*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

15.03.2005.

Osman Aziz



BEZNADE


Gdje u Mostaru Radobolja utječe u brzu i bijesnu Neretvu, kod Staroga mosta, ondje je najlakši pristup na vodu. Tu su se pećine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritječe Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore, dižu divlje pećine s orahastim izbočinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli lűk velikoga, Staroga mosta, komu između pojedinih klesanih i požutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono što se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podziđa i pećina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde pećine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jača kiša, zalizne ona, kupajući sivo stijenje, sapirući sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gledaš čistu i nepomućenu, gdje se je u daljini prelila srebrom il' krajem pećina tamnom, veličajnom modrinom, ravno pod sobom ju dozireš do dna, kroz bistru joj dubinu vidiš gdje se čak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba. Tim prorovom šumi Neretva i šušulja između kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajući kamen, a bijesna nestrpljivo kano očekujući doba kiša, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da ugrabi po koju ljudsku žrtvu, rekao bi u naknadu što čuva svijet od ljetne suše crkavice. Ta iz nje hladne zahvaćaju i iz daljih predjela Mostara, kad napane žega i pripeče sunce, kad presuši Radobolja, a i u česmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je ključala na vatri.

Ljetno, vruće je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako je austrijska vojska došla u Mostar i razmjestila se na krajeve grada, zasjela na Podvelež, gdje se je već oko utvrda počelo raditi. Tada je svako božje jutro, za ranijega, iz Donje mahale izbijao niz cestu s magaretom čovjek opaljena, koštunjava lica, spušćanih brkova, srednjega rasta, a prilično plećat. Hodajući, uvijao je sad jednom, sad drugom stranom, ćuškajući pred sobom magare, na koje bi natovario po dva bureta i u antrešelj umetnuo praznu broku.

- Ćuš, vuk te izio! - udario bi on po magaretu.

Magare bi malko potrznulo zadnjom nogom, pa opet mirno nastavilo svoj odmjereni hod, obzirno i pametno strižući dugim ušima.

- Ha, ha, Avdo, de - tko će brže, ti ili magare? Javio bi se koji obijesni dućandžija iz dućana.

Čovjek bi samo slegnuo ramenima, te, ni ne obazirući se, dalje gonio dobru životinju.

Bio je to Avdo Dračić. Ljuta sirota, jedva željna, da zaradi koru hljeba. Takovoga su ga svi poznavali, al' i svi ga uzimali na laku ruku, kao da nemaju za nj smilovanja. Ali Avdo šutio i radio svoju. Tako, otkako je došla nova vojska, on s dana u dan goni vodu na Podvelež i prodaje ju radnicima i vojnicima. Urani rano svako jutro, pa onako bosonog, u beznoj košulji i gaćama od botane, samo što bi pripasao silah , već sasma crn, i opasao se crvenim pasom, istjeraj magare na oni otvor, uvalu pod velikom ćuprijom, da zahvati vode, natovari i porene ju na Podvelež.

Kad bi napunio burila i natovario ih na magare, zahvatio bi još i broku, te ju ponio držeć za priječku, a onda s lulom u drugoj ruci i potjeraj uz Kanaru pa preko ćuprije.

- Ćuš, d?, bolan! - javljao bi se uz most magaretu, koje se je polagano micalo pod teškim teretom.

Magare je mirno striglo ušima, voda klokoćala u burilima, a Avdi kratke gaćne nogavice dolje-gore, niz cijepce, uz cijepce, kako god je koračao. A gotovo uvijek ga je sunce stizalo na vrh Brankovca.

Put na Podvelež vijuga se na zavoje, jer je strmenito. Uokolo obraslo sitnom travom, a opet ima i busova drače i kupina. Iduć uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leđima, a što više gore, to se bolje otkriva Bijelo polje i daleko uokolo njega razasuta sela i stanovi po obroncima. Putem se povaljalo kamenje, te opet sve piljak do piljka strši, kao da gleda gdje će koga ubosti. Avdu to nije ništa pometalo. On je bosonog veoma dobro gazio - ta koliko se je bos nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo opanke. Po napletima i nešto po rutavim gnjatima popala mu bijela prašina. Kad bi skočio s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula voda, te ga zalila po gaćama ili mu smjesila prašinu na napletima u šare, gdje bi koja kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom, samo malo, pa opet udri dalje, naprijed, šuteć, mirno, a kan da sveđer nešto snujući i premišljavajući.

On na Vlake - a sunce već visoko poodskočilo. Ravna to kao tjemenjača Podveleži, kojom se razasuli vojnici. Vlake se protegle, te im gore uz Neretvu vidiš Bijelo polje s čitavim nizom brdija, a onamo, niz Neretvu, podveleška sela. Sprijeda, kako se uspenješ, puklo daleko tamo prema Nevesinju, a iznad uvale dobrčke ponosno se koči Vrh u Veleži, obrasloj bukovom šumom, dok sa Svetigore milolika tilovina širi zadah svoga mirisa.

Kako se Avdo pojavi na Vlake, onako ga odmah oblete vojnici i radnici:

- Vode, vode!
- Stanite, ljudi, dok rastovarim! - odgovarao im je Avdo.

Nu nije se mogao obraniti a da mu ne uzmu, upravo ne otmu, broku iz ruke. Otimlju se o nju i naginju ju jedan po jedan na grlo. Jedan drugomu mirno ne da piti, a tko more i tko je vještiji, okretniji, odlije još u malu posudicu.

- Amo, bâbo, da nalijem za kahvu, nestalo mi je! - dovikne mlado momče Avdi.
- Odmah, evo na! - odvrati Avdo i porene magare do vatre, gdje je i momče bilo.

Bio je to Avdin sin Muša. Jako momče bit će da je zagazilo u sedamnaestu godinu. Prilično se razraslo, a prama svojoj dobi i odviše se držalo ozbiljno. Na zagarenom licu dva jasna oka, iznad kojih bi znao sabrati obrve, da bi mu se usred čela načinile bore. Na obrijanoj glavi prilijepila mu se bijela kapa uz tjeme; na njemu isplavile i iskrpljene dimije, dok je na gornjem struku, povrh košulje, nosio razapetu ječermu, na kojoj nije imao ni svih puceta.

- Danas si malo okasnio! - reče Muša ocu.
- Ama jok! Krenuo sam kad i svaki put do sada!
- Bio sam u neprilici. Prodao sam svu kahvu, pa mi ne ostade više ni kapi vode!

Muša bi podranio prije oca na Podvelež. Uza se bi ponio u bakrenoj posudi vode za kahvu, da mu budne dok otac ne dođe. A kad bi i otac stigao, onda bi obojica cijeli dan tu predanila, pazarujući vodom i kahvom. Avdo bi morao po nekoliko puta sići u Mostar na Neretvu, a to mu je bio unosan posao, jer je za tovar vode znao izvući po lijepu svotu novca.

Vatru su ložili više u prikrajku pod jednim kamenom, gdje se po vas božiji dan kupili momci, razgovarali, smijali, pili kahvu ili vodom gasili žeđu. Kad bi Avdo i Muša pod večer krenuli u Mostar, onda bi cijelo kahveno suđe predali jednomu radniku primorcu da čuva. A Muša bi izjutra opet dobio svoj alat. Pod večer pak, vraćajući se u Mostar, sjeli bi na putu pod kakvu stijenu da broje što su danom utržili.

- Lijep dan! - zadovoljno bi rekao Avdo kad bi prebrojio priličan kup sve većinom srebrnoga sitnijega i krupnijega novca, vežući ga u rubac i strpavajući u njedra.

Taman četvrtak bio kad se oni u prvi sumrak vraćali s Podveleži i prolazili kroz Brankovac. Krave i koze, što ih svaka priličnija kuća drži da ima mlijeka, već su se vratile s paše, ulice se dobrahno ispraznile; samo što bi na rijetko tkogod prošao.

- He, na stranu! - udari Avdo po magaretu, vidjevši gdje prama njemu ide nekakav pjan čovjek. Teturao se i tamo i amo, a crnu kapu smotao, te je nosi u ruci. Upravo on mimo njih.
- Brže, bolan! - zamahnu crnom kapom po zraku, a nogom deknu magare, da se je jadna životinja u strahu očešala o zid i umalo što nije oborila burila.
- U koga ćeš ti krećati? - sunu Avdo naprijed, razbjesniv se što ga mirna ne pušćaju.
- Šta ti meni? - i onaj se zaleti na Avdu.

Muša se tržnu i prepade, nu Avdo, videći se u nevolji, zaokrenu straga i udari napadača, da je grdno ljusnuo o zemlju.

- U pomoć, ubi me turčin! - poče on na vas glas pomagati.

U tren oka skupi se svijeta, a dođoše i stražari.

- Tko je, što je? - pitaju da se razazna stvar.
- Evo kako me je udario, odmah me je na zemlju oborio!
- Nijesam, ja sam se samo branio.
- A jao meni, ne mogu se dignuti!

Dok se je onaj previjao na zemlji, Avdo nije mogao nikoga uvjeriti o svojoj nevinosti, a uzalud je i Muša kazivao da mu se je otac samo branio. Stražari ga spopadoše, pa da ga vode u zatvor.

- Odmah doma, Muša! - rastajući se reče Avdo sinu, pa nađi Alagu i kaži mu šta je bilo da me izvadi.

Stražari povedu Avdu među sobom, a Muša potjera magare pred sobom što je brže mogao. Preko čaršije, preko ćuprije udarao je po jadnoj živini, koja bi katkad i poletjela, te bi se na njoj prazan tovar zatresao i odzvanjao.

Kad je došao pred avlinska vrata, Muša je bio vas usopljen, zapuhan. Osloni se rukom magaretu o sape da malo odahne.

- Ćuš! - gurne po tom u magare kad otvori vrata.
- A gdje ti je bábo? - upita ga mati s hajata kada utjera živinče.
- Odmah će doći! - odreza Muša. - Već deder ti ovo rastovari, pa daj živini da što prigrize, jer ja moram trknut do Alage! - reče nadušak i odleti iz avlije.

Upravo se ljudi vraćali iz čaršije i iz posla doma kad je Muša letio sokacima, i to tako da umalo nije i noge podbio. Kad bi golim nožnim palcem lupio o kamen na sokaku, časom bi se iskrenuo i malo pogledao onako izbočen u nebo, pa se opet u pasu skupio, rukom palac pogladio i hajde dalje.

