MODRA RIJEKA
Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još huđe i još luđe
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka je
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke
PLIVACICA
Oznanila se u saptanju pijeska
Kojim kao da je rekla
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove
Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio
Marginom sto razdvajaju javu i san
U trenu razmedja ubistva i stvaranja
Bakarna od podneva srpnja
Obasjana biserom
U skoljkama ociju
Crna od tajne
Dlanove sismisa
Sa deset strijela
Deset magneta
Bijele od mesa foka
Skrila je ljiljanima
Ubranim u bokorima bure
U kosi modroj od bezmjernosti neba
U zrcalu pucine
Umirila je vjetar
I prosula ostar miris soli
Mahovine malja
Sa skolja tijela
I kadulje
Oblih njegovih obala
Nosnice Spavaca
probudise se
I rasirise
Do kliktaja
Znala je da je cekaju svi
Od jutra
I stvaranja svijeta
Prvog jutra
Drhatom bedra
Od crna mramora
Kao da obeca
Jednom
Iz hiljada ravnih
Obicnih
I jednakih
Ruke za korake
U sve kapije
Sto vode dubinama
Vrtoglavim
U tamne tamnjane
Zrelih cvjetova
Tad mladic
Snen od cekanja zore
Oslonjen ramenom snage
Na kabinu
Zabranjenih dana
Napet od volje za otkrovenjem
Svog bica
Ciganin ili pjesnik
To kasnije niko nije znao reci
Prenu se iz vatre
Neuhvatne
I zasilji zjene u vrsak igle
Vida strelovitog
Jagodicama svojih zelja
Uhvati njen osmjeh
Sto ga je dala muskosti sunca
I za njom pode
Lakocom mjesecara
Kao da su se za ovo videnje dogovorili
Jos davno
Davno
Prije rodenja
Od podje
Podje sam
Za svojim stopama
Ne znajuci
Da je samo jedan
Samo jedan
Iz povorke
Cvrcci u smrci su ga pjesmom podsticali
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galebovi plavi
Za sve snove
Znao je
Sam sebi sam dovoljan
Za rasudivanje srca
Znao je
Cist sam pod suncem
Dobrim za sve napore
I sve lijenosti
Cist od odjece
I obuce
Cist od imena
Koje nisam sebi izabrao
Ravnopravno je udisao nebo
I hodao hodom covjeka od krvi
Korakom slobodnih od brojeva
I vlasnika
Vozila
Ceste su njegove bile sve ceste
Ceste su njegove obale i vode
Obale i vode ptica
ptica
Amfibija
Kada je nju gledao
Svi su je vidjeli
Svi su je gledali
I vidjeli
Odjednom je skocila
I nestala sa stijene nijemog zova
A kupaci
Goli
Goli i u pantalonama
Bez razmisljanja
Skocise u njenu sjenu
Gustu i crvenu
I zaplivase
Plivali su neumorno
Kao nikad dosad
Kao da su se takmicili
Sa velikom sansom
Na zlatnu olimpijsku medalju
Ili su htjeli u nepoznatoj zeni
Koja je u snovima najavila svoj dolazak
Da uhvate sam zivot
Zivot na ostrvima tropa
Naslikan u ocima brodolomnika
Zivot
Sto ga je nosila u smedem kljunu golubova
Na vrhovima dojki
Punih bijele krvi
Plivali su
I sijekli more ceznjama
kao nikada dosad
goli I u pantalonama
a sesire i novcanike
predali na cuvanje
morskim lastama
Plivali su
u vrucu radost punu zvijezda
dok se ne prestravise od dubina
i grceva u hladnim strujama
i zelenim
o kojima se ne zna nista
gdje pocinju
i gdje svrsavaju
Tada se sjetise
Balkona
I albuma
I djece
Koja su dosla
I koja su jos zakljucana
U narandzama i limunima u zrenju
Sjetise se ducana i musterija
Spisa i protokola
I zakonika
I gradanskog morala u knjizi o bon-tonu
Bez obzira na finese ponasanja
Sjetise se
Kade
Kade u kojoj se moze napraviti malo more
Malo more i mali brodovi
Mali brodovi i male ljubavi
Sjetise se i zaprepastise nad sobom
I krkljanjem udavljenika
Piskutljivijim od sirene vatrogasaca
Pozvase najbrze camce za spasavanje
Ne raspravljajuci o boji krme
Ne pitajuci za cijenu kilometraze
Glas im je drhtao od placa
U kome ajkule poznase titraje zalosti
Starih bogomoljaca
Zakasnjelih za odgovor
Na neodoljivi poziv ljubavi
More se poljuljalo
I promrmljalo
Ovdje su jezevi bodljivi za sve noge
Ovdje su galbovi plavi
Za sve snove
Mladic je sirokim okom sve vidio
Ali nije mogao nista da vidi
Od sjaja sedefnih ladja
U koje se zavuklo sunce
I sve je glasove slusao
Al nista nije cuo
Od pjesme smjeha
Sto ga je vodila
Pucinom nade
Kada je zaronila
I posljednji plivaci zaronise
Hvatajuci u vrhove pluca
Posljednje krajicke neba
Bila su jos cetiri plivaca
I svi su bili goli
A mladic sa sanjivim ocima
Ciganin ili pjesnik
Il’ neko drugi
To niko kasnije nije znao reci
Bio je najgoliji
Cetvorica ronilaca upornih
I lukavih
Madijom sto samo dvonozac je nosi
U nevidljivom stapu ljubavi
Pretvorise se
U morske lavove
U morske konjice
U delfine
I kitove
Probijajuci
Jaki i pomamni
Sante magle
Smijeh je zvonio
I zvao sve dublje
U dubine bez dna
Tri gradanina se utopise
Rizikujuci
Ime i zvanje
Posmrtni mars i vijence
I dva metra zemlje
Ispod krstace
Samo je mladic jos jurisao
Svetionicima ociju
I lukom stegana
Sve gladniji
Sve zedniji
Kada je osjetio tlo
Nogama lava
Protrnu od slasti
Zgrabi je
Pograbi
Bakarnu od podneva
Sjajnu od bisera
Mirisnu od soli
Crnu od tajne
Njeno tijelo zadrhta
Ko krosnja stabla
Zagrljena dahom aprila
I otvori cvjetove
Alga
Korala
Krinova
Zvijezda
On ude
Bodljama smede volje
U pore njenog disanja
I predade se milovanju
Vrhovi jezika im se sastavise
Tocio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umiruci
Osjeti prvi
I posljednji put
Da zivi
Jezevi se nakostrijesise
Galebovi zakliktase
Kada se u predvecerje
Na obali oznanila
Crvena od krvi
U ribljem mesu
Snazna od zivota
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njena daha otvorio
Udovice sa suncobranima vrisnuse
Kupaci oborise glave dobrih gradana
U pijesak tjeskobe
Plivacica se nasmija jetko
Otrovom jegulje
A sunce pade treskom
U kose planina
DAN SEDMI
Knjiga postajanja
Glava prva
U pocetku ti stvori nebo i zemlju
A zemlja bjese bez oblicja i pusta
I bjese tama nad bezdanom
I ti rece Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noc
I bi vece I bi jutro Dan prvi
Potom stvori nebo I namjesti prijestolje svoje na njemu
I bi vece I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zboriste voda nazva more
I rece da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje sto ponese sjeme
I drvo poce da radja plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i nocu
I bi jutro cetvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne zivotinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro i rece
Da nacinimo covjeka po oblicju svojem kao sto smo i mi
Covjeka koji ce biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh zivotinja
sto micu se po zemlji
I stvori ti covjeka po oblicju svojem Stvori musko i zensko
Stvori ih i blagoslovi I rece
Radjajte se i mnozite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve sto si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I rece
