CRGE I MRGE
U obdaništu je od vaspitačice dobio nadimak Cakan i nosio ga sve do četrnaeste kada se iz izbjeglištva u razred vratio Mrge. Kao da se nisu ni razdvjali, iznova su bili nerazdvojni. Nakon nekoliko mjeseci stari nadimak koji je nosio sasvim prirodno, kao osmjeh, izgubio se. Svi su ga počeli zvati Crge.
Mrge se baš i nije dopadao Crgetovoj nani.
– Neozbiljan je, nekako prost, inostranstvo kvari ljude, sublesasto se smije. Što ne nađe nekog ozbiljnog i pametnog nebi li i na tebe nešto dobro nakalemio? – gunđala je.
– Znam da to nije pravi razlog nego što me navukao na ribolov – prkosno je dobacio Crge..
– Pašče jedno, dobro me znaš. Ma šta vam rade jadne ribe da ih ubijate?
– Ne ubijamo ih, nano. To je sport.
– Koji sport? Ko da ja ne znam šta je sport. Lopta.
– Ne, ne, to nije ubijanje nego nadmudrivanje. Dajemo im šansu da odaberu hoće li zagristi ili ne.
– Ma nemoj. Mudro ti je to.
– A mudro je što se ti sladiš ribama iz ribnjaka.
– To je nešto drugo. Nisu žive.
– Žive su sve dok me ne pošalješ da ih kupim. Tada čiko zabaci onu mrežicu i gotovo. Nemaju ni izbora ni šanse.
– Ne pametuj mi, čuješ li.
Mrge je osjećao da ga nana baš ne voli i pokušavao joj se dodvoriti. Kad je jedne nedjelje došao po Crgeta, donio joj je tople čarape pletene od čiste vune.
– Da se ne prehladite, nano.
– Baš si našao kad da mi ovo doneseš. U sred ljeta. Nisam ti ja, dijete, još đuturum.
– Nisam ni mislio da ste stari. Vi ste meni ono baš kul.
– Šta?
– Mislim super.
– A šta ti je to?
– Ko bomba ste.
– Džukelo jedna, ja ti ko bomba. Sram da te bude. Znaš li ti koliko su belaja bombe donijele?
– Nisam mislio na pravu bombu. Znate da mi je tatu ubila. Mislio sam da se dobro držite.
– Ubila je i Crgetovog. Đe ti je obraz da meni govoriš da sam ko bomba?
– Nas dvojica smo ko braća rođena. Ako njega volim, normalno je da volim i vas.
Nani oči zasuzile.
– Samo se vi volite i pazite. Kako ti je mati?
– Mama je lošić.
– Šta?
– Mislim, ono nikad nije baš super,… mislim dobro. Pravi starčić.
– Opet ti budalesaš. Ni ja nisam starčić, a ti tako ružne riječi govoriš za svoju mamu.
– Samo sam se šalio.
– Kako god bila, samo nek je imaš. Crgetova se, otkad je u onoj Ameriki, skoro i ne javlja. Baško da je i nema.
Od toga dana nanin odnos prema Mrgetu se promijenio. Dočekivala ga je s osmjehom, kolačem, voćkom, mahala obojici dok su zamicali iza vrbika.
Jednog jutra poranili i nana i Crge. Nakon doručka nana je u ruksak spremala uštipke, sir, sokove, Crge pripremao štap i ostali pribor za pecanje. Oboje su završili posao, a Mrgeta nema pa nema. Onda je zazvonio telefon. Crge je gotovo potrčao, javio se, slušao pola minute pa tresnuo slušalicu i stisnutom šakom mahnuo uvis glasno kazavši:
– Šit!
– Šta ćeš šit? – upitala je nana.
– Vražiju mater, eto šta – ljutito je odgovorio.
– Pazi šta govoriš dok si u ovoj kući. A sad mi kaži šta ćeš šit?
– Ma, bona nano, mi tako kažemo, kako da ti objasnim, kad nešto pođe kako ne treba.
– A šta je to pošlo kako ne treba? Je li to bio Mrge?
– Nije. Njegova mama. Javila mi je da ne čekam Mrgeta. Njemu je došao Edžel.
Nana je samo nemoćno klonula sasvim problijedivši i boreći se za dah.