Alaga je stanovao u Dônjoj mahali, u malom, zatvorenom sokačiću. Nad kućom mu se tamo izvisio Hum, pred vratima harem, a iz sokaka preko ceste odmah prolaz preko pećina na Neretvu; dvadeset, trideset koraka dalje opet od sokačića česma. Alaga je imao običaj, svaku večer u mrak izići sa zemljanom posudom na česmu, da sam zahvati vode.

Taman se on polagano vraćao s česme. Jednom držao čibuk i primicao ga ustima, a drugom testiju za grlić, kad Muša trže preda nj.

- Alaga, očiju ti...
- O, ti si, Muša! Šta je?
- Odmah ću ti reći, već samo pomozi!
- Hajde, hajde, kazuj!

Muša poče bez oduška pripovijedati šta mu se je s ocem dogodilo; pripovijedao je mucajući.

- A tko je taj što ga napade?
- Dina mi, ja ga ne znam. A otac mi zdrav, prav, pa ga sve isto zatvoriše.
- Ništa, ništa, ne boj se. Sutra ću ja to urediti, a ti hajde mirno doma.

Muša ga pouzdano i zahvalno pogleda, pa pozdraviv Alagu, pođe natrag.

- Stander Muša! A hoćeš li sutra na Podvelež?
- Ja ne znam... - zabrinu se momče. - A moram! - nadoda hitro iza male stanke.
- Podrani ti, kô i svaki dan, da se što ne izgubi. Nađi koga da ti pomogne natovariti vodu, a ako ti oca sutra još ne pušćaju, ja ću koga najmiti da ti istjera još vode. Samo ti hajde bez brige!

Alaga Hrle još se malo ustavi s testijom na dnu sokaka. Mrak se još bolje uhvatio, te kroza nj umjesto ljudi jedva što vidiš stupove koji se miču. Kad malo potom otvori avlinska vrata svoje kuće, obasja ga lagano svjetlo svijeće koji je gorio na visokom, sjajnom svijećnjaku pod hajatom. Na hajatu prostrta serdžada, a na njoj pustekija, te su tu na ugodnoj večernjoj hladovini sjedili Alaginica sa dva sina i kćerkom.

- Mislila sam, dina mi, da nećeš vidjeti uza sokak! - našali mu se žena, prikladna, osrednjih godina, nježna i plemenita izražaja, pogledavši prama vratima.
- De, ne boj se ti za me! - primi Alaga za šalu, idući preko avlije.

Na časak se kao prikovan ustavi nasred pločnika. Licem ga poduhvatilo lako svjetlo muma , te mu s usta odsijevnu smiješak nekakva milja, dragosti, kano da ga je zagrijala sreća iz onoga kruga dragih srdaca. Jedan sin legao glavom materi na krilo, te se igra nogama, kupeći ih i pružajući, a drugi, pripovijedajući nešto, zastao, kako god i sestra mu. Djevojče sjedilo ispravno, postrance ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim, vlažnim očima. Mlada kao kap, a puno slična svojoj materi.

- Hajde Đulso, uzmi od bábe testiju! - reče joj mati.

Đulsa se diže, maknuvši s ramena na pleća gojnu pletenicu, i krenuvši pri tom glavom kao srna.

- Dajder, da se napijem! - Alaginica će, te nagne grlić.
- Ma ne znaš što mi se dogodi! - poče Alaga kazivati ženi, dok ona još ne bijaše odmakla grlića od usta.

Žena ga odmah nije mogla priupitati, već ga pogleda.

- Ja s vode, a Muša preda me kao...
- A što?
- Jadnom se Avdi baš ne da. Zatvorili ga.
- Šta veliš, kukavan ne bio?
- A eto - bi pa bi.
- Pa šta će sada?
- Ništa. Otić ću sutra Omer-efendiji da on koju za nj progovori pa da ga puste.
- Pravo, pravo!
- Omer-efendija se poznaje tamo s njima! - odmahnu Alaga glavom kao preko volje. Ne do mi Allah da se ja s njima miješam!

Đulsa i ona dva muškića su samo gledala i šutjela, dok su se otac i mati razgovarali.

- Kad Avdu ne bi sutra pušćali, imao bi jadnik štete. Šta ćeš, Muša mu ne bi mogao sam sve obaviti i izraditi na Podveleži.
- Dina ti, šta ćeš mu - dijete je još. Ne znam da li je što stariji od moga Mehmed Alije - na zdravlje mu bilo!
- Jest, jest. Jadni Avdo! Kô da evo sad na vidim gdje mu otac jaše na pomamnu zekanu, a za njim dva momka. Tvrda kuća - ama kad stari umro, Avdo mlad ostao, pa se dao u bijes - i eto kako mu je danas. Ali se je opametio - ta koga nevolja ne opameti? Sada kô da nije ni svojta onomu kakav je bio kao momak. Kad ogolio, onda se i opametio, te se još oženio - i eto brige gotove. Nu more mu Bog dati, radin je i pazi!
- Neka ga sreća prati! - uzdahnu Alaginica.

Kroz noćni, crni mrak širio se i odjekivao od pećine do pećine bajni šum Neretve, a sa vrletnoga Huma dopirali glasovi ćuka, orla i gavrana, miješajući se, splićući se, te se čini kao da s onih ponosnih i prkosnih stijena dolaze neki tajni, nejasni zvukovi.

Sjedili su oni tu na hajatu i do po jaciji. Upravo ugodna hladovina bila.

- Hajdmo, djeco, spavati! - u neko doba zovnu aginica.

Djeca ju poslušaju, te se digoše.

Alaga je još ostao pri mumu, puneći čibuk i pušeći, dok se napokon i on ne diže, pa da i sam ode na otpočinak.

Sutradan rano, istom što je sunce pomililo, on je izlazio iz Dônje mahale, te krenuo preko velikoga mosta na priječku stranu, na Carinu, da potraži Omer-efendiju. Dućandžije jako otvarali dućane, a od istoka, s Podveleži tamo, zasjajilo se kô da se je gô kamen oblio zlatnom vodom.

Omer-efendija je stanovao na Carini, gdje je i kuće imao, te je upravo sjedio tada u ćošku nad uličnim vratima, pijući kahvu i pušeći prama otvorenom pendžeru.

Alaga uniđe na vrata. Baš su bila otvorena, al' ne ona druga kud se ide u avliju. Odmah u pridvorju pod ćoškom sretne Omer-efendijina momka.

- Gdje je Omer-efendija?
- Gore je u ćošku! - odvrati momak.

Alaga zakrenu, uspe se uz stepenice i na otvorena vrata ćoška pozdravi Omer-efendiju.

- Bujrum, Alaga! - ljubezno i udvorno Omer-efendija pozdravi Alagu, udarajući rukom po naslonjaču, pokazujući mu da ondje sjedne. - Hamza, amo der, Hamza! - viknu potom, da je dobro odjeknulo cijelim ćoškom i aralukom .

Stade škripa stepenica, pa preko tavana doleti momak.

- Još kahve! - zapovjedi Omer-efendija, a Hamza sleti kao strijela.
- De, prođi se, dina ti, već dođoh po poslu, a hitnja je.
- Koja dobra? Bujrum, sjedni!
- Kako god hoćeš! More bit dobra i ne more! - omahnu Alaga čibukom i uzvinu obrvama.
- Ta ne govori, brat si mi! - nasmjehnu se Omer-efendija.

Alaga mu pripovjedi zašto je došao.

- Pa? - upita Omer-efendija.
- Kukavan je čovjek, jad i nevolja. Puka sirotinja, brate, a čališan i radišan. Deder reci tamo da ga puste...

Omer-efendija ga pogleda postrance.

- Ama da. Njemu ti je mnogo kad izgubi i pola dana.
- Dina mi, Alaga, to ti je teško!
- De, ne prtljaj! A što ne bi našemu čovjeku pomagao kad moreš? S tim ljudima se ti poznaješ, prijatelj si im. Reci im samo jednu, pa eto Avde u Podvelež za poslom.
- Ne ide to lako! - uozbilji se Omer-efendija. Ono su ti sve velika gospoda, pa kud ćeš da ih idem moliti za Avdu. Bijaše mirovati.
- Šta, da se onom pusti, pa da ga isprebija? Ne govori ako si čovjek! - mahnu Alaga glavom i istrese pepeo iz čibuka na tabak. Ti moreš, pa što nećeš pomoći čovjeku?
- Vjeruj mi, brate, nekako mi je teško! - pruži Omer-efendija dlanove i uvali glavu u ramena. Ja bih, što je do mene, al' nekako je, znaš, neuputno ...
- E ništa, ništa! - namršti se Alagi čelo, kao da se malo srdnu. Došao sam te molit kô brata da svoga izbaviš iz neprilike, pa da siroti ne bude štete, a kad ...

Omer-efendija pogleda Alagu ispod oka, pa kao da se poče predomišljavati.

- Pa dobro! - napokon će, al' što ću kad nema u Mostaru predstojnika, već je otišao na dan-dva na selo? Baš sam ga ispratio kad je polazio!
- A ti, kad se vrati!
- Taman tako. Gledat ću danas ili sutra - nu svakako odmah neće biti.
- Eto ja sada prepušćam tebi, pa čini kako znaš! - diže se Alaga i oprosti sa Omer-efendijom.

Sunce je izvirilo na nebo i prosulo zlato po rašću, krovovima i ulicama, prodiralo u avlije i na prozore, ljubilo valove Neretve, prosipalo se po sivim pećinama. Kako je Alaga išao sokacima, onako mu padala sjena na stranu, s pognutom glavom i rukom, kako u njoj drži čibuk. Bio je prilično visoka rasta, više tankovijast, smeđih, dugih brkova, a na glavi arnautski fes s dugom, plavom kitom. Vezen fermen i čakšire po švu, dok je jedan rukav bijele bezne košulje zagrmio do pod pazuho. O bedri mu niz silah visila od čohe lijepo ušivena i izrezana duhankesa. Na nogama mu crvene postule .

Kao uvijek, i sada je išao nekako rek' bi zamišljeno, samo što je morao i s jednu i s drugu stranu pozdravljati, koji su mu se javljali i on njima. Prolazeći Tepom ispred jedne magaze, zovnu ga netko i on uniđe unutra.[b]

_________________


II


Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje, slabo bi što od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje život i veselja, radosti i zabave. Po njoj se steru krasne i čarobne bašče, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti šipci sa lisnatim smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima vežu bašča s baščom, kamenim, svijenim ćuprijama jedna strana s drugom. Što je narav smogla milja i krasote u kršu, tu ju je sasula, pa nije ni čudo da tuda sve oživljava, dok ljetno sunce pripiče u golo tjeme Huma i o bokove Podveleži.

