Postupajuci dobro, covjek se nece ogrijesiti ni o predaju ni o obicaje, ni o vjeri ni o svoju prirodu …(Istocni diwan)
PISMO AZRI
Ne mogu otici, draga princezo, prije nego bar pokusam razumjeti ono sto nam se dogodilo, ono sto nam se moglo dogoditi da smo bolje znali sta nam se nudi, ono sto sam od tebe dobio i ono sto sam mogao dobiti da sam znao, da sam bio sposoban, primiti, ono sto sam ti zelio dati i sto sam ti mozda i dao. Bio bih veoma iznenadjen, bio bih zapravo beskrajno tuzan, ako se ti i ovo pismo ne biste nasli; to bi znacilo da mi ni ti nisi pomogla da ostavim negdje bilo kakav stvaran trag i da sam krivo razumio ono sto sam s tobom imao. Zato ti pismo ostavljam ovdje, zajedno sa ovom svojom ostavstinom: ako ga nadjes dobro sam razumio i ovaj pokusaj ima razloga, a ako ga ne nadjes jasno je da sam imao krivo i da je sve ovo, da je naprosto sve – bez razloga. Zato ti pismo i svoju ostavstinu ne saljem postom i zato moj (nas?) domacin ima uputstvo da, ako ne dodjes do kraja novembra, sve ovo baci.
Kad god sam razmisljao o svom zivotu, kad god sam pokusao u cjelini sabrati svoj boravak na svijetu, dogadjalo mi se isto: sve sto sam pamtio, sve sto je ispunjavalo moje dane i godine, curilo mi je izmedju prstiju koji su ostajali cisti i suhi. Curilo kao pijesak. Stari su naucavali da je bilo jednom zlatno doba, da je nakon njega doslo broncano, a onda, s ljudima ili za ljude, zeljezno doba. Ja, po svemu sto vidim, zivim u dobu pijeska, u dobu ciste sadasnjosti sastavljene od sitnica, od najcistijih cestica koje ne odrazavaju i ne pamte, u kojima se ne moze ostaviti trag i koje se ne mogu upamtiti jer ni one ne ostavljaju trag. Naprosto pijesak. Svaka inventura mog zivota prije tebe davala je isti rezultat: mnogo sitnica, bezbroj pjescanih cestica koje se ne mogu povezati u bilo kakav oblik i u kojima ne mogu prepoznati ni sebe ni stvarnost jer u njima nema i ne moze biti oblika.
Onda si dosla ti i s tobom jedno sasvim novo osjecanje, mozda cak jedno drugacije iskustvo. Ne znam kako bih to nazvao, ne znam to ni opisati, ali je valjda (nadam se) i kod tebe tako pa ti ne moram ni objasnjavati. Naprosto, bilo je u svemu tome stvarnosti, bilo je trenutaka u kojima sam istovremeno osjecao i znao da se nesto zaista dogadja i zaista meni, da imam, i u sebi i objektivno, nesto oko cega se mogu okupiti moja sjecanja, moje zelje, moja osjecanja i moje misli. Ako bih smio posegnuti za jednom izlizanom metaforom, rekao bih da je nasa ljubav kao klepsidra u koju se moj pijesak mogao usuti i tako bar izvana dobiti oblik, mjeru, razlog. Zato mi ono nase znaci tako mnogo i zato ovaj pokusaj i zato nada da ces naci ovo pismo, zato molba da dodjes i da ga nadjes.
Odlazim jer si me ti zamolila da odem i tu je sve sasvim jasno i sasvim je u redu. Svi razlozi za to su, medjutim, posve krivi i zbog njih stvari ne mogu biti u redu. U nama i medju nama nema razloga za tvoju molbu i za moj odlazak. Ti si to trazila zbog tupe premorenosti svakodnevnicom koja se rasipa iz ocajnicke potrebe da se nesto promijeni pa makat ovo i ovako, iz glupe nade da ce se zivot lakse podnositi ako se nesto u njemu stalno mijenja. Zamolila si me da odem iz razloga koji su sasvim vanjski, koji s nama nemaju doslovno nista. To su krivi razlozi na koje ne smijem pristati, a ja eto pristajem i odlazim. To nije u redu, a upravo to mi se dogadja oduvijek i u svemu. I pogotovo nije u redu sto ne osjecam ocajanje, bol, bijes… Samo tupo pristajanje i blaga, jedva jsna potreba da razumijem i mozda objasnim.
Vec jako dugo, jos od tetkove sahrane i nasega dugog nocnog razgovora, jasno mi je da te mogu sacuvati jedino ako ti pomognem da se pokrenes i odes. Negdje drugdje, negdje gdje bismo u svakodnevnici bili okruzeni prazninom tako da ne bismo mogli ovako jasno vidjeti i dozivljavati njezin rasap, mogli bismo opstati zajedno. Od tada znam da mi je birati izmedju odlaska koji bi mi sacuvao tebe i naseg rastanka. Od tada se kinjim, raspravljam sa sobom, odmjeravam.
