TI SI…!
Ti si gondže majskog djula,
Kome slavuj pjesme vije,
Takvog djula ni padišah
U “Jilduzu” im'o nije.
Ti si žena oka moga
Ti si duša duše moje,
A najdraži džehver svijeta
Ime mi je, draga Tvoje.
Ti si sunce bez zalaza
Koje vječno svijetli, grije,
S čijeg čara srce pjeva
Najkrasnije melodije.
Ti si čedo kom´ Hurija
Nije ravna u dženetu,
Ah za Te bi Dzelil rado
Žrtvovao sve na svijetu.
MUJESIRI
Lice Ti je sjajna luna,
Sedef čelo alem kruna
Sitni zubi biser sami,
Kesten – kosa zlatni prami,
Dvije ričice dva ljiljana,
U proljeće rascvjetana
K´o sevlija imaš stas
K´o sirena divan glas,
K´o gazela čarne oči,
S usne Ti se nektar toči,
Sunce zadje s´ tvoga čara
U raju Ti nema para !
Pa jel’ čudo, kada s lire
Sad u slavu Mujesire
Pjesme teku noći dan
I Dželil je ljubi sam.
JEDNOJ DJAURKI
Sjajna zvijezdo na obzorju mome
Zaklinjem Te božijeg sunca žarom
I onijem časom kada klekneš
Pred Tvojijem svetijem oltarom!
Zaklinjem Te još onijem gore,
Što Ti dade najdivnije zjene,
Kakvih nema ni u jedne žene
I moć tol´ku da zarobiš mene.
Zaklinjem Te najmilijim bićem,
Što sa tebe očiju ne skida
Daj mi reci, ali samo pravo :
Da l´me ljubiš očijeg Ti vida ?
BEGZADI
Neki vole moćno zlato,
Neki draži alem-kamen,
A ja volim Tvoje oči
Sa toliko žarkog plama.
Neki vole rumen usne
Rajskog čuda crne masti,
A ja volim nektar samo
Sa njedara Tvoje strasti.
Neki vole svjetske časti
Neki opet biser bijeli,
A ja volim samo Tebe
Vise nego i svijet cijeli.
Neki vole na ´vom svijetu
Od života nema bolje,-
Ja bih za Te, hanum, dao
I moj život drage volje !
DIGNI VEO
Digni gusti veo
S´ Tvoga bejaz lica,
Nek´ Ti vidi zora
Rumen jagodica.
Nek zvijezde vide
Tvoje oči dvije
I žar onaj živi,
Što iz njiha bije.
Otkrij snježne grudi
Nek´ ih ljiljan vidi
I bjeloće svoje
Nek´ se uvijek stidi.
Osmjehni se Radžo
Nek´ s´ ukažu zubi
I biser zauvijek
Svu vrijednost izgubi.
Prospi divne prame
Kestenjasta kose,
Da isčezne navijek
Miris amber-rose.
Pruž mi cijelov žarki
S Tvojih usni slatki´,
Neka bulbul vidi
I nek mi zavidi.
JESENSKA IDILA
Jesen ide, lišće pada,
Na jug laste kreću,
Nebo tmurno suze roni
Po uvelom cvijeću
Hladan vjetar lišće nosi
Drveću sa grana,
A pjesmica tugovanka
Leti sa svih strana.
Oj jeseni pune sjete,
Boli, uzdisaja ;
Puna tmine i tišine
Pustih djulistana.
Oj jeseni moma plače,
Što joj vene cvijeće,
Što dragana i bulbula,
Dugo slušat neće :
Dragi joj se na daleko
U svijet bijeli sprema,
Bulbul ćuti, za nju više
Ni svijet čara nema.
HALIDI
Nisam znao, ni vjerovao,
Da dva oka, dva almaza,
Mogu više opčarati
Od najvećeg sihirbaza.
Nisam mog´o vjerovati
U hurije onog svijeta ;
Ni od ruže da imade
U Allaha ljepšeg cvijeta.
Dok ne vidjoh Tvoje oči,
Tvoje lice i stas viti,
Kakvih nisam ni u masti
Nikad mog´o zamisliti.