Svanuo bi petak, svetac. Lijep dan kô hoćeš, nebo čisto i vedro, kao oko ljepote plavojke, a s one modre čistine sijevalo sunce i počelo pripicati po zemlji. Baščovani po dućanima i ispred njih na Đerizu pod starom ćuprijom izložili mnogovrsnu zelen, dar i plod svojih bašča, pa da ne povene pod sunčanim zrakama, škrope ga uvijek, neprestano, te iz onih pletera curi voda i otječe malim jarkom ispod dućana. Svijet se miješa čaršijom, razgovara, viče, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim dućanom i pogađa s dućandžijom da proda drva. Netko zatakao čerek mesa o kažiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred baščovanima, te probira crvene kavade , modre patlidžane, traži bamju . Upravo zgodna slika pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu raznovrsnu zelen, a s druge strane bogate dućane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih ćepenaka vise šareni jagluci , jemenije , silahi i pripašaji.

Do podne je moglo biti još jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare ćuprije silazio ovisok, jedar momak, s natisnutim fesom na zatiljku. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove čakšire s lijepim podvezama na tozlucima , vezeni fermen , a košulja od beza, kao snijeg bijela. Široke rukave zapeo pod pazuhama, a rukama maše uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, više koštunjava, al' nekako odrezana, pravilna. Pogleduje s dućana na dućan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom.

- Aha! - nasmijaše mu se brkovi, kad stade na Đerizu i pogleda na skup ljudi, koji su se razgovarali pred jednim dućanom, pa poče polaganije hodati kao da se je htio libiti.

Stade jednom za leđa i diže desnu ruku, na kojoj je srednji prst odupro bio o palac i kvrknu onoga u onu jamicu na vratu pod zatiljkom.

- Na, bolan Hilmo! - odskoči od njega i pođe dalje, ni ne osvrćući se, kao da ništa ni bilo nije.
- Salko, stani! - poviknu za njim Hilmo, uhvativ se rukom za vrat i potravši malo po njemu prstima.
- Ja ću ovdje! - odvrati mu Salko i pokaza prstom na dućan, pred kojim stade.

U dućanu naprama tabačkoj džamiji, pred kojim se je Salko ustavio, sjedio mlad momak. Prebacio nogu preko noge i pušio, a leđima se okrenuo ćupriji.

- De, brat si mi, što si se tako, oči moje, zamislio? - prozbori Salko, oduprvši se jednom nogom o ćepenak i klepnuvši ga ujedno rukom po ramenu.
- Oo, bujrum, Salko! - okrenu se onaj na ćepenku.
- Kad ćemo, Ibro, nagnuti? - upita ga Salko i pruži glavom, kazujući prama Zahumu.
- Još ne mogu dok otac ne dođe.
- Hm, a kad će doći? Vrijeme je već - odmahne Salko i uhvati prstima za pas.
- Stani malo, odmah će on! - odvrati Ibro i prisloni glavu uz direk. A gdje si jutros bio?
- Na Tepi - ama smo se nasmijali! - uze se Salko smijati na vas glas.
- Ma šta, šta se smiješ, bolan? - pogleda ga Ibro.
- Kupili mi ludom Mati džigericu, pa mu ju dali. Kad Mate pošao, a mi za njim natjeraj dva-tri psa. Psi navali na Matu i džigericu, pa da vidje trke od Mate i paščadi! Poleti Mate, a za njim psi, a Mati dogori do nokata, pa tres džigericom o cestu. Ama cijela se čaršija iskopištila od smijeha.

I Ibro se je smijao, da se je morao odmaknuti od direka.

Potom se diže na noge i trehnu po čakširama, pa uhvati ćupicu i iskoči na cestu.

- Ja ću po vodu. Ti me pričekaj! - reče Salki.
- Evo mene! - u isto se vrijeme javi Hilmo, primičući se Ibrinom dućanu.
- E pa dobro! Hajdete vas dvojica malo naprijed, a ja ću odmah za vama! - reče im Ibro i pođe na vodu.

Salko i Hilmo pođoše uhvativši se za ruke, te se smijahu, pripovijedajući nešto jedan drugomu.

Uprav Ibro s vode, kad se pred dućanom stuči s ocem.

- Je li tko bio ovdje? - upita ga otac hadžija, penjuć se na dućan.
- Nije nitko!

Hadžija skinu s nogu papuče te ih metnu u dnu dućana, a sam sjede na pustekiju i prekrsti noge.

- Dajder amo tu vodu! - pruži ruku Ibrahimu.

Ibrahim odli malko na nosić ispred dućana i pokuči ocu. Stari otpijnu, i metnu vodu uza se, pa primače veliki žuti takum čibuka ustima i zagleda se na testu. Ibrahim ostade uz ćepenak okrećući se naokolo, a ponajviše onamo kud su otišli Hilmo i Salko. Bijaše malo kao nestrpljiv, te se je poigravao lancem od sahata. Sve je više i više odmicao od ćepenka, najprije kao u poslu onomu dućanu sučelice nekako na stranu, pa okrenuv se dva-tri puta na dućan da li ga otac gleda, i videći da ga ni ne vidi, otište za Salkom i Hilmom.

Salko i Hilmo su polagano išli, pa ih je Ibro mogao sustići na Šemovcu.

Ibro se javi za njima, a oni se okrenu, dok ga Salko ne uhvati za rame; podjoše tako dalje, pjevajući pod glas i smijući se. Sunce je bilo lijepo pripeklo, a prašina popala i svedjerno se dizala. Bršljan, što se je uhvatio za ulične duvarove, pobijelio, a isto nekako i grane voćaka, što su se prevjesile na izvan. Tamo pred tobom, uz one orahe, dizala se visoka terezija, od sivoga, lijepo tesanoga kamena, pa i ona pri dnu zaprašena. A uz tereziju, kroz oni duvar, što se nje drži, vode vrata u Čindjinu bašču, koja bujna i zelena leži na jednom rukavu Radobolje, dok drugi rukav zaostaje tamo preko ceste i ostalih bašča tako da Čindjina bašča ostaje na Radoboljinu otoku.

Bašča je pomno obrađena, mnoge brazde s raznom zeleni, cvijećem, a među njima đerizi , u koje Čindjo napušta vodu kad polijeva bašču. U dnu bašče nad vodu nadvile se vrbe. Ovamo k cesti čador među slivama, podalje podignuto ognjište, gdje se kahva peče, a sve se to iz drugih bašča ne vidi, jer je Čindjina okružena zelenim i gustim kupinastim plotovima. Nad samom vodom, u zelenim granama vrba, sakrila se londža a odmah uza nju niz vodu krevet, otvoreni tavan od dasaka. Vrbe se u krošnju savile nad londžom i krevetom, a duge im vitke šipke pale na vodu, pa kako voda teče, onako se i tanke šipke kupaju u njoj i trepere, kao da njima provijava laki vjetrić. Bistra Radobolja žamori po pjeskovitom koritu, a iz nje se diže ugodan hlad u londžu i na krevet nad njom, dok se preko vode, preko onoga zelenoga plota na drugoj strani otvara vidik na kukuruze, kavade , bostan i drugu zelen. Kako su se vrbe savile nagusto, onako brane sunčanim trakama da prodiru kroza njih i dopiru do vode, pa se tuda raskrilio uz ugodnu hladovinu i čaroban sumrak.

- Hajde, ulazi! - reče Ibro kad dodjoše do baščinskih vrata i kad ih otvori.
- Drži, stani! - pohiti Salko, stisnu glavom u ramena i skoči kroz vrata kao klupko u bašču. Da nije glavu uvukao u ramena, mogao se je udariti, jer su vrata niska.
- Dina mi, ja ne skakô! - poprati ga Hilmo prolazeć mirno kroz vrata i smijući se.
- Čindjo bolan, gdje si, jesi li živ? - podviknu Salko, dignuv glavu. Metnu li išta u vodu da se rashladi?
- Ahaha! - odazva se glas iz vrba. Šta si se, Salko, razvikao? Ta nije potjere!
- Ne galami, Čindjo, kad ti ljudi dolaze! - našali se Salko.
- Kad nestane drugih ljudi!

Oni nagrnu u londžu, gdje je Čindjo sjedio.

- Kome ti tako? - opet se našali Salko, te uhvativ Čindju rukom za rame, drugu mu pritište u leđa.
- A da se Čindjo digne, premotao bi te čak preko Huma! - odvrati Čindjo.

Čindjo je sjedio uza stol, na komu je bila bočica rakije. On tako običava uvijek izjutra, kad je sam, a sve mu je čitav dan krivo, ne skine li rakijom rosu sa srca. Stoga mu je i lice imalo nekakvu jaku, kao i crvenu i modru boju, koja je rek' bi sasma zgodno odgovarala njegovom jakom, visokom rastu, isto kao i oni krupni, dugi brkovi.

- Šta ćemo metnuti u vodu? - upita Ibro Salku i Hilmu.

Salko kako je sio, onako raširio dlanove te se odupro o klupu; glavom se prislonio uz londžu, pa ravno ukoso ispružio tijelo i langarao nogama. Hilmo izvadio srebrnu kutiju, te savijao duhan. Kako je gnjat premetnuo preko koljena, tako se malo sagnuo, da mu se je zlatni lanac od sahata, što mu je visio oko vrata, odmaknuo od prsiju te visio i nihao se kako bi god Hilmo rukom maknuo. U struku se oko njega ama najbolje priljubila svilena ječerma i fermen, dok mu je ona modra svila upravo odgovarala licu. Da mu nisu obrve odviše bile krupne i da su mu oči imale više izraza, moglo bi mu se reći, štono se kaže, da je momak kô jabuka. Kalufli fes nakrivio nad čelo, pa mu se kita od ibrišima vrtila tamo i natrag ispred čela.

- Deder nešto! - poturi fes i ispravi se kad savi cigaru. Nismo došli da se gledamo.
- Ee, Čindjo, pô oke rakije! - mahnu Salko glavom. Metni ju u vodu da se hladi!

Čindjo pusti krupni cigarluk iz ruke i stavi ga na stol, pa se diže i izidje iz londže.