Prevagnula je, kako vidimo, moja odluka, moja potreba, da jednom u zivotu budem dobar i posten. Gubim te, ali ti pomazem da sacuvas svoje sudbinsko mjesto i sve sto ti je potrebno, osim mene.
Ne dolazi, naravno, ovakav moj izbor iz same plemenitosti, iako zaista ima i toga. Odlazim radi tebe (da ti sacuvas sve sto iams i sto jesi ti, sve sto ti je potrebno i sve sto te odredjuje), ali i radi sebe – iz nade da ce se sve promijeniti kad se promijene uloge.
Do sada su od mene i radi mene odlazili drugi – Hajrudin, otac, Bahtijar. Svaki mi je od tih odlazaka oduzeo dio stvarnosti, nakon svakoga od njih bio sam manje stvaran i imao sam manje stvarnosti: ono sto je u meni sve manje je licilo na ono sto je oko mene, razlike i medjusobna udaljenost moga unutrasnjeg svijeta i objektivnog svijeta produbljivale su se i povecavale. Stvarnost je sklad ili podudarnost osobnoga i objektivnog, intimnoga i vanjskog. A toga je kod mene bilo sve manje sa svakim odlaskom, valjda zato sto su odlazili oni. Zato sada odlazim ja, nadajuci se da ce s mojim odlaskom poceti povratak stvarnosti, da ce mjera podudaranja moga unutrasnjeg s objektivnim poceti rasti.
Glupost. Lazem, izmisljam suplje fraze koje mudro zvuce nadajuci se da me one mogu utjesiti. A ne mogu.
Radi se o tome da odlazim jer ti tako zelis. Radi se o tome da nastojim biti dobar, castan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga sto mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, casni i plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve sto je moguce bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoci da sav svoj svijet svedes na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otisao s tobom vani da te zadrzim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odricem te se da bi ti mogla sacuvati kakvu-takvu cjelinu.
Vi ne mozete otici, draga princezo, i u krajnjoj liniji se samo o tome radi. Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bjezi, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, iako do tada nisu znali sta su, postanu Bosanci onog momenta kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu sretnijem od Bosne. Pricao sam ti o starom lijecniku i njegovoj zeni koje sam upoznao u Münchenu gdje sam kao student sretno zaradjivao hljeb svoj nasusni radeci na crno. “Mi smo nasi Nijemci”, rekao mi je starac. Ono “nasi” znacilo je da su on i njegovi protjerani 1945. zajedno sa Volksdeutscherima iz ravnica, rudarima iz brdovitih krajeva, zajedno sa svim “neprijateljima napretka”. On je slucajno protjeran upravo iz Sarajeva, zajedno s roditeljima koji su u Sarajevo dosli iz Varesa. I bio je, sedamdesetineke, jos uvijek “nas Nijemac” i bio je mozda u sebi, duboko i tajno od sebe samoga, Bosanac vise nego ti ili tvoj otac, upravo zato sto je protjeran i sto je, zahvaljujuci tome, to saznao. Koliko smo puta razgovarali o ljudima koji svojim sudbinama dokazuju moju tezu da je odlazak iz Bosne najsigurniji nacin da covjek postane Bosanac? Nekoliko puta si se, kod konkretnih primjera, i slozila sa mnom, sto nije jedna od tvojih izrazitijih osobina i sklonosti.
Zasto je to tako? Zasto Bosanci (a rekao bih da je slicno s ljudima sa juga Italije, s Ircima) postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj kad su osudjeni na njega, to jest dok borave u njemu. Ne znam, jedino znam da je tako.
Kad mi je lose, kad se osjecam krivim sto mi je tako vraski lose ovdje, kad osjecam da me ovaj grad nikada nece prihvatiti kao svoga, objasnjavam to time da ljudi najvise vole svoju retardiranu i propalu djecu. Kad se svadjam s tobom, kad te odgovaram od odlaska ili te zelim povrijediti objasnjavam to cinjenicom da je ans ples kolo ili nasom sramnom sklonoscu da pijemo sljivovicu (sta o nama govori spremnost da popijemo nesto sto istovremeno tako smrdi, tako je bljutavo i tako temeljito razara zeludac?, i gdje ljudi koji su spremni piti takvo nesto mogu opstati osim u Bosni?). Kad me razara cir, objasnjavam nasu vezanost za Bosnu klimom, to jest time da prelazni periodi, dakle rano proljece i rana jesen, traju u Bosni ravno godinu dana svake godine, pa je ljudima iz Bosne nepodnosljivo tamo gdje godina ima razna godisnja doba tako da ih cir ubija samo po par mjeseci. Ali kad ozbiljno o tome razmisljam zbunim se i sve sto mogu reci jeste da je to tako.
