Alija Nametak

SARAJEVSKI NEKROLOGIJ

Historijsku sudbinu Bosnjaka, u ovoj dramatskoj dimenziji upecatljivo predstavlja Nametkov Nekrologij, na nacin dosad nezabiljezen u njihovoj knjizevnoj historiji. Pojedinacne sudbine umrlih osoba, opisanih u ovom djelu, bivaju upotpunjene korisnim i potrebnim digresijama kulturno-historijske naravi. Nametak nas tako provodi kroz jednu, u bosnjackoj knjizevnosti, do sada, nedovoljno obradjenu epohu, i otkriva nam specificni bosanski zivotni ambijent kroz osobne tragedije, uspjehe i propadanja, radosti i poraze, ali ne nekih izmisljenih likova, vec stvarnih licnosti koje su odigrale znacajnu ulogu u posljednjih stotinu godina bosanske historije.

U knjizi “Sarajevski nekrologij”, objavljenoj posthumno (Zürich 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija – kroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).

UPOZNAVANJE

Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, seh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izasli od domacina, uputio se s njime i objasnjavao mu:
– Kad vidis pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruzi im se i ti. Kad se zastave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoci u avliju. Vici im: “Hod'te, bujrum!”
– Kako cu ih zvati kad ni mene njie niko zvao?
– Suti, herif jedan! Slusaj sto ti se govori i pamti! Oni ce unici u avliju, domacin ce izaci pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoci u hajat pa im primaj curkove ili kapute, okreci im obucu, a ako je ljetno doba, bezbeli nece nista skidati sa sebe osim obuce. Ti prvi ulazi u sobu!
– Ama kako cu kad nisam pozvan?
– Pozovi se sam! Unidji! Ako bude ko mladji, ostani sa vratima, a ako jos nije prostrta sofra, vidjeces na skrabiji slozenu sofra-boscu. Razlozi je, prostri je po podu, a onda se obazri hoce li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Rasiri santrac pa metni na nj demirliju ili polozi siniju. Ne daj domacinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. uzimaj kasike i meci ih na sofru, somune komadaj i stavljaj pred svakoga dji ce ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre dji ce se mecati sudi s hranom. Ljudi ce posjedati oko sofre, a ti zapitkaj u dnu sofre mjesto za sebe!
– Nek sam blize vratima ako me potjeraju!
– Ama nista se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi medju se ne poznaju. A niko nece upitati “Ko je ovaj”? kojega ne zna, da drugi ne bi za pitaca pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kasikom bosti, nego je lijepo polozi da se u nju slijeva mast s vrha corbe. Tako kusaj dok god ima masti na corbi, a onda dizi casu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanupeceno janje ili tuka, okreni sebi sto najvolis. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treci zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne oij vode da ti dzaba ne zauzima mjesto u zelucu! Vodu mozes i doma piti.
I kad se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kamo god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao.
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)

KOLIKO COVJEKU TREBA?

Idemo krsevitim putem ja i Alija Hubanic s Rotimlje na Bunu. On goni na magaretu dvije vrece psenice u mlin, nocit ce u mlinici i ranom ce zorom na Rotimlju. Dva mu je sata puna donde, a dva natrag, i za trud ce dobiti petnaest dinara. I zadovoljan je tom zaradom. I isao bi svaki dan tako – kad bi bilo posla. Svaka se dlacica smije na njemu i zadovoljan je, cini mi se, kao onaj siromasak iz narodne price sto je jedini rekao nekom nezadovoljnom i bolesnom caru da je zadovoljan kad je car trazio kosulju od zadovoljna covjeka da je obuce pa da ozdravi. Taj covjek nije imao ni kosulje. A tako ni Alija, jer se ne moze zvati kosuljom ono poderana platna kroz koje se vide runjava prsa kao od bronce salivena i zilava ramena i misice sa cvrstim tetivama. A takve su mu i platnene gace, i pas i fes. I opanci isprijecani – da izmjeris, pretegle bi zakrpe.

Sunce pred zalazom i po krsu s rijetkim rasplinstvom rasipa raskos boja. Zrak topao i miran, proziran dokle oko doseze, do Cabulje, Prenja i Velezi, koji se lijepo vide s Kvanja, s puta kojim mi idemo, a magare usitnilo pred nama pa baca nogu za nogom. Jarebice prelijecu u golemim jatima s Huma na Kvanj i padaju u njive, iskrcene u skrtom krsu. Rijetki dubovi i okratki grm sute skvrcena lisca i cekaju kisu koje vec dugo nema, a i kad pane, zedna je zemlja zeljno popije i zivot zamalo opet prokljuca, kao s jeseni kad se malo novca prospe u selo, da se ono, posto novca brzo nestane, opet smiri i pocne tovoriti u jedinoj nadi da ce opet jesen doci, samo, ne daj Boze, da ljetina izda!

Moj adas, velim, zadovoljan je, ali se i on umije pojadati, no opet kao da se pokaje za svoje jadanje. Eto, mi tako putem razgovaramo. Sredovjecan je covjek – bit ce mu oko cetrdeset i pet godina. Kao da sam prvi put isao na selo, jos u povitku, on me u narucju nosio. I poslije uvijek, osim za vrijeme rata, kad smo prtljali na Rotimlju, dolazio je u Mostar, spremao prtljagu za selo, nasao se uvijek blizu kuce da se nade u usluzi: donijeti vode s Rotima, drva nasjeci u Kotacnici i dotjerati nam. Tako i sada, evo, goni psenicu u mlin, a i ja sam posao s njim da mi bude obicnije do Bune, pa onda u vlak prema Sarajevu.