Dok me glas Tvoj ne zanese,
Ne opčara i ne opi,
Dok se klečeć ne poklonih
I tvom liku ruke sklopih.
DRAGOJ IZ TUDJINE
Dok slavuj i ševa u has-bašči poju
Ja po plavom svodu tražim zvijezdu Tvoju ;
Dok zumbul i ruža cvjeta i miriše
Moje srce, draga, tuži, i uzdiše ;
Dok se sretne duše slatkim sankom grle
Tebi moje misli preko brda hrle.
Blag lahor kad pirne cjelove ti nosi,
Da ih Tebi prospe po licu i kosi,
A uzdasi teški kao pčele lete,
Da Ti ljubav šapću i na mene sjete.
TI JOJ RECI BLAG-LAHORE !
Onoj vili što sam lani
Rek'o, da ću vjeran biti,
Sad joj reci, blag-lahore,
Nimalo joj ne moj kriti;
Nimalo joj ne moj kriti,
Da joj poslije bude žao,
“Tvoj je ašik, nevjernici
Staroj, svoje srce dao.”
Nek´ se tješi i ne tuži,
Jer je tako Allah htio,
Da ni na svijet nije doš'o,
A rob njezin već je bio !
ČEŽNJA
Ah, kada bih gled'o Tvoje ljiljan-lice
I očice crne što k'o alem sjaju,
Il’ kada bi pio te medne usnice,
Koje sladje piće od nektara daju.
Kad bih sluš'o samo glas Tvoj kako zvoni
I riječi, ah, Tvoje, kad žubore milo,
Tad ni jedan uzdah ne b´ se čuo boni
Da mi grudi para s´ Tvog nemara, vilo !
Kad bi svaki pogled na me pad´o sjajni
S´ Tvojih alem-oči, što me preko glede,
Na licu bi mome osmijeh titr´o rajni,
A sa čela nestalo one sjete blijede.
Al´ Tvoj pogled žarki nekud dalje pada
I na nekog drugog lije svoje čari,
A srdašce moje, da pukne od jada,
Što moj idol više za mene ne mari.
Na sedždu bih Tebi pao k´o Allahu,
Cjeliv´o Ti skute k´o lik kakav sveti,
I ljubav izlio u bolnom uzdahu,
Pa il´ da me ljubiš il´ pustiš umrijeti.
Jer ovako živjet bez ljubavi Tvoje
Morao bih gledat kako mladost gine
I umire tiho bijedno žiče moje
Bez i tračka nade, da mi od kud sine.
Al´ Ti nećeš nikad smilovat´ se meni
I rastjerat tugu oko srca moga,
Kamo l´ da usrećiš život ojadjeni,
Kada već imades dilbera drugoga.
MUSLIMANKI
Muslimanko, čedo rajsko
Lijepa kao sunce majsko,
Čista srca, uma zdrava
I k´o amber mirisava.
Muslimanko crnooka,
Što sve gledaš sa visoka
I smiješ se niskom svijetu,
Što iz blata Tebi prijetu.
Muslimanko uzorita
Što k'o vila ponosita,
Čuvas svoje adidjare
I vrline Tvoje stare.
Muslimanko umiljata
Nisi vila ni venera,
Al´ ljepotu, da T´ opišu
Trebali bi tisuć’ pera.
Muslimanko, zdravo da si
Moli Rabba, da Ti spasi :
Zdravi razum, moral, ponos
I lijep Islam, sto Te krasi.
GOSPOĐICI HRISTINI
Jel´ greh ljubiti, ja ljubim Tebe
Ne mareć, šta će svijet zlobni reći,
Jer svijet ne mari za naše boli
I pelin-suze, što će poteći.
Ti poštuj Hrista, ja ću Allaha,
Ti klekni smjerno kod svog raspela,
Ja ću na sedzdu pred mog Allaha
Molit se s´ Tobom, Srpkinjo bijela !
Jel´ grijeh ljubit, ja ljubim Tebe,
Jer i Ti ljubiš što ljubim ja :
Tebi je Srpstvo draže od svega,
A meni ljepše od sunca sja !
Pa nemoj više mrzit´ me mlada
Ogrij me jednom suncima tim
I reci, da ćeš ljubit me kada
Bijedni Te Dželil zaklinje svim !