Mozda bi objasnjenje moglo biti u nasoj izmijesanosti koja nam svakodnevni zivot cini beskrajno kompliciranim. Dobar Bosanac njezno ljubi svoje susjede raznih vjera, svih mogucih vjera, a to znaci da mora voditi racuna o tome kako se ko pozdravlja, kako se kome izrazava sucut i kako se kome cestita, kad je kome koji praznik, kad se i kako koji praznik slavi i kako se kome povodom praznika zeli sreca. Jedan jedini prolaznik kroz Sarajevo, ako covjek zeli lijepo zivjeti s ljudima oko sebe, zahtijeva toliko znanja o raznim vjerama i kulturama da se svaki od nas moze smatrati antropologom ili etnologom pripravnikom.
To beskrajno komplicira svakodnevni zivot i cini ga prekrasno punim jer upravo takvi rituali daju danima oblik i sadrzaj (jesi li nekad razmisljala o cinjenici da se moze ispuniti jedino ono sto ima oblik i da se zato vjecnosti bojimo ili na nju zaboravljamo, a dane i godine svoga zivota oblikujemo, dakle ispunjavamo sadrzajima, uz pomoc obreda?). Svakoga od poznatih koga sretnemo mi znamo pozdraviti po njegovom zakonu, a on nama zna otpozdraviti po nasem. Svakog se mjeseca, barem jednom, mi nadjemo na slavlju ili zalosti kod nekoga iz druge vjere i kulture pa s njim zalimo ili slavimo po njegovom zakonu kao sto on kod nas cini po nasem. Zato nasi pozdravi i nasi obredi ne mogu postati puka mehanika i uza sva ponavljanja moraju ostati obracanje tom-i-tom konkretnom covjeku, naprosto zato sto se, prije nego izgovorimo pzodrav, moramo prisjetiti kako toga-i-tog treba pozdraviti. I zato se mi zbunimo i izgubimo kad dodjemo negdje gdje je svakodnevni zivot sasvim jednostavan jer je jednoobrazan, gdje se svi ljudi pozdravljaju jednako, svi praznici slave jednako, sve zalosti izrazavaju jednako. Nadjemo se u situaciji covjeka koji je okruzen sobom samim, recimo svojim odlivima u gipsu ili svojim odrazima u ogledalu. Nadjemo se u situaciji u kojoj se osjecamo onako kako bi se po mome misljenju medju drvosjecama morao osjecati covjek koji je citavog zivota ucio strane jezike i klavir. Nadjemo se , dakle, u situaciji u kojoj se moramo osjecati glupo sa mnogo nepotrebnih znanja, u situaciji koja nam jasno pokazuje da su znanja kojima smo se ponosili i smatrali ih neobicno vaznim (znali da su neobicno vazna) naprosto bezmislena. Nadjemo se u situaciji u kojoj nepodnosljiva jednostavnost svakodnevnog zivota ne dozvoljava stvaranje obreda koji bi mogli oblikovati dan i ispuniti vrijeme. Nadjemo se okruzeni prazninom u kojoj se mozemo baviti jedino samim sobom. I tako, baveci se sobom, dodjemo do onoga sto imamo u sebi a u sebi imamo bezbroj obreda svih vjera koji nam sada ne trebaju nego nas, naprotiv, jako opterecuju, utoliko jace ukoliko su nam prije bili dragocjeni jer su nam oblikovali dane i ispunjavali vrijeme, povezivali nas sa susjedima i prisiljavali nas da standardne govorne formule ispunjavamo sasvim konkretnim znacenjem jer ih izgovaramo sa svijescu i upucujemo konkretnom covjeku… I tako postajemo sve potpunije svjesni svoga bosanstva, i tako postajemo sve vise Bosanci, i tako smo sve odsutniji s mjesta na koje smo se iz Bosne sklonili.
Ili ja izmisljam, mistificiram, idealiziram? Znam da odlazim, u sebi, intimno, vec sam otisao, tako da na sve ovo ovdje vec gledam iz daljine koja sve premaze lijepom prozracnom plavom bojom lazem tebi i sebi onako kako uvijek lazemo o onome sto je proslo. (Davnim ljubavnicima nikad nije smrdjelo iz usta.)
Ne znam, zaista ne znam. Iz iskustva znam da vi unutrasnjim bicem, istinski, ne uspijevate otici i znam da ja to ne znam objasniti. Znam da smo se mi, bez svoje krivice, nasli u situaciji kad moramo otici ili se razici. Znam da moram otici ja jer ces, ako odemo zajedno, ti izgubiti sve osim mene, a ja cu, ako odem sam, izgubiti samotebe (sto je, doduse, sve jer ja nista drugo nemam, ali moram jednom, treba mi da jednom, barem pokusam biti plemenit, biti bar malo vise od sebe samoga).