– Nano, koji je sad tebi vrag? Jesi li dobro?
– Ma đe ću, jadan ne bio, biti dobro? Sačuvaj nas dragi Bože zla časa. Siroto dijete. I to je tebi šit? Imaš li imalo duše?
– Ne kontam.
– Ne kontaš ti, Boga mi, ama baš ništa. Ako je tebi edžel samo šit, šta ja više imam pričati s tobom?
– Opet ne kontam.
– Znaš li ti uopšte šta je edžel? To ti je, dijete drago, smrtni čas. Makar znam da je smrt bliža od jake za vratom, ne mogu vjerovati da je bila tako blizu Mrgetu.
Crge je zagrcnuo od smijeha. Uhvatio se rukama za stomak, oči su mu zasuzile od silnog smijeha.
– E, nano moja, varaš se ovaj put. Edžel je Mrgetov rođak. Preziva se Edželović pa je dobio takav nadimak.
Nana ga je gledala pogledom u kome su se miješali ljutnja i radost.
– E, djeco, djeco, dok ja vas u pamet, vi ćete mene iz pameti.
RAJAN
Radovanu Marušiću
Život ga je mazio cijelo djetinjstvo, mladenaštvo, dobar dio mladosti. Onda, kao da se sve počelo rušiti. Mlada mu sestra umrije pri porođaju, otac ode na prečac, nedjelju dana iza kćeri. Sve se, kažu, svršava na broju tri, i sreće i nesreće. Mjesec dana iza toga, majka dobi moždani udar. U tom kolopletu događaja i unutarnjih previranja gotovo se izgubio.
Da može krenuti dalje, očekivati još sunčanih dana, ponadao se kad je majka otpuštena iz bolnice, neizliječena, ali dovoljno oporavljena da se može brinuti za sebe, najčešće i za njega. Samo više nije bila u stanju čuvati unučicu, jedino što joj preostade od kćeri nego se, ona samo zna kako, oprosti od nje i dade je na brigu i staranje drugoj baki.
DALJE…
PITANJE
Jedino je prva noc nakon operacije bila kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama, nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom neznanom zbivanju unutar njega. Sve zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i kontura. Tom je doprinijelo vise faktora. Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno kisno martovsko vece, osjeca da je sam u kosmosu, sve one cijevi kojima je bio prikopcan na razlicite aparate, jednolicni otkucaji srca koji su dopirali s monitora.
Uza sve to, prozor sobe sto je gledao prema gradskom groblju na padini ponad bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom spavao njegov prije dvije godine istom rodjeni sin. U jednom casu u glavi se uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo snazan vjetar i sve rasturio. U magnovenju je vidio nepomicno modro tjelasce koje je devet mjeseci cekao i zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad malenom rakom u koju ga je pokopao sam, zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i prazan pogled voljene zene, pa njen iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni sjaj, sebe kako se hvata za prsa i pada… Snijeg, mnogo, mnogo snijega. Hoce li i ovaj buduci lezati gore na padini? Pa glas, dubok, promukao, tih: Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje srce.
DALJE…
SAMOUBICA
– Doktore, opet je pokusao. Dosla sam ravno s posla. On … on je bio sasvim pijan, gotovo prazna flasa viskija bila mu je pored glave s licem na stolu i pistoljem prislonjenim na sljepoocicu – izgovorila je u dahu i naprosto se skljokala na otoman. Suze su potekle, krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo lice.
Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje stisa, da bar prestane plakati.
– Draga moja, kao i svaki put ranije, zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta sam vam to pokusao objasniti? Da doista zeli pociniti samoubojstvo dosad je to mogao uraditi milion puta daleko od vasih, bilo cijih ociju.
– Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog svoje utucenosti i potpunog beznadja. Bezbroj puta je kazao kako je prokleto tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da treba petlja, tvrda petlja da se digne ruka na sebe… Svaki put ga, kaze, jedino pomisao na mene sprijeci, odustane u zadnji cas… Pomozite mu, molim vas, preklinjem vas.