- Šta ćemo da radimo? - upita Hilmo.

Ibro ništa ne odgovori, a Salko je onako ispraćen samo gudio kroz zube nekakvu pjesmu i gledao u šareni krov londže.

- Hoćete li da vam kahvu ispečem? - zovnu Čindjo iz bašče.
- Bezbeli, ja šta ćemo?
- Hajde, hoćemo li se karata? - zabrza Ibro.
- Pa dobro! - prihvati Salko. I karte donesi, Čindjo!

Malo zatim kahvedžija donese ibrik kahve s findžanima i šećerom, pod pazuhom držeć karte.

- De ti nalij! - reče Hilmo Čindji, a sam mu uze karte ispod pazuha.

Bio je debeli kup karata, al' istrošenih i pocrnjelih. Počne ih brojiti da vidi jesu li sve na broju.

- Hoćete li o što igrati?
- Evo, ja velim da igramo o lonac! - predloži Salko.
- I o četiri oke trešanja! - hoće Hilmo.
- Pa taman! Daj amo, na me je palo da dijelim! Zgrabi Ibro karte.

I počeše lupati po stolu, bacajući po redu karte. Dignu ruku i zamahnu njome, a karta puca po stolu kao da dlanima udaraju. Sasma se bijahu već zanijeli u igranje.

- A što, zar ćemo bez rakije? - ustavi Salko ruku u zraku kad je upravo htio da baci kartu.
- Pa i za rakiju! - odgovoriše obojica druga zajedno, jedva čekajući kad će na njih red, jer je svaki računao da će potegnuti one karte koje su pale.

Igrali su se živo, raspaljeno, te su slabo mogli opaziti kako se primiče podne, a još im je manje upalo u oči da je medju njih došao mali Mehmed Alija, kako su ga zvali, Mehmed Alija Alagin. Momče mlado, al' je moglo dolaziti i medju starije; ne bi se nitko radi toga ozlojedio. Bio je dobar mali Mehmed Alija, jer bi samo gledao šta stariji rade, a opet svi su ga voljeli i pazili, jer je Alagin sin. A Alaga je bio ugledan i čašćen - ta malo je takih bilo kao on.

Mehmed Alija sjede izmedju Hilme i Ibre. Upravo se igra svršavala, pa su sva trojica napeto očekivala kako će se svršiti, i tako ga nisu ni opazili.

- Na! baci Salko kartu, te ih sve skupa odgrnu od sebe. Moja je igra, a sad se vas dva koljite.
- Meni je dosta! - reče Ibro. Eto, Hilmo, nas ćemo dvojica upola ...
- Pa taman!
- Rakiju amo! - doviknu Salko Čindji.

Čindjo namaknu na stol poluoku. Po staklu se uhvatila magla, koju su u dulj kapi prerezavale i niz bocu se cijedile.

- Hoćeš li ti trešanja? - upita Hihno Mehmed Aliju. Daj, Čindjo, ama i lješnika!
- Aha, boji se čovjek da mu ne bi doma opazili gdje je pio rakiju! - primetnu Ibro.
- Deder da je gucnemo! - natoči Salko.

Sva trojica dignu čaše i nagnu sve do kapi. Lako im je letjela niz grlo, kao voda. Čindjina je to rakija, a svak zna da Čindjo drži samo dobru rakiju.

- Kako ćemo s loncem? - upita Hilmo.
- Reći ćemo Čindji da on sam sve uredi, nek je njegova briga.
- Dobro! - pristane Hilmo. - Samo ću ja morati oko podne doma. Malo ću se ustaviti, pa eto me odmah na lonac.
- Još ti kaplje, bolan, mlijeko iz usta! - pogleda ga Salko sa strane.
- Pa taman - ali ja moram. Evo će biti još sat, sat i pô do podne - pogleda u sat - a ja ću se dotle vratiti.

Hilmo iskapi još čašu rakije i založi lješnicima, pa se diže. Išao baščom i lješnike jeo, a grizao ih je i sokakom. On se je vazda bojao da mu doma ne bi opazili gdje je rakiju pio. Stoga zategnuo koracima da se malo više zadrži ne bi li mu se dotle piću izgubio svaki znak.

Jedva on doma, kad mu i otac trže. Za stolom je samo malo založio, mada ga je mati nagonila.

- Ne da mi se nešto, bit će radi vrućine! - branio se on.

Već pripekla i najžešća vrućina, kad se je on znojan vratio s Carine u Čindjinu bašču.

- Gdje si, bolan? - jedva ga iščekaju Ibro i Salko.

Hilmo je bio sav znojan, te se skide i poče hladiti.

Uto Čindjo unese lonac, što ga je bio priredio, kako su mu rekli. Ljep se i uslastan miris dizao iz njega. Svi zasuču rukave, a uza njih sjede i Čindjo i Mehmed-Alija, komu je Hilmo rekao da ostane. Slatko su jeli i zalijevali pićem. Potom iznesoše netom oprane trešnje, a po jelu se počeše gostiti rakijom, koja ih je malo-pomalo tako uhvatila da su i zaboravili malo pospavati jedno pola sata. Već okrenuše u razgovor, a onda Ibro uze šargiju te poče po njoj udarati i uza nju pjevati. Pomagao mu je i Salko svojim prilično hrapavim grlom, popijevao je i Hilmo, dok je Mehmed Alija izvijao visokim i tankim glasom kao djevojka.

- Haj! haj! to mi se hoće! - odobravao je Čindjo i zalijevao se rakijom, uhvativ se rukom za koljeno.
- Huuu! - zavrisnu Salko, kad Ibro ustavi terzijanom a šargiju umetnu u krilo i pogleda rakiju.

Već i vrućina počela jenjavati, sunce palo na stranu, a po ićindiji odmah nagrnuše u bašču hrpe mladih i starijih. Sve je to sipalo jedan za drugim, pa su Čindji i njegovomu momku bile pune ruke posla. Netko traži kahvu, netko mastiku , netko rakiju, a jedni zovu karte ili tablu da se igraju. Posjeli su u londži, na krevetu, po travi odmah uz vodu, a pod čador su otišli igrači, te viču, kazuju, ispravljaju, kao da su se poinadili, a između njihovih glasova čuje se i smijeh.

- Mehmed Alija, eto ti oca! - reče Ibro kad vidje da niz bašču dolaze petorica ljudi, a medju njima i Alaga.
- Pa neka ga! - slegnu Mehmed Alija ramenima. Neće meni otac ništa!
- Bujrum, bujrum! - pozdravljao ih je Čindjo a oni opet njega. Evo ovamo! - kazivao im je Čindjo, da mogu još baš sjesti u londžu.
- Neka, de ti nama gdje na travu!

On im priredi pod vrbom uz vodu. Prostro im ćilim, momak preda njih metnuo table, pa im onda donio kahvu u ibričićima.

- Dedera meni nargilu! - zovnu Alaga i rastjera pune brkove. Bijaše svukao postule , metnuo ih kraj sebe u travu, a on se naslonio na ruku, da mu je kita s fesa padala po ramenu. Čelom mu se pravili još jači nabori, kako bi pušćao dim, koji bi mu se onda motao oko dugoljasta lica i oko glave.

Ispod čadora se neprestano dizala vika, s kreveta razlijegali se glasni razgovori, a ispod londže se širili glasovi šargije i pjesama. Sve oživjelo, te bi rekao da i svaki list progovara, tako to vri i žamori.

- Hajde, hoćemo li malo kuda? - upita Hilmo svoju družinu.
- Taman... niz Donju mahalu! - primi Ibro.
- Pa taman! - pristade uz njih Salko, iskapiv i zadnju čašu rakije. S nama će i Mehmed Alija.

Oni se dignu iz londže.

- Eno ti sina, eno ti Mehmed Alije, Alaga! - reče mu jedan, koji je s njim sjedio.
- Pa neka ga, neka momak gleda, šta ću mu ja! - i pogleda onamo.

Mehmed Alija je s onom trojicom taman odmakao na put da iziđu kroz bašču.

- Mehmed Alija! - zovnu ga Alaga.
- Šta je? - odazva mu se i podje k ocu.
- Svrni se doma i reci materi da skuha pitu i ispeče halve, pa da pošalje ovamo. Ja ću ovdje ostati na večeri. Hajde leti!

Mehmed Alija mu ništa nemade kada ni odgovoriti, već odmah poleti da stigne onu trojicu, koja su već bila i na sredini bašče.

Oni zakrenu ispred crkve, pa preko Pašabegove ćuprije pred njom, te udare ispod Huma. Salko i Ibro uhvatili se preko ramena i pod glas pjevaju, dok uza njih idu Mehmed Alija i Hilmo, jedan s jedne, drugi s druge strane. Gdjekoji bi kadšto podvrisnuo, a kad bi naišao tko putem, uklonio bi im se, da mogu lijepo proći.

Ibro i Salko su htjeli da se gdje zaustave, nu Hilmo ih je sve zaustavljao i odgovarao ih.

- Što ćemo danas! Drugi put, sad ćemo samo onako da prohodamo!
- Hajde materi da ti sise dade! - dobaci mu Salko.
- Ama, dina ti, kako da se zaustavimo kod koje djevojke kad evo iz mene rakija zaudara na deset aršina! - uvjeravao ih je Hilmo.

I zbilja, oni su išli sve onako dalje, ne ustavljajući se pred ničijim vratima. Samo bi se katkad komu javili i pozdravili ga.

- Idem ja doma reći što mi je otac kazao! - poleti Mehmed Alija i pogleda na njih kao sa željom da ga iščekaju.

Salko i Ibro podjoše dalje, a Hilmo se malko ustavi i pogleda preko harema, nad kojim se je dizala bašča, ograđena plotom. Iza plota opazio gdje se nešto crveni, pa poleti na prstima uza sokak i otkinu grančicu tamnozelenoga šipka, što je rastao u haremu, da ju baci preko plota.

Nad plotom se začu lagan štropot, kao mali vjetrić, pa prigušen smijeh - i svega nestade.

Hilmo je još držao uzdignutu glavu i u ruci grančicu šipka, a kad vidje da više nema ništa, odmače se i pođe niza sokak, neprestano se okrećući.

Mehmed Alija je unišao na avlinska vrata kao vjetar, te se je, leteć uz sokak, zaduhao kao da se je penjo uzbrdo.