A ja mogu otici, to si i sama primjetila, mogu otici bez problema i svugdje jednako biti stranac jer ja nemam oca. Mislim – nema ga u sebi, nemam ga kao vlastito osjecanje i kao dozivljaj, nemam ono sto od oca dobijamo. A to su, po mome racunu, pripadanje necemu i domovina. Reako bih da je majka dom a otac domovina, majka je sigurnost a otac pripadanje. Mozda imam krivo, ali tako je u mome iskustvu. Zato sto nisam imao oca (a siguran sam da je to upravo tako) ja nisam mogao osjetiti da nekamo pripadam i da imam neku domovinu.
Od majke sam dobio dom i sigurnost. Kad to kazem mislim na jedno ugodno i veoma vazno osjecanje da sam rodjen s razlogom, da je moj dolazak na ovaj svijet zeljen i nekom potreban tako da imam pravo na postojanje koje ne moram pravdati i stalno iznova osvajati pravo na pristutnost time sto cu biti koristan, ugodan, pri ruci. Mislim da je to dovoljno, mislim da je to ono sto se od majke moze dobiti i sto se moze dobiti jedino od majke. Od oca sam dobio par mutnih sjecanja, jedan ruzni i lose sroceni dokument (u prilogu) i potrebu, do bola jaku potrebu, da ga trazim, zaluzim, da bilo kako i po bilo koju cijenu otkrijem i dozovem, da ga ucinim prisutnim.
Otac je u mom dozivljaju naprosto odsutnost, nesto sto tisti jer ga nema a trebalo bi biti tu. Nije to bol, nije nesto odredjeno na bilo koji nacin, to je samo tistanje sto nesto sto bi trebalo biti tu nije tu. Ono malo sto je bio sa mnom, on je bio pobjednik, a to nije otac, to ne moze biti otac. Nakon toga je bio bjegunac, a onda neko za kim se mutno osjeca potreba jer majka povremeno place i ti znas da place za njim. Od momenta kad sam shvatio koliko mi treba otac, poduzeo sam pravu policijsku istragu da barem saznam istinu o njemu i njegovom odlasku. Uspio sam saznati nekoliko stvari. Prva je da su mu njegovi partijski drugovi, pobjednici kao i on sam, namjestili igru. Druga je da je on shvatio o cemu se radi i sklonio se dovoljno brzo i dovoljno daleko jer je znao kako prolaze oni kojima pobjednici namjeste igru. TReca je da mu se sudilo u odsustvu zbog nezakonitog posjedovanja tri kile duhana (Bog sami zna, a mozda je i otac znao ili bar slutio, za sta bi mu se sudilo da mu se sudilo u prisustvu). Cetvrta je da sam u cijeloj toj igri ja najlosije prosao jer sam od svega dobio samo jedno nejasno i mucno osjecanje stida zbog oca (zbog kojega sam se takodjer stidio): neko ostane bez oca zbog zavjere protiv naroda i drzave; neko je vec ostao bez oca koji je junacki pao za slobodu i napredak radnog naroda; neko zato sto mu je otac izdajnik i okupatorov sluga; a ja sam ostao bez oca zbog tri kile duhana. Razumijes moj mutni, neuhvatljivi stid? Bilo bi prekrasno da je pao za slobodu i bilo bi jezivo da je bio izdajnik ili zavjerenik protiv napretka. Bilo bi strasno i ja bih bio zigosan, ali bi sve to bilo s nekim razlogom, bilo bi konkretno, dovelo bi uzas ali i oca do prisutnosti, bilo bi neka prisutnost. Ovako je bilo bez razloga, bez ziga, bez jakih osjecanja i jakih iskustava. Bez oca. Bilo je naprosto bez. Puka odsutnost.
Ne boj se, draga princezo, ne slijedi jos jedna ispovijest, vec sam zavrsio sa sobom i tuznim sjecanjima. Ovim sam ti samo htio objasniti zasto mogu otici, zasto nisam osjetio da nekamo pripadam i zasto sams vugdje jednako kod kuce. Nadam se da nesto razumijes, bar onoliko koliko sam ja mozda razumio. Bar toliko da sam ja idiot sto glumim plemenitost umjesto da te zgrabim, odvedem na kraj svijeta i volim, volim… Kako mi to treba! Kako bi dobro bilo da to mogu, da sam drugaciji.
Ostavljam ti ovo, draga princezo. Ostavljam ti dakle sve svoje i jednoga moguceg, mozda boljeg, mozda samo zeljenog, sebe, jednog sebe na kojega bih mozda mogao pristati. Dodji, molim te, u ovaj (nas?) stan. Citaj ovo i osjeti da sam tu. Ako nisam tu, ako me ti ne osjecas – mene nema.
F.