STO SI TAKO TUZNA
Sto si tako, tužna , nevesela
I glavicu svila, k'o ružica svela ?
Što su tako blijeda dva djula rumena,
Što mi ne ozdrave ustasca medena ?
Što li su Ti oči crne pomućene,
Ko u mlade neve istom dovedene ?
Što žalostan pogled u stranu okrećeš,
Zar ni jednom milo pogledat´ me nećeš?
Što si bijele ruke u krioce svila,
Što su vlažne vjedje, baš si suze lila ?
Kakovi Ti jadi srce okupiše,
Oh, daj kaži Fato, ne muči me više ?
Ne taji mi više, kaži jednom što je,
Pa nek´ odmah pukne jadno srce moje !
NJENA UDAJA
Jutros rano prije sabaha
I pjesmice s´ vite grane,
Puče puška u mahali
I odjeknu na sve strane.
Jutros rano prije rane zore,
Prije pijetlova i ezana
Odvedoše djuzel-Fatu
Za Hakiju bazrdjana.
Odvedoše djuzel Fatu,
Za zendjila momka stara,
Da joj zendjil neljubljeni
K'o snijeg bijelo lice hara.
I da Fata gondže majsko
U suzama mladost gubi,
Da prevari onog´, koga
Od života više ljubi.
Jutros rano dok je hodza
Sa munare vjerne zvao,
Ašik-Dzelil naričuć je
Teške kletve nebu slao.
ZAR TI NIJE ŽAO. . . ?
Zar Ti nije, draga, žao,
Što moj mladjan život vene,
I što moje seje liju
Gorke suze radi mene ?
Zar ne žališ mojih oči,
Što Te uvijek svuda traže
I cijelome svijetu vele,
da od tebe nemam draže ?
Zar ti nije žao srca,
Sto za Tebe samo bije
I sto Tvoje rajske drazi
U pjesmice svoje vije ?
Il´ u tebe srca nema
Il´ islamskog merhameta,
Za onoga, što rad´ Tebe
Odreče se cijelog svijeta ?
Pa ne haješ što bol ljuti
Raku kopa Tvome robu
I što s´ Tvoje nemilosti
Skoro će ga ponijet´grobu.
CEZNJA ZA MLADOSCU
Zao mi je šefteli sokaka,
Kapidžika i džamli pendžera,
Zao mi je slatkoga tepanja
Od sabaha do kasnih večera.
Zao mi je u cvjetnom bostanu
Onih lijepih mirisavih djula,
Zao mi je čarobnih pjesama
Sa fidema, nestašnih bulbula.
Žao mi je mladosti u cvijetu,
A najvise Tebe Fato same,
Što me zloba na kraj svijeta tjera
Od´kle nećes nikad čuti za me.
Žao mi je što moram umrijeti
Sam u svijetu, gdje svog nikog´ nemam,
Žao mi je nazalit´ ne mogu,
Što Ti taki jad i čemer spremam.
PROLJETNA IDILA
Sad po bašči ruže cvatu
Bijele i rumene,
A slavuj im čare pjeva
Sa grane zelene.
I u pjesmu milo tužnu
Slatke glase slaže,
Da svom zlatu, rumen ruži
Žarku ljubav kaže.
Sad moj andjel drugog gleda
I sapće mu tajno,
Ja Te ljubim neizmerno
Moje sunce sjajno.
A moj mladi život vene
I sreća bez mjere,
Te ću skoro i umrijeti
Zbog njene nevjere.
OTICI CU JEDNE NOCI
Kad ne mogu otrest tuge,
Što mi trosne grudi ruje,
I pokopat ljubav staru,
Što mi mladi zivot truje.
Kad ne mogu sretnoj dusi
Niti jednu pružit nadu,
Da je tješi i očuva
U velikom njenom jadu.
Kad ranjeno srce moje
Mora tuzit cijelog vijeka
I kad niko sem Fatime
Ne moze mu pružit lijeka.
Otići ću joj jedne noći
I pokucat na prozore,
Pa joj reći jade svoje,
Što me zbog nje uvijek more.
Pa ako se ne smiluje
I ljubav mi ne uzvrati
Noktima ću srce svoje
Iscupati pa joj dati.
