*~ Literarni kutak ~*

Mesa Selimovic, Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Pablo Neruda, Enes Kisevic, Umihana Cuvidina, Musa Cazim Catic, Safvet-beg Basagic, Bisera Alikadic, Hamza Humo, Fejzo Softa, Abdulah Sidran, Nura Bazdulj-Hubijar, Alija Nametak, Irfan Horozovic

27.03.2005.

DERVIS SUSIC

Derviš Sušic je rodjen u Vlasenici 3. juna 1925. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a uciteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku
zaokupljenost. Poslije oslobodjenja bio je omladinski rukovodilac, potom ucitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobodjenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990. godine.



Bibliografija

1. Jabucani. Zadruzno izdavacko preduzece. Sarajevo, 1950.
2. S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950.
3. Momce iz Vrgorca. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
4. Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; - 2. izd. Veselin Masleša, 1963; - Prijevod na njemacki. Zürich, 1967; - 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; - En Danilo. Budapest, 1970; - Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; - Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; - Moskva, 1982; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
5. Danilo u stavu mirno. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961.
6. Teferic. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Kurir. Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976.
8. Drugarica istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965.
9. Pobune. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
10. Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Zalezovalci. Ljubljana, 1979; - Univerzal. Tuzla, 1980; - Svjetlost. Sarajevo, 1982; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
11. Hodza strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; - Hodza strach. Bratislava, 1977.
12. Zestine. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
13. Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
14. Parergon. Bilješke uz roman Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
15. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980.
16. Zar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobodjenje. Sarajevo, 1983.
17. Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984.
18. Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985.
19. A. triptih. Oslobodjenje. Sarajevo, 1985.
20. Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; - Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987.
21. Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
22. Jesenji cvat. Drama. Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
23. Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
24. Cvijet za covjekoljublje. Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.






Derviš Sušić "se vratio" u Tuzlu - ostade izgovorena riječ

Abstrakt: Nad događajem i povodom događaja za pamćenje: najzad je, 4. aprila 2002. godine, Narodna i univerzitetska biblioteka u Tuzli dobila ime koje odavno čeka - ime Derviša Sušića


Ništa prirodnije, ništa logičnije i, naročito, ništa ljepše (ljudskije), od toga se nije moglo dogoditi: na dan kad se Tuzla s ponosom - a o okrugloj, desetoj godišnjici - sjetila 4. aprila 1992. godine i s u d b o n o s n e odluke tadašnje Skupštine opštine o dizanju ustanka protiv dolazeće fašističke agresije i na ovaj dio Bosne i Hercegovine (u prevodu: odlučeno je da se policiji na raspolaganje, sve s oružjem, stave svi Tuzlaci od petlje!), ovdašnjoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci dato je ime Derviša Sušića. Partizana, revolucionara, pisca, umjetnika, velikog čovjeka, stvaraoca koji je u Tuzli zaorao mnogu brazdu...
Čak i kad bi zazvučalo neskromno, potpisnik ovih redova se - baš na ovom mjestu - mora pohvaliti: prije otprilike tri godine, tada u svojstvu poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona, i formalno je, u obliku poslaničke inicijative, naglas predložio ovo što se sada desilo; pa, stoga, hoće reći da se smatra bar malo zaslužnim, jer je i tada znao da je u pravu, a sada mu je to, eto, i potvrđeno...
Ovo je, međutim, samo jedna strana priče (povoda). Daleko od toga da se Derviš Sušić može vezati samo za Tuzlu. On se, doduše, napokon jeste trajno vratio u ovaj grad, ali - Sušić pripada ne samo Tuzli. Plus što mu, jedan kroz jedan, pripada pravo da bude vraćen na onu visoku policu pisaca u arsenalu ljudi koji su štrčali po dobrom u ovoj zemlji i u ovom narodu, na kojoj - s jedne strane - nije Bog zna kakva gužva, a - s druge strane - tu je mjesto samo onima koji nesebično daju i još nesebičnije pripadaju svim ljudima. Jer, drukčije nisu znali, nisu mogli i nisu htjeli.
E, kad je to već tako, kad smo već u prilici da smo dočekali pravi povod za to da se Derviša Sušića sjetimo i da se vratimo onome ko nam se definitivno vratio, pokušajmo razmrsiti neke od zamršenih detalja iz mjestimično kontroverznog, naročito poznog Sušićevog života. Koji, detalji, od njegove smrti u Tuzli, 1. septembra 1990. godine, sve do danas, prosto ištu da budu razmršeni.
Tim sam se naumom bavio, bez pretencioznosti, nošen samo iskrenim unutrašnjim odnosom prema onome što nam je Derviš Sušić ostavio zapisano i napisano, oktobra 2000. godine u Gradačcu.


