*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

21.01.2005.

BISERA ALIKADIC

Rođena je 8. februara 1939. u Podhumu kod Livna. Objavila je knjige poezije: Intonacije, Noć i ćilibar, Kapi i mahovina, Drhtaj vučice, Raspeće, Pjesme (izbor, 1988.), Dok jesam ciganka, Ne predajem se, Grad Hrabrost, Knjiga vremena; dva romana Larva (1974.) i Krug (1983.), te novelu Sarajevska ljubavna priča. Zastupljena je u lektiri osnovnih škola. Za djecu je objavila: Kraljica iz dvorišta (priče), Tačkasti padobran (priče), Pjesmice - ljestvice (pjesme), Voz do neba (pjesme). Pet priča snimljeno je i emitovano na FTV u okviru Dječijeg programa. Na radiju su joj izvedene tri radio-drame: Ljubavna priča, Gniježđenje, Malo zvono. Zastupljena je u više antologija, panorama, izbora bh. književnosti, kao i ex Jugoslavije. Prevođena je na: engleski, francuski, poljski, njemački, turski, albanski, španski, holandski, slovenski, makedonski… Bisera Alikadić je prva Bošnjakinja koja je objavila roman (za odrasle). Oba njena romana su adaptirana za radio. Dobitnica je Skenderove nagrade za najbolja književna ostvarenja u 2003. godini. Pjesme, Larva i Ludi kamen nagrađeni su Skenderovom nagradom.




[i]
OVA NAGRADA ME ODUŠEVLJAVA JER JE VEZANA ZA IME VELIKOG PISCA

"Roman je nešto kao njiva, na njemu se mora raditi"



Šta za Vas ona znači?

Pa to mi govorite dok gledate u plaketu koju sam dobila. Naravno, dobila sam i nagradu. Plaketu volim zato što je na njoj Skenderovo ime. Uopšte, ova nagrada me oduševljava jer je vezana za ime tako velikog pisca, pisca čije se riječi, kad ih čitate, mrve kao živa zemlja, zemlja sa zlatnim prahom. Ova nagrada za mene znači smirenje. U prvom momentu sam bila uzbuđena, nisam mogla vjerovati, a onda je nastalo jedno smirenje. Ustvari, oslanjam se na to veliko ime, jer sjećam se nekih imena pisaca koji su ranije dobili Skenderovu nagradu: Ćopić, Kiš, Sidran...

Pisati za djecu i pisati za odrasle?

Pisati je uvijek ozbiljan posao. Pogotovo ako hoćemo biti pisac koji će biti čitan i prihvaćen među ljudima. Prvo sam pisala za odrasle i tek u zrelim danima počela sam pisati za djecu. Jednostavno sam u sebi prizvala dijete koje nikada nije isčililo iz mene. Gledala sam kako moje sestrične doživljavaju to moje pričanje i moje pjesme i tako nastojala biti prikladna i sebi i ovoj novoj generaciji djece. U sebi sam pomalo osluškivala priču moje majke, koja nikada ništa nije zapisala ali je znala nevjerovatno razgovarati sa djecom.

Romani Larvai Krug davno su napisani. Niste se upustili u pisanje novog romana ili...?

Možda sam se ja i upuštala u pisanje novog romana. U mojim spisima sigurno bi se našlo početaka tih romana. Roman je nešto kao njiva, na njemu se mora raditi. A ko sad u BiH radi njive? Čak ni zemljoradnici. Možda me je rat omeo da napišem još jedan roman koji bi bio nastavak, Larvei Kruga. U svojim ratnim pjesmama čak nisam bila u stanju koristiti interpunkciju. Te jezive trenutke u pjesmama sam mogla podvući jedino velikim slovom.

Pišete poeziju i prozu. Da li vas privlači i neki drugi žanr?

Pa, voljela bih napisati dramu. No, moj davnašnji san bio je da napišem libreto o Aleksandrijskoj biblioteci. Sada, kada je moja Aleksandrija izgorjela, voljela bih napisati libreto za operu o Vijećnici. Osim toga čini mi se da bi se iz Larvemogao napisati sjajan baletni libreto. [/i]





KNJIGA VREMENA ILI POEZIJA IZ NE-VREMENA

Bisera Alikadić: Knjiga vremena, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1999.


Bisera Alikadić (1939.), ponajznačajnija od naših pjesnikinja, iz praktički tek minulog rata izišla je s poezijom koja je do kraja potvrdila zrelost njezinog pjesničkog govora, do sada uglavnom pojednostavljeno odčitavanog kao erotskog, erotomanskog. Počast tijelu koje nosi sve vrijednosti egzistencije, koje je posuda za duhovne vrijednosti, najednom se, ratom, pretvorila u počast krhkosti življenja. Sudar tjelesnog sa svim onim što tako kataklizmički s vremena na vrijeme pohodi povijest je fizički okvir Knjige vremena. Njezina duboka pozadina, kodirana potka toj knjizi je rat protiv jednog svijeta, jedne civilizacije, jedne kulture, oličen u sudaru krhkog pjesničkog subjekta sa svakodnevicom. To jest pjesnička knjiga o jednom vremenu o kojemu su već napisane brojne pjesničke knjige, i to zapažene poezije. Posebno, pak, o mitskom mjestu tog vremena, Sarajevu, koje je živjelo sad već mitsku opsadu najdulju od Troje naovamo.