- Mati, mati...
- A šta, mati te ne požalila! - izidje mu mati na tavan. Gdje si danas bio? Gdje si ti na ručak?
- Bježi, ostavi to, već mi je otac ...
- Nuto, da mi se ti skitaš i liskaš, a? Jesu li to tvoji posli, gdje si bio?
- E pa šta, gdje sam bio... Bio sam u Čindjinoj bašči!
- Tamo, kukava ti mati ne bila! Jadna ja - tamo gdje se igra i pije! A Mehmed Alija, crn ti obraz ne bio kud ideš!
- De, pa nisam skočio u vodu! Već reko mi je babo da ti kažemo da ispečeš pitu i halve, pa da pošalješ tamo u bašču. Ima ih s njime, te će tamo večerati!
- Ah, zar se je obezglavio! - spusti hanuma ruke niza se i ravno pogleda. I opet njegova ona sijela i njihovi razgovori - pa mi to sve skače na nos!

Mehmed Alija je hitro nagnuo na vrata.

- Kud si nagnuo, stid te bilo! Doma sjedi...

Nu on je već bio otvorio vrata i umakao.

Hanuma je još ostala na tavanu i bolno gledala kud iščeznu Mehmed Alija.

- A i ti si, krenuo, sine... A opet on, on! Kuća i djeca za vratom, pa tu su mu i kahve, i bašče, i sijela. Kad kmet dodje, kô onomadne: Hajde, aga, na selo, ima posla! - on ni mukaet , već potjera kmeta, te niti se što brine niti radi! - jadovala se hanuma na tavanu, naslonivši se laktom o trabozane , a glavu na ruku.

Stala je tako podulje, te se nije ni maknula, već je nijemo i zamišljeno gledala po kaldrmi u avliji. Sunce je bilo na zapadu za Zovnicu i udaralo o avlinski duvar, a hanuma je i tamo bacala očima, nu nije mogla vidjeti onu lijepu igru zlatnih trakova, kako se veru i cijepaju po staroj zidini, kako obasiplju srebrom kumrinu travu, kako li na onom donjem kraju prodiru kroz odrinu. Ona turobna zamišljenost, koja joj je provirala na lice, morala je biti duboka, jaka, jer joj se bijaše nabralo bijelo čelo medju očima, onim zagasitim očima na lijepu i prikladnu licu, koje je još dobro sačuvalo ljepotu, mada je hanuma toliko puta mati, i mada je u godinama poodmakla. Na glavi joj pripeta jemenija spustila se niz pleća, ječermu razapela i spustila joj krajeve pod prsima, dok je crvene dimije sprijeda pripela za pas, da joj se ne vlače sasma po tavanu. Lijepa je i pristala rasta, bijele puti, kako ju je odavala ruka, na koju se je oslonila, a s koje se je spuznuo rukav od košulje.

- A šta ću ja! - uzvinu obrvama, priklopi kapke na očima. - Đulso!

Uz trabozane se bijaše primakla bliže bašči i pogledala preko duvara, napevši se na prste. Kad ču da nema odgovora, pođe preko tavana, pa niz stepenice, navuče papuče i poviri na vratašca od bašče.

- Đulso, hodi, kćerce! - zovnu u bašču i pogleda tamo.

Gore u bašči pod jednim drvetom bila je Đulsa s mlađim bratom Mehmedom. Mehmedu je moglo biti oko deset godina, više ne, a Đulsa, sa srećom, već čitava djevojka. Mlada kô kap, najviše u petnaestoj godini, ama se razrasla kao trava iza blage i oplođujuće kiše. Rasta gotovo kô i mati joj, a tanka u pasu, oko kojega je opasala kolan . Fesić, okićen biserom i s nekoliko dukata, nagnula k čelu, a niz leđa spustila duge, crne pletenice. Naganjala se s bratom oko stabla, jer je on htio trčati, pa kako je za njim letjela, u struku se savijala kao prut, a u licu se zažarila kao što je crven cvat od šipka. Upravo joj vezena papuča u trku pala s noge na travu, kad ju je mati zovnula.

- Eto me, mati! - okrenu se odmah kad oču da ju zovnu.

I poleti niz bašču kao vjeverica, okrenuvši se dva-tri puta na brata, kao da mu je htjela reći: Evo, kako i ja znam trčati!

- Šta je mati? - upita ju kad doleti u hajat.
- Pomoć' ćeš mi, kćerce moja, da skuham pitu i ispečem halvu. Babo ti hoće da u Zahumu večera. Ti hajde naloži vatru!

Đulsa nije trebalo dva puta reći, već odmah zapregnu dimije i preko njih bošču, pa se skupi kod ognjišta te naloži i raspali vatru. Mati joj skinula siniju i oklagiju, izvadila brašno i sve priredila da počne sukati pitu.

- Dina mi, nećemo moći svršiti, već hajde neka Meho zovne Saju da nam pripomogne, a svakako će ona i nositi.

Đulsa ode po Mehu, a Meho letom po Saju. Saja je hitro došla, te udari šest ženskih ruku po poslu, da je pita pred večer već bila na žeravi pod saksijom. Kad je pita bila pečena i halva gotova, Saja metnu tevsiju, boščom omotanu, na glavu, halvu u velikom lenđeru , svezanom manjom boščom u ruku, pak odnese u Činđinu bašču.

Već je i ahšam bio oglašen, a hanuma i Đulsa otklanjale, te izišle na hajat i sjele. Đulsa je sjedila na sofi, a hanuma na serdžadi i uza nju Mehmed. Večera im je bila gotova, nu čekali su dok dođe Mehmed Alija.

- Jadna ja, gdje je, šta radi?
- Ama doći će, mati! Pričekaj malo, što si se zabrinula? - mirila ju Đulsa.
- Evo sad će i sat po ahšamu, a njega nema.
- E pa šta ćeš... A on će doći. Ta on nije nikada kasno dolazio!
- Da šta, zar mi se i za nj hoće skitanja? Gdje je za njega hodnja do ovo doba noći? A sve je ovo on kriv, otac mu. Pustio mu, pa ništa, niti će u mejtef ni igdje, a on na nj ništa ne pazi. Evo ima mjesec dana što se je odbio od mejtefa, a otac niti da mu šta rekne, niti išta...
- Nemoj mati! - nježno će Đulsa kad vidje kako joj se mati rastužila. Kazat će njemu bábo, a i ti kad mu rekneš, on će te sve poslušati!
- Da bi Bog dao, kćerce! - uzdahnu hanuma i zamišljeno pogleda preda se.

Svjetnik je na nju odozgor sa sofe bacao svjetlo, a hanuma kako se je zagledala u serdžadu, nije ni krenula više pogledom. Đulsa ju je takovu gledala odozgor, pa svrnula sad na vrata, sad na mater. Materina nujnost uhvatila se i nje, i njoj je nešto neugodno bilo, al' što i zašto - to kanda nije ni sama znala.


_________________


III


U subotu o ishodu sunca Alaga sjedio i pio kahvu na tavanu. Onamo daleko po pećinama niz Neretvu, po kućama, po bašlucima prosuli se prvi sunčani traci, a od njih počeo odsijevati i Hum. Ugodno jutro i blago, a nebo čisto, te se je vidjelo da će i opet biti vrući dan, kakovi su obično u Hercegovini.

Alaga podmotao noge i pijući kahvu okrenuo se dolje prama Neretvi. Iz čibuka odbijao debele dimove, a takumom sveđer rastjeravao brkove i onako ravno gledao, kao da premišljava velike misli. Kad ispusti dim iz usta, onda podigne obrvama i na čelu mu se načine dugi nabori.

- Valjalo bi ti otići, na selo, da vidiš šta ima i da pregledaš šta se radi! - reče mu žena izlazeći iz sobe i prolazeći tavanom.
- De, prođi me se, dina ti, i ti s tvojim selom! okrenu Alaga malo glavom na nju, pa opet kao i prije. Eto ih, pa neka rade kako znadu! - pomaknu rukom i čibukom.
- Ja ne znam ni šta radiš, ni šta ti misliš, - nadometnu ona, a pri tom pruži dlanove i raširi prste, pokazujući mu ujedno kao prijekor.
- Ne zavrzuj mi tuda, kad ti velim!
- Ne zavrzuj? Ja bogme ne znam šta ti misliš. - Eto odeš i sam nekuda, pa hoćeš da ti se večera za tobom šalje, te nije dosta što ti okasniš doma, kao i sinoć, već i ono dijete pušćaš da čini što hoće!
- Ne brini se ti za me. Ja ostanem s ljudima, pa se s njima i razgovaram, a neka i Mehmed Alije, ne mogu mu ništa, momak je!
- Jest, pusto, momak! Ta jučer mi je otpao od sisa, a sad udara glavom, da ni sam ne zna kuda! Okanio se eto i učenja ...
- Ne tari puno glave! Bit će vrijeme svemu. Šta će mu više nauka? Zna se poturčiti, a ni stari mu nisu više znali, pa evo, hvala Bogu, imade svega! Ako ne provede svoju pod mladost, hoće pod starost...
- Nikad s tobom na kraj! - pogleda ona Alagu okom, iz koga je izbijalo neko pritajeno nezadovoljstvo, i siđe niz stepenice.

Alaga se nije ni okrenuo za njom, a kano da nije ni čuo šta je rekla, tako se je držao.

To je jutro ostao malo dulje doma, i sunce je već prilično poskočilo kad je bio izišao u čaršiju.

S dana u dan to je bio njegov običaj otići u čaršiju, te tamo cijelo jutro, pa opet po podne ostati, zaći ovomu prijatelju ili onomu, pa sjesti i razgovarati se. Vrijeme je bilo znamenito, a nedavni događaji, koji su jučer ili bolje evo sad na bili, davali su razloga da ljudi o njima govore i da svašta snuju i zaključuju. On je pak svima uvijek bio dobro došao, jer je bio čašćen i pažen. Znao je vazda svoju reći, a uz to je bio od ugledna roda, komu je i sam ugled nosio.

Kad je bio preko stare ćuprije, nije pravo znao, ili bi se tu komu kod ćuprije u dućan navratio, ili bi pošao malo dalje. Iz dućana su ga pozdravljali i zvali, a on je lijepo odvraćao, i bio bi se tu gdjegod svrnuo da mu nije palo bilo na um da bi morao vidjeti Omer-efendiju.

- Baš bih ga morao upitati šta je s Avdom! - reče sam sebi.