Bosna je teška i teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo centimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dodao taj centimetar i osudio me na ispaštanje - zapisao je Meša Selimović, takođe znameniti Tuzlak i još znamenitiji bosanskohercegovački pisac.
Citirao sam ga zato što mi se nameće pitanje: nije li ove riječi mogao zapisati, izgovoriti, pa i prisvojiti, još jedan znameniti maestro pisane riječi - Derviš Sušić?
Isti onaj, koji je, kao saborac i iskreni prijatelj Meše Selimovića, s njim mnogo toga dijelio. I dobrog i lošeg. Pa mu, tako, Derviš 14. marta 1970. godine piše pisamce, u kome ga moli da završi recenziju Uhoda, novog Sušićevog rukopisa, i da ga primi na razgovor o romanu.
Istog onog, čija će se sudbina plesti i zaplesti, u nekim detaljima slično Sušićevoj.
...Naravno, odgovor na ono gore pitanje je potvrdan. Mogao je one riječi, a možda i jeste, negdje i nekad, smisliti, a i napisati, i Derviš Sušić. Jer, i on je, osobito potkraj, na svojoj koži osjetio ono što nije zaslužio. Makar bilo i onih koji su mislili suprotno... Možda se samo Sušićeva uža porodica i mali krug biranih prijatelja mogu pohvaliti time da znaju kroz kakvu je unutrašnju, a i vanjsku dramu prolazio posljednjih godina života. Priznat, pa nedovoljno priznat, osporavan i etiketiran, razumijevan i nerazumijevan, Derviš Sušić je, najvjerovatnije, otplovio s ovog svijeta - kao ranjenik. U dušu ranjenik. S mnogim neostvarenim, a naročito, kažu mu bližnji, željom da posljednje dane proživi u Tuzli.
Dijelom, indirektno, uz surovo stvarnu režiju života, ta mu se želja ostvarila. Bolovao je na Gradini. I nije prebolio.
Jedanaest i po godina kasnije, vratio se u Tuzlu. Tamo gdje mu je odavno bilo mjesto - kao skroman dug onih koji do Tuzle i tuzlanskog obraza drže, u Biblioteku.
DALJE...

27.03.2005.

Dervis Susic

[i]

"Dakle, pjesnik i revolucionar su djeca iste čežnje i bola, iste neugasive težnje što tom starom istorijom kola kao krvotok kad nadaja biće. Svaka prava pjesma je revolucionarno otkriće."





Moj gospodaru,
Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.

Cudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu. Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema.

Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.
(UHODE)





Ali Bosna nije ono sto cula odmah prime s njenih boja i oblika.Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je losim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane. Svuda opasnost od drugog obicno rezi sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za slicnosti da bi bar oponasali jedinstvo koje je podloga snosljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku. Ja znam da to njeni zitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrocne tajne opredjeljenja slojeva, zestine, iskljucivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam......
Svaku zemlju sile rastocnice razvlace najvise na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moze biti srece i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teza, ni glad ljuca, ni razlika uocljivija , ni mrznja poganija ni tamnija nego u Bosni....





Starost i jeste prokletstvo sto umije postavljati pitanja ne nudeci odgovore. (Hodza Strah)





Neko na ovom svijetu mora ostati trijezan. A ako vidiš da hoce mene da otrijezne, prileti, Kaimijo, pomozi, ne daj im! Jer ta strahota što je javom zovu nije za nas mirne bekrije i pijanice. Za nju se treba roditi s grubom šakom, tvrdom glavom i oštrim nožem za pojasom. A mi - mi smo ti, Hasane Kaimijo, za drugo nešto rođeni.





KAD SE VRATIM


Nini sine, ninala te nana, kolijevka ti na moru kovana, kovale je do tri kujundzije... bijela vila tebi baba bila, ne bila ja Pilavicka Mejra kad i tebe ne bih odnjihala, da bog da ti meni bio ja l' janjarski kadija, ja l' zvornicki mutevelija, ja l' makar prvi muhtar u jafti vacetinskoj! Ali gdje me gurnuše bratici moji Pilavije, da od boga nadju, gdje me udadoše, ostao im pust miraz što ga od mene izmakoše!