Nimalo slučajno knjigu, opsežan pjesnički rukopis, otvara ciklus "Majke" kojim pjesnikinja opet otvara pitanje Žene: žene-majke u ratu, žene koja daje život i ispraća život u predjele, koji, koliko god bili daleki i nerazumljivi (u vremenu nerazuma, pogotovu), ipak su joj, bitno biologistički određenoj, bliži u njihovoj prirodnosti od onih koje bi razumijevala muška misao, muška logika, pa i muški pjesnički rukopis. Te majke, Alikadićeva prepoznaje kroz svoju majku koja je zaštitni znak ove knjige i onaj čitljivi i onaj nečitljivi, i onaj eksplicitni i onaj, za nas koji znademo barem dio pjesnikinjine (i ratne) sudbine, podrazumijevajući, dakle implicitni, tako snažno izražen u jednoj također ratnoj pjesmi koje nema u ovoj knjizi. Refleks ovoga rata nije, u slučaju majke, moguće odvojiti od "onoga" rata. A majke, pak, nije moguće odvojiti od uloge koju im inače ratovi namjenjuju - ulogu sahranjivanja vlastite djece. No, tu je i majka koja gine i ostavlja djecu iza sebe. Sve je to tek uvod za poetsko viđenje vlastite majke i njezine sudbine koja živi svoj "treći rat". Nekoć je i sama sahranjivala, a sad je djetinje nemoćna kao "tužna, prastara mati" kojoj je pjesnikinja, sad, u ovom ratu, po skrbi koju za nju pokazuje, ne više i ne samo brižna kćer, nego i neka vrst duhovne i fizičke majke. Obrat dostojan tragike u kojoj smo, kako to kaže i jedan ciklus pjesama, bili osuđenici na rok 1992.-1995.

Rat je u tom ciklusu najizravniji "glavni junak", bučan koliko i tresak svake granate, prijeteći poput učestale neizbježnosti smrti i nadom varljivijom od sreće koju donosi karta:

Bacila je kartu sebi

Da li će ostati živa.

Teška joj je karta pala.

Svi aspekti ratne stvarnosti poredani su u kroki zapisima što na način Bisere Alikadić postaju snažna lirska mjesta sagađena nerijetko i na dosjetkama, ali uvijek točno i precizno imenovana slikom koja se pamti. Poznatu sarajevsku nestašicu vode i s njom skopčane sve poteškoće, u svoj lirski dnevnik "osuđenika" Bisera će Alikadić zapisati kao "Kornjača budi. / Preživi sušu." Tu su i limenke humanitarne pomoći, i kamere koje snimaju naše stradanje, i naš otpor, i naša glad, i naš život u mraku i "svijeća paganka", ali iznad svega i ispred svega tu je snažan pjesnički glas koji svakodnevnicu pretvara u pjesničku knjigu jednog vrmena u kojem su se sanjali drukčiji snovi zloj sudbi unatoč. I baš po tome, po specifičnim snovima, mi ovu knjigu prepoznajemo kao eminentno sarajevsku, kao knjigu koja nije "prostorno univerzalna" poput pjesničkih knjiga "o ratu" npr. jednoga Stojića ili Ladina, K. Mahmutefendića ili Mehmedinovića, da spomenemo samo neka imena pjesnika koji su pjevali u ovom ratu i o njemu. Da je tomu tako pokazuje i pjesma "Delikatna smrt" koju kao "prilog konkretnoj poeziji" razumije samo onaj tko je rat proveo u Sarajevu, pa i tu tek oni s dobrim pamćenjem ili darom za prepoznavanje sitnica, raritetnoga ili - delikatnoga.

Pozicija pisca u ovom ratu, pozicija pjesnika, je pozicija Šeherzade, pozicija već viđenog modela preživljavanja, bilo stvarnog, fizičkog, bilo mentalnog; pozicija, budimo još bliži u određenju, Aske iz Andrićeva djela i otuda pjevati značilo je produžavati nadu i svoj život u njoj. Danas je to vidljivije nego u ratu, ali pjesnikinja točno bilježi: "Grad je prepun Šeherzada."

Priča se priča,

Veze se san

Da bi se preživio

Da bi se nadživio

Srednji vijek

Opsjednutost đavolom.

Opsjednutost đavolom

Onih koji opsjedaju.