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi dan sesti
A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju prozdire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I covjek covjeku krv da proliva
Ja vidjeh zlocin na sve strane
ja vidjeh zlocin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oci mi se otvorise
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje
To bijase dan sedmi Dan odmora
POLIFEM
ti si velik
Strasan
U velicini
Svojoj
Ti si
Jak
Do boga
A ja
Niko
I nista
To kljuc je
Za tebe
Pa
Ipak
Moj si
Da ne bih
Tvoj
Bio
Kljuc je to
Za mene
Covjeka
Tvoje duge ruke
Nece nikada doprijeti
Do mog malog uplasenog srca
PUTOVI
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku
cijenu
Ideš prema meni i u jurišu
Pred sobom
Sve cistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu
uništiš
Ali nikako da nadješ
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one putove
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima putova što su se ispruzili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog
mene
Veoma sigurna i cesna
Ona
Što dolazi
S lijeva ili Zdesna
Zavaravaš se stalno da se do mene treba ici
Smjerovima slicnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oci uvijek
Pametno mi trazi
Ispod ustalasale na vjetru razi
Iz korjena zemlje
gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjace
Moze
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
izmedju svjetila
I
Tmice
Jer najmanje znaš da u svome zicu
Najteza rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Bicu
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
izmedju mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje mocne oci
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu
uništiš
Ali nikako da nadješ
Istinski put
Do mene
(Shvatam te:
Covjek si u jednom prostoru i vremenu
Što zivi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranicni
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jucer
Do dalekog sjutra
Misleci
O tebi
Ali to nije sve)
SLOVO O KALIPSI
Placem
Zbog ljubavi tvoje sto napravi me robom
Zbog ljubavi sto oslobodit me ne moze
Places
PRVO SLOVO O COVJEKU
Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjas da se nebo vrati i umnozi
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno sanjas sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premostis?
DRUGO SLOVO O COVJEKU
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom slozi
Otrgnut od neba zudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad ce domovina?
TRECE SLOVO O COVJEKU
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa ce tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba zeliš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoje jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoce da pobije?
CETVRTO SLOVO O COVJEKU
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo priblizi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U zilište slišcen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO SLOVO O COVJEKU
U tom kolu bola ni potonji ni prvi
Igrište si strvi i rocište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad ce tijelo samo da
Postane djelo?
PRAVEDNIK
Hodeci kroz zemlju
Kroz noci kroz dane
Vidio je navist
vidio jest bolest
I vidio rane
Pa izreko slovo
Dizuc glavu k nebu
Pitajuci o tajni
Na putu ka grebu
Pitajuc o tajni
A nebo bi plno
Muka ot olova
Te ta slova cuse
Oni sto brez duse
Te ta slova cuse
Vrazdom se zasmija
Zmija azdahaka
Bo glas se izgubi
U gluhosti mraka
Bo glas se izgubi
On se spusti u se
Medju katakombe
Psi kosti rastepu
Nakon bekatombe
Psi kosti rastepu
Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tisinu
Al glas jedan zvoni
Glas sto vjecno leti
K nebu u visinu
Eze vjecno leti
MOLITVA
Molitvu jednu
Jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrusnom
Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu
Inosusnom
LABUD DJEVOJKA
Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet
A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca
Dadoh joj znak kljuca
A ona zaklikta
Gle ptice one što juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka
Pogledah i ne vidjeh
Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me
Pretvorih se u sokola
Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko
ZAPIS O OTKRIVANJU
Tamo gdje su psalmi
tu su i prokletstva
ZAPIS O LOVU
Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru
iz svog dubokog sna i tece nekoj
dalekoj rijeci nekom
umornom
moru
Neko nejako lane posrce kroz zlatnozelenu goru
i nece da stane dok ne pristane
svom bistrom
izvoru
Jedna smetena košuta zuri kroz neke zute vrijeze
trazeci nestali šapat trazeci davne dane što
bjeze kroz tavne trave kroz travne
mreze
Vidim ljeljena onog što pati kad prati oci one srne
i slijedeci ih omamljen tako sve dok
na zahodu sunce ne utrne
sve dok mu koraci
ne ucrne
Jedan konjik velik osvaja vrele prostore nespokoja
Lijep Slijep od volje zelje Nijem
Bez glasa on gazi za lavezom pasa
što urla što zedno diše i
kidiše u krv buduceg
razboja
Vidim sve to u jednom trenu U suncu ovog dana
Kao na dogledu
dlana
I
Znam da nikad onaj gladni harni vrutak nece uci
u daleko ono ušce u svoj krotki kutak
da nikada zagrliti nece svoj cisti
bjelutak
Košuta brizna više nikada neca cuti onaj mali glas
što pred njom ide što prati je kroz vlati
što nikada nece više reci
mati
Na stijenu onu popeti ljeljen nece se nikada više
na onaj zelen zov
one zelene kiše
odazvati
Ni konjik tragac u sjajnom bojnom odijelu
usred sjajne tragacke svite nikad
odapeti nece iz sulice vite
onu bojnu
strijelu
Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad
sobom obuzeti bjehu gonici svi
i sasvim
sami
Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovac Grubac
i vjerno upisah i smjerno narisah
u ove vele
u bijele
u kami
PREPOZNAVANJE
A na dnu smrti
boje ce ubo biti bolje
KOLO
Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci
Zemlja priteze
nebo visoko
O da sam ptica
Da sam soko
ZAPIS NA DVIJE VODE
1.
U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu
dobri radojica bjelic vavijek se radovao
i u tome kratkom u ljetu i kad je cvijetje brao
i kad je ratio i kad patio vazda je zvijezde krao
na putu kroz zitije sije on bugario nije
put zarka sunca gledao je i modra neba
i kad obvlada ga brijeme stade u vrijeme
na tom putu pade dosegavši tamu samo svoga greba
sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba
u sjenci tog vjecno plavog hlada
ne treba mu više ni vina ni hljeba
jer sitosti tu nije niti glada
ni sunca nit kiše
ne treba mu ništa
do suncani pocivališta
2.