Udari kroz Kujundžiluk pa izbi na malu Tepu i uđe u magazu, što je u onom redu koji je dolje od Neretve. Ulazeći unutra, zamrači mu se, te nije mogao ništa dobro vidjeti, jer magaza prenatrpana raznom robom kao kutija, a u nju samo što prodire svjetlo na omalena vrata. Zadahnu ga miris, koji se diže iz basama, finih kožnih stvari i boja.

- Dobro, zdravo, oo! - pozdravi ga iz dno magaze trgovac, koji je sjedio za bankom i u rukama premetao žuti tespih. Omlado mu lice, prikladno i više fino, a po njemu porasla lijepa crna brada. Na glavi mu čalma .

Tek sada Alaga rastvori oči, kojima je malo bio stisnuo kad je istom unišao.

- Kako je, šta je? - upita ga Alaga i pogleda, pruživ vratom.
- De, đanum, jesi li što čuo, šta ima po svijetu?
- A kako ću? Nisam gdje bio, a tebi dolaze novine iz Stambula. Šta veli u njima?
- Nema ništa! - pogladi trgovac rukom po bradi. Već jesam čuo nešto.
- Aa? kao pitajući i radoznalo gledao je Alaga trgovca, pošto je sio na visoki smotak basme .
- Jučer mi dođe jedan trgovac iz dônjega kraja, od Bileće, pa mi reče kako se Salih-aga Forta sprema. Da je dobio još knjigu iz Novoga Pazara da tamo dođe, pa da se sastavi s carevom vojskom. Ma ništa ti to, već ...

Trgovac ne svrši, jer nagrnuše dvije mušterije u magazu. Žene su bile; jedna mlađa, a obje u crnim dimijama. Starija omotala po glavi preko t?ke bijelu, tanku okrugu , a mlađa povrh crne kose nosila tablu, kojoj su sitne rese ibrišima treperile po kosi, na zatiljku najdulje, a što više prema čelu, tako sve kraće. Na njoj se sjajila salta , opšivena širokim zlatnim širitima , dok je u ruci nosila crni, svileni štit od sunca.

Trgovac se odmah diže i iziđe iza banka te lijepo upita žene šta će. Starija mu reče na pola glasa, a on hitro skoči, te s polica poče skidati basme. Žene su gledale i na hiljadu načina zavirivale, trle, iznosile više na svjetlo. Trgovac je htio da ih najljepše podvori, te skoči uz stube u prvi kat, i tamo izvadi iz velikih sanduka još drugih basama i snese dolje. Mušterije su još prebirale, dok se napokon ne namjeriše na jednu basmu, koja im se svidje.

- Evo ovu - a pošto je? - upita starija žena.

Počeše se pogađati, a Alagi se to sve oduljilo, te nije mogao ni pomisliti zašto trgovac toliko oblijeće i što prije ne svrši. Njemu se motala samo po glavi ona novost o Forti, a opet izjede se vas što trgovac nije mogao dokrajčiti, što je htio da rekne, kad upravo one žene trgoše. I deset je puta premetnuo sad jednu sad drugu nogu preko noge, a i tri četiri puta istresao punu lulu, pa ju opet napunio. Da ga nije i odviše želja morila da tu veliku novost sazna, i da se nije u to zamislio bio bi davno magazu ostavio da drugdje štošta raspita i sazna.

Mučeći se od nestrpljivosti na basmama, gdje je sjedio, sagne se malo i pogleda na čaršiju.

- Ono! Omer-efendija, stanider malo! - poskoči Alaga i izleti na magazna vrata. Dokle?
- Idem gori, ne bih li pustio Avdu! - odvrati Omer-efendija, koji se bijaše ustavio.
- Taman, taman. A... a zar je došao predstojnik?
- Jest.

Alaga svrnu pogled na magazu, a upravo iz nje izađoše one žene.

- E pa dobro, hajde ti, pa učini to! - mahnu mu Alaga, čibukom i pobrza u magazu, ostavivši Omer-efendiju.

Omer-efendiji je bilo začudno kako to Alaga brzo ode od njega i uniđe u magazu, te se je upravo čudeći se i dva i tri puta okrenuo za njim. Napokon se obrnu da pođe, a oko njega se radi hitra kreta raširi džuba , kao da je u nju vjetar zapuhnuo, te ju je morao rukom prihvatiti. Jutros je izišao najviše zato u čaršiju, da učini što ga je Alaga bio umolio, da ode predstojniku ne bi li pustio Avdu. Koliko mu je bilo neugodno da moli predstojnika, toliko pa i više je mislio da ne bi dobro učinio kad bi se oglušio želji Alaginoj. Alaga mu je bio stari znanac i prijatelj, a među njima je bilo veće poštovanje negoli to biva kod mnogih koji se od djetinjstva, od ranih godina poznaju. On od naravi mirniji, promišljeniji, razlikovao se u tom od Alage. Dok je Omer-efendija u mladim godinama učio u Mostaru i Stambolu, Alaga je u Mostaru živio, kao što se je živjelo u ono vrijeme, zamećući se puškom i pašući sablju, ili jašući vilovite konje, koji bi bijesni kopitama iskre kresali i propinjali se pjeneći đemove . Kad se je bilo dočulo, da se Omer-efendija sve o sve vraća iz Carigrada, jer je bio svršio dugogodišnje nauke, osim drugih i Alaga je vas radostan pred njega na svomu alatu izjahao u Bijelo polje, gdje se je s njime izgrlio i izljubio kao s rođenim bratom. To je Omer-efendiji milo bilo a tim milije što je Alaga od ugledne kuće bio, pa mu to nije mogao nikada zaboraviti, već se je toga češće puta ugodno sjećao, kad bi vidio Alagu. Nije bilo petka, kad mu prijatelj iz Donje mahale ne bi bio došao na viđenje na Carinu. Bili su jedan naprama drugomu uvijek iskreni, otvoreni, a ne jedanput Alaga je znao upitati savjeta u Omer-efendije. Već kako dođe nova vojska, Omer-efendiji se činilo da se je nešto malo promijenilo u njegovim odnošajima s Alagom. Prijateljstvo su i nadalje jedan prama drugomu gojili, već Omer-efendija opazi da nije više onake iskrenosti i pouzdanosti sa strane Alagine, kakova je prije bila. O tom se je mogao češće puta uvjeriti, a napokon je znao tomu naći svoj razlog. Njihovi su se nazori o novom stanju i odnošajima rastajali, razlikovali. Dok je Omer-efendija mislio i tvrdo držao, da je uzaludna pomisao o ikakovoj promjeni, Alaga je bio u redu onih koji se nisu mogli s tim svime sprijateljiti, te koji su računali dapače i na sve moguće i nemoguće, nadajući se izlazu također i pomoću kakova nepoznata i nenadana čuda. Omer-efendija je kušao više puta da Alagu uvjeri kako on pravo misli i računa, nu sve uzalud; te dok ta razlika mnijenja nije mogla djelovati na Omer-efendiju i njegove odnose prama Alagi, Alaga je u tomu našao razlog i pobude, da ne bude onakav više prama Omer-efendiji kakav je dosada bivao. To ga je malko, pa i dosta ohladnilo, a Omer-efendija je to opazio, te i žalio. Ipak prijateljstvo se je podržavalo i dalje, a nijedan, najmanje pak Omer-efendija, nije pomišljao na to da ga sasma prekine. Alaga se bacao u vrtlog i naklapanja s onima koji su jednako s njim mislili, te dok je sve to Omer-efendiji bilo smiješnim, Alaga je samo u tomu živio i tim se zanosio. Kako stoje vojske, koji će car udariti, gdje će se biti bitka - to su bile visoke misli, koje su zanosile i dizale Alagu.

- Aha! - mahnu Omer-efendija glavom za Alagom. Bit će da kroji i snuje! Eh! isprući dlan pa onda pogladi bradu, prosipljuć nešto u nju, kao da s nečim nije zadovoljan.

Do popodneva je moglo biti dva sahata, kada Omer-efendija krenu uza Suhodolinu, gore starim sarajima. Sunce pripeklo, a opet strmenito, pa se polagano penjao uz onu strmen. Zapuhao se, otvorio usta, te bi se kad i kad rukom odupro o koljeno. Pod postulama mu škripio krupni pijesak, koji je bio posut Suhodolinom. Jednom se u pola puta ustavio pod ono visoko podzidje, da malo odahne, pa onda krenuo dalje.

Na velikoj kapiji saraja stajala straža, zaptija, koja pozdravi Omer-efendiju te mu kaza i neupitana da je predstojnik u konaku. Predstojnik je istom jutros došao, pa dobra straža znade da mu Omer-efendija ide na viđenje.

Omer-efendija pređe preko velike avlije, a odavle uz Visoke stepenice. Pred vratima, na kojima je bilo nešto napisano, malo popostane, poravna čalmu, prisumiti džubu i, pokucav na vrata, odmah ih otvori.

- O, dobro mi došli, efendija! - diže se fini gospodin iza stola i pođe Omer-efendiji preko sobe u susret.
- A čuh da si se vratio, pa onako malo, da te vidim...
- Hodate, hodite, sjednite... - ponudi mu gospodin mjesto na minderu, dok on sam pomaknu svoju stolicu bliže i sjede prama njemu.
- Kako si, a? Dobro, zdravo?
- Hvala, dobro. Kako vam rekoh, pođoh po poslu malo po selima, pa evo me natrag. A šta ima u Mostaru?
- Šta ćeš da budne? Ništa, sve lijepo!

Gospodin - predstojnik - poče Omer-efendiji pripovijedati, šta je vidio, putujuć po selima, šta li je sa seljacima radio. Pripovijedao je smiješnih zgodica, koje je doživio.

Kako je predstojnik pripovijedao, onako se je Omer-efendija od srca smijao.

- A ima li što u Mostaru? - hitro prekinu predstojnik svoje pripovijedanje, šta vele ljudi, šta svijet, jesu li zadovoljni?
- Ma šta će, bolan, reći? Sve mirno i zadovoljno. A i ja šta će drugo? Kad je komu lijepo, ne more se ni tužiti.
- Bujrum! - ponudi Omer-efendija predstojniku u srebrnoj kutiji lijepoga, naravnoga duhana.

Predstojnik uze, smota i natrag povrati, slatko zahvaljujući.

- A, ovi... poče Omer-efendija, te malo kahnu. Jednu ću te moliti!
- Dajte, recite! - pomože mu predstojnik.

Omer-efendija uze mu govoriti o Avdi, te kako je zatvoren. Sve mu kaza onako kako mu je Alaga rekao.

