*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

28.01.2005.

ENVER COLAKOVIC

Rodio se 27. maja 1913. u Budimpesti. Otac mu bijase industrijalac Vejsil-beg Colakovic, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala podrucje danasnjega glavnog zeljeznickog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare madjarske plemicke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Colakovic provodi uglavnom u Budimpesti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Colakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. zavrsio je roman Legenda o Ali-pasi, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno istice svoje antifasisticko opredjeljenje i opisuje suvremena cetnicka, ustaska i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Zidova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Colakovicevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-pasi. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazalisne prikaze, politicke osvrte u kojima se zalaze za bosanskohercegovacke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja zena krpi carape. Legenda o Ali-pasi, stampana 1944, dobiva odusevljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Colakovic je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su medjusobno povezane, i roman Melun. 1944. Colakovic hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6-10. Konac rata Colakovic je docekao kao slomljen covjek. Pjesice se iz Madjarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijase uhapsen. Iz Sarajeva je kao prebacen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu pise da se ne vraca u Sarajevo, jer ce izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Colakovic bijase nekoliko puta u Zagrebu uhapsen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pusten na "slobodu". 1946. pise zbirku pjesama "Iz moje samice" i "Zatvorske novele" . Colakovic pise uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpocinje pisanje autobiografskog romana "Jedinac" u stihovima. (Roman dovrsava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavac matematike po mnogim srednjim skolama, pa stize pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesnistvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. pise Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu izmedju dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpocinje pisati romane Mali svijet, Rasap; Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje clanom DKN, PEN-a i Drustva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Colakovic napokon zadobiva priznanja za svoj knjizevni rad.

Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srcanog udara.


Bibliografija

Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989
Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978.
Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.




[i]
Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Tko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor “Ali-paše”, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje - eto - namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se sa predrasudama …
O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost!

Činjenica je da oko mene uvijek lebdi neka maglica tajanstvenosti… Ja nisam jednostavna sastavina mozaika društva, pomalo stršim iz vreće svagdašnjosti… Priznajem da sam na svoju sredinu utjecao isto toliko malo kao ona na mene. Mi se nismo nikada razumjeli.

Huškali su na me odvratne pse svojih jezičina, a ja nisam bio zvijer, niti plašljivi zec, nego pitomi kunić...
Malo je tko doživio toliko poniženja i razočaranja kao ja. I žao mi je, i nije mi žao. Pa, hajde, plačimo malo nad grobom jednog ponosa. Grob ponosa? Da, to sam ja. Ali Gospod oživljava nepravedno osuđene u noći velikog obračuna! [/i]
(Zapisi iz juna-jula u Enverovom Dnevniku iz 1953. godine)


Colakovic je u svom dnevniku dana 1. XI 1953. g. zapisao:
”Sta da pisem? O cemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opisem stvarnost nase danasnjice, ili da dokazem Ivi Andricu, kako on ne poznaje dusu Bosne, koju tako majstorski falcificira...”


”Ja sam, Envere, u mojoj literaturi dosao do avlinskih vrata, a ti si usao u kucu.” (Ivo Andric)




[i]
..Legendu sam poceo pisati sa odredenim ciljem, da sacuvam nas jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zasto se o Ivi Andricu ili Branku Copicu ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slucaj sa hercegovackim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zasto Isak Samokovlija nije najtipicniji bosanski pisac. Ne znam zasto Marko Markovic nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, pocelo se govoriti o bosanskoj poeziji...[/i]
(Enverov interview s Enesom Cengicem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971.)





Da li su se Bosnjaci odrekli Enverovih djela?!


Ostaje otvoreno pitanje, zasto su Bosnjaci okrenuli ledja svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavsi Bosnu na sasvim drugi nacin od onih koji su je trpali u “mracni vilajet”. Pisavsi jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog zivota u svijetlu kakav je svojstven za multietnicku sredinu kakva je bosanska carsija.

Po rijecima njegovog sina prof. Dr. Zlatana Colakovica, koji navodi dijelove Enverovog dnevnika, gdje gorko istice kako su ga Bosnjaci izbacili iz bosnjacke i sire, bosanske knjizevnosti. Bosnjaci su se odrekli njegovog djela, oni su ga ponizili, popljuvali, osramotili, opljackali, ismijali i odbacili, a da kojim slucajem nije otisao iz Sarajeva mozda bi ga i ubili.

Koliko god tesko padale ove rijeci moramo ih prihvatiti kao svoju odgovornost i propust. Nastojati prigrliti i cvrsto stegnuti u bosanski zagrljaj naseg genija i legendu Envera Colakovica. Mozda mozemo reci da su ta vremena bila doba “Golih otoka” i vrijeme opasnog zivljenja. Sta je medutim sada? Toliko neobjavljenih romana, pjesama stoji u Kanadi i Americi. Bosnjacke izdavacke kuce pokazale su se totalno nezainteresovane za Enverovo stvaralastvo i ostavstinu. Zar nemamo odgovornost prema bosanskom narodu i bosanskoj kulturi da mu se predstave djela jednog od najvecih stvaraoca koje je Bosna ikada imala. Ko su Enverovi neprijatelji sada?! Mozda oni koji su ucestvovali u pljacci njegovog begluka, ili razbijaci i prisvajaci bosanske kulture i zemlje. Bosna danas nije samo zemlja puna ratnih zlocinaca, vec i zlocinaca naspram bosanskog jezika, bosanskog suzivota i bosanske kulture.