Nini sine, ninala te nana, samo da ne budeš na oca pjanu i temeruta, šake mu otpale da bog da što svoju zenu bije kad mu kriva nije, da ne budeš ni na tri brata svoja koji se po najmu odhraniše, a materi ni u godini šamiju, ni na Bajram makar fildzan kahve i lokum šecera ne donesoše! U što mi mladost prodje dojeci ih! Hajd' što Avdu dzandari odvedoše, ubo je Kekeza! Hajd' što Salku za ono june terete, butove je s društvom u šumi pozderao! Ali, što mi Muju u tamnici drze za dvije begove kokoši, dvije se morje begu za vrat popele, pa ne sišle do sudnjeg dana! Nini, sine, ninala te mejka, kad li ceš se i ti, sine, od matere otkinuti, i ko li ce tebe nakratko vezati, nakratko mu duša disala! I šta cu i kud cu ja onda samohrana, bez vas cetvorice, cetiri svoja rebra, cetiri ocinja vida materina?!

I ko li me prokle da vas radjam kad vam od poputnine u svijet ne mogu ništa dati osim kletve i blagoslova i crna bajraka sirotinjskog
DALJE...





KAIMIJA

Izricem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilackim namjerama. Od ostalog ce se valjda znati i sami sacuvati.

A zahvalan sam im jer sam u njima proucio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proracunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost nacela koja ljudi propovijedaju a ne pridrzavaju ih se, snagu novca, tvrdocu batine, mekotu gajtana, svu 1jepotu zene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri.

Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoruzao za zivot u Bosni. Toliko dobro da cu je moci vo1jeti a da mi se ona ne naruga, pomoci joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.

Vracam se kuci nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stracenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagadavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vracali su se kuci da pomognu, spremni na sve moguce Zrtve. Cak i ocekujuci ih s izvjesnim sladostrašcem, bez cega nema sveca. Ove nesrecnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra resuli i ucutali ili iz straha od ludila pobjegli.

Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.
DALJE...





PLACENIK

Bi ruzno proljece.

Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kiši i susnjezici, vrati se Ostoja Dobrisalic s duga puta kuci pod Borogovo. Umjesto kuce nadje hladno zgarište. Leševe mlade zene, dva brata, njihovih zena i djece prozdro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti. Rekoše mu - bila je necija vojska, ali ne znadoše - jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske pošla da satre nevjernog plemica Zlatonosovica, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosovic ovim kaznio Dobrisalice što mu vec drugu godinu ne isplacuju povecane dazbine. Vrišteci i valjajuci se po ugljevlju, Ostoja odbolova zalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu.

U Kovanju kod Rogatice naidje na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjeraše ga pred sobom. Oštrim povikom zaustaviše ga pred cadorom skrivenim u gustom smrecanju. Zapovjednik, mlad, bezbrk poturcenjak od Kruševca, imao je vec iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad jecmenog hljeba i u bakracu pilava i stavi pred Ostoju.

Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam.

Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah.
DALJE...





PREKO MUTNE VODE

Govorio je meni moj babo Hadzi Numanbeg Pilavija:
sine Abdulahu, magarcino moja nedotupavna, od tebe se ni metar cestite oplute za opanke ne moze isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brzi s ti kuskuni od samara. Ali ce tebe tvoj babo pretesati u domacina, hoce, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ceš ti, sine, cinovnik da postaneš. Mjesecna plata, mada nije nešto narocito, tece sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadredjenog da slušaš.
Biti cinovnik, velik je rahatluk.Cutiš, pišeš, cutiš, hartiju mrciš,
a hartija drzavna, i tinta drzavna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Rgvac ne mozeš biti, ne znaš sticati nešto iz necega. Politikom se ne smiješ baviti jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašcu prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajduciju. Za kakvog ucenjaka nisi, debele gubice i nemirne oci otkrivaju da bi sve citabe prodao za jednu sisu puštenicku. Marš u kuhinju. Biceš cinovnik.