- Zar tako?
- Ama jest. Evo treći je dan kako leži u zatvoru, a nije kriv, već se je sam morao braniti!

Predstojnik pozvoni, a domala na vrata uniđe podvornik, komu naloži, da ode kazati, da se pusti Avdo, i da ga dovede preda nj.

Nije dugo potrajalo, kad podvornik uvede Avdu pred predstojnika. Omer-efendija je još tu sjedio.

Avdo ulazeći nakloni se i učini pozdrav, dignuvši ruku na prsi i na čelo.

- Što su te zatvorili?
- Lijepi gospodine, ni za što. Napao me nekakav pijani vlah, pa se ja branio - a zato sam morao podnijeti toliku štetu u poslu...

Predstojnik mjeri dugim pogledom i Avdu i njegovu košulju i gaće, a osobito mu oči zapele o velike, crne noge, koje su pod sobom sakrivale dobar komad tavana.

- Sada hajde, a drugi se put čuvaj, jer ti neće biti tako lako! - reče mu predstojnik i otpusti ga.

Avdo nije imao kada pravo ni da pozdravi, već hitro škrinu na vrata, pa niza stepenice i sve trkom Suhodolinom i čaršijom. Hitro je izišao na Tepu, pa preko stare ćuprije ispod Hindina hana ravno svojoj kući. Hotio je da vidi je li Muša danas izišao na Podvelež. Kad mu je žena potvrdila, odmah je izletio na dvor, te opet natrag sve na vrat na nos. U pekarnici kupi hljebac, metnu ga pod pazuho, te onako otkidajući i mećući u usta kao šećer, krenu na Podvelež. Najviši zvjezdan upekao, upravo u tjeme, a Avdo se na skok penje na Kričane. Žurio se da vidi šta radi Muša i kako je posao išao kroz ovo dva-tri dana, što je on bio u zatvoru. Avdo se bio dao sve o sve svomu poslu, u njemu je živio, a shvaćao ga sasma ozbiljno, te ga je kroz ovo vrijeme, što je bio zatvoren, najviše i jedino pekla ta pomisao: da li nije što štetovao. Kad bi na to bio pomislio, sav bi uzdrhtao.

Upravo je bilo podne kad je Avdo gore stigao. Muša bio za poslom. Oko njega se okupilo nešto radnika, koji su netom ručali, a on im dijeli kahvu sve redom.

- Eto ti oca, Mušane! - reče jedan kad vidje Avdu.

Muša pogleda, skoči, spustiv kraj sebe šerbetnjak i poleti prama njemu.

- Šta, jako sada, bâbo? - upita ga Muša.
- Evo! - brzao je Avdo, ne imajući kada ni da se, štono riječ propita za zdravlje, već odmah poče tražiti da mu kaže kako je išlo s poslom, je li mogao sve sam podmirivati.

Muša mu nije mogao sve ispripovidjeti, dok je bilo blizu ljudi, već su odgodili tamo za oko sat dva po podnevu, kada o onoj najvećoj žezi polegne svijet malo na odmor.

Kad njih dvojica ostadoše sami, Avdo sjede pod daske u hlad.

- Evo! - reče Muša, izvadiv kesu iz njedara. Ovoliko sam pazario, a ima nešto i veresije.
- A što si davao na veresiju? Tko će upamtiti koliko je tko dužan? - malo ga prekori Avdo.
- E, ama ja sam bilježio! - odvrati Muša i zacrveni se u licu, kao kad se tko nečega stidi.
- Šta, bolan, koji ti je đavo bilježio, a koji će ti opet štijati?

Već se i Muša malo uozbiljio, a bio je u neprilici, jer se je češao za uhom, dok je drugu ruku bacio straga po pasu.

- Čuješ li, tko ti je bilježio?
- Ja! Muša se opet zacrveni.
- Ti, a kako?
- Evo na! - izvadi Muša još premotanu hartiju iz njedara, koja je bila prilično ispunjena velikim, nespretnim brojevima i imenima.
- Otkuda tebi to? - skupi se Avdi koža među očima.

Muša se stidio kazati, a kano da se je i bojao da je nešto naučio "vlaške" jazije. Po cijele dane sjedeći gore, dopovezao ga se jedan vojnik, koji je govorio hrvatski kao i Muša da će ga naučiti čitati i pisati, jer da će mu to valjati. Malo-pomalo, nešto danas, nešto sutra, Muša se je bio lijepo uputio - ama sve je krio od oca, jer se je bojao da ga što ne prekori. Nu sad mu je u kratko rekao.

- Be aferim herifu , tako valja! Još moreš postati skrivan! - našali se Avdo, istresajući gotovinu iz kese preda se da ju broji.

Avdo je bio zadovoljan s pazarom, te je veoma veseo bio čitavo popodne, kao da nije ni bio u zatvoru. Svojim debelim, katkada kao iscijepanim glasom popijevao je, da su se njegove mušterije upravo čudile kako je to njihov "trgovac" tako veseo. Malo bi kada takov bivao: obično je uvijek bio više šutljiv.

Pred večer malo ranije nego inače krenuše s Podveleži doma. Potjerali magare pred sobom, Avdo prebacio štap preko vrata i o nj objesio ruke. Uželio se svoje kuće, u kojoj će se evo tek treću večer lijepo odmoriti i odahnuti dušom. Čim je došao doma, umio se od prašine, presvukao se, pa s Mušom sio za ibrik kahve na avliji u jednom uglu, dok mu je žena gotovila večeru. S Mušom se razgovarao lijepo, kao s kakvim drugom u trgovini, o poslu, te kako će sutra moći u čaršiji da potplati svu veresiju, i još da mu ostane koja čista para.

- E, ama Alaga, Alaga! - omahnu Avdo nekoliko puta glavom, priklopiv kapke na očima, a podignuv obrve. On nam je prijatelj - Bog mu naplatio!
- Pa da znaš, kako mu je žao bilo, kad sam mu onu večer kazao da si u zatvoru!
- Znaj, Muša, dobro, tko je Alaga, pa mu nosi svaku čast!

Avdo nije mogao dočekati nedjelje, tako mu je bilo, da što prije isplati onima, od kojih je uzimao kahvu, šećer i druge stvari. U nedjelju mu je to zgodno, jer se u svetke s Podveleži mnogi raziđe tko kuda, a najviše u grad, da se malo prođe i proveseli. U nedjelju se izjutra čisto obukao, navukao na se iskrpljene šalvare, opasao se zelenim pasom, natakav stare postule, a u rupcu za pasom ponio pare.

- Muša! Napoj kulaša - tako su zvali oni svoje magare - i metni preda nj da grize! - reče kad pođe.

A Avdo se je silno brinuo za svoje magare.

Već rano nedjeljom po čaršiji vrvio svijet. Dućani se pootvarali, a berbernice pune ljudi, koji čekaju da se obriju. Po krčmama se sastali skupovi ljudi, te piju rakiju i na vas glas razgovaraju i šale se, da se čuje daleko i izvan krčama. Gdje su zanatlijski dućani, onuda ispred njih šegrti polijevaju vodom ili dućane izmotavaju, dok opet kao mrav svijet se zgrnuo na Đeriz i Kanaru.

Avdo je išao ponajlak .

- O nazdravlje, Avdo! - javi mu se netko otraga kad je izlazio na Đeriz, pa da će prema staroj ćupriji.

Avdo se okrenu i vidje Alagu.

- Uranio, podranio, Alaga! - pozdravi ga Avdo.
- Kad su te pustili, bolan?
- Jučer!
- Neka, neka! A kud ćeš sada, imaš li posla?
- Valja mi podmiriti trgovce što prije, pa da opet uzmem štošta.
- Pa taman. Već kad to svršiš, potraži me ovdje u čaršiji, ili bolje, dođi u mene malo da se nešto s tobom razgovorim.
- Hoću, Alaga! - primi Avdo i pođe svojim putem.

Avdo je ostao sve do podne u čaršiji, a tek kad je bilo pod večer odmah po ahšamu, kad je otklanjao, pođe Alagi, kako mu je bio i obećao. Alaga je bio upravo u dnu sokaka pa gledao i tamo i amo cestom, a iz čibuka dimio.

- Ahšam hair olsun, Alaga! - pozdravi ga Avdo.
- Allah raziolsun! Ha dobro mi došao!
- Evo!
- I neka si mi došao! Baš sam htio da se malo s tobom razgovorim. Hajdmo ovamo malo uz duvar!

Obojica pođu, Alaga prvi, a za njim Avdo. Alaga čučnu uz harem, da se je leđima o duvar opro, a Avdo pak okrenuo se onako prama njemu da je mogao gledati i na cestu. Alaga na koljena naslonio ruke, a Avdo jednu metnuo u krilo, dok je drugom mimo koljena birao piljke i bacao ih.

- Znaš li, Avdo, što sam te zvao?
- E?
- Kaži mi, kako ti ide posao?
- Dobro, lijepo, ne mogu se potužiti.
- A kako bi bilo da ti svoj posao još malo bolje urediš?

Avdo ga čudno pogleda.

- Ama jest! Vidiš - nastavi Alaga, mašući čibukom, kako je koju riječ izgovarao - nezgodno ti je svaki dan dolje-gore na Podvelež. Pa eno što ti se onomadne dogodi s onim vlaščetom. Već što ti ne bi sastavio gore nekoliko dasaka i uredio kô jedan dućan, pa smjestio u nj i drugih stvari, neka ima... Muša bi ti mogao gore ostati ili ti, svejedno, pa tamo i noćevati...

Avdo, kako je pogledao Alagu, nije više s njega pogleda skinuo, već u nj zurio nepomično, a uz to se onom jednom rukom igrao piljcima.

- Dina mi... - zakrenu Avdo glavom, kao u mislima. Ne veliš, dina mi, loše, Alaga!
- Gore bi ti u dućanu mogao ostati Muša, a ti bi mogao pričupiti za kakav posao amo dolje u varoši.
- Jest, jest - a reć' ću ti pravo, pomišljao sam i sâm često na to, ama se ne može. Iznosilo bi mi veliki trošak, a nemam!
- Ništa, ništa, ja ću ti džanum, pozajmiti. Jedno hiljadak groša - a? - moglo bi te iznijeti!
- Ehe, i kako!
- Pa dobro, evo ja, a ti sa srećom da ti bude, pa kad mogô, onda mi i vrati!
- Baš ti hvala, Alaga, na prijateljstvu! - zahvali Avdo, metnuv ruku na prsi.
- Ništa, ja tebi kô i bratu, a brat si mi turčin!