I pricamo o bilo cemu. O ljetini, najprije, jer sam ovaj put bio samo tri cela na selu, pa se nisam imao kad snjime ni upitati, a evo se vec vracam.
DALJE…

VELIKA AVANTURA

Sjelo se po podu za nisku siniju. Pogaca zamijesena kiseljakom mirisala je i pusila se od vreline. Corba je takodjer bila vrela i svi su kusali iz jedne zdjele, ali drvene kasike su imale prednost da se njima moglo vise zahvatiti i da se covjek ne oprzi. Sutke se jelo da se ne dangubi besposlenim govoro,. Cak i Mahmutaga koji je bio bezub mogao je zvakati mekan burek s isjecanim mesom, a i razvarusa se tako reci samasklizala niz jednjak. Na kraju je bio pirinc-pilav i kiselo mlijeko, pa je seh Meco podigao ruke da blagoslovi jelo i domacina koji ih je ugostio.
Dok se dignula sofra i pomele mrve, poceli sudolaziti gosti, sijeldzije. Ispitali su se s pridoslicama iz Sarajeva za zdravlje i sta ima u carsiji? Je li Sarajvo dji je i prije bilo?
Polako se srkala kahva. Netko je stavljao kocku secera u findzan kahve, netko je pomalo zamocio kocku u kahvu i griskao, a tko je pusio taj je zasecerio kahvu da bi mogao jednom rukom prinositi findzan ustima, a drugom cigaretu usnama.
Tuturuza je ispricao najnoviju hridsku dogodovstinu.[…] Mahmutaga, dobricak i mek covjek, zacenuo se od smijeha. Sve ga suze oblile. Jedva je progovorio:
– Bolji ti je dram smijeha nego tovar suza.
Tuturuza je malo promuckao u glavi, a onda hrabro progovorio, makar se malo i pribojavao da protuslovi uglednom carsijskom starcu, posljednjem cehaji abadzijskog esnafa:
– i jedna suza moze nekad vrijediti vise od tovara zlata.
– A oklen ti to znas? – oglasio se prijekorno seh Meco.
– Ako bas hocete da znate, da vam ispricam.
– Tamam! – pristade Mahmutaga.
Zenskadija koja se spremala cuti neku pjesmu iznenadila se kad se Tuturuza podize na koljena i poce, upravo kao kakav hodza sa cursa, pricati pricu koju nitko od njih nije bio cuo.
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)

PRAVDA ZA SVE

(I DIO)

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-pasa sjedio na cosku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oci milinom krajolika: blagim brezuljcima, obraslim grmljem i vockama u beharu, kroz koje se promaljali ostri drveni krovovi siromasnih kucica i bogataskih dvorova, nad cijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slusajuci glas srca i razuma, provodi evo vec sedam godina. I gleda jos strmine Vlasica, koje ce se uskoro ozelenjeti i po njima se razici stada i pastiri. I slusa rijeku kako burno tece, studena i mutna od snijega koji je poceo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okrece vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz kosa zito, a brasno grne u hambar. I slusa kako vrijedne zanatlije vec ranim jutrom dizu cepenke, otvaraju ducane, namjestaju izradjenu robu i sjedaju da novu izradjuju.

Slusa on kako cekic kucka, slusa ranu vrevu u carsiji, i drago mu silno i neobicno, jer je sve bilo drukcije kad je on godine 1720. godine dosao u ovaj daleki kraj, iz divnih palaca s Bospora, odakle je za nekakav silni grijeh kaznjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snasao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduse i rodio, ali ciji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je poceo nanovo uciti kad je nakon vise od cetrdeset godina dosao u ovu zemlju. Tudjim je jezikom govorio, tudjinski mislio, te mu je i sada trebao tumac ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godisnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.
“Dobar je ovaj narod”, misli vezir, “dobar da ne mozes boljega nadaleko naci. Dobar je i dobrodusan, samo treba prema njemu biti dobar, a ne kao Uzun, Ibrahim i Mustafa, koji, sva trojica zajedno, ne upravljahu ni godinu dana. Pa ni Numan, ni Osman, ni Topal nisu vise nego po godinu upravljali. Bili su sigurno nasilnici, a ovaj ce svijet sve prije otrpjeti nego nasilje. Bilo je i nasilnika koji su i po nekoliko godina vladali, ali bi i njih jednoga dana nestalo. Jednoga ubise u po bijela dana nasred carsije, a ja se mogu setati koliko hocu ne samo kroz grad nego i kroz najzabacenije selo i bez svite i bez ikakva oruzja.”

I vezir, razdragan probudjenom krajinom i mislima, veselo trlja prosijedu bradu, a onda mu se najednom celo namrsiti i srce ustrepi. Njegov sin Dzafer, komu je bilo dvanaest godina kada je ovamo dosao, udomacio se toliko da je neprestano u drustvu mlade bekcadi, s kojom se daje na hodanje po sokacima, u asikovanje i aksamlucenje. Opazio je on to ima godina, ali, eto, makar da je uredio cijelu jednu zemlju, udobrovoljio jedan narod, ne moze u svojoj kuci sve u red da dovede. Kaznio bi on sina da mu nije jedinac, koji se rodi posto on pokopa troje djece u Carigradu. Ovdje Dzafer, blijedo i tanano dvanaestogodisnje dijete, proteze se i rasiri da je bio, kako ovi njegovi zemljaci reknu, kao od brijega odvaljen, pametna lica i viteskog drzanja da oci s njega ne skines kad jase na velikom jagrzu koji se pod njim mami i jordami.
“Pa opametit ce se i on. Doci ce godine, doci ce i pamet”, misli vezir i udara dlanom o dlan, a sluga ulazi i priprema sve sto je potrebno da vezir izidje u carsiju dolje, do carsijske dzamije, pa ce tu malo porazgovarati s nekim te nekim, prohodat ce kroz ulice sa svojom svitom, a mozda se i uvratiti kojem begu u konak, pa onda malo kroz pazar, jer seljaci sidju i dotjeraju svoje proizvode petkom, a onda usput klanjaju i dzumu u dzamiji, a krscani svakako nemaju tu svojih bogomolja pa samo pazaruju. A kad bude podne, otici ce u dzamiju, klanjati, Bogu se moliti i zahvaliti sto mu je dao moci i znanja da napravi u ovom lijepom kraju mir i red.
Kad je vezir sa svitom prolazio preko carsije, iz jedne ulice istrca preda nj zena, mlada i lijepa, otkrita lica, s djetescetom od malo dana u narucju. Zaustavi vezira i zaplaka, a kroz plac joj navalise rijeci:

– Aman, paso, evo ti dijete. Moje je, ja sam mu mati, ali je od tvoga srca…
DALJE…

NA KRAJU PUTOVANJA

Tuturuza i Meco su upoznavali teren oko Sarajeva svake godine do prvog svjetskog rata, a uz rat je Tuturuza bio kaundka vojnik. Godinu-dvje iza rata su se samo podsjecali kako je to bivalo onih godina kad su obilazili poznanike i prijatelje. Kad je iza rata jedan broj bivsih posjednika koji su imali svoja sela i “izlazne” kuce osiromasio i raskucio se, ubrzo su se podigli na noge otudasnji skorojevici, sverceri i izvoznici koji su od bivsih vlasnika otkupljivali izlazne kuce, a mjesto arabom ili fijakerom vozili se autom ili barem autobusom, pa se islo njima u gostovanje.
Dobro su znali kako treba u kojoj kuci nastupiti. Ako u kuci ima dosta mladine, ako je domacin tirjacija, da se ne bi rekao aksamlucar, prvo je mjesto pripadalo Tuturuzi. On nije pio, ali je zato trsio meze da se ne bi pomijesalo s haramom. Izvukao bi iz sarpelja saz i, kad bi vidio svoje vrijeme , zapjevao bi neku starinsku pjesmu, koja bi rijecima odgovarala situaciji. Meco bi se tada povukao nekamo u kucu, u sobni kut, i na ovcijoj kozici huktao, sam, moleci se u mislima za one koji misle samo na tjelesne uzitke, da i oni, barem kad ostare, osjete slasti zikra.
A kad su odsijedali u Blazuju u Krpe ili, primicuci se Fojnici, gdje i seljaci i gradske age zive i dozivljaju sva zbivanja dervisane, prvo je mjesto i u mladjeg, a posebno u vremesnijeg, domacina zapadalo seh Mecu, ali ni Tuturuza nije ostajao u zapecku, jer tko ne bi volio lijepu pjesmu, lijep avaz?
(Odlomak iz TUTURUZA I SEH MECO)

Narodna knjizevnost bosanskohercegovackih muslimana ima dosta dugu tradiciju. Posebno su stekle priznanje i u stranom svijetu nase balade… U casopisima bosanskohercegovackih muslimana “Beharu”, “Biseru”, “Gajretu” i “Novom Beharu” od pocetka ovoga stoljeca do kraja drugog svjetskog rata objavljen je dosta velik broj narodnih lirskih, pripovijednih i epskih muslimanskih pjesama, a zastupljene su i pripovijesti, posebno u “Beharu” u onim godistima kojima je bio urednik Edhem Mulabdic. Iz tih godista, uz nesto kracih pricica iz rukopisne zbirke Seida M. Traljica, stampana je i omanja zbirka “Muslimanske pripovijesti iz Bosne”(SA/1944), koju sam ja uredio… Ova zbirka je prvi samostalan rad na objavljivanju bosanskohercegovackih muslimanskih narodnih pripovijesti… Ovdje su pripovijesti koje sam ja zabiljezio u narodu, i to samo od Muslimana u Bosni i Hercegovini… Prigodom biljezenja narodnih pripovijesti gotovo uvijek je bilo znatizeljnika koji su pazljivo slusali i obicno, nakon zavrsene price, popratili sadrzaj svojim komentarima. Bilo bi zanimljivo da je i to zabiljezeno, ali nije bilo vremena za to, pogotovu ako su kazivac ili kazivacica nadovezivali jednu pricu na drugu…
Sve price zabiljezene na terenu u godinama 1955, 1956. i 1957. biljezene su rucno, perom ili olovkom u biljeznice, a pri transkripciji “u cisto” ponegdje su u zagradama dodavane najpotrebnije rijeci, radi boljeg razumijevanja teksta…ponavljam da mnoge nase narodne pripovijesti imaju svoje podrijetlo na Istoku. Motivi su im nekad crpljeni iz “Hiljadu i jedne noci”,, nekad iz “Hajatul-hajvan”, a u nekima cemo prepoznati u obliku price razradjenu misao iz Kur'ana ili hadisa. Nije se tesko dosjetiti da su nase hadzije, putujuci u prijasnja vremena, u uvjetima ondasnjih prometnih sredstava, po godinu dana “na Cabu” (u Meku) i natrag i nocivajuci po hanovima, karavansarajima ili u musafirhanama slusali pripovijesti jedni od drugih, a narocito ih je morao impresionirati Istok sa svojim sarolikim zivotom, s obiljem raznovrsnih zivotinja koje nisu imali prilike vidjeti u svojoj domovini, s pustarama, palmama i samumima, s trgovima robova i robinja, pa odatle ponekad egzoticnost u nasim narodnim pripovijestima. Hadzije i trgovci, koji su radi nabavke robe putovali u daleke krajeve, najcesce u Stambol, najvise su donijeli onih cudesnih prica s orijentalnim motivima, a nema sumnje da su neki od tih prica nikle i u samoj dzamiji, jer je bio obicaj kod starijih hodza, a kod nekih je i danas, da su se radi potvrde ispravnosti neke moralne sentencije sluzili kakvom pricom iz kojega god citaba, a ovakvim pricama, kako rekoh, obiluju orijentalne knjizevnosti. Odatle su dzematljije prenijele pricu kuci, gdje se prenosila s koljena na koljeno i postala nasom narodnom pricom…

Sarajevo, 28.VII.1974. Alija Nametak
(odlomak iz NARODNE PRIPOVIJESTI BOSANSKO-HERCEGOVACKIH MUSLIMANA)

Neki narodni obicaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici

Od kraja oktobra 1933. do kraja marta 1935. sluzio sam u Podgorici kao profesor Drz. trgovacke akademije. Vec prvih dana sam se poceo zanimati za narodne obicaje podgorickih muslimana i biljeziti ih.