Oprostite mi
što ipak vas molju
i bratiju i druzinu i gospodu
do vratiju mojih da dodju da me pohodu
molju i kume i prije i strine i nevjeste
da me ne minu vec da me kad pominu da se kad sjete
jer ja sam bil kako vi sada jeste
a vi cete biti kako sada jesam ja
LJELJENI
Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve cetiri strane)
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisuciše i mladi sad uporno cekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
Iz zapamcene price išcezli otaca i djedova)
ZAPIS O IZVORU
Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sada sam tu
Sada sam tu Bez sebe
Gorak
Kako svom izvoru
Da se vratim?
SUNCE
Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmedj ledenih planina
Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko
Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stize do njene utrobe i njenog srca
Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdize se kao tica krilima iznad same tame
I obasja sve staze sva raskršca i stramputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice
Zagrlismo se tada kao da smo cekali samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili
Nije navracalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta
Mlado sunce se nenadno iskrade od nas
Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri Bog sada moze da zna
I mozda bismo ga zaboravili kao lijepu slucajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bicem ne grijemo još
Od onih davnih njegovih zlatnih i topli dlanova
RUKE
Kroz kamen zivi nosih ruke dvije
kao dva znamena
Sad ruke ove trudne zive
u srcu tog kamena
MJESEC
Iz guste tame dana na umoru iznikao je
ponad naših glava mlad i njezan lik mjeseca
Sada plovi cijelom širinom svoga neba
budec iz snenosti one koji su sebe izgubili
Prije no što se umori na tom sjajnom putovanju
i prije nego što u svom rašcenju izgubi korak
(i dobije okolo svih svojih strana
bijelu i srebrnu kosu)
Urezi njegov znak u mehkoj bijelini miljevine
kako bi mogao što vjernije upiti u sebe sliku
Svoje neizrecive boli i nade
ZAPIS O VREMENU
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Lezati
Davno
Datrava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso
Davno
da stekoh tisuc imena
Davno
Da zaboravih svoje ime
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Lezati
DAZD
Trebalo bi opet nauciti
da slušamo kako dazd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poci bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaci
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panicne makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi nacas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konacno sastati
sa vec davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proci bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noc bdjeti slusajuc kako dazd pravedni pada pada pada
KOLO BOLA
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do sudjenog dana
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Kolo do kola od bola do bola
ZIDOVI
Ne smijemmo se odavno
Smijeh je objesen visoko
Duboko zakopan
Zbog zidova
Ne placemo jablane ne slusamo
U ovoj umornoj zvijezdi
U trajanju sudbonosnom
Radi zidova
Dosli smo ovdje u gorku mada plavo
Ovdje gdje je sve u sirinama u naslagama ravnoredno
Gdje nebo je gdje more u istoj plohi ogledala
Ovdje gdje vjetar je rasporedjen drevno
Tu koje smo iz daleko snili
U ovo pticama vezano Ribama
Znacima pravednim izmedju
Tu ni gore ni dolje
Gdje trebovanje trebalo ne bi
Jer tu se u otvorenom nema sta
Da otvara
Ovdje gdje nema zidova
Rekao sam
tako
Al’ vise se ne nadam
Jer
To su one strijele u tobolcima
Zastave one na jarbolima
Ne mogu zato da zaustavim
Ove grceve u prstima
Nisu zidovi samo
U vertikalima
ZAPIS O RIJECI
Jutros se jedan vrutak probudi u meni
U podne poce da tece
Poce da buja da se pjeni
Navece oblinom velike rijeke obrameni
Ukasne case noci
Nestvarno tijelo ove tamne vode ove tajne
Nemirni koraci moji kao cudo svako pohode
PORUKA U MRAMORJE PRISPJELOM
Tek što si pošao izgubio si se vec na tom kratkom putu
traganja
Kroz drevna granja i davne paprati i prti
Uz neka laka i plitka vaganja
O prošloj slavi i stravi
No cim odmace pun sebe i o sebi
Jer snebi se prestrašen od jednog smrtnog brijega
Ti opet nevoljan stize na drugi brijeg neumitne smrti
Mada od te teške misli kako su
Kroz mecave crnog snijega
Umirali ili svisli
Prezadovoljan sobom
I bjeza ti
I stalno
Bijega
Zalutalom medju upitnicima ovih biljega
Sada ti koljeno drhti i lede ti se prsti
Jer
Povratka više nema
I dalje ceš tako beznadno ici
I stici od bola do bola što se za te sprema
Kao nagrada za saznanje o spasenju i propasti
Od krika do krika koji se penje sa visa ka visu
I ici ceš tako i neceš da se vratiš dok ne shvatiš
Da svi glasovi ne bjehu u ovome davorju
Da svaka sudba huda ne dobi svoj biljeg u mramorju
Ostaceš klet i uklet u ovom bijelom mramornom gorju
Sve dok ne shvatiš da mrtvaci mnogi sahranjeni još nisu
Sve dokle ne shvatiš da i mrtvaci u smrti od davnina
nejednaki su
OČI NJENE
U proljece oci su tvoje bol proljeca
Procvalo stablo procvala grana jorgovana
Oci su tvoje u pozno ljeto suste boje sklada
Boje i igra Igra i sudba
Sudba zaljubljenih
Kaskada
One se u jesen konacno sklope konacno predaju
Vec zrelinom zlatne zetvom podatne
Al’ i kad ispijene zaspu zaspat mi ne daju
Sjaj potoniji hoce da potone
U potonjem sjaju
U zaboravu jastuka bijelih u snjegovima se bude
I pocne opet da lude i zacnu da sude
Sijevajuc blijeskom slatkog noza
Treskom drage munje
One su teski upitnici tada
I jos teze sumnje
Oci su velike nekad Siroke od straha
One su ponekad odsutno umorne mrtve
Od dugog gledanja
Nevidljivog
Praha
O ocima tvojim ja ne znam ti eto nista reci
Ako ti na kraju ovo o ocima ipak kazem:
U njima katkad vidim radost
Zbog koje i ja radostan skacem
U njima tugu pokatkad vidim
Zbog koje i sam placem
Ako ti tako na kraju kazem
Mozda ces s podsmijehom kao sto znas reci:
Gledaj me gledaj pravo u oci
Da bolje ti
Lazem
NEMIRENJE
Ne mogu svoj pogled ostaviti
na narandjama sto vriste
duboki sjaj jantara tjera me
na misao o dubini
sto cvrcci jace udaraju
u svoje bubnjeve
jasnoca dube sve dublje
moju ranu
kretati se sto dalje
od svog stojista
znaci sve ocitije
biti
BROTNJICE