NJOJ
Sunce si mi pomrcala,
Srce si mi otrovala,
Opustila cio svijet,
Ubila me moram mrijet.
Mjesec, zvijezde sve i sunce,
Pa i svijet taj pun je tame
Od kada mi dušo reče,
Da ne mariš više za me.
Zumbul, ruža, zambak bijeli,
Najmilije nekad cvijeće,
Pa ni njihov miris rajski
Izliječit mi boli neće.
Slavuj dodje zorom ranom,
Pa mi s´grane tiho poje,
Al´zalud mu pjesme mile,
Kad je plačno srce moje.
Njemu više nema lijeka,
Ono mora suze liti,
Dok ga ljuta bol ne slomi
I u hladni grob ne hiti.
MORAT CES SE SJETITI
Moraćeš se makar kada
U životu sjetit´ dana,
Kad i ptice pjevase Ti
moju ljubav s´ cvjetnih grana.
Moraćes se sjetit´ noći
I cjelova zarki´ mojih,
Sto ih srkah jedne noći
Sa usnica mednih Tvojih.
Sjetit´ćeš se i rastanka,
A i reći tuzne zbogom,
Pa i suza što ih prolih
Rastajuć se navijek s´ Tobom.
Morat´ ceš se sjećat svega
I uzdahnut drugom s krila,
Proklinjući ime svoje
Što mi vjerna nisi bila.
AMAN KUZUM
Kad s´istoka zore rane
Prva zraka istom grane
Ja pomislim na Te lane,
I gorka mi suza kane,
Jer se klesmo u to doba
Vijerni biti sve do groba.
I kad sunce žarko plane,
I pod rosom cvijet zablista
Ja pozalim, sto sad, draga,
Nisi i Ti ona ista,
Da me gledas´ zvijezdo moja
Sa dva crna sunca Tvoja !
Aman kuzum, a djul bijeli,
Kad u basci zamiriše
Ja uzdahnem tužan, draga,
Što kraj mene sad ne diše
I ne šapće : “Dušo moja,
Cijelog vijeka bit ću Tvoja !”
TEBI SAMO OPROSTIT NE MOGU
Nek me pita ko god hoće,
Sto mi vene mlado lice,
Ti me samo pitat ne smiješ
Moja mila nevjernice !
Neka traži ko god hoće,
Da mu prašta moja duša,
Samo toga nikad više
Tvoje srce nek ne kuša !
Nek mi svako na grob dodje
I za halal svaki moli
Ti na njeg ne smiješ doći
Mrtav bi Te kleo doli !
S nevjere sam Tvoje prve
Izgubio sreću cijelu,
A sad s’ druge moram navijek
Reci zbogom svijetu bijelu !
Sve bi Dzelil oprostit’ mog'o
ljutom tigru k'o i ptici
Al’ ne može, Fato, Tebi
Svom dvostrukom ubojici.
NE SJECAS SE VISE . . .?
Ne sjećaš se više je li
Onih divnih majskih dana,
Kad šetasmo zagrljeni
Ispod Tvojih jorgovana ?
Ne sjećaš se više je li
Ni negdasnje naše sreće,
Koja tako kratka bijese
K'o i ono premaljeće ?
Ali ćeš se sjetit’ dušo,
Kada odeš jednom tamo,
Gdje se zakle višnjim Bogom,
Da ćeš mene ljubit samo !
NJENO SJECANJE
Nekad cvale bijele ruže
U mom djulistanu,
A sad gledam mjesto ruže
Suhu, golu granu.
Nekad’ cvijetnim stazicama
Šeta zlato moje,
Ali jaoh Te stazice
Svuda puste stoje.
Nekada sam brala cvijeće
Po danu i noći
I za njega ostavljala,
Kad bi rek'o doći.
A sad jaoh tužna bdijem
Sve dok zvijezde sjaju
Pitajuć ih da mi kazu
Sve što o njem znaju.
Pa kada mi sjajne zvijezde
Ništa kazat neće,
Ja prolijem gorke suze
I pogazim cvijeće.