Dobar se mrak uhvatio, te se cestom vide samo kao sjene, kad ljudi prolaze. Gušći se i crnji mrak spustio među pećine, kuda teče Neretva, koja sada jače i bučnije šumi negoli po danu. Na stotine prozora udara svjetlo svijeća, a nebo se nadvilo vedro i zaiskrilo tisućama zvijezda. Cestom odjeknu još po katkad nečiji koraci ili kakov glasniji razgovor. Inače sve mirno.

- Hajdemo! - diže se Alaga. - Pa nemoj ti još, Avdo, ići. Sjest ćemo malo u mene. Doći će mi dva-tri na sijelo.

Avdo pristane, ne rekav ni riječi, te pođu uz ulicu pa na vrata. Taman oni tu, a već im se netko javi sa dna ulice.

- O, ti si, Mujaga! - prihvati Alaga. - Hajdemo mi gore sjesti, a oni će ostali i sami znati doći.

Uniđu, sva trojica, pa uza stepenice u onu odaju, što joj pendžeri gledaju u bašču i na Hum. Odajna vrata osta nu otvorena, te je svjetlo svijeće padalo i po tavanu, da vide oni, koji još budu došli gdje su. Kad god bi se avlinska vrata otvorila, Alaga bi iz odaje izašo na tavan.

- Hajde, bujrum! - viknuo bi s tavana, a na tavanu se pojavi susjed Muharem-aga.

Tako jedan po jedan - skupi ih se šesterica, sedmerica. Susjedi posjeli po minderima. Netko se izvalio uz duvar, netko se naslonio na jastuk, a netko odupro o pendžer i podnimio se. Zadimili iz cigaraluka i čibuka, te razgovaraju, a svi se pri razgovoru drže ozbiljno i kao u neku ruku veoma zamišljeno.

- Biva baš Rusija? - priupita jedan Mujagu.
- Jest, jest, na Puljičku je izbacila vojsku!
- Ama jadi ga znali! - tresao je lulom ojedriji, što je sjedio najbliže do Avde. Govore opet da se u Srbiji muti, a vele da je bilo u stambulskim novinama, kako je u Skadar došlo trideset tabora, pa, vele, da su tamo pozvali i Fortu...
- Čuj, čuj! - diže Alaga kažiprst iznad sljepoočice. Istina je, i ja sam danas saznao u čaršiji, kako je Forti došla knjiga da ode na Novi Pazar. Bit će nešto u stvari.
- Šta? Forti? - svi upitaše kao u jedan glas.

Nasta mala šutnja.

Avdo se skupio zadnji onamo prama vratima te slušao šta se susjedi razgovaraju. Katkad bi samo mahnuo glavom i digao dlan, kao da mu je nešto čudno ili nejasno.

- Ima, vallahi, nešto, pa šta bilo! - tihim a važnim glasom potvrdi Alaga.
- Evo, neka kaže Mujaga šta je čuo...
- Pomozite mi reći! - potegnu Mujaga niz jedan brk, gledajući u svijećnjak. Kako i znate, do mene u drugoj kući stoji jedan kapetan. Jučer ona njegova žena kazivala, biva, u nas doma, da će joj onamo njezin gospodin ići nekud na vojsku, jer da se boje Turaka. Pa onda je pitala moje stopanjice bi li ih ona obukla u naše haljine i sakrila, ako bi došla turska vojska.
- Ima tu nešto, a neće nas naš car s lake ruke ostaviti!
- A, Avdo, ima li tamo kakva glasa? - upita ga Alaga.
DALJE...

05.03.2005.

SKENDER KULENOVIC

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule ). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz .

1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje . Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao . Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti .

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

[b]

Bibliografija [/b]


1. Stojanka majka Knežopoljka. s.l. 1942; - Sarajevo, 1945; 1950; 1952; - Uebers. Ina Jun-Broda. Klagelied der Mutter Stojanka , In: Der schwarze Erde. Berlin, 1958; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Beograd, 1962; - Stoianca mama snejpoliana . Pančevo, 1964; - Stojanka majka Knežopoljka . Sarajevo, 1967; - Prosveta. Beograd, 1967; 1968; 1972; 1974; - Stojanka mat' iz Knežopolje . Na marše. Moskva, 1969; - Ivan Goran Kovačić - Skender Kulenović: Jama. Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Jedinstvo. Priština, 1982; - Stojanka majka Knežopoljka . Tatran. Bratislava, 1974; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1975; 1987; - Gradska biblioteka. Čačak, 1975; - Prijedor, 1976; - Makedonska knjiga. Skoplje, 1982; - Pesmi. (Skender Kulenović - Mak Dizdar - Dara Sekulić - Anđelko Vuletić) . Mladinska knjiga. Ljubljana, 1980; - Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1980; 1981; 1982; 1989; - Glas. Banja Luka, 1981; 1987; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Nacionalni park Prijedor. Prijedor, 1981; 1989.
2. Srce vam u miloštu nosimo . s. l. 1944.
3. Ja glasam . (Zajednička zbirka), Beograd, 1946.
4. A šta sad? Aktovka. Zagreb, 1946; - A kaj zdaj? Prevedel F. Onic. Ljubljana, 1947; - A šta sad? Beograd, 1950.
5. Komedije ( Djelidba, Večera, A šta sad? ). Sarajevo, 1947; 1949; - Zagreb, 1963; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
6. Viđenje Jovana Ćuluma sa Čerčilovim djetetom . Pripovijetka. Zagreb, 1948.
7. Zbor derviša . Poema. Beograd, 1949.
8. Večera . Komedija. Beograd, 1950; - Zagreb, 1963.
9. Ševa . Poema. Kultura. Beograd, 1952.
10. Starac i dijete . Pripovijetke iz NOB-e. Beograd, 1953.
11. Svjetlo na drugom spratu . Prosveta. Beograd, 1954; 1959.
12. Poeme . Prosveta. Beograd, 1961; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1988.
13. Soneti . Matica srpska. Novi Sad, 1968; - Prva književna komuna. Mostar, 1973; Knjiga I-II. Matica srpska. Novi Sad, 1974.
14. Izabrane pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1969.
15. Poezija: Eseji . Matica srpska. Novi Sad, 1969.
16. Pisma Jovana Stanivuka (1942-1945) . Prosveta. Beograd, 1969; 1975.
17. Izabrana djela . Knj. I-V. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
18. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
19. Divanhana . Nolit. Beograd, 1972.
20. Gromovo đule . Priče za djecu. Vuk Karadžić. Beograd, 1975.
21. Sabrane pjesme . Srpska književna zadruga. Beograd, 1977.
22. Ponornica . Nolit. Beograd, 1977; - Svjetlost. Sarajevo, 1983; 1984/85; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.
23. Kozaro, milo moje ime . Prijedor: Beograd: Novi Sad, 1977.
24. Soneti i poeme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Poeme i soneti. Fondacija Branka Ćopića. Banja Luka, 1988.
25. Pjesme i pripovijetke . Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.





Ponornica - Skender Kulenovic

Roman ”Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom vec dovoljno davno izvan Bosne, a nova vec unijela svoj red i svoje obicaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno ziva, a odsjaj i jedne i druge vec se se taloze u svakoj od licnosti ovog romana.

”Austrijska tema” u bosanskohercegovackoj literaturi nametala se skoro sto godina, a narocito je prisutna u bosnjackoj knjizevnosti. Ona je za bosnjackog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za ”turski” orijentalni svjetonazor, a prihvatio je ”austrijski”, zapadni Weltanschaung. Zato Kulenoviceva tema i jest ponornica sa dosad stogodsnjim tokom za koju ne vjerujem da je nasla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenoviceva ”Ponomica” tematski je usla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju ”Iz smaragda Une (’Grozdanin kikot’ Hamze Hume)”. Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih zivih zila roman ”Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razudjen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bosnjacke begovske porodice je sustinski tacna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek presiroka opcenita.

Ovaj roman je po tematskom svome odredjenju i roman licnosti pisan ich- formom, i drustveni, i povijesni roman, i porodicna hronika, a za sva ta formalna odredjenja u tematski razudjenom toku moze se naci potvrda. Onaj dio fabule koji je posvecen Muhamedovu zivotu, kroz ciju se licnu prizmu prelomila cijela ”Ponornica”, tematski je i fabulativni okvir svih dogadjanja tako da on odredjuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman pocinje Muhamedovim sjecanjem na ljetni raspust koji je, kao student El-Azhara, najstarijeg sveucilista na svijetu, proveo u zavicaju. Zapravo ”Ponornica” pocinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rodjake Senije, a cija se recenica ”Eto ih tamo, nek rade sto hoce” provlaci i osjencava Muhamedov simbolicni, a opet relativni, odnos prema svijetu. Muhamed svoju ponornicu pise kad Senijino pismo ”list iz skolske pisanke, pozutio poslije cetrdeset godina, lezi sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, zute ruke pune vec starackih pjega i kvrga zelenih vena” i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce ”Ponornica” protjecati kao prvi dio zamisljene i neostvarene tetralogije. Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u juznoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretacki, i to vanjski, ali stalno lebdeci, prijeteci fatum. Medjutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realistickog i postrealistickog perioda nasih literatura, Kulenovicev tretman je podrazumijevanja raspada vec odavno razasute porodice.
(Fahrudin Rizvanbegovic)





STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA

Pjesnik i pripovijedač Skender Kulenović bio je potomak čuvene begovske loze, u čijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica čiji su sinovi prihvatili marksističku ideologiju po kojoj je trabalo uništiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previše, čak i od svojih najrodjenijih. Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku,1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su "fašisti - zvijeri", zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni.

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zločina. Ali ako mislimo malo dalje od kućnog praga, makar malo univerzalnije, možemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno doživio ustaške zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. On kao čovjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oči pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zločin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski način, napisao pobunu protiv tog zločina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovića se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bošnjačkim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme "Stojanka majka Knežopoljka." Više se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno dječiju. Ne zaboravimo, ako želimo vidjeti najljepše bisere turcizama i arabizama u našem bosanskoj jeziku, prvo posežemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovića. Da nismo toliko teško ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni što je jedan Bošnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.
( Safeta Obhođaš)


Noviji postovi | Stariji postovi


*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
263162

TRENUTNO: online