DALJE…
Nas prvi susret. Bio je topao svibanjski dan. Grad opustio zbog granatiranja. Nisam se plasila, te sam se sa stafelajem i bojama uputila na brdo. Ostaci prastarih kamenih zidina cinili su ostar kut. Uza zid u hladu sam ostavila pribor za slikanje i legla. Toplina nakon predugih mjeseci hladnoce i vlage djelovala je iscjeljujuce. Pridigla sam se i sasvim razodjenula. Puhao je blag vjetric i na nago tijelo donosio latice behara. Zapitala sam se kad bih tako ostala dovoljno dugo bi li me sasvim prekrile. Kao lijes na odru. Nepomicnost me uvijek asocirala na smrt. Svjetlo i toplina ucinili su da zaboravim sve, cak i mjesto i vrijeme u kojem se nalazim. Lezala sam opruzena na suncu i gledala crtarije oblaka na nebu, mirna. Tjeskobu i groznicavost kao da sam negdje zaboravila. Cak i strah od smrti. Pamtim kako sam se osjecala sretnom sto mi se zivci ne namataju i ne odmataju nego mi daruju ovaj trenutak spokoja i zaborava. I bas u tome casu cula sam pjesmu. To nije bila pjesma nalik onima koje sam u zadnje vrijeme mogla cuti. Glasom punim samopouzdanja, kao da pjeva himnu zivotu, neko je pjevao: “Yesterday all my troubles seemed so far away…”
Ni prostor ni vjetar ni daleke detonacije nisu mogle umanjiti ljepotu tog glasa. Kako se priblizavao, melodija je poput bujice rasla i potapala prostor.
Pogledala sam prema stazici ispod brezuljka i vidjela kako se pojavljujete niotkud, kao da izranjate iz pjesme. Tijelo je bilo u skladu s glasom koji je tvorilo. Carolija je bila tu. Vidjela sam Vas, cula Vas, Vi niste bili svjesni moje prisutnosti. Onda je carolije nestalo. Ugledali ste me pa zastali oklijevajuci.
Moja sutnja i nepomicnost sjedinjeni s Vasim glasom i snaznim kretnjama tvorili su savrsen sklad. Kasnije ste mi kazali kako bi produzili koracati da sam bilo cime, rijecju ili pokretom narusila taj sklad, i kako ponekad sutnja kazuje jasnije od rijeci.
Napola sklopljenih trepavica gledala sam kako se penjete. Oci su Vam se punile nebom. U tom trenutku sam osjetila da se po prvi put oslobadjam muke sjecanja kao mucnog tereta i zivim samo u sadasnjosti trenutka.
Ne podizuci se, preko tijela sam prebacila bijelu kosulju. Ocekivala sam udvaranje ili neki nagao pokret koji bi odgovarao snazi Vasega tijela, ruku. Samo ste me gledali, ali na nacin kao da sam se rasclanila u sve zene ovog svijeta, i istovremeno, kao da su se sve u meni sjedinile. U ocima Vam nije bilo vatre, samo blagost prozracnog podneva. Pa ipak ste me gledali kao cistu esenciju zene, savrsenu, ne onakvu kakva sam doista bila, nego satkanu od zelja, Vasih i mojih. Dotakli ste mi samo jagodice prstiju i jednostavno konstatirali kako su mi ruke hladne.
(NEVJESTINSKI PONOR)
Kada se uputite k nekom dalekom cilju, ne ocekujete da ce Vas do njega dovesti autoput. Na tom je putu i uspon zapravo pad. Od casa rodjenja mi padamo, padamo, polako, neosjetno kao ove pahulje sto zaogrcu crno mokro granje ruzno i nakaradno u svojoj nagosti. No njegova je ruznoca samo privremena. Naviklo je. S njom, skrivenom bijelim plastem, ceka da se iznova zazeleni, buja, behara, radja.
Covjek samo jednom cvjeta, samo jednom radja. Kad plodovi sazru, vise nece probeharati. Ostaju suhe gole grane bez nade da ce ikada ponovo ozelenjeti. Predstoji mu jos samo prah. Kamo srece da ni to ne ostane.
Stara jabuka pred mojom rodnom kucom upamtila je i ispratila moju nanu, majku, ispratit ce i mene. Iz godine u godinu obnavlja mladost, zrenje, radjanje, prividno mirovanje. Zivjet ce sve dok je ne posijece ljudska ruka ili se njene zile umore.