JA VEC VIDIM
Ja već vidim novu zoru,
Sa istoka kako puca,
Ja već čujem u grudima,
Da mi opet srce kuca.
Vidim opet šarno cvijeće
Kako svuda lijepo cvjeta,
Slušam slatki poj slavuja,
K'o i proslih nekad ljeta.
Vidim nebo, sunce, zvijezde,
Gdje sve ljupko opet sije,
Vidim noći svijetle tihe
Isto divne kao prije.
Vidim Tebe lane moje,
Nakon sedam dugih ljeta,
Pa me neko slatko čuvstvo
Dize gore iznad svijeta.
I ugasle nade opet
Procvjetase kao cvijeće,
A srdašce sretno pjeva
Rastavit nas niko neće.
JOS TE LJUBIM
Još Te ljubim, o Fatimo,
I ako si svemu kriva,
Što se nije ispunila
Tvog Dzelila želja živa.
Još te ljubim i ljubiću
I ako si tudja žena,
I ako si za me sreća
Za na uvijek izgubljena.
Još te ljubim i ljubiću
Do zadnjega svoga daha,
Pa nek’ i on i svijet znadu,
Da ću umrijet’ zbog sevdaha.
ČEK´O BIH TE . . . !
Cek'o sam te draga
Punih osam ljeta
I još bih Te ček'o
Obadva mi svijeta.
Ček'o bih Te, Fato,
Mojeg mi imana,
Pa makar ti bilo
I do sudnjeg dana.
Ček'o bih Te zlato,
Jedinog mi Boga,
Da su tebe silom
Dali za drugoga.
Al’ su meni rekli,
Da s'otišla sama
Sa osmjehom sreće
Na Tvojim usnama.
Pa sam i ja os'o
Po dalekom svijetu,
Da posijem gdjegod
Svoju mladu kletu.
NJENA TUGA
Oh, da možeš vidjet dragi
Moga srca ljute boli,
Tad bi znao koliko Te
Neizmjerno ona voli.
Još kad bi ispod vela
Vidjet mog'o sjetno oko,
I sav sevdah sto se krije
U srdašcu mom duboko.
I usnice moje ćuti,
Kad o Tebi tajno zbore,
S miris cvijećem i lahorom
I zvijezdama onim gore.
Ti bi dos'o i vidio
Tuzno biće, ljubav, boli,
I sve derta sjetne duše,
Što Te tako silno voli.
Ali tvoj se pogled negdje
U daljini sivoj gubi,
K'o da traži drugo srce,
Koje više od mog ljubi.
KAKO CE TI DUSA . . .
Kako će ti dusa plakat’
I srdasce tuzit’ tugu,
Kada cujes, da jos uvijek
Cijelom dusom ljubim drugu.
Kol'ko će Ti plavo oko
Gorkih suza tada prolit’
Kada čujes, da Te nikad
Moje srce neće volit’.
Kol'ko ćes hanum kajat,
Sto uzalud vrijeme gubis,
Sto i časak nevjernika,
Kao mene ‘vakog ljubis
I drhtave usne Tvoje
Započe’ će mene kleti,
Da mi Allah nikad ne da
Ni Te druge bar’ uzeti.
Da mi nikad pelen-suze
Cijelog vijeka ne prestanu,
Da mi nikad cvijetak sreće
Ne procvjeta u bostanu.
Al’ kad čujes, da me nema
Vise momo na tom svijetu
I da mladost moju ubi
Teska tuga jos u svijetu.
Tad ces dvije suze prolit’
Sapcuc’ tiho : “Boze mio,
Oprosti mu, sve oprosti,
Nesretan je jadnik bio” !
NE MOGU TI SRCE DATI
Ti me mozes mi lijepo čedo
Kol'ko hoćes milovati,
Ali srca – svoga
Ne mogu ti nikad dati.
To sam srce davno dao
Jednoj crnki, prvoj koni,
Zbog čega mi crni udes
I dan – danas kruto goni.
Zbog cega mi pelen – suza
Blijedo lice uvijek rosi ;
Zbog čega je tako rano
Palo inje po ´voj kosi.
SABIRI
Ne čudi se bijelom inju,
Sto mi bujnu kosu krije,
Već se čudi srcu mome,
Da jos dosad puklo nije.