Cekali smo dugo
Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo
cekali
Jedni su bili praznih ruku a drugi ne znaše dobaciti
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Ima ih koji su i gdje nikada sijani nisu
Ima ih koji su hrabro nikli ali nikada na sebe svikli
Pa sada blude kao pijani od stare nade do nove zablude
Ima ih što marljivo su djeljali razanj a zec kao zec
Ima ih koji su voljeli nego išta na visokoj grani
Al onaj golub je u ruci koju smo vam baš od srca dali
I gavrani tavni sjeli nam na mozak
A na vrh te patnje
Nismo ih ni zvali
Opsjednuti vremenom što nasilno u
nas udje
Pamti li ikto vrijeme što iznevjerilo nije
Kroz mreze od bude davnom obecanju idemo
Što pred nama se krije sve zbiljnije sve lude
Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo
Kroz kupinje crno kroz drace vremena kroz vrazije kroz
vrace
Ruke su još tu al još se ne rukovasmo
Od opcinjenosti još se ne izlijecismo
Jer lijeka još ne nadjosmo
Osim one stare molitve
Osim one stare kletve
Osim
Od Drine do Ukrine i Save od Une i Sane do Rame i
Neretve
Zapreštaju vam dijavole i studeni grade i suhi vjetre
Zapreštaju vam sa vasemim silama nebesnim urilom i
rapailom i epimilom
pa ne prihodite ka siemu ka metehu tom silama
necastivim pometenom
Lijeka još nemamo osim molitve ove i kletve
Ali ni molitvu nam ne primaju za molitvu ni kletvu za
kletvu
Iako vrazdu jaku sa vragom stalno i stameno vodimo
Da oblasti se i vlasti vrazje osvobodimo
I tako kroz silne zvijezde što jezde u krilu mjesecine
Izmedj sokolara i gospara pokraj zdura i providura
onkraj agalara
Krcimo kroz grce kroz sulude grane kroz dane od lane
Kroz dane od sjutra Kroz ova nam jutra Sve kroz zive
rane
S golubom u ruci koja nije naša S gavranom vranim što
na tjeme pane
Otkud kazi sada Kuda kazi tada Kada kazi ikad
A zec kao zec Stalno na mjesecu Ovdje nikad
Opsjednuti vremenom što samo udje u nas koji u njeg
nismo Nikto
Pamti li vrijeme koje iznevjerilo nije ikto
Idemo kroz dobar dan dobri dane dobrom danu gdje
si da si
Još se ne izlijecismo od lijekova mnogih jer
Lijeka još ne nadjosmo Osim ove molitve od carne carke
od vilne varke
I kletve ove od kletvenika mnogih od klevetnika ubogih
Zapreštaju vam dijavole sa ancilijašom akomirašom
cemicašom
Da ne prihodite ka metehu ka siemu
Al šta sam ja Glas vapijuceg u pustinji iako
Nisam bio ni drvodjelja ni ribar ni vodonosac iako
Nikad nisam jeo lipov krst ni kršcavao vodom
Moja nada je prst u stubu svjetlosti
Moja svjetlost je u nadi
Ona je vjera u koju ja vjerujem
Ta što nema imena
Ona je u dobrom danu kome kazem
Gdje si da si ako si
Kao što ste vec culi
Tako mu ja
A on nema uha
Pa nehajan kao tisuc i dva gluha
Otsjekli su ga zbog otvorenosti
Prema svim stranama slova
On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu išcupali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog kobnog
usuda
I nece dan imati moci sve do jednog dana
Sve do dana kad nece biti ni noci
Za dan taj nek lipte rane vijeka nek kipte rijeke srdite
ljubavi
Kroz tmuše i tmace neka sve jace mocni macevi
Neka svi lijepi neka svi dobri svi ruzni i gubavi
Do mrvice podijele ovo vino ove hljebove
Kao što ubice i zrtve podijeliše bratski ove grebove
Jer treba do kraja cuti ovaj plac i ovu pjesan
Da nas ne nahrani trulez
Da nas ne sahrani plijesan
Ne sudite nas po tom što nam je zamraceno lice
Na putu ka ljubavi to gazimo kroz smetove i vijavice
Kroz pupinje ovo kroz kupinje i lozje
Nek ptice jatimice na gozbu ovu groznu na ovo kameno
grozje
Kroz suro i oštro inje kroz vitice sive
Izmedju moje molitve i kletve
Nek dodju one od vesne
Nek pridju te nebesne
Nek slete
Drobne lastavice
I kobne kukavice
Sve stajacice i lutalice
Sve pjevacice i šutalice
Prepelice jarebice i sjenice
Nek se u ruke ove zapletu
Nek se upletu u trepavice
Nek mi u sjecanje udju
Kroz zjenice
Kroz ovo vito valovito
Kroz ovo vito
Vilovito
Jer
Na ovom putu
Sada smo prvi put zastali
Znajuci da je vrijeme da vremenu pogledamo u oci
Vrijeme je da priznamo kako smo sastanak rijeci i djela
uzalud cekali
(Na kraju valja i ovo reci s pravom mjerom u izrazu i
glasu –
Ako nam glas i nije stigao duboko do neba
Vrisnuli smo bar
Kako treba)
Pitao si me brate i pobrate za zbitije
Što kriju ih brotnje Brotnjice
Ja rekoh ti sve što sam o tome znao
A više od toga ako hoceš da saznaš
Ti onda tad
Zapitaj
Ptice
SVATOVSKA
Smrcu mojom umro je i moj svijet
U prazne oci
Mrak se
Pradavni
Naseli
Smrcu mojom umro je i moj svijet
Ali svijet svijeta
Nece da se
Raseli
Sada kroz sudbinske tišine
Bijeli trak sjecanja
Probija oklop
Tmine
Kroz cudno okno tog prozora
Rodi se neko novo
Duboko
Oko
Pa vidim na svom obzorju
Kako se iz niceg
Podize opet
Zora
Eno zuto podne do svog srca zrije
Eno vece truda
Na trudna
Ramena
Mojom smrcu umro je i moj svijet
Ali on nece da stane
Zbog zaustavljenih
Mojih
Ruku
I kamen sam kao da nije
Od kamena
Pod nebom veoma visokim
Pod nebom plavim
I mekim kao svila
Opet se stanak
U Podvisokim
Sastao
A ja bez jedinih ruku
A ja bez roka
A ja bez oka
A ja bez
Krila
Pa opet mi se nasred tog bola
Bijela vila snila
Pa opet se
Zelja
Vrela
Opet se ko ljuta guja
Pod grlo
Savila
Mojom smrcu umro je i moj svijet
Ali ni srce smrti
Nije prazno
Ni jalovo
Zitka kad pozute kad sazru zita
Zazele da ih zanju
Zene
Za hrabrene bojne
Za hrabre vojne
Za mlade
Zenike
I za zedne pute
Jer pravo od travnicke Lašve
Pa preko Rame i Neretve
Da travunjske Lastve
Lete te laste
Na Lastovo
Plavo
Samo ptice kamne ove ptice amo
Sve kroz puzavice
Cuvaju vjecno
Cuvaju
Vjerno
Toplinu rukavice
Od mahovine
Smrcu mojom utnro je i moj svijet
Ali cvijetja svijeta
Svugdje i sad
Ima
Na krilima dima
Na kolima
Sunca
Kroz suncana bilja
I klija i
Cvjeta
Medju obalama negdje
Otancale vode šume
Moleci
Za kišu
Negdje kroz listja sna
Snene se šume
U kolu
Njišu
Kroz šum kasne mjesecine
Opet sad nekog
U nedohod
Vode
Još suznji u tankoj nadi dišu
Dok hladna rosa
Na bose im
Noge
Pada
Trazeci trkom sebe u svom gradu
Nekto je opet ostao
Bez svog jedinog
Grada
Mrtav sam
Mrtav
Ali sa smrcu mojom
Nije umro
I
Svijet
Opet se u nekim ocima
Svjetlost
Zanavjek
Gasi
U nekim mekim
Tek pocinju
Da plamte
Snovi
Pa preko visokih brana
Preko zabrana
Preko
Grobnog
Kamena
Preko kostiju što sve jace
Svijetle
U tami
Gorom i dolom
Kiceni
Svatovi
SUOCENJE