(Šahrijarov prsten)
PISMO FARUKU
Ovo je, dragi prijatelju, ono sto sam zapisala dokazujuci sebi da si postojao, da sam postojala, da smo se jednom sreli i voljeli. Ne mogu dalje jer nema svjetlosti za pisanje, a ni ja nemam snage niti sta vise razumijem. Ne mislim, ne pitam se, ne razumijem, samo blago tugujem i ceznem, pa mi je lijepo. Ne znam jasno kad je dan a kad noc, vec dugo ne osjecam glad ni studen, sva sam sasvim unutra, tako tiha i blaga. Prvi put se zaista sebi dopadam i zadovoljna sam sobom.
Od polovine novembra stanujem u podrumu. Tada su pocele jake studeni koje se ne bi mogle podnijeti u nasem stanu, ovako potpuno razvaljenom, pa sam morala urediti nas pregradak podruma, snijeti lezaj i pokusati da ovdje uredim nesto nalik na zivot. (Samo je nocu jezivo jer nemam svijeca ni ulja za uljanicu, tako da se mrak uvlaci u mene; preko dana je sasvim dobro, ako je dan svijetao u podrumu je blago sivo svjetlo – upravo za tebe.)
Rijetko odavde izlazim jer nemam snage. A nemam ni razloga – veoma rijetko se u gradu moze kupiti nesto za pojesti, ogrijev mi ne treba, nemam koga posjetiti, nemam nekoga s kim bih jako zeljela razgovarati. Nas mi starac svakodnevno navrati da mi donese nesto za pojesti, da me ubjeduje da stanujem s njim i njegovima, da me malo razgovori. Da imam hrane ili maraka uselila bih kod njih jer bi to bilo dobro i za njih i za mene. Ovako ne mogu, predugo ovo traje i prevelika je nevolja pa se niko vise nikom ne raduje. Oni jos uvijek imaju ponesto za jesti pa bi moj boravak kod njih bio neprijatan i za njih i za mene – osjecali bi se obaveznima nuditi me kad jedu i ja bih se osjecala obaveznom svaki put odbiti, a ni njima ni meni nije do toga sto radimo, naprotiv. Ne treba provjeravati dobrotu ljudi koji su zaista dobri.
Ipak nemam onoliko osame koliko bi mi prijalo i koliko bih voljela imati jer je podrum precesto pun. A inace, kad se manje puca, sama sam i, ovako utopljena u perini, snatrim, drijemam, spavam, radim sto me volja. Sve u svemu, lijepo mi je i ne znam nekoga s kim bih se mijenjala za sudbinu. Ti to znas, prijatelju moj, znas barem onoliko koliko ja znam, kako je tebi dok trazis neko mjesto koje bi moglo biti i tvoje, bar toliko da s njega mozes otici. Zato se necu truditi da ti objasnim, da ti na primjerima pokazem koliko mi je i kako lijepo.
Sve je prekrasno okrupnjalo, osim mene koja sam se malo smanjila. Nema vise jutra, dana, sumraka, noci, nema vise ni ponedjeljka, utorka… Tu je vrijeme, naprosto vrijeme, i to sve i posve moje vrijeme. Tako je i sa svijetom, tako je sa svim. Ona me je, vanjska, stvarnost, iscjepkana na oblike i komadice, posve napustila, tako da mi je sve ostalo sasvim unutrasnje i moje.
A sto je najvaznije, saznala sam da na cesmi pod Bistrikom uvijek ima vode. Od sada cu preko dana cuvati snagu da svake veceri mogu otici po vodu, da se mogu oprati i cekati cista i lijepa, ovako mirna i zadovoljna sobom. Cekam te. Znam da ces doci jer smo, nazalost, zauvijek oslobodjeni smrti. U onome sto nam je preostalo, u onome sto nam je sudjeno, moramo se opet sresti. Daj Boze da saznamo zasto je to dobro.
Prijatelju moj, toliko. Ako zelis jog citati, kad zazelis dalje citati, dodji ovamo k meni gdje mozes biti, gdje moras biti, tekst i njegov smisao ujedno.
Ja, Azra, sretnica.