Ne čudi se blijedom licu
Iznurenog Tvoga roba.
Već se čudi kako se je
Spasit’ mog'o do sad groba.
Ne čudi se sto me gledas
Jos vesela, a ne sjetna,
Jer sam ves´o samo zato,
Ti, Sabira, sto si sretna.
II
Udes me je svuda bac´o
Od nemila do nedraga,
A tom svemu skrivila si
Dosta i Ti moja draga.
Ali zloba, svjetska zloba
Najvise je svemu kriva,
Da svog roba nećes dugo
Vise gledat, mila, ziva.
Umrijeću Ti jedne zore
Bez jasina i bez svijeće
Ondje gdje se za moj mezar
Nikad doznat vise neće.
Jer ako bi taj svijet zlobni
I za mezar mog´o znati,
On mi mrtvom u mezaru
Ne bi htio mira dati.
A mogla bi i Ti doći
Zbog halala mome grobu,
Ne znajući, da ni halal
nije dato, davat robu.
Rob je rob i nista vise
Kod Allaha i kod ljudi
I ne smije imat svoga
Ni na mrtvoj svojoj grudi.
NA GROBU PRVE LJUBAVI
I
Plači srce moje plači
I uzdisi cijelog vijeka,
Jer Tvog zlata nema vise
Na pendzeru, da Te čeka.
Da Ti slatko s njega tepa,
Kad kraj njena dvora prodjes,
Da tuguje i uzdise,
Kad od kuće u svijet podjes.
Da Ti zlatan jagluk dade
I dva prama zlatnih kosa,
Sto od sebe miris daju
Ljepsi nego amber-rosa
Plači srce plači
Al’ najvise u večere,
Kad si miloj odlazilo
U djul bascu pod pendzere.
I s´ njom cijelu noćcu bdio,
Milov´o je i ljubio
Sve dok zora ne zabijeli
I silom nas ne odijeli.
II
Oh, kako sam sretan bio
Dok me Tvoje oko grija
I dok mi se sa prozora
K´o kumrija slatko smija
Oh, kako sam sretan bio
Dok sam Tvoje usne slus´o,
Kako sapću: ” Ja Te Ljubim
Zlato moje, moja duso!”
Oh, kako sam sretan bio
Dok Ti grlih stasić viti,
I dok slusah slatke riječi:
“Vjerna ću Ti, dragi, biti!”
A kako se s´ tuge, jada
Sada pelen-suze rune
I padaju na grob hladni
Gdje mi dusa, duse trune.
III
Jel´ Ti tamna crna raka,
Jel´Ti tesko snosit čamu ?
Jesil´mi se svikla gledat
Oko sebe u mrak tamu ?
Ljubila si svjetlost sunca
I mjeseca blijedu zraku,
Prezirala mrak i tamu,
A sad lezis tu u mraku.
Voljela si pjesme, kolo
I majčine tople grudi,
A sad rano, biser-grano,
Kao cvijetak trunes tudi.
A ja plačem vis´ Tvog groba
I sazivam ime Tvoje,
A u grudi rasplakano
Cijepa mi se srce moje.
IV
Da mi srce jad ne mori
Bol grudi ne para,
Ja bih rek´o, da ni eden
Nema takvih čara,
Kao ovo tiho groblje
Puno behar cvijeća,
Puno pjesme i mirisa
S´ procvalog drveća
Da iz oka čemer-suze
Niz lice ne teku,
Ja bih rek´o nikad sretni
Neću bit´ u vijeku.
Kao sada na Tvom grobu,
Na mekanoj travi,
Dok za Tobom suze lijem
Moj zumbule plavi.
Jer kad vidim behar, cvijeće
Oko humke Tvoje,
I kad čujem tihu pjesmu
Sa grančice koje,
Čini mi se, da sam, duso,
U bostanu Tvome,
A Te pjesme Ti da pjevas
Meni, dragom, svome,
A suzice, da su rosa
Sa zelenih grana,
Ili biser s´pokidanih
Tvojije djerdana.
Pa i ako ziće moje
Gledeć humku zebe
Ja bih ipak ovdje bio
Vječno pokraj Tebe.
NA SLICI
Kad u