Vjetar u borju crnom kiša u mramorju
Usudna smjena godisnjih doba od bonog
proljeca do proljeca bonog
Kroz dane kroz godine kroz stoljeca
bodimo za suncem visokim kroz kamenje i
šume ledenog gorja onog
S morom u grudima sa zorom u zjenama
srljmo slanom gorkomodrom morju
A zamke zamamne u znacima neba u
toploj mahovini tla u zutom zišku hljeba
Imenujemo tako stvari oko nas da nam
zasvjedoce korake na rubu ove oštre jave
Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na
zdušno one se ravnodušno objave
Imenujemo pitomo bilje zarke ptice pitamo
zovemo davne zvijeri
I u toj vjeri zato pravo i nemilice u lice
zagledamo ljude
Predjele beskonacnog obzorja molimo da se
iz hladnog bešcutja probude
Ronimo tajno tamnom maticom dana od
juce
Omamljeni neizvjesnošcu kraticom po dnevu
ovom skitamo
Pitamo mudrace nesigurno o tome šta s
jutra bice
Zovemo tako izmedju oblaka na sve strane
svoje pravo bice
A samo u snu znamo ono zlatno lišce
Trazimo vrijeme a ono za nas kao da i ne
zna
Vrijeme što ni sebe ne primjecuje u grotlu
bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako
caruje svijetom
Pa hajde da se s tim cvijetom sutnje
uputimo
U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi
zašutimo
Skrhani konacno slomljeni na svojoj zelenoj
grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji ovoj
udomljeni
Da uputimo se strašno u zagrljaj sa svojim
slatkim jadom
Kad sastati se nikad necemo sa nade svoje
svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u tišini
iskonskoj ne cuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u meni
Cisto od vatre stare teško od novog smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno
Do zvijezda neka
Odjekuje
SMRT
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrcu je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda
RUKA
Ova ruka kaze ti da staneš
i zamisliš se nad svojim rukama
LOZA I NJENE ROZGE
Ovdje je prisutan onaj
Koji po vjernom ocitovanju rece
Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar
I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja cu odsjeci
Al onu koja radja da polje bude bolje
Da sladji dar i plod veci
Cistim
Vi vec ste cisti slovom istim koje vam glagoljah
Bacite zato tvari svoje u oganj ovog plama
Budite tako u meni a ja cu svakako u vama
Kao u onim što sam od iskoni koje voljah
Az esam loza
A vi ste
Grozje
Ovdje je prisutan onaj
što spreman je uvjek na rijec i na djelo
Gdje rijec je od prijeka lijeka
A djelo kao vrelo
Gvozje
On ceka me od vijeka
On ceka i vidim ga zacijelo
I silazim k njemu
Kroz to bijelo
Lozje
SUNCANI HRISTOS
Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakinici
Objesiše ga u šesti cas onog dana
Pred njegovim cudom zanijemiše zreci i
vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga trazaše al ne nadje ništa
Ne nadje ni meso ni kosti ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skace
Place i rida ocajna
I mala
Ni zivot ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog sto mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoci se u stub
Suncani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka suncana pocivališta
Pruza Ruke
VRATA
Ovdje smo još uvjek samo steci gosti
I trebalo bi vec jednom preci u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vjecnosti
Kada se doskitah u ovo vece kasno
On mi rece a da ga ne pitah
Ja sam ta porta i kroz nju udji u mene jako ja u tebe
On tako rece al gdje su usta brave gdje prst pravog
kljuca za vrata u stepeništa goruca?
Pa tragam po travi zato i trazim u glavi tako kljuc taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti i trazim
ušce u te zlatne dveri
Zadjem u mrave u bilje u privide u zbilje Trazim i nadjem
Al od ruke moje do kljucanice kto tu strogu istragu iznevjeri?
Sa ove mracne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
izmedju zvijeri i ljudi
Da sebe budem našao u svom bicu na putu svom stubu sjaja
Kako cu kada u tom zicu da zgodim se u slovu
Što bi u okricu?
On rece mi tako kad ga zato i ne pitah
Udji u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom dovratku
A vjetar vjetar vjetar
Ako su vrata iz rijeci samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak necu više da se s vrata vratim
Ja opet hocu tamo da snim
Tu slatku
Gatku
VIJENAC
Ovdje je prisutan onaj koji na moja usta tada rece
Kako se u ovo vece sva ostrva razbjezaše
I gore se više ne nadjoše
Jer je vrijeme blizu
I rece k tomu još vece
Da zbacena bi na zemlju otrovna guja azdahaka
što zabludi vas svijet vasioni iz zdrijela svog mraka
Da cistih je malo na zemlju stalo do andjela nije ostalo
Pa tesko onim koji zive na kopnu tesko onima na moru
Jer opaka zvijer rasiri krila i sakri zoru
Znajuci da vremena ima malo
I kuga bi i rat i glad pa zvatasmo jezike svoje od bola
I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola
Zeleci smrt al smrt je od nas bjezala
Jer je vrijeme blizu
Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu
U nizu triju sila u svijet snage stuba svijetlost zrace
Sunce mjesec i savršen covjek snage su makrokozma
On i djevica i um sred njih snage mikrokozma znace
Da carstvo nebesko je u nama teba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas
Neka se spozna
I eto tako sva ostrva pobjegoše i gore se više ne nadjoše
Sve zvijezde su nam se javile ali sve zvijezde zadjoše
Pa kto cini nepravdu neka i dalje nepravdom prijeti
Kto pogan jest neka se još pogani
I svet kto je neka se još sveti
Jer je vrijeme blizu
Vas koji ste cisti sad macem ce da gone sa svakog stanka
I kao podvig hvalice cas tvog mucnog i muckog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mac na svoje gonice
Kroz smtr uništi smrt uzdigni tako jedino zice
Jer je vrijeme blizu
Pa neka otvori oci kto hoce da vidi
Neka otvori uši kto hoce sada da cuje
Jednim okom nek odmjeri i zali i hridi oko nas
Drugim nek zadje u sebe duboko da nadje svoj glas
Jer je vrijeme blizu
CETVRTI JAHAC
Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulez do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i zderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas ce hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sazga nas i satra
Vrijeme jest ubo da udje se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena nece više biti
BBBB
1.