(Šahrijarov prsten)
Cesto je covjeku tesko da podnese sebe jer mu se nikad ne dogadja da uradi upravo ono sto je htio. Ili ne uspijeva pozeljeti ono sto radi, ili ne radi onako kako zeli, ili ono sto radi i zeli ne ispada onako kako ocekuje. Nekad se jave sjecanja koja covjek niposto ne zeli, pa se ucini lijepa onako ovijena maglom i daljinom. Tako njega ponekad napadne sjecanje na vrijeme kad je bio Rusbeh i djecak u dolini punoj boja, pa mu dodje da uzdise, da se sklupca i smanji u nekom krilu, osjecajuci kako mu tjeme grije topla i mehka ruka. I nije problem u tome sto on vise nije Rusbeh engo Abdullah, sto se ne moze smanjivati nego jedino moze pomalo umirati, sto on zaista vjeruje u jednoga jedinoga Boga jer bi ih moralo biti beskonacno mnogo, ako bi ih bilo vise od jednog… Nije to problem, raspetljao bi se nekako taj cvor koji se u njemu svezao mimo njega i njegove volje. Problem je u tome sto je to lijepo sjecanje cista laz, sto ono nije sjecanje nego potreba jer se nista takvo nikada nije dogadjalo. On takvog djetinjstva nije imao jer mu je majka bila plasljiva i neuravnotezena zena, tako da nije tjesila i grijala rukom ona njega nego on nju, stalno uplakanu i uzdrhtalu bez jasnoga i razumljivog razloga. A od boja u toj blagoj dolini najbolje se vidi prljavosmedja boja krasta na ocevoj osakacenoj ruci, kao sto se od svih dogadjaja iz djetinjstva najbolje pamti sudjenje ocu i njegovo sakacenje. Zasto ga onda, kad god mu je tesko, preplave takve slike koje se podmuklo predstavljaju kao sjecanja? Kazu da ljudima, sto su stariji, sve jace treba djetinjstvo, ali je on valjda premlad za vracanje u djetinjstvo, a pogotovo za izmisljanje nekakvog sretnog djetinjstva kojeg nije bilo ni u tragu.
Zato je vatra dobra. Plamen ublazi boje na slikama koje se namecu i rastoci oblike u izmisljenom sjecanju, tako da se te napasne slike razliju i pretvore u blagu razvodnjenu tugu od koje je covjeku lijepo. Salijecu ga, doduse, napasti kao sto je zelja da place, ali se dosta brzo i ta zelja izgubi, pa covjek zazali za njom jer je ona ugodna i dobra, sasvim dobra, ma koliko bila smijesna kod muskarca i to odraslog covjeka. Gledas u uzarene komadice drveta i balege, gledas kako se osipaju sivom skramom tankom kao dah, od koje se zatamnjuju i izmicu oku, bas kao sjecanje, stvarno ili izmisljeno. Zato se valjda uspomene toliko vole, ma kako to bilo neukusno. Sve je najljepse i najvise se voli u tom trenutku najjaceg sjaja – prije nego ce se osuti sivam skramom i poceti da se lagahno gasi. Najgluplja izmisljotina postaje dragocjena uspomena ako je prevuces tom sivom skramom i pokrenes je prema gasenju. A vreli sjaj uzarenog drveta kao da prosusi covjeka, kao da ga ocisti, isisa mu tugu i ostavi ga lagahnog i dobrog kakav je uvijek zelio biti. Jedini casovi u kojima covjek bez problema podnosi sebe jesu oni koje provede gledajuci u vatru, a sebe cak i voli kad vatra krene prema gasenju.
(Istocni diwan)
Pošto je u sebi dvostruko biće, čovjek je, želi li sačuvati svoju potpunost, u stalnoj žudnji za Drugim (drugim čovjekom, drugim svijetom, drugim mišljenjem, drugim govorom) tako da ne može pristati na jednu krajnost i jednu mogućnost bez nasilja nad sobom
Na ljude uticu trave i drvece, kisa i mjesecina, i to cesto mnogo jace nego drugi ljudi, a tih se pojava tvoj razum malo tice. Mozda ce jednom mudraci poput tebe postici da me se mnogo vise ticu ljudi koje ne poznajem nego stijena iznad moje kuce i grmlje iz mog vrta, ali molim Boga da ne docekam to srecno vrijeme. Mozda ce se jednom ljudski svijet i uredjivati prema nalozima razuma, ali ce to biti dosadan i suh svijet, bez icega od onog zbog cega vrijedi zivjeti i na sta se zivot i ljudi sa radoscu trose.
(Istočni diwan)
Azri je, nažalost, on zbog nečega važan. Ne bi rekla da je to ljubav, iako ne bi mogla tvrditi jer po svome mišljenju nije iskusila ljubav i zato je ne može znati. Ali sigurno ne bi rekla da je ljubav, najprije bi rekla da su on i njezin odnos s njim nekakva njezina opklada sa samom sobom. Voljela je način na koji su se upoznali, to može sa sigurnošću reći, i voljela je neke detalje, neke trenutke u njihovoj vezi, voljela ga je u nekim njegovim postupcima i trenucima. Možda je upravo to ljubav koja je moguća u stvarnom životu, bojati se da bi bilo strašno naporno i zapravo neizdržljivo podnositi u stvarnosti ono što inače zamišljamo pod ljubavlju. U svakom trenutku, na svakome mjestu i u svim stanjima drhtati od pomisli na nekoga, kao list jasike. Jasika valjda i jeste prokleta zato što stalno treperi.