Glavni informatori su mi bili Sulejman Djecevic, Ahmet Pokrklic, Murat Tuzovic i njegova zena Bula. O hipokoristicima muslimanskih licnih imena u Podgorici napisao sam odmah kratak clanak i objavio ga 1934. u Zborniku za narodni zivot i obicaje Juznih Slavena, sv. XXIX, 2, str. 238-240).

I ova radnja je tada nastala, a dopunjavao sam je i kasnije. Od onda su nastale velike promjene u cjelokupnom nasem zivotu, pogotovu u zivotu muslimana u Titogradu, koji su se dobrim dijelom iselili. Od oko 600 muslimanskih porodica u Podgorici, koliko ih je bilo do pocetka drugog svjetskog rata, odselio ih se za vrijeme rata velik broj u Skadar, a jos veci u Sarajevo. U Titogradu ih nema ni jedna trecina prijasnjeg broja. Iz Skadra ih se dosta i vratilo u domovinu, pa su neki ostali u Titogradu, a neki su odselili u Bosnu, najvecim dijelom u Sarajevo. U Sarajevo su vec za vrijeme prvog svjetskog rata dosle nekolike porodice Vranica i Lukacevica. I oni koji su prvi dosli kao i oni koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata i iza njega doselili u Sarajevo zadrzali su svoj dijalekat. cak i ona djeca koja su u Sarajevu rodjena i odrasla, pozenila se pa i sama djecu stekla, sacuvala su glavne govorne karakteristike muslimana stare Podgorice (Titograda). zene se izmedju se, a sacuvali su i neke stare narodne obicaje. Vrlo su rijetki, da ih tako nazovemo, mjesoviti brakovi izmedju Titogradjana i Sarajki ili da se Titogradjanka uda za nekog Sarajliju ili drugog Bosanca. I danas se nastoji udati u Sarajevu za doseljenog Titogradjanina onu Titogradjanku koja nema za koga da se uda u Titogradu. Prema svemu stice se dojam da muslimanska stara Podgorica (Titograd) i njeni doseljenici u Sarajevu (i mozda pojedinci u kojem drugom mjestu) cine endogeno naselje.
DALJE…

SAN ČOVJEKA BOŽJEGA

Dervišaga Osmanović sanjao raj
sa svim njegovim duljinama i širinama,
sa svim njegovim raskošima:
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj.

Tako je Dervišaga uvijek mislio o raju i razgovarao se s bogom, a radio sve da mu se ne zamjeri, da jednom, kad strese sa sebe prah zemaljski, steče taj raj. I mlad se oženio, jer se bojao da ga strast ne povede neprirodnim putem.
Rujansko popodne ležalo u granama kao razgolićena djevojka na dušeku kad u mislima miluje muškarca. Sjedio on u svom vinogradu iznad Radobolje u Ilićima. Pjenila se Radobolja i vrtjelo mlinsko kamenje da se klopot čuo po svim humcima, zasađenim lozom i smokvama. Sjedio on pod smokvom tenicom kojoj su plodovi izbricali bili i med im kapao kroz rascvale cvjetove. Sunce tri koplja nad Žovnicom i žari sive krovove Grada. Zrak se ušutio zasićen nekom vreloćom, pa niti romori niti govori. Sve kao zamrlo. Samo dolje na Radobolji kmetica Anđa Smiljanića pere rublje i mlati pratljačom i pjeva, a košulja joj se raspučila pa se dojke tresu i taru kao kad se oblaci pred kišu pobiju. Gleda djevčevih dvadeset godina odozgo. Oči kao da će iskočiti, a plameni ližu uz obraze. I kao da su mu sad krila na plećima nikla, pa da ih treba samo rasklopiti i poletjeti, skočio na noge i potrčao niz vinograd, a onda se kao u zemlju zaboden kolac zaustavio:
“Dervišu, žalosna ti majka nikad ne bila! A džehenem? Zar za jedan tren, za jednu kap, osamdeset godina u vatri? A svaki je dan tamo kao ovdje godina. Vraćam ti se, o Gospode, vraćam i oprosti mi” – pokajao se on i vratio pod tenicu.

A Anđa dolje mlatila pratljačom i pjevala:

Evo dana, evo milovanja,
eto noći za ašikovanja.
I dojke joj se tresle i bradavicama rumenim kao višnje probole košulju na dva mjesta. A dojke su njene bile pune i bijele.
Dervišaga drhtao, a od nekakva bijesa koji ga je raspinjao suze mu potekle i zaustavile se na brčićima. Skočio je na noge i riknuo:
– Arifeee!
– Evo me, šta je? — odazvao se od mlina glas, zaletio se u svaku uvalu i stostruko se rasplinuo.
– Odmah da si amo došao!
Odozdo iza mlina penjao se uz vinograd momčuljak.
– Šta je, što si me zvao?
– Sedlaj đogata!
– A kamo ćeš?
– Ja neću nikamo. Nego, ti ćeš đogu pojahati pa hajde u grad, vrcem u hodže Bubića. Zakucaj halkom ma vratima, pa kad izađe Omer-efendija, pozdravi ga i reci mu da sam te ja poslao da mi zaprosiš njegovu kćer.
– Da ti zaprosim…
– Šuti! Tvoje je da slušaš. On će ti je dati jer smo sojevići. Ti s njom odmah u fijaker, pa ovamo. A kad budeš na Musali, svrati se po kadiju, nek i on dođe da nas vjenča.
– Zaboga, brate, šta govoriš?
– Šuti, velim ti, edepsuze. Tko je vidio odgovarati starijem bratu? Hajde, trkom! Jer, vjere mi u kojoj sam, ako ne dođeš do jacije s njom, tebi ćemo je vjenčati. Hajde!
Arif odjahao, a domalo iza toga, dok je sunce krvarilo vrhove Veleži, cestom se digao pramen prašine, tanak kao dim iz lule, i zamaknuo za Kljajinu mehanu.
Dervišaga čekao pod tenicom. Sunce već zašlo. Anđina pjesma davno već zamukla. Samo je Radobolja klokinjala verući se kroz kamenje, i u njegovoj je glavi šumilo.
“A kakva je ta Bubićeva Naza?” mislio on. “Zašto je baš nju zaprosio? Eto, otac joj je hodža, učen, pametan i razborit čovjek, pa je valjda takva i ona. A lijepa? Svakako. I šta je ljepota? Je li to tijelo, samo tijelo? Mlad čovjek samo na to misli. A šta godine učine od ljepote? Pa ipak, mora biti lijepa. Dva su joj brata kao dvije zlatne jabuke, a i ona joj mlađa sestra, što se još nije sakrila pa izađe i na sokak, lijepa je kao upis, Pa i ona je. I mlada je. Istom da je valjda u petnaestu zagazila. A momci polomiše njezina vrata ne bi li je vidjeli. I pjesme kolaju po gradu o njoj.”
Tek kad je crveni nestalo na nebu, on sišao do Radobolje, umio se i unišao u kulu. Sve je bilo na nogama, sve nekud trčkaralo zbunjeno i mukom kao da je mrtvac u kući. A kad se očula zvrka kola fijakerskih, njemu srce zatuklo, snažno, ubrzano. “Da li je vodi?” pomislio, a onda se nasmjehnuo: “Pa da je ne vodi, vraćao bi se sam na konju.”
Izišao je s majkom na avliju, a putem išli Arif i Naza, za njima kadija. Tek kad se vidjelo da se Arif sam ne vraća, skleptale se neke djevojke iz susjedstva, zgledale se i zapjevale:
Dobro došli, gospodo svatovi…