Rijec je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne
vidimo
Rijecima se nekim divimo a nekih se rijeci opet stidimo
One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas
One imaju svoj miris i boju
One su nemušte ili
Imaju
Glas
Neka krhka rijec se penje veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sicušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena
Do suncanog grma
I samog
Sunca
A neka se glavato i glasito
Šepuri do na vrh bunjišta
A znamo da njome je
Zauzet prostor
I više
Ništa
2.
Kao niz brzu vodu nekada rijeci dodju brzo i još bize odu
Ima ih koje dugo cekaju svoj sanjani cas
Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Rijec je tek tada rijec ako
Za nju i culo steknemo
Najgolemija je nekada ona
Koju i ne
Reknemo
Jedna te ista rijec
Nije ipak ista
Kada ulazi u
I izlazi iz
Ulišta
Rijeci su zapravo sve i rijeci upravo nisu ništa
(Pa i na one ovdje izrecene
Prašina je vec gusta pala
I odvela ih na kolovoze
Do kala
I prašina ta još vece pada
Jer
Mada kazane tek sada
One u hipu postaju uvele i stare
I za njih više ne mare ništa
Ni gomile sa ulica
Ni zedna lica
Sjemeništa)
Ali se ceka nova rijec
3.
Vlasnici ih u naramku nose i iznose kao svaku robu
Na teške tezge malih i velikih trgova i trzana
Bajate su olinjale i jalove
Poput starih krzana –
Cim ih ugleda novo jutro
Cim ih dotakne
Bistro oko
Dana
(Izgleda da vrijede samo još neke male rijeci
Od cije oštrine i gorcine nevidljive
Covjek zatecen u gledanju
Pocinje uporno da se pita
Da l’ postaje manji
Il’ postaje
Veci
Goleme one iz raznih bogoslovija
Metanisanja ili liturgija
Praznih slavoslovija
Bica su letargija
I bica
Poraznih
Prazno –
Slovija)
4.
Rijeci su u svemu sadrzane
Rijeci su dakle sve ali i kao ogranicenost su svega dane
Jedina je rijec koja se još ceka
Ona što valja da stigne iz iskoni Iz daleka
5.
Ali smo netom culi neke nove rijeci
Ali smo eto culi takve nove rijeci od kojih
I kada su tiho recene vaseljena jeci
Rijeci o bozijem prstu u suncanom krstu
O gradu što valja ga sazdati u nama
O vinogradaru i njegovom vinogradu
O lozi plemenitoj i njenim vitim rozgama
Culi smo rijeci o zrecima i vjecitim vijencima
O nekim uskim vratima pred našim trudnim nogama
Culi o skrivenosti vinoj onih u debelim togama
O logama krvi što ih istraga crna proliva
Uz kriz i kalez uz palez i pseci lavez
Ima novih rijeci o novim i oštrim macima
I cudnim štitima spasenija
Budnim za badce bludne
Za njina ctenija i
Bdenija
Culi smo dakle rijeci što nam umiju
Nešto novo reci
6.
Culi smo eto sada neke nove rijeci
Kakve ranije još nikto
Govorio nije
Culi smo rijeci o hljebu nasušnome:
Da hljeba valja dati svakome
Koji ga treba
No neka se od sada zna da nije sve u
Hljebu ovome:
Neka se istina zna o hljebu
Inosušnome
7.
Do nas stigle i kroz brenija
Ove rijeci su stvorene
Za cista
Prenija
8.
On govoraše glasom i glasnim i jasnim
Da ništa ni ikoga i niti od koga da ne krije
Od takve rijeci kroz usahlosti kroz oholosti i lasti
Procvjetace iz pustih mladica zeleni jeleni i mlijeci
Ovako još nikto govorio ranije nije
Da svaka rijec je na ranu recena
Da rane lijeci
On tako toplo i meko govoraše
Kao kad blagodetna proljetna kiša romoraše
U pusti kakvoj kroz mrak mrkli i gusti
Na obali slanog mora kao u hramu
Na cesti kao na maslinovoj gori
Kad nigdje još zlatne zrake kad nigdje glasa
Ni pijetlu navještenom ni bilo kakvoj hori
U kojoj bi od rijeci da se
Uznemiri zice
Ustalasa
Masa
On slovom svojim gorkim a ne macem i kopljem
Ucini se i zeteocem i snopljem
On slovom svojim krci pute
I put otvori
Zori
9.
Tako još nikto ovdje na zemlji govorio nije
Govori on nam dakle i smjerno i vjerno
I silno govori on nekada
Kao da fijuce bicem
S medom i pelin daje nam u svojoj caši
Nikada nas nikto ne casti takvim picem
Silno nekada govori kao da fijuce bicem
To nas on samo bicem rijeci
Plaši
A kad se slovom svojim on ponekad nasmije
Najtanjom zlatnom zicom iz tog smijeha
Nekad nas miluje
A nekada
Bije
Ovako još nikto
Govorio
Nije
10.
Govoreci tako ja vam ne govorih sam od sebe ništa
To što vam glagoljah samo je moje tijelo i moja pišta
Ja rekoh vam rijec od drugog što je stekoh
Ja rekoh rijec tek onoga
Koji je kroz mene
Rekao
Culi smo eto sada njegove rijeci
Kakve ne govoraše nikto prije
Zato blago nama
I zato jao
Nama
Jer tako još nikto
Govorio
Nije
To kroza nj progovori
Rijec
Sama
11.
Pokušavah ovdje pronaci prave rijeci o Rijeci
Okušavah podobnu sliku naci za rijec covjeka
Rijec o onome svemu što nas oko nas
Od iskoni tišti i što nas
Ceka
Kušah urezat slovo o Slovu
Što u nama vapije
I vrišti
Ne znadah ne umjeh
Na kraju ništa
Ja
Ništi
12.
(Na putu zadanom izmedju zraka i mraka
Na putu tvoga znaka
Sumnjen i
Smušen
Ponovo se vracam
Duboko
U sebe
Srušen)
13.
Ja ne znam još uvijek dakle kako
Da oslovim Tebe
Pa ostah stoga na svome hudome
Be i Be
Be i
Be
14.
