LEDENA GORA
Jednom su se igrali pored rijeke djecak i njegov pas. I najednom odronila se obala i djecak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i odvukla bi ga sigurno da u vodu nije skocio pas, zaplivao snazno i izvukao prijatelja. Tada je presrecni djecak, grleci svog spasioca, rekao:
“Ovo ti necu zaboraviti nikad … nikad!”
Pas je bio odan djecaku. I on je bio radostan sto voda nije odnijela njegovog prijatelja, sto ce opet moci da se igraju po poljima i lugovima…
I igrali su se opet dugo, dugo.
Ali jednog jutra, djecak ne nadje svog prijatelja. Dozivao ga je, cekao uzalud.Posao je da ga trazi i trazio ga je svuda. Opet uzalud. Pas se nije vratio, a dani su prolazili, prolazili.
Djecak je tugovao. Prestao je da se igra, ali nije prestao da se raspituje za svog nestalog prijatelja, sve dok mu nepoznati putnik ne rece:
“Ako je tvoj pas zalutao u Ledenu goru, nemoj ga vise traziti.”
“A kakva je to gora?”, upita djecak zacudjeno.
Putnik otkri djecaku tajnu planine i djecak odluci:
“Krenut cu da trazim prijatelja.”
I krenuo je. Putovao je dugo. Gazio puste ravnice, brda i doline … dok ne stize u podnozje planine, snijegom zametene.
Doceka ga ledeni dah, preprijeci mu put vjetar. Ali djecak ne stade, vec hrabro krenu naprijed u snijeg i vjetar.Zalazio je sve dublje u planinu. Posrtao je, padao, prkosio vjetru, snijegu i ledu… Dozivao je svog prijatelja, odazivao mu se samo vjetar urlikom i jaukom.
Bila je strasna, nesavladiva i nemilosrdna planina. Djecak je vec poceo da gubi snagu. Poceo je da ga hvata san. Ali jos je koracao. Jos je prkosio planini.
I tada s dogodilo neocekivano.
Razmakli su iznad planine oblaci, otvorili opet suncu. I ko zna poslije koliko godina, zaigrali su topli zraci po ledu i snijegu i poceli da ih tope. Pocela je da se budi, da ozivljava planina. Drvece je streslo svoje bijele i debele pokrivace.
I gle cuda! Zapjevala je u sumi ptica, pa onda druga, treca, javljali su se i glasovi sa svih strana, odzvanjali su radoscu i srecom. Ispod debelog snijeznog pokrivaca izvlacile su se zvijeri, izvlacili su se mnogobrojni i cudni stanovnici planine.
Djecak je dozivao svog psa.Pas je neocekivano dotrcao djecaku.
“Tu si! Ziv si!”, uskliknuo je djecak.
“Tu sam, prijatelju moj”, potvrdio je pas veselim lavezom.
Nije potrebno govoriti koliko su bili srecni sto su opet zajedno. Napustili su planinu po kojoj su se lomile ledene gromade, sipale lavine, rusila citava snjezna brda. Zurili su prijatelji da sto prije stignu kuci. Sa njima je krenula i prica o Ledenoj planini, pa ih je pretekla. Kud god su stizali, culi su kako ljudi govore:
“Jedan djecak je imao veliko i toplo srce. I djecakovo srce je otopilo Ledenu goru.”
DJECAK I PTICA
Jedne zime u jednom selu razbolio se dječak i nikako da ozdravi. Liječili su ga dječaci, njegovi vršnjaci, zabavljali ga da mu brže prođe vrijeme, donosili mu poklone. Ali najčešće ga je obilazila mala ptica, koja je jednog jutra gladna i promrzla zakucala na njegov prozor. Dječak je pticu ugrijao i nahranio, a zatim pustio. Otad je ptica svakog dana dolazila i kucala u staklo, pozivajući da joj se otvori. Ona i dječak postadoše veliki prijatelji. Dođe i proljeće, a bolesnik nikako da se digne iz postelje. Kroz otvoren prozor Sunce je bacalo u njegovu sobu svijetle snopove i pravilo šare po zidovima i podu. I mala ptica, koja nije napustila svog prijatelja, mogla je da uđe bez kucanja.
– Kad bih mogao da odem u šumu, pronašao bih poljanu na kojoj je dozrela krupna jagoda i odmah bih ozdravio – reče jednom bolesnik dječaku koji ga je posjetio.
– Pa sad nema jagoda u šumi – primijeti dječak – za jagode je rano. Prerano.
– Ima jedna poljana i na poljani jedna dozrela jagoda – nastavi uporno bolesnik. – Sanjao sam noćas da ima. I siguran sam: kad bih pojeo tu jagodu, više ne bih ležao.
Dok je dječak govorio, mala ptica se sunčala na prozoru i slušala.
Odletjela je naglo. Nije se više pojavila toga dana. Ni sljedećeg dana. Njen prijatelj se zabrinuo. Šta joj se moglo dogoditi? Da li ga je zaboravila? A istovremeno nije prestajao da misli o crvenoj jagodi koja bi mu povratila zdravlje. Ponovo je sanjao i poljanu u šumi i jagodu, sanjao je kako se sagnuo da ubere jagodu, a nije uspio. Jagoda se izmakla kao da je živa. I tada, trećeg dana, doletjela je mala ptica i spustila se na njegovu ruku. U kljunu je čvrsto držala zelenu peteljku i na peteljci jagodu. Onakvu istu kakvu je dječak sanjao.
– Oh! – uskliknuo je on uzimajući jagodu. – Biću opet zdrav! Hvala ti, draga ptico, sto puta ti hvala.