Dervišaga stajao na avlijskim vratima. Otvorio je jedno krilo, prislonio se uz vratnice, podigao desnu ruku i dohvatio njome drugo krilo. Ispod ruke prošla Naza – znak da će pod njegovom rukom uvijek biti. Spustio ruku i pozdravio se s kadijom.
– To u tebe bi da nitko ne zna. Da bog da bilo sretno!
– Amin.
Unišli u kulu. S mlade skinuli feredžu i uveli je u čardak. Ona oborila glavu, prišla kadiji, poljubila ga u ruku, a onda se izmicala natraške do u međuvrata, skrštenih ruku. Kadija izvadio neke papire i zašiljio trskov kalem.
– Eh, Nazo, je li sila ili mila volja?
Nije znala šta da rekne. Zar mila volja? Zar ona uopće ima svoju volju? Je li šta ona ikad uradila po svojoj volji? Zar se mogla nadati da bi ipak možda nekad mogla izabrati nekog muškarca i zavoljeti ga? Pa da, svejedno je. Danas ili poslije. Jednom mora biti. Ovaj ili koji drugi.
– Mila volja – prošaptala ona.
– Sad ću te pitati, a ti pazi dobro. Pristaješ li da uzmeš za svoga halala i zakonitog domaćina ovog ovdje Dervišagu?
– Pristajem.
– Pristaješ li?
– Pristajem – glas je padao da se jedva čuo.
– Pristaješ li?
– Pristajem.
– A ti, Dervišaga, uzimaš li Nazu za ženu?
— Uzimam.
Još je dvaput ponavljao pitanje i dvaput je odgovor jasan i čvrst pokazao odlučnost mladoženjinu.
– Pa u koliko ćeš, Nazo, da te vjenčamo za Dervišagu?
– Kako to, efendijo, u koliko?
– Pa znaš, običaj je da djevojka rekne, kad se vjenčava, u koliko novaca želi da bude vjenčana. Jer, ako bi došlo, ne daj bože, do rastave braka, treba muž da taj novac dadne ženi, osim njene i djetinje opskrbe, ako se rastavi od njega zbabna.
Rumen stida nju oblio kad je čula riječ o tome. Još nije bila ni ložnica, a već se spominje dijete. A šta je to novac? Čemu novac? Je li on samo za to da se za nj nakit kupuje, kad sve ostalo donose kmetovi?
– Ja ne znam ništa, efendija. Ne daj bože da do toga dođe! Prije mi bog dao smrt.
– Pa radi običaja reci nekoliko, a ja se uzdam u boga da do rastave neće nikad ni doći.
Derviš rastao i činilo mu se kao da mu nešto prsa puni, kao da će sada prsnuti. “Kako je ona pametna i kako pametno zbori! Pa kako je lijepa!” – dobacivao joj on kradomice poglede.
“Čemu bi mi novac?” – pitala se ona. “Nikad ga u životu nisam imala. Čemu bi mi služio? Kako su mi se prsa počela širiti, nisam izašla na ulicu. Ništa nikad nisam kupila. Sve je otac donosio. Sad će o n donositi. On. Domaćin kućni. Dervišaga. Ali ipak, mora se nešto reći. Običaj je. Pa neka bude. Sve se ovo zbilo kao u kakvoj priči iz hiljadu i jedne noći..”
– Hiljadu i jedan groš – dobacila ona i malo se nasmjehnula.
Kadija zabilježio, a onda im pročitao sve što je zapisao i pozvao ih da se potpišu. Dervišaga pritisnuo na luču namrčeni muhur na papir. Naza prstom nacrnila. Svjedoci su potpisali i kadija kleknuo na koljena, ruke digao prema prsima i učio poglavlje iz Kurana: Imetak i djeca nakit su ovozemnog života. Vjenčanje bilo gotovo, mladu odveli u odaju, a muškadija ostala u čardaku, razgovarajući i pijući kahvu. A kad je nastala jacija, ustali svi, klanjali, pa onda mladoženju sveli u đerdek Nazi.