Moj otac Numan rodio se u begovskoj kuci koju s davno prije opustošili ljenost, ajnc, saz i šljivovica. Beg je postao rodjenjem, a bogat - kad je shvatio da je titula prazna prica, ako je ne prati moc sadrzana u kasi. Na talijanskom frontu zadavio je nekog i kuci donio kesu zlatnika. Nisam se još bio rodio, niti sam mogao biti neko nad njim da sprijecim to grabezno umorstvo. Na agrarnim obligacijama nepismenih aga i begovskih potomaka zaradio je cetiri miliona u srebru. U nekoliko sezona izvarao je sprecanske seljake na šljivi i zitu. I upropastio najjacu trgovacku kucu u varoši - Alijagic i Sinovi, otevši joj najprije trzište, a onda i kapital, do posljednje belenzuke na ruci najmladje snahe Alijagica. Orodio se s Uvalijom i co., vlasnikom pilane i veleposjednikom. Ja sam se pojavio kad je Mujo ermic, ota Redzepov, tamnovao prvu godinu. A covjek, kad se tek rodi, priznacete, nije sposoban ni da jaukne zbog nemoci da sam bira roditelje, kamoli da se bije protiv njihovih nedjela.

Bila mi je jedanaesta kada je otac otišao u Meku na hadz. Plakao sam, jer je to i majka cinila. U jedanaestoj covjek još ništa ne zna o licemjerju odraslih.
DALJE...





SELJACKA JADIKOVKA

Rodi se covjek. Majka sanja o sinu bozjem poslaniku. Otac racuna da ce iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono - nebo doceka sina zestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda preperu, pa bude covjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, pobozan da ne bi izludio od nemoci i osame, a krvolocan zbog iznevjerenih njeznosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim plecima drzi. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke da zazine.

Jednom naidje neko s jednostavnim mamcem. Pomognut bratovim blagoslovom, povedu seljaka. Ubiju seljaka ako ne podje. Ubiju ga kad se vrati. Ako se vrati.

Podje bezazlen seljak da izvrši bozju i carsku zapovijed. Povedu ga ajani i tabor-imami kao krotko zivince, natjeraju, namame ga svetim smislom sandzak-bajraka. Ode bezazlen seljak. Kad tamo, ni svetinje ni smisla nema. Bog negdje daleko gdje je i uvijek bio, ako je bio. Car se zabavio pisanjem novih fermana, ukoliko su mu oni na pameti kod onolikih ljepota i uzitaka. I došao bi seljak kuci ipak uvjeren da je casno izvršio obaveze prema svetinjama kad vec nije izdahnuo na bojištu, ublazivši samrtnu muku uvjerenjem da ce ga Allah primiti medju šehite i gazije. Ali se dogodi nešto... i seljak se pojavi sujevjeren, ali bezbozan, na cara gnjevan, na svijet mrk, na se mrzovoljan. Ni duboka jesenja brazda ne obraduje ga proljecnim obecanjem. Ni modra, meka djetelina ne smiri ga. Niti mu radoznala baci oko gore - hoce li nebo blagosloviti kišom ili otuci rod nevremenom.

A kad ostane sam sa sobom, u nocnoj šutnji i nesanici, dvije polovine seljaka plutaju niz brzu vodu, traze se, vicu. Jedna drugoj se ne odziva, a obje istom utrobom boluju zudnju za nalazenjem. Nad objema leprša sandzak-bajrak kao zov i kao prijetnja.
DALJE...




[/i]


Noviji postovi | Stariji postovi


*~ Literarni kutak  ~*



Abdulah Sidran
Ahmet Hromadzic
Aleksa Santic
Alija Nametak
Bisera Alikadic
Camil Sijaric
Dervis Susic
Dzevad Karahasan
Enes Kisevic
Enver Colakovic
Faruk Sehic
Fejzo Softa
Hamza Humo
Irfan Horozovic
Izet Sarajlic
Majo Dizdar
Mak Dizdar
Mehmed-aga Pruscanin
Mehmed Mejlija Guranija
Mesa Selimovic
Muhamed Hevai Uskufi
Mula Mustafa Baseskija
Musa Cazim Catic
Mustafa Dzelil Sadikovic
Mustafa Firaki
Nedzad Ibrisimovic
Nura Bazdulj-Hubijar
Osman Aziz
Safvet-beg Basagic
Semezdin Mehmedinovic
Skender Kulenovic
Tin Ujevic
Umihana Cuvidina
Vesna Parun





Charles Baudelaire
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Jacques Prevert
Kahlil Gibran
Konstantin Kavafi
Pablo Neruda
Sergej Jesenjin
Vladimir Majakovski

BROJAČ POSJETA
367379

TRENUTNO: online