(Boze
Oprosti mi
Što sam tek došao
Tamo odakle sam pun nade i pošao)
ZAPIS O JEDNOM ZAPISU
Kada pak vidjesmo pismo koje do tada vidjeli nismo
Pred naše oci stiglo iz vremena davna i daleka
Duga i golema šutnja neka
Medju nas
Udje
Muk taj prekide tad jedan smiren i smion glas –
Ovaj stari zapis kao da je risan
Kao rukom dijaka da
I nije
Pisan
Potome drugi o zapisu ce u nedoumici reci o tome –
Ovaj zapis kao da ne ide s lijeve strane na desno
On tece bez brige s desne na lijevo Naopako
Kome je ovaj zapis pisan tako
Kome
Prevarit ce se ipak svi oni uporni citaci koji ga
Sa desne strane na lijevu citali budu –
Reci ce tretji pomalo zbunjen
I pomalo
U cudu
Gle zapis ovaj tajni iz tamnih i drevnih vremena
Kao da nice pred nama iz dna nekog mutnog sna
Njegovi znaci su kao iz kakvog pisma
U zrcalu gledana –
Šapnuše slova
Tiha i ledna
Usta
Jedna
A peti od nas iz cvrstih pesti i drhtavih prsti
Ogledalo spasonosno i jasno
Nehotice
Natle
Pusti
Prepoznavši u tome trenu u njemu
Izgubljeno
Svoje
Davno
Lice
S PODIGNUTOM RUKOM
S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojaca na putu
Ka onom
Stani
Velim suncu
Što tjeme mi przi
Velim zemlji cvrsto što me drzi
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi
Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti
Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okrece se za sobom Tece i jednako traje
(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)
I rijec
Recena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje
Samo je moj krik
Cvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan
ZAPIS O PETORICI
Cetvorica jednog vode
Jednog gone cetvorica
Cetvorica mrka lica
Preko vode preko zica
I od ica i od pica
I od ruha i od kruha
Kroz zivice kroz izice
Od svobode do slobode
I od bize i od greba
I od zemlje i od neba
Cetvorica jednog vode
Jednog vode cetvorica
Cetvorica jednog broji
Cetiri se jednog boji
ZAPIS O PRIJESTOLJU
Kakvo to lice cudno vidim
na svetoj stolici?
Kakvo to lice vidim na stolici
Petra i Pavla?
To lice sveto obraz je kleti
samoga Dijavla!
SLOVO O SINU
Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Oprostite zato slovu
koje ce se skameniti:
Ljuto hrastu zgromovljenom
uzeše mu zelen grane
Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo
Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim
Kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio
Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije
Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj
Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu
Šta ce majka samohrana
na svijetu bešcutnome?
Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Neka barem ovo slovo
hudu povjest okameni!
ZAPIS O ODLASKU
Na svijetu ovom dugo ja zih
Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu
U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih
Ne casih ni casa namjernika ne castih ne pogostih gosta
Na svijetu sijem ja zivjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj nesoh
Sada u koncini
Odlazim
Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta
ZAPIS O VITEZU
Volio je trave volio je ptice volio oblake
Volio je nebo volio je zemlju
I dane razigrane
Ko konjice
Lake
I zato i tako smrti nikad ne poiska
Al smrt je uza nj vavijek bila
Prisutna i
Bliska
Za sluzbu temze vjernu
Za svog gospodina
Bodoše ga
Sjekoše ga
Deraše ga
I u tom danu
I u toj noci boja velega
Tuj smrtni junak smrti ne dopade
U buni jednoj on pade
U pobuni protiv nevjerstva svijeta on skonca slavno
Umrije davno pred mnogo godina
Umrije a mrtav
Još nije
Zapitaj sad za ime njegovog gospodina
Da djelo mu bijaše nevjerstvo
I ime da bješe mu zlo
To samo se
Sada
Zna
ZAPIS O NESPINI
Na ishodu jedan badac stoji
Tisuce badaca na istoku postoji
Posvunoc badi badac povazdan badi
Budan je badac kad ruši budan kad gradi
Na mostu badac badi na drumu bdije
Badac nikada ne place niti se smije
Na gradu badi badac badi na vasi
Badac se nikadar ne vidi niti se glasi
Na naše ruke badac vreba cijele noci
Vreba na naše danju i uši i oci
Za jedan pogled mrki badci u tmacu vode
Za jednu rijec dobru badac u srce bode
Na ishodu jedan badac stoji
Tisuce badaca na istoku postoji
Badci su ovi bludni svagda budni budni
Ej ej ej
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju
KOSARA
Kad je nekud gone preko oštrog draca
Gradim most od ruku njime da koraca
Sve dalje je vode preko mutne vode
Ali cudom stize meni sve to blize
Glavu cistu mecu pod oštricu maca
U sebi si viša U meni si jaca
Tebe više nema Al ti nisi nijema
Na nebu se javi ko crvena rana
Ozvjezdana
GORCIN
Ase lezit
Vojnik Gorcin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuzdi
Zih
A smrt dozivah
Noc i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorcine
Zgiboh od cudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posijece
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skazite
Za vjernost
Moju
ZAPIS O STITU
Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me
ZAPIS O CASTI
..I da e vidimo vsakome
komu se podoba…
Velika cast svakoj vlasti koja je data od gospoda našeg
velikog boga
Velika cast svakoj vlasti što stize nam bilo ma od koga
Cast kralju našem i svoj vlasteli rusaga bosanskog
Cast neka je kralju otcu i kraljici majci
Cast blagorodnoj djeci kraljevskoj i blagorodnoj
kraljevskoj bratiji
Cast pobratima njihovim i svoj bratskoj satniji
Velikom dvorskom vojvodi cast što dvorom upravlja na
cast kralju i gospodi
Velikom vojvodi bosanskom cast jer bojeve vele i male
vodi i predvodi
Neka je cast kaznacu i tepaciji neka je celniku i
peharniku
I svim ostalim uzmnoznim i umnoznim bojarima
Svim knezovima zupanima i drugim glavarima
Svim oblastnicima naredbenicima i vlastnicima
Svim dukatarima mitnicarima globarima i sokolarima
I glavi glavnoj svim vlaškim katunarima
Cast lastnoj vlasteli velikoj i maloj
Cast sestrama njihovim
Strinama i nevjestama
Cast muškim im i zenskim otrocima
Cast zetima i domazetima
Rodbini toj cast i ostaloj
Cast vlasteli jako i vlastelicima
Cast svakoj vlasti velim koliko je ima
Cast i stavilcu ki postavlja povelenije o casti
Cast neka je bratijo u casti
I svim inim casnicima
Sa velikog stola casti neka i meni na kraju ostane
nešta –
Cast velika da skazem kmetima i kmeticima i ostalim
svima
Kako podjela te casti bi
Mudra i
Vješta
ZAPIS O NADI
A ovo pisa
Suzanj koji se ne raduje
Nek bude potonji suzanj
Što izgubio nadu je
NEVOLJNI VOJNO
Kroz mnoge ova glava vojne projde
Od morja juznog do sjevernog gorja
I svugdje su je vjencale cast i slava
Uz zvuke ubojne roga i trube strojne
U bitci jednoj dvogubo ranjen sam ja
Rane mi vidali mlijecom od cvijetja
U rvanju potonjem al desnica mi pala
A hvala i slava na dane krvi na rane nestala
Slava ko magla što se u nebo nenadno digla
Slava ko slama što je u oganj stigla
Što ostah bez sluzbe novo nije na svijetu tom
Bez druzbe što ostah hudo je na putu pustom
Okolo šapcu kako mi zivot bje uzaludan
Ne znaju da ranjen ovako vece sam budan
Ne znaju kako cu potonji udarac da dam
Zlehudi o kojoj sad sve znam
Sobom i sam
HIZA U MILAMA
Djedovska tu hiza bi stvorena
Krepca da krepost
U srcima
Ostane
Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srcane
Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane
Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuju se
Protiv
Vojne
I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica
Za sve one što u vijeku bjeze
Iz svije hize
koja im se
Ozeze
Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
lomace
Leze
Ispod visokih krvnikovih vješala
I kriznih
I kuznih
Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom
Teze Za sve one što pravu rijec
U pravi cas
Rekoše
I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Odsjekoše
Za rijec da hljeb je hljeb
da vino je vino
A voda da je
Voda
Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pecatom
Cist obraz
Zigosali
Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Bozije
Za one kojima su jedini jezik
U grlu išcupali
Jer datu rijec
Nijesu
Odali
Za one koji su bez suda osudjeni
Da umru na repovima konja
Izmedju dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika
Neka je ova djedovska kuca
Vazda i širom
Otvorena
Za one koji su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rusije
I Arkadije
Proklinjali
U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Maceva
U tome gorkome koru
Rijeci od Kuzme
I od Damjana
Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu samljeli
Neka je djedovska velika kuca
Uvijeki širom
Otvorena
Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care
Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare
Za njhova mocna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare
Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitnicare
Ne mite
Nego ih uvijek jasno i javno
I ruze
I kude
Neka su vrata djedovske hize
Širom otvorena
Za one što na mucnom rocištu
Znaju za rijec
Blagu i
Cistu
Za rijeci koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Blize
Za one hude što zivot bez jala zive
A zivot im se
Povazdan
ruga
Neka je otvoren za neznanog brata
I neznanog
Druga
Za one koji u tmici svoje tamnice
U cami svog camavog tijela
Zbog toga pate
Zudeci da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude
Da se svi oni konacno
Sa tim slovom
Zbrate
Neka je djedovska hiza
Širom otvorena
Posvunoc i
Povazdan
Za onog što davno je vec posao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka
Al zna
da stici ce jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Ceka
Neka je zato djedovska hiza
Otvorena
Širom
A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadano
Zatvori
Neka se hiza djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši
U obor cadjavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se u veliko ništa
Neka se
Satvori
neka se u njoj
kao u satanskom logu
Izlegu škorpije i zmije
(Oprostite svi vi
Koji ste kleti i prokleti
na ovoj kletvi kletvenika
Ali hiza djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiza moja ni hiza tvoja
Nit hiza djedovska više nije)
BLAGO
(Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici)
Liblaliga linelima
Lido liolicilinjeg livilida
Lidraliza lisi limi
Liod lioliciliju
Lidraliga
RAZMIRJE
U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Vukcu se rodi sin Vucihna
Tad vrati se s grckih strana
S deset uboja s deset rana –
On zgibe tako u sluzbi vjernoj
Za svoga gospodina
U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vucihna Vucic rodi sina Vuka –
U vjernoj sluzbi za svoga gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka
I Vukic njegov rodi sina Vukajla
Pozeliv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turacke sablje pogube
Za smjernu i vjernu sluzbu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube
U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noci ovakvi
Konci zivota i smrti stoje:
Vukajlo rano rodi sina Vukasa
Kad jedinac poraste
I za mac stasa
Ljeta tisuc cetiri sta petnadeset godina
Pogubi ih vlastita druzina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina
A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije –
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana
Sve za vjernu za sluzbu
Za svoga gospodina
ONEMUSTIO
1.
Mislio je
Da
Slušajuci vodopad
Krvi u venama
Da
Na svijetu je tako
Golub trazi golubicu
Mjesec zvijezdu
Danicu
Rekao je
Da
I baci se
U sedlo vrancu
Sada jezdi
U sretanje zvijezdi
2.
Strepnja je umrla
Kad nikla je sjena na drumu
U umu se umornom sama iskova
Nova strijela vjere
Cvijet i raste u gordinju
Da se ubere
3.
Sada se je povezala
Povezala
Opasala
Suncem se je povezala
Mjesecinom opasala
U ocima
Zvijezde
Gore
4.
Gazio je noc
Kopitama odluke
Za zvijezdom u noci
Pruzao ruke
Da
Rekao je
Jednom i to treba da pocne
Treba i to jednom da se svrši
Jednom valja vec
Popeti se na vrhunce
Da bi se uhvatile dubine
Jednom vec treba se
Pretociti u sunce
5.
Pjevao je
Carskim drumom
Glasom ceznje
Punim
Srcem
Sada se je povezala
Povezala
Opasala
Suncem se je povezala
Mjesecinom opasala
Zvijezde gore
U ocima
Da je nije
Da nje nije
Ne bi bilo
Ne bi
Ne bi
Ne bi bilo
Niti
Dana
6.
Kada je stigao
Na vidiku su ga docekali
Bodezi
Tišine
Pogledao je u ruke uzroka
I osjetio miris snijega
U njemu su ostavili stope
Tudji konji
7.
Htio je da pita
Htio je
Da vice
O konji
Konji vremena
Koje je izmaklo
Na kakvom je vatralju
Pobjeglo moje pitanje
Pitanje moje
I moj
Odgovor
Htio je da pita
Al noc je bila
Preduboka
I jezik
Zaledjen
ZAPIS O BLAGU
Nikada nikom ne rekoh
Kako stekoh blaga
Sada neka se zna
Da tagda u ruke vraga
Stigoh
Da s njega
Zbog blaga da pogiboh
SLOVO O SMIJEHU
(Kako ga je izgovorio Mravac
tisucu cetiri sta pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)
Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah
Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha
Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah
Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh Grešni smijeh
Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije
Al od grijeha cuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha
Opet sada ko nekada smijac mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom
Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam
Od svih kvaka po najviše smijeh kvaci
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jaci
Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem
I na kraju Mozda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem
O tom grijehu
O tom smijehu?
ZAPIS O OCIMA
Vidim da se divim
Divim se kad vidim
A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim
I ne znam tad
da li da vid vidam
Ili drukcije
Neke vidike
Da zidam?
USPAVANKA
Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lišce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadnice kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ceš u svijet poci tako sitan
Kako nezašticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ceš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ceš me nositi dokle god budeš
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I zalio padanje lišca
Ti ceš zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ceš u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ceš
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti
Kako si
Njezan i krhak
A treba da ziviš
Treba da ziviš medj ljudima a rijeci nemaš
Treba da ziviš medj vucima a zuba nemaš
A kako ceš tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke s tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze
Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetošenje
Al ja cu te pitati rosom sa mog najljepšeg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepšu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drmova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da proguceš za dobrodušna namjernika
U zivotu treba mudro da šutiš
Al rijec ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba
Da zivot produziš
Zivot na zemlji valja da produziš
JABUKOV CVIJET
Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi
U zivotu koji se blizi svom kraju
Hocemo li još uvijek imati oci
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?