Iako bi zaista bilo dobro imati nekoga na koga ćeš pomisliti, nekoga čijem ćeš se postojanju radovati, ujutru prije umivanja, dok sve tvoje osjeća da nije moguće ustati. U sivo i smrdljivo sarajevsko jutro, kad savršeno dobro znaš, jer cijelim tijelom osjećaš, da svijet nema niti može imati smisla ni razloga i da zato ni tvoj usrani život nema niti može imati smisla i razloga. U takvo jutro, kad ti jedan pogled kroz prozor pokazuje bezbroj razloga protiv tebe, protiv tvog prisustva u svijetu i protiv postojanja ovakve jebene rupe koja sebe ponosno naziva gradom, u takvo jutro, prije tuširanja, prije šminkanja i prije svih onih postupaka kojima sebe nastojiš uvjeriti da bi mogla podnijeti još jedan dan – pomisliš na nekoga i osjetiš da imaš i razloga i snage. Kao da se kroz smrdljive oblake u kojima Sarajevo stalno lebdi probila zraka sunca. Bojati se da je takva ljubav nemoguća u stvarnom životu, kao i zraka sunca u Sarajevu, ali bi možda bilo dobro imati neku takvu ljubav. Ali ako je i moguće, Faruk to sigurno nije. Sivi Faruk kao zraka životvorne svjetlosti. Ma idi, molim te!
Ako prava ljubav tako djeluje, ona Faruka sigurno ne voli. Odnosno: ako ljubav treba tako djelovati, Faruka se ne može voljeti jer pomisao na njega djeluje upravo kao sarajevsko jutro – pokazuje ti koliko je malo razloga i koliko mnogo tegobe, koliko turobne uzaludnosti u tebi i u tvome prisustvu ovdje. Ali je njoj Faruk zbog nečega potreban, zbog nečega važan i ona ga možda ipak voli…
(Šahrijarov prsten)
Malo nakon sto je presla Latinsku cupriju cula je nekakvo zavijanje, a onda je na prvom katu zgrade na kojoj pise da je vakuf Hadzi-Jakub effendije vidjela otvoren prozor i na prozoru covjeka koji zavija na mjesec.
– Rastjerujes leptirice? – pitala ga je Azra ohrabrena svim svojim danasnjim odlukama i postupcima.
– Istjerujem nemir – odgovorio je. – Nemam zene, nemam djece, nemam nikog svoga, pa se nemam na koga istresti. Zato se evo istresam na puni mjesec.
– Je li potresen tvojim bijesom? – pitala je Azra razveseljena svim ovim, pogotovo svojom hrabroscu.
– Ne bih rekao, ali mi to i odgovara jer ovako moze vise trpjeti.
– Nemam ni ja, ni zene ni djece, cak ni muza. Bi li ti smetalo da se i ja malo istresem na tvoj mjesec?
– Ne bi, moze on podnijeti. Mozemo i zajedno, ako hoces, eto me po tebe.
Sreli su se na pola stubista, a u stanu je Faruk otvorio za nju prozor do svoga objasnjavajuci da ne mogu zavijati s istog prozora jer svako od njih ima svoj nemir a svaki od tih nemira ima svoj put prema Mjesecu. Kad bi krenuli istim puteom pobrkali bi se, izmijesali i slili niza zid umjesto da se popnu do Mjeseca i njemu se navale na dusu.
Sve se to Azri dopadalo, veselilo je i lijepo uznemiravalo kao dokaz njezine slobode, one stvarne slobode kakvu moze imati malo ko, a sigurno niko ko nije odrastao i spreman odgovoriti za svoje postupke. Svojom kozom braniti svoje pravo da radi sta hoce. Poremeceno je, uzbudljivo i u njezinom iskustvu sasvim nepoznato, u mnogim iskustvima nepoznato, u mnogim zivotima nezamislivo, a u njezinom se evo dogadja i to vec onog dana kad je odlucila uzeti ga u svoje ruke.
Azra je mislila da trebaju zavijati istovremeno, pa joj je Faruk objasnio da zavijanje mora biti naizmjenicno, i to tako da jedno pocne zavijati upravo onda kad ono drugo usuti. Zato su se gledali, izvuceni gornjim dijelom tijela svako kroz svoj prozor i naizmjenicno zavijali nastojeci da usklade svoje intonacije ili trazeci intonaciju kojom bi se suprostavili, narugali, priblizili ili samo uputili prema onoj drugoj. Razgovarali su zavijanjem. Zaista razgovarali, zblizavali se, ovijali se jedno oko drugoga. Nikad ovako dobro nije razgovarala sa svojim krasnim suprugom, nikad nije bila ovako bliska s njim i nikad se nije on ovako snazno ovio oko nje uvlaceci joj se u svaku poru koze. Upijajuci se u nju i istovremeno ostajuci oko nje i po njoj. Posve mahnito.