(NEVJESTINSKI PONOR)
Da sreca ima cijenu, ja bih je, Aljosa, sad mogla kupiti. Cini mi se, kad bi to bilo moguce, prije bih kupila srecu za Vas. Neusporedivo ste vredniji, a niste sretni. Vi se nadate kako cete to biti kad dodjem, da cete istom tada poceti istinski zivjeti jer cu svojom prisutnoscu otjerati ruzne uspomene promasenog braka. Opet cu Vam proturjeciti. Vasa bivsa zena Vam izvjesno nije odgovarala, intelektualno, emotivno ili nekim drugim svojim profilom, ali brak u kojem su rodjena dva lijepa, zdrava sina, ja ne mogu nazvati promasajem. Ona Vam je dala ono sto ja nikad ne bih mogla.
U Vasim i mojim godinama ni Vi ne racunate s nasom djecom tako da taj razlog odbijanja Vase ponude pada u vodu. Pa ipak, s golemom tugom to kazem, necu doci. Nije to odluka donesena ovog trenutka, znala sam to od dana kad ste mi donijeli zarucnicki prsten. Odbila sam ga primiti ne zeleci Vas povrijediti. Uspjela sam Vas umiriti, cak oraspoloziti. Sjecam se kako sam Vam kazala da su najljepsi i najcvrsci prsten Vase ruke oko mojih ramena. Oni hladni obruci oko prsta, bez obzira na vrstu i vrijednost materijala od kojeg su napravljeni, najcesce predstavljaju samo simbol. Ne trebaju mi simboli, zelim zivi prsten oko sebe.
Da Vas nisam nasla, bila bih apsolutno sigurna da sreca i ne postoji. Ni radost, nijedna ljepota. Sad znam da je moguca, ali cijene nema, nijedna istinska vrijednost je nema. Ako sastruzem ono opipljivo, dostupno svacijem pogledu, ako pogledam u dubinu, ostaje samo praznina. Zapravo sam siromasnija nego dok sam zivjela u kucici mog rodnog sela. Kucici koje vise nema. Sela kojeg vise nema. Mozda je najbolje nista ne imati, ne zeljeti, ne voljeti. Jedino tada nemas sto izgubiti. Sve materijalno je podlozno propadanju, razaranju. Da je materijalno blagostanje preduvjet za srecu, tko zna gdje bih nocas bila. Ovdje bi zivjela djevojcica koja ce uvijek imati petnaest godina, kci nastavnice glazbenog, unuka begovice.
(NEVJESTINSKI PONOR)
Sinoc sam snivala cudan san. Na obali mora je kapelica. Ulazim u nju kako bih pronasla izgubljene kljuceve. U procelju je kipic Djevice Marije. Lice joj povremeno obasja drhtava svjetlost upaljene svijece. Uza zid, desno, mnogo kisobrana. Raznobojni su. Neki su novi, neki polomljenih zica. Ima ih suhih i onih niz cije nepromocivo platno curi voda. Minijaturni potocici koji se formiraju s metalnih siljaka sami sebi odredjuju put. Bacam pogled oko sebe i na podu, s lijeve strane, vidim svoje kljuceve. Tu zavrsava prvi dio sna. Odmah zatim, kako se to samo u snu moze, prelazim u drugi dio.
U mracnom sam tunelu. Iznad mene lucni betonski svod, pod nogama tvrda neravna zemlja. Kleknem na koljena i u mraku pipam po zemlji. Prsti nailaze na humak. U tom casu shvacam kako zapravo trazim mjesto za sebe. Pipam dalje. Humak do humka. U jednom casu ruka mi se zaplice u dugu gustu, kudravu, suhu kosu koja viri iz zemlje. Zanimljivo je kako pritom nisam osjecala strah, cak ni nelagodu.
Slijedi treci dio. Pod zemljom sam, u nekom zamrsenom labirintu. Oko puta koji kroz njega vodi, u mokroj ilovaci su usjeci u nekoliko nivoa. Idem naprijed. Na jednom raskrizju vidim grupu zena. Gledaju me zlurado, mracno, gotovo s mrznjom. Neodlucno zastajem. Iz grupe se izdvaja niska debeljuskasta zena kratke masne kose i kaze mi kako sam medju njima nepozeljna, da idem dalje. Nastavljam put zamrsenim mracnim hodnicima pitajuci se zbog cega sam nepozeljna. Odjednom mi bljesne u glavi: pa one su cijele, a ja sam u komadima!