Evo, u ovih nekoliko stihova je praktički "ispričana" povijest jedne opsade: ona je srednjevjekovna, mitska, u njoj je mjesta za lijepo na Šeherzadin način, poezijom protiv neumita, a taj neumit je opsjednost i opsjednutost đavolom onih koji Grad opsjedaju. Mračna slika opće smrti nastavit će se i dalje na najbanalnijem primjeru nestašice vode koja znači smrt po principu: "voda u cijevima izumrla je/ kao u crijevima mumificiranog". Poslije ovakve slike, poslije ovako nemilosrdnog svjedočenja, sve ostalo je suvišno. Pjesnikinjina imaginacija zapanjujuće strasno i nemilosrdno imenuje stvari koje određuju jedno vrijeme i pjesničkog subjekta u njemu.

Kad jedna knjiga donese toliko pjesama, više od stotinu, i kad su one (te pjesme) knjiga, onda "projekt" neminovno jest cjelina po obuhvatu, a ovdje, svakako, i po pjesničkoj realizaciji. Ovo govorimo jer tragičnost pozicije je egzistencijalne prirode. U Sarajevu se živjela antička drama po već manje-više poznatoj matrici koju je sarajevsko iskustvo mnogovrsno dopunilo, da ne kažemo obogatilo, jer je valjda neukusno upotrijebiti riječ obogatiti uz umnožavanje varijanti i oblika zla. Kod Biesre Alikadić naći ćemo i pjesmama koje bi se u "normalnim vremenima" pribrojale socijalnim, koliko god im je rat ipak primarno određenje. Spomenimo ovdje samo pjesmu "Umirovljenici". S druge, pak, strane pjesma "Plinski skerco" je iznenađujuća, pa ipak na Alikadićkin način, i paradoksalna, humoristična, tragikomična, tako nemilosrdno ratna, sarajevska, a tako, opet, i socijalna po strukturi onih kojima se ta "milost" događala.

Mirnije tonove nudi nam nastavak knjige "Život svagdašnji", jer su izvanjske okolnosti manje dramatične, ali su posljedice otprilike ovakve:

Duša se zaljuljala.

Nije pala, nije se srušila,

Ali više nije kao što je bila

Naknadna pjesnička domišljanja, bilježenje je ranije propuštenog kad se u jednom danu ponekad znala odživjeti cijela jedna ljudska vječnost. Tonovi su smireniji, oskudniji za raskošni Biserin temperament, ali bogatiji za iskustvo prošlog i patinu odživljenog. Odjednom je tu mjesta i za Biblioteku, Borgesa, Andersena, iskustvo koje je bibliotekarica u njoj posudila piscu i topos zvani Borges prava je referentna točka svijeta kojemu se Sarajevo s požarom Biblioteke pridružilo.

Poslije ovog rata, poslije onoga što je učinilo da duša više nije "kao što je bila" valjda je nemoguće očekivati pjesnički polet kakav znademo iz ranijih pjesničkih knjiga Bisere Alikadić. I kad više u njezinoj poeziji ne bude rata, dakle izravnih refernci na rat, ostat će slike kakve susrećemo u pjesmi "Grnčarica" ili "Bijeli konj". Spoznaja sebe promijenjene je spoznaja u koju, dakako, treba ukalkulirati i naraslost iskustva i okolnosti u kojima se to iskustvo skupljalo, ali novost je u pjevanju Bisere Alikadić promišljanje sebe na način pjesme "Ruku opuštenih" gdje se tijelo pomireno s vlastitim stanjem imenovanim slikom u naslovu, javno obrušilo i na "duh malaksali" i na dušu koja se promijenila, pa porađa sumnju, porađa propitivanje smisla i tako negdašnju energiju tijela i života smiruje. Na istom je fonu, mada drukčije postavljena, i pjesma "Leptir" koja taj ton koji mi ovdje odčitavamo, ton iskustva i naknadnog spoznavanja i žala odčitavamo u posljednjem stihu "Valjaće ti za kasnije".

Knjiga vremena je svakako testamentarna knjiga Bisere Alikadić. Naravno, ne mislimo da poslije ovoga nema ništa, ne daj Bože, nego da je u njoj sublimirala svoje pjesničko i ljudsko iskustvo nakon onoga što smo i ona i mi i ovaj grad doživjeli u posljednjem desetljeću stoljeća koje se, eto, još malo dvadesetim zove. I u vrijeme dok su jedni živjeli postmodernu, pa ma što to značilo, mi ovdje, zajedno s našom pjesnikinjom odživjeli smo predhistoriju Europe, zapravo njezinu srednjevjekovnu opsađenost zbog koje je ona kriva i zaslužna. Kriva zbog zla, zaslužna što je to zlo za pjesnika porodilo dobro za literaturu. Bisera Alikadić je od onih koji su to znalački iskoristili. I otuda je ova knjiga testamentarna i ovom stoljeću i ovom tisućljeću.

Željko Ivanković


*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
262867

TRENUTNO: online