Ne bi se danas moglo reci je li se Faruk nasao na njezinom ili ona na njegovom prozoru, ali pouzdano zna i nikad nece zaboraviti da takvu bliskost, kakvu je tada upoznala, sa sobom i s drugim, do tada nije osjetila. Zaklela bi se da je Farukove ruke osjecala i utrobom koja se od tih dodira zaobljavala, zatezala i na kraju se pretvorila u lijepu punu loptu koja se raduje svome ispunjenom sredistu. Sve se u njoj i na njoj pretvorilo u vreli teski drhtaj koji je cijelo tijelo pokrenuo da se izlije u srediste lopte u koju se cijela ona preobrazila, u ono vrelo mjesto koje ce punu loptu jednim drhtajem iz mahnitog kretanja, iz vrtnje od koje se gubi dah, prevesti u lijepi nepomicni mir.
(Šahrijarov prsten )
Mozda se bezizlaz covjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogucnost da dosegne ljudsku potpunost i pojedinacnost, da se dovrsi kao ljudsko bice i, zahvaljujuci tome, odluci i ucini nesto u svoje ime… mozda se ta uronjenost ovdasnjeg covjeka u ovdasnje magle i kolektivitete… tako bolno ocigledno pokazuje u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo vise od zabave… Ta porazna slika ovdasnjeg ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo…
(Šahrijarov prsten)
Caj su pili opet na podu, a Faruk je mudrovao o tome kako je erotika zapravo komunikacija, recimo nastavak razgovora drugim sredstvima, totalna komunikacija u kojoj dva bica jedno drugome otkrivaju i kazuju ono sto se nikako drugacije ne bi moglo kazati jer je suvise duboko, suvise intimno, suvise licno i suvise u temelju krajnje osobnog identiteta da bi se moglo iskazati nekim od onih oblika komunikacije koji objektiviraju predmet kazivanja. Erotskom komunikacijom ti ja kazujem ne ono po cemu sam ljudsko bice, nego ono po cemu se razlikujem od svih ljudskih bica i svih bica uopce, kazujem ti ono po cemu sam ja samo ja – jedan i neponovljiv (zato nam je valjda erotika tako jako potrebna).
Uvredljivo je to sto erotiku stalno brkaju sa seksom, mudrovao je Faruk, i na osnovu te zbrke jedno komunikacijsko cudo srozavaju na puku biolosku potrebu. Ta je gadost i glupost, po mjeri podlosti koju podrazumijeva, ravna nastojanju da se vjera u Boga objasni borbom za opstanak ili potrebom za socijalnim utjecajem. Moglo bi se, naravno, pristati na to da je puko tjelesno opcenje poteklo iz bioloske potrebe kakva je glad. I kao sto zadovoljavanje gladi proizvodi govna, zadovoljavanje puke tjelesne zudnje proizvodi nove ljude. Ali to nije erotika, to nije onaj cudesni razgovor u kojem dvoje bica raskrivaju jedno drugome svoju najposebniju bit.
Azra ga je ovaj put slusala i registrirala ono sto govori, registrirajuci istovremeno njeznost koja ju je preplavljala iznutra. Razumijevala je ono nesto dirljivo i djecacki bezazleno u njegovoj potrebi da ovako mudruje o necemu sto se upravo dogodilo, sto se trebalo dogoditi, sto se moralo dogoditi jer se dogodilo samo od sebe i radi sebe samog, o necemu sto je sigurno dobro jer se tako, same od sebe, dogadjaju samo zaista dobre stvari. Kao da je zbunjen ili uplasen pa se sad nastoji opravdati ili barem razumjeti ono sto se desilo.
Erotika je kao umjetnost, mudrovao je dalje Faruk, ona je toliko lijepa i potpuna da naprosto ne moze biti plodna u ovome ovakvom svijetu u kojem plodovi dolaze iz manjka ili, u najboljem slucaju, iz bola. Ne gradim ja s tobom erotski odnos da bismo proizvodili djecu, erotski odnos nam treba da jedno drugome otkrijemo o sebi sve pa i ono sto sami o sebi nismo znali i ne bismo saznali jer se samo kroz potpun erotski odnos moze saznati. Jedino mi umjetnost moze o nekome drugom dati znanja koja mi izgledaju kao moje vlastito iskustvo i tako mi omoguciti da se na trenutak uselim u njega, da se prividno osjetim kao on, pa tako bolje razumijem i znam sebe samoga kad se vratim u sebe; jedino mierotika daje o meni znanja kroz mene samoga, budeci u meni potrebu da se dajem tebi; eto zato je erotika umjetnost – tehnika koja mi daje znanja o meni. Sva ostala ljudska znanja vode me izvan mene i nastoje mi sakriti mene praveci se da mi otkrivaju svijet. Zato su umjetnosti, u koje nesumnjivo spada i erotika, jedina znanja koja covjeka vode prema njemu samome.
(Sahrijarov prsten)
