[i]
RASTANAK
Vece crne obrve natuce
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juce
Da se juce nismo rastali nas dvoje
Zaboravi mracne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
U dusi su mi jedino ostale
Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati
Pricacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati
Pricacu joj o nama koje kuda
I o zivotu sve sto bude htjela
Glavo moja neizmjerno luda
Do cega si ti mene dovela
OSJEĆAM
Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.
Jesenjih se noći sjećam
dok sijenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.
Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."
I danas lipa cvjeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.
Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati
***
I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te ko poeta.
***
Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.
Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.
***
Izljubiću te, taći tijelom
i kao s drugom poć u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom
ZALOSTI MOJA...
Zalosti moje kad te gledam!
O, kakva bol, o, kakva tuga!
Kao da stobom jesen blijeda
pruza nam samo bakar luga.
Tudje su usne sve raznijele
toplinu tvoju, trepet tijela.
Kao da nam je duse svele
kisnica ledena obuzela.
Pa sta! Zar da se i nje plasim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom nasim
sem vlaga ta i trulez zuta.
Pa ni za sebe ja ne sazdah
tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo predjoh staza,
koliko grijesih ja na njima!
Zivote, smijesno nesuglasje!
Tako je bilo i ostace.
Kostima golim breze krase
bastu, to groblje, ko krastace.
A kao gosti baste, i mi
uvenucemo, pasti nijemo.
Kad nema cvijeca vec u zimi
zasto da za njim tugujemo?
SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA
Sve što živi ožiljak ima,
još iz djetinjstva, poseban, ran.
Da nisam pjesnik, ja međ' svima
bio bih hulja i lopov znam.
Mršav i rasta odveć malena,
međ' djecom bio sam uvijek heroj,
često, često nosa razbijena,
vrać'o sam se ja i pod krov svoj.
Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
riječ ceđahu usne krvavo-tmaste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste -
Pa i sada, kada se bez traga
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.
Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadašnje crte
kavgadžije, nemirka, delije.
Kao nekad imam hrabrost mušku,
al' nov korak moj se drukčije sluša…
Dok mi nekad razbijaše njušku,
sada mi je sva u krvi duša.
Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć' se raste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste!
PJEVAJ, PJEVAJ
Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.
Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.
Nisam znao da ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.
Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…
Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk'o.
Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.
Ljubomoran - zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah - kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.
NE SMIJEŠI SE TAKO
Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.
Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.
Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.
O GLUPO SRCE
O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!
Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.
PISMO MAJCI
Jesi l' ziva, ti, starice draga?
Ziv sam i ja. I pozdrav ti saljem.
Nek' vecernja ona svjetlost blaga
Dom tvoj kupa nevidjenim sjajem.
Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da cesto izlazis do puta
S iznosenim , starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika puni stravom tamu:
U kafanskoj tuci kao neko
Zario mi ispod srca kamu.
Nemoj vise biti brizna lica!
Samo tlapnjom strasno mucis sebe.
Nisam tako teska pijanica
Da bih umro nevidjevsi tebe.
Kao nekad, njezan sam i sada,
Zivim samo jedno sanjajuci,
Da se sto prije iz ovoga jada
Sto prije vratim nasoj trosnoj kuci.
Vraticu se kad nam basta granje
U proljece bijelo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budis ko prije osam ljeta.
O, ne budi odsanjani zamor,
ne ozivljuj sto je htjela dusa -
Odvec rani gubitak i zamor
U zivotu moradoh da kusam.
I ne uci da se molim. Necu!
Minulo mi prosli dani skrise.
Samo ti mi, majko, nosis srecu,
Kao ti mi ne sja niko vise.
Zato nemoj biti zabrinuta
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi precesto do puta
S iznosenim starinskim kaputom.
MAJČINO PISMO
Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.
No ako stečeš
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim
i mjesto predsjednika
u volispolkomu
Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."
Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
ODGOVOR
Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!
U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.
O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.
Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.
Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.
No proljeće ovo
moju ljubav sada
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.
No, ova rugoba
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.
No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.
Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.
Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.
Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.
TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE
Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
HALJINA MODRA
Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.
Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."
Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.
Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."
TKO SAM, STO SAM...
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
O, PROBUDI ME
O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.
Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.
Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.
O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.
Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.
LISICA
Na razmrskanoj nozi se dovukla
i savila kraj brloga uz brijeg.
Krvava nit je granicu povukla,
odijeliv joj od mrka lica snijeg.
Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.
Nad njom ko žuna kružila je magla.
Vlažno se veče žarilo u krug.
Uznemirena glava već se sagla
i hladan bje na rani jezik dug.
Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.
PJESMA O KUJI
Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna
A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
ISPOVIJEST MANGUPA
Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.
Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.
Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.
I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.
O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.
Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.
Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.
Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?
A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.
Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.
Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.
Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.
SESTRI ŠURI
U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.
Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.
Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.
Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.
NEMOJ LIKOVATI
Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.
Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.
Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.
SNJEZNO POLJE
Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?
JA UMORAN JOS NE BIJAH TAKO
Ja umoran još ne bijah tako.
pod tom vlagom sluzavom i tmurnom
o nebu sam snivao zvjezdanom
i zivotu svome zlom i burnom.
Nisam jednu ja volio ženu
i njih mnogo ludilo je za mnom.
da l' se zato huda sila prenu
sto me preda mom pijanstvu tamnom?
Beskonacna, razuzdana noci!
terevenka to mi nije prva!
da l' se zato rastacu mi oci?
kao listak plav pod zubom crva?
Ja ne kukam zbog izdaje neke,
nit' od lake pobjede sam srecan.
zlatno sijeno one kose meke
pretvara se u žbun mutnog cvijeca,
Pretvara se u pepeo, vodu
što jesenju maglu sipko prati.
prošle dane ne žalim, nek' odu,-
ne, ja necu da se ista vrati.
Umoran sam od muka bez cilja,
i sa cudnim smješkom svijetom bacan,
ja u lakom tijelu, prepun milja,
nosim tihi svijet i mit mrtvaca.
A možda je to sudbina laka
da kroz jame skitamo se svijetom.-
ko u neku košulju ludaka
odjenusmo prirodu u beton.
CRNI ČOVJEK
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.
Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!
---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.
U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.
Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.
Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.
U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.
Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.
Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.
negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.
---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.
Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.
Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.
U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih
I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.
Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi.
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi.
Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga sa mnom nema,
ja sam....
kraj razbitog zrcala...
[/i]
Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Dovidjenja druze moj.