Nakon toga sam se probudila.
(NEVJESTINSKI PONOR)
Odakle poceti? Ovo ne pisem Vama, Aljosa. Ne pisem nikome. Mozda zapis nekad netko nadje, mozda u nekom njegovom odlomku pronadje djelic sebe. Nije vazno. Zar putnik, kada u vjecno more s broda baca bocu s porukom, razbija glavu mislju hoce li je netko naci, citati, razumjeti? Mozda mu i padne na um, ali tek usput, ne pridajuci tom cinu posebno znacenje, ne udubljujuci se, ne smatrajuci to odvise bitnim. Nije ni pisao da bi je netko citao. Mislim da je, kao i ja nocas, zapisuje i baca sebe radi, zadovoljavajuci time neku unutarnju potrebu koju ni sam sebi ne umije protumaciti.
Konfuzna sam, tesko odrzavam koncentraciju. Plakala bih, no nema tih suza koje mogu pomoci, odagnati misli crnje od ove tame pod prozorom, sto me kidaju do neizdrzivog bola. Ima toliko toga sto bih zeljela izbrisati kao sto sada rukavom brisem zamagljeno prozorsko staklo, ali se izbrisati ne da. Nije dusa nesto tako cvrsto, ravno i prozirno kao staklo.
Da podjem od izvorista. Od majke?
Majku bih mogla usporediti s brodom u cijoj nutrini zasticeni plovimo jedini apsolutno bezbrizan dio puta. Otud valjda otpor, plac, opiranje kod izlaska iz sigurnosti i toplote na nesigurnost i vjetrove pucine. Govorim uopceno, ne osobno, jer to kod mene nije bio slucaj. Mora da se meni taj period cinio predugim i ne narocito lijepim jer sam s jedva sedam mjeseci, bez placa i opiranja pozurila napolje. Zapoceti zivot, tezak, bremenit, sa samo dva kilograma tezine, nije bas zavidno. Takav ostati u njemu nije lako, pogotovo ne u uvjetima u kojima sam ja rodjena. Da nisam bila prvo dijete, da me majka tada manje voljela, da je bila manje brizna, vise sebicna, ne vjerujem da bih odmakla daleko. No, zahvaljujuci majci i blago ugrijanoj rerni peci na drva u kojoj sam provela gotovo dva mjeseca, prezivjeh i postadoh to sto jesam.
Prema onome sto je slijedilo slutim kako me je majka voljela ljubavlju kojom majka voli dijete sve do onog doba dok nije rodila brata. Dosao je pet godina poslije mene s punih devet mjeseci, dvostruko tezi, vjerojatno uz snazan, zdrav plac. Tesko mi je povjerovati da je ikad ijedna majka toliko voljela dijete kao sto je moja voljela svoga sina. Vjerovala je kako ce joj smisao zivota biti njegova sreca. S kakvim li je uzasom primila saznanje da mu je s rodjenjem posijala sjeme bolesti od koje sama nije bolovala, i tako postala jednako zasluzna za njegovu smrt, koliko i za rodjenje? Kakvo nasljedje!? Hemofilija, bolest princeva, bila je zapisana u genima mlade siromasne seljanke. Nasljedje zavijestano bratu od kojeg sam bila razbastinjena zakonima prirode, imat ce temeljnu ulogu u formiranju moje licnosti. Njega je stajalo zivota prije nego ga je mogao zavijestati svojim potomcima, prepustajuci tako meni mogucnost da to obiteljsko “blago” predam sljedecoj generaciji.
Nevjerojatni su putovi i cudi sudbine. Da se nije rodio moj brat, a ako se vec rodio, da nije bilo njegove bolesti ili da je majcina ljubav izmedju nas dvoje bila ravnopravno raspodijeljena, tko zna, mozda bi sve bilo drugacije. A mozda i ne bi. Najlakse se prihvaca opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo zelimo.
(NEVJESTINSKI PONOR)