I njih dvoje živjelo mirno. Život njihov bio kao duga koja se pružila s brda na brdo i vezala rođenje i smrt. Nikad joj nije davao znaka da je voli. Bavio se svojim dnevnim poslom, svojim dućanićem – da mu se mjesto zna u čaršiji -mlinovima i vinogradima u Ilićima, a njoj prepustio kuću i, poslije, djecu. “Oči ne gledaj, a djecu mi gledaj !“ govorio on. “Volim da ih nemam nego da ih svakakve imam.” Nikad joj nije dopuštao da ga poljubi gdje drugdje nego u ruku, a ni on se ne blaznio oko nje. Volio ju je. Silno. Od prvog viđenja. I sve bogatstvo ovoga svijeta nije mu vrijedilo koliko jedan dan života s njom. I ne bi mu bilo teško cio život robovati za jednu noć života s njom.
Pa ni svoje rođeno dijete nikad on nije pogledao dok nije moglo samo dopuzati do njega i sjesti mu na krilo. A djeca se nizala jedno za drugim, i svake druge godine po jedno se našlo. Nju pomalo bivalo i stid rađati pri odrasloj djeci, jer su i najstariji sin i kći bili zreli za brak, ali se ona nije pitala. Rodilo se već osam sinova i tri kćeri, a oni još uvijek mladi.
A djeca rastu i htjela bi pomalo ispod roditeljskog krova. Hatidži prošlo petnaest godina. Zna ona da joj se i mati u tim godinama udala, ako nije čak i Murata rodila. Već se momci zagledaju u nju. Nije one staro vrijeme kad se djevojka udavala za onog koga joj otac dosudi. Probirala svaka po srcu. Pa nestalo i mušebaka i prozora, a i feredže se prorijedile.
Dervišaga se srdi. Tko je to vidio da djevojke govore s momkom? Pa ako je tko prema njoj zaprosi, dat će mu je. Kad je roditelj stao na put sreći svoga djeteta? A neće je ni on svakom dati. Ta otac je. Pa gdje bi rođeno dijete u propast bacao. Šta smeta njemu što Nazu nije vidio prije nego što se s njom vjenčao? Pa nikad ih ni dlaka na glavi nije zaboljela.
I da se tko vrza oko Hatidže nego nekakav Krčenda. Nekakav mladunac što nosi hlače. Proklet bio i tko ih je izmislio. Ne može se u njima ni klanjati.
Pa kad bi pošao kojem susjedu na sijelo, zaključavao kćer u odaju gdje su na prozorima bili demiri kao ruke debeli. “Volim da je mrtva nego da ode za onog hojratina.”
Jedne večeri dok je snijeg praminjao, kad se on vraćao sa sijela od susjeda, nekakav se žar u njemu rasplamtio. Onakav kao one večeri kad se oženio.
Mlada srca unišao ženi u sobu. Dušeci bili prostrti po podu. U peći praskala grabovina.
Raspasivao se i slagao odijelo na sećiji više glave. Legao u dušek i dohvatio suhe smokve i grožđice. A Naza dolje udno sobe, okrenuta licem Ćabi a mislima bogu, klanjala i molila Alaha.
Sklanjala je i počela se raspremati.
– Rašta si prostrla dva dušeka, stara?
– Pa hoću li i ja spavati?
– A zar ne bi, bona ne bila, smjela sa mnom?
– Idi, đavle! Zar nikad se smiriti?
– Hajde, ne budali! Smotaj svoj dušek i jorgan, pa lezi kraj mene. Toplije će nam biti.
I ona je pokorno prišla njemu.
Musliman mora da se okupa poslije zajedničke postelje sa ženom. Sav da se okupa. I usta kojima je ljubio treba da ispere. I nos kojim je kožu žensku mirisao treba da ispere. I ona mora, sva. I naušnice izvaditi, da ni one rupice ne bi ostale suhe. Sve treba očistiti “da ne bi na tijelu ostalo ni toliko suha koliko može rt od igle pritisnuti.” Tako veli Ilmihal. A džunup, neokupan poslije najraskošnije raskoši, donosi nesreću sebi i onima s kojima dolazi u dodir.
Ujutro se Dervišaga okupao i onda otišao u dućan. Hladno je bilo, a on raspalio u mangalu ugljena, iznio ga pred dućan da ga vjetar raspiri i zažeže, pa ga onda unio. Sjeo Derviš aga na sećiju, metnuo preda se mangalu, plavi jezičci zalizuju mu ruke Noge je nadnio nad žeravu. Pregrnuo se ćurkom, postavljenim lisičinom, i zagrijava se, a očni kapci, kao olovom nabijeni, padaju sami od sebe i sklapaju se. Neki zeleni i modri kolutovi prelijeću ispred očiju, i on osjeća da se ne kamo diže, diže, daleko, ni sam ne poima kamo.
I vidi: pomaljaju se neke sunčane livade i hladovite bašče, i potok neki. Cuje neku nadnaravnu glazbu, pjevanje neko. Osjeća da to nikad ne bi ostavio. To je raj. A onaj potok, to je Kevser, i onaj koji ga se jednom napije, nikad više ne ožedni, no mari za zemljom.
I on prilazi vodi i pije je, pije, i čini mu se da nikad ne bi odmaknuo usta od nje. Ali eno na stablima mu se osmjehuju hurme i smokve, i on prilazi, jede ih i osjeća neku slast koja hoće gotovo da ga zaguši, i čini mu se da se nikad ne bi od tog jela odmaknuo, ali, eno, u onom hladu leži hurija i čeka njega, božjeg ugodnika. I on joj prilazi, a to je njegova Naza, onakva mirišljiva i prozirna kao prve noći. Glas iz dubine. On čuje, ali ne vidi iko govori:
– Dervišu! Zadovoljan sam tobom. Narodio si porodicu. Ljude si rodio. Eto, vidio si kakav je raj. Ne treba ti mnogo pa da budeš stanovnik njegov. Slobodu daj onima kojima si je uzeo, i u duši ćeš osjetiti oslobođenje. Osjetit ćeš raj!
On strepi i pliva svemirom. I pada. Čini mu se: rastapa se. Prelijeću ispred očiju zeleni i modri kolutovi. Nestaje raj skih baja. Nestaje glazbe rajske. Zamire ona, ali neki bliski glasovi, njemu poznati, čuju se oko njega. Piska i plač. Rasklapa oči i vidi djecu. Jedanaestero ih.
– Djeco moja!
– Hvala bogu, babo, kad si nam živ.
I pričaju mu kako su ga našli gdje sav pomodrio spava i hropi u dućanu, pa ga unijeli na ćilimu u sobu. I liječnik dolazio i rekao kako se mogao lako plinom zagušiti da se nije na vrijeme došlo u dućan.
– Djeco moja, djeco moja. što me ne ostaviste da umrem? Hodite da vas izgrlim i izljubim. Hodi i ti, stara. I ti mene poljubi, evo, pred svom djecom, gdje god hoćeš. I u obraze, i u usta i svakud.
A kad se djeca razišla videći da im je otac dobro, zovnuo on Nazu.
– Šta je? – pitala ona s drhtajem u glasu.
– Čuješ, eto – govorio joj on tiho, prekrstivši noge i savijajući cigaretu – ako ona baš hoće za onog Krčendu, pa neka ide, sretno joj bilo.
— Tako, bog ti dao i iz neba i iz zemlje – sjala ona od radosti i otrčala kćeri, a ostavila njega da sanja o raju, kako je golem,