Na kraju mozemo samo podvuci rijeci prof. Zlatana Colakovica: ”Ali –pasa ce jezditi Bosnom, kao i Enverov Derzelez Alija, dok bude Bosnjaka. U romanu Legenda o Ali-pasi, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneske forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bosnjackog duha.” (Enver JULARDZIJA)





LEGENDA O ALI – PAŠI

Uvod u roman se otvara ispovijedanjem trinaestogodišnjeg dječaka o tome kako je došlo do toga da on čitaocu predoči priču o Ali – paši, o putu hamala Leptira ili Lepira od sanjača i glavnog junaka i protagoniste tog zaista čudnog Sna. Budući, naime, da on već dugo leži bolestan u krevetu, kad je odvojen i izoliran od pravog života, njemu u posjet na neko vrijeme dolazi rođak Salih-aga “stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije”, koji nastoji da mu pribavi bar malo radosti izmišljajući koje su bolesnog i maštanju sklonog dječaka mogle privući. Pričajući mu, dakle, ovu, legendu Salih – aga je zadovoljio osnovne kanone priče kao kazivanja o nekom neobičnom događaju u neko davno doba, i na nekom povijesnom tek skiciranom prostoru. On sam legendu definira s obzirom na onog kojemu priča (u modelu umjetničkog djela kao komunikacije – adresantu ili primaocu), dakle “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošiti”, veli Salihaga.
Sam dječak – primalac i posrednik priče predočava legendu, koju mu je Salihaga tri dana pričao, postupno, od poslijepodneva do sumraka, zato da ne bi potonula u zaborav i da bi njen “tako sladak istočnjački sadržaj” podsjetio na zlatno doba iz života Bosne. Pisac moli da mu se ne uzme za zlo što u ovoj legendi nema ni godina, ni datuma, ni povijesnih osoba, nego samo srce, ljubav, bol i dah onog lijepogstarog doba:

Ovo je dakle samo legenda, hikjaja, ono što je nekada i moglo biti, ali vjerovatno- sigurno čak – nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tituna i mirisu crne kave.

Odmah zatim dječak legende otkriva i njenu svrhu, dodajući joj jedno sasvim moderno i značenje i tumačenje:

A njezina svrha nije da vas poduči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko da vas dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje.

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali – paši E. Čolaković predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv, zapravo, te je legende u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom, ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.
U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje – Sunce i Almasa. Često, čak i dok je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali “hava / muhabetom”, razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice.
Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet – efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji.
Alija je ličnost koja uživa vaskoliko povjerenje sviju u čaršiji, i tako reći biće nižega socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu i Hasan – dede, i Ali – hodže, i Omerage kazandžije, Mehage bakala i Ješue Bararona, tako da je on uistinu lik – ogledalo u kojem se mogu ogledati druga romaneskna lica i drugi događaji u romanu. Iz tog ansambla likova s kojima je on dolazio u bliski dosticaj, svakako valja izdvojiti Hasan – dedu, Ješua Bararona i Ali hodžu. Prvi se izdvaja svojim tvrdičenjem, a on ga je sam iskazao u jednom razgovoru sa Lepirom, tvrdeći da svijet ne voli uzimati, a nerado daje, te da je svijetgadna ala, gadna zvjerka od koje treba uzimati, otimati... Hasan – dedo raspolaže sa velikim bogatstvom, ali Alija i ne pomišlja da se okoristi njegovim blagom. Ješua je također jedan od likova koji se ne uklapa u moralnu viziju romana, jer je licemjeran i nnezajažljivo pohlepan. Shvativši već prve noći za kakva se čovjeka udala, Almasa je pala u stanje teškog očajanja, u stanje “jadnog bivstovanja” kad se život ukazuje tek dostojan prezira, a ne uživanja i radosti srca. Alija dok je spavao snio je čudesne snove, koji su se i na kraju ostvarili:
[i]
I
Ali taj san...
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:”Gdje sam?…”Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle… Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:
“Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim što si dobar, što se bojiš Boga, Velikog Milosnika, što mu se klanjaš i što nikome zla ne misliš i niti želiš. Vidiš ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono je pripadalo tvrdici – sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi šta ćeš s njim uraditi. No, uzmi, prihvati!...” I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku pregršt krpa – ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato!...


II

Ovaj put Aliji je došla čudna misao, bajka tako smjela, da se uplašio i trgnuo sav naježen...
- Eh da sam paša..... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg..... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi ..... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga “Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!”… on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega – Ali – pašu – silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg – Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:
“Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o što je to Alija Hamal bio, koji se stidio svoje sirotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj ljubavi...”
Sve se te misl kovitlaju po Alijinoj glav, dok ga sunce peče. A pred ikindiju trgao se.
Nesta pašovanja!
Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog lahkoćepostizanja cilaj bile potisnute u stranu. U životu Lepir dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu Hasan – dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće. Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem duhovniku, koji nakon zagledanja u sve “istočnajčke knjige” ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali – paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase.
Tako Ali – paša nakon niz prepreka, nakon Hasan – dedine smrti, kupuje njegovu kucu, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa postaje njegova. Dok je Ismet – efendija otputovao.
A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavaoznakove koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap...
Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...
[/i]


Ali – paša:
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje – Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali “hava-muhabetom”, razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku “meleć u ljudskom obličju”. Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.


*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
262879

TRENUTNO: online