poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom, u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnome putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones. (Dervis i smrt)

Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu. Uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.

Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tudje gnijezdo...Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju... (Dervis i smrt)

San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

Zivi nista ne znaju. Poucite me, mrtvi, kako se umire bez straha, ili bar bez uzasa. Jer smrt je besmisao, kao i zivot...

Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima ,koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska,nije nevazan.
Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima. (Tvrdjava)

Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima. (Dervis i smrt)

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

Svakome cu priznati pravo da me prevari osim prijatelju.

Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.



[/i]


*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
263031

TRENUTNO: online