ogroman sa svim svojim duljinama i širinama,
sa svim svojim raskošima,
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj.
(IZABRANA DJELA, 1968)

Ahmet je isao za mnom i nosio lovinu u sarpelju. Prelazili smo zurno preko njiva i ograda i ne ocekujuci da umorni psi podignu zeca ili jato jarebica, samo da se sto prije kod Carske sume docepamo hlada. Bilo je oko rucanih doba i sunce je pripicalo, makar da su prve jesenje kise poprskale zemlju. Prije dva dana naisao je i jak pljusak, ali se sunce jos ne da stjerati za Hrgud, nego istom iza Kotacnice ustaje, pa se oko podneva visoko uzdigne, i covjek, ako se nadje tada na izvanu, ledjima okrenut, jos gazi po glavi svoje sjene.

Navrh Poljana zasadjena je borova suma, Carska, kako je narod zove, a s ovu stranu brijega, gdje mi doprijesmo umorni do nje, ima patarenska nekropola. Lezi tu dvadesetak Dobrih Bosnjana s velikim kamenim steccima bez natpisa, nijemim i zagonetnim, kao sto je i divna vjera njihova. Jedan je izdubljen kao korito i pun prekjucerasnje kisnice. Ahmet zadrzava pse da ne opogane vodu dok se mi ne napijemo, a onda se spustamo u hlad pod bor, iz kojega smola curi i mirise. Psi halapljivo locu vodu i lijezu u hlad, dascuci kao parni stroj kad se stavlja u pogon. Ahmet izvlaci cibuk iza vrata ispod kosulje i ustanovljava s neduznom psovkom zalosnu cinjenicu da je putem lulu izgubio. Duhankesa je puna, ima u tehari i kremena, i trûda, i cakmak, ali lule nema. Nema ni cigaretnog papira, a ni u mene u torbi nikakvih novina, jer bi on i u taj papair smotao. Prebrali smo se i ustanovili da je u mom novcaniku samo lovacka karta od papira, a u nju se ne isplati zaviti cigarteu. Nagadjali smo gdje ju je mogao izgubiti . Posljednji je put pusio kod Cetenista i onda cibuk zatakao za vrat. Prelazili smo preko plotova, provlacili se ispod grabova, pa mora da je negdje zapela za granu i sletjela sa cibuka. Ali koliko god je bio zalostan kad je ustanovio da nema lule, sad se razveselio na neku sretnu misao. Izvadio je noz i u ledini iskruzio komad zamlje, gdje je mogla i djecija saka stati, a onda izdaljeg, ukoso, do dna te jamice protjerao neki prut, pa ga izvadio i mjesto njega uvukao cibuk . Nasuo je pola sake duhana, iskresao vatre i navalio raspaljen trûd na duhan. S pohlepom je prilegao, nalaktivsi se na desnu stranu, i teglio dimove.
– Nisam ni na ovakvu lulu pusio, ali nije ruzno.
– Bogme se ti dobro smisli!
– Da je kakvo dobro, ne bi meni na um palo.
Kad je duhan izgorio, istrugao je nozem pepeo i nasuo duhan nanovo.
– Kako koja godina, sve manje lovine, Ahmete!
– Jah, isijece se krupna suma, a sitnu koze, trag im se zameo, unistise!
– Pa sto se ne sadi nova?
– Ko je to vidio da se suma sadi? Nju bog da. Nikne drvo, pa uzrste, pa eto.
– A vidis, Ahmete, u ovom kraju nije nikad bilo borova, pa kako ova lijepo poraste, a mladja je od tebe.
– E to je drugo. Kad mi prije usjeci drvo u svojoj ogradi, a sumar nas javi u Kotar, te zatvor, te globe. Najposlije nas natjerase da ovdje sadimo borove. Tovarima se donijelo sadnica, a mi koji smo bili osudjeni na globu, da ne platimo u parama, morali smo saditi mlade borice. A sta im nismo radili da se ne prime: rezali im zile, krivo ih sadili, zasijecali im koru, pa nista! Svaki se primi. Kad je na nekome carska dova, cudno je cudo!
– Pa sto ne biste sad po onim pustilanima sadili kad vidite kako je ova lijepa kao lijepa djevojka? Evo ste je prorijedili, pa opet u njoj ima i hlada i gradje…
– Nema ko da nas natjera!
Svukud okolo krs, sitne njive ogradjene kamenim zidovima ukupljenim s njih, ponegdje vinogradic u prisoju pa opet krs, njivice, vrtlici, gomile kuca slamnatih ili kamenih krovova i vedro nebo nad krajinom. Miris borove smole uvlaci se kroz nozdrve, umor sklapa oci, a kroz grane mrkih borova huji s Velezi vjetar, koji se dolje u selu i ne cuti. Psi su prestali dahtati, poklopili se usima i ni makac. Samo pokatkad, kao kroza san, trzne se Puto i kao da zarezi.
– Sanja o lovu – rekne Ahmet. A i on usutio, izvukao cibuk iz nove, nepecene lule, oslonio se na stecak i gleda niz ledinu blagoga nagiba put kuca u Trijebnju.
– A ovaj stecak iz kojeg smo se napili vode, to je citava prica.
– Eh?
Volio sam da suti, da se predam milovanju vjetra i mirisu borove smole i posljednjom kisom oprane zemlje, ali on, kad vec nije pusio, htio je da mu danas ne dangube usta, iako nije bio velik govordzija.
– Nekad davno, Bog zna koliko stotina godina ima otada, zivjela je neka zena Dobra, koja nije bila zena samo svome domacinu nego i svakome ko bi se svracao u njegovu kucu kad ga nije bilo doma. A bila je lijepa kao upis, i ko bi joj se jednom svratio, trazio je i bez potrebe da ga opet put nanese na darezljivu kucu. Uhvati je covjek u nevjeri i onog drugog ubi, a onda ona pade preda nj na koljena, da priceka dok mu ne rekne rijec. On je volio pa joj i tu molbu primio. A ona nije nista htjela od njega nego da joj stavi na grob izduben biljeg. Posto ju je ubio, zakopao je i naredio klesaru da isklese velik stecak, koliko je velika njegova zalost za Dobrom. Eto, i mrtva gasila zedj putniku namjerniku. Jah, zene, zene. ko nema zene ne zna sto je uzivanje, ko nema djece ne zna sta su brige.
– Nego, Bog zna je li ovo ovako bilo. To se prica iz davnina, a ima druga stvar s ovim istim steckom, a nije se davno desila. Eno vidis onu kulu ondje? Ono je Hasanagica kula. Nacinio ju je neki Ibrahim Hasanagic ima jedno osamdeset godina. A imao je on i brata Muhamedagu; oba su bili dobri, pravi ljudi. U njihovoj kuci nije nikad sama kucna celjad sjedala za sofru. Bilo je uvijek tu koje tudje celjade. Stedjeli su od sebe, a trosili su na druge. Puno je reci, ali udali su stotinu sirotih cura o svom trosku, da ti za drugo ne kazujem. Ondje kraj njihove kule bilo je mocvarno tle, i Ibrahimaga se dosjeti da bi tu moglo biti vrelo, koje negdje na drugu stranu odusuje, pa ne moze ondje da provrije kako treba. Nabavi majstore iz Dubrava i mnoge tezake, te kopaj danas, kopaj sutra, dok jednog dana ne udari jako vrelo vode. Napravise drvene cijevi i izvedose vrelo da s visoka pada, ali se dolje pod njim stvori kaljuza, pa se od blata ne moze vodi pristupiti. Onda Ibrahimaga naredi jednoga dana, te se upreze dvanaest volova i dodjose pravo ovamo. Mnogi svijet dodje pomoci, dok se dize stecak na okrugle klade, te hajd, potegni, povuci, pokreni, na jedvane jade svukose stecak pod novu cesmu.
– Ali ne lezi vraze! Istoga dana razbolje se Ibrahimaga. Te boluj danas, te boluj sutra, te se on nabolova godinu dana. Zivi mucenik! Sta je ko govorio, on radio, ali koristi nikakve. Najposlije posao mu brat Muhamedaga nekakvu cuvenu hodzi da mu ogleda u citabu. Hodza, cim je otvorio citab, kaze: “Tvoj je brat uzeo nesto vakufsko. Nego neka odmah ostavi tu vakufsku stvar na ono mjesto odakle ju je uzeo, jer ce drukcije od Boga smrt iskati, a On mu je nece dati.” Vrati se on i kaze to bratu. Cudi se Ibrahimaga. Nije on nikad tudje ni zazelio, a kamoli uzeo. I pogotovu vakufsko. Kad je nekad davno iscupao divljaku krusku iz vakufske njive kraj bunske cuprije, oprao joj je dobro zile u Buni, da ne bi na njima ponio ni mrvicu vakufske zemlje. A sad, da je uzeo nesto vakufsko i da to ostavi odakle je uzeo! Mislio je nekoliko dana, dok se ne sjeti da je uzeo stecak. Naredi odmah da pod vrelo izdube drveno korito, a stecak da se vrati ovamo. Upregose dva vola u jaram, podmetnuse pod stecak klade, a volovi potekose trkom uza stranu…
– Jesu li pjevajuci, Ahmete?
On se uvrijedio i zasuti.

Moj prjatelj Krznarevic od srca se nasmijao kad sam mu ovo pricao.
– Ako i nije istina, ali je dobro smisljeno.
– Oprosti, ali ja ovdje nista nisam izmislo. Ahmet Jamakovic jos je ziv, pa ako te ne mrzi otidji u Rotimlju, potrazi ga i prosetajte do Carske sume, pa ce ti on pokazati i stecak i ispricati pricu od rijeci do rijeci kako ti je ja kazem.
– Ne mislim da nije tacno pripovidjeno.Ja sam za tu pricu cuo davno prije tebe, i to ne od Ahmeta nego od svoga oca.
– A od koga ju je on cuo?
– Ni od koga. On ju je sam izmislio.
– ?!
– Da. Kao muzejski konzervator isao je po ovoj nasoj zemlji, gdje jos uvijek dobrodusan narod zivi. U Trebinju je vidio prije vise od pedeset godina seljaka kako lomi krasan stecak s ornamentima da bi ga uzidao u kucu. Iako je mogao da pozove zandare u pomoc, on je volio proturiti jednu ovakvu pripovjest i njome je bolje ocuvao stecke nego da je kraj njih ostao zandar cuceci. I ne samo tu. Koliko je on posijao prica o starim gradovima, kulama, zidinama…
– A ono o Dobri?
– To natovari Ahmetu na dusu.
(IZABRANE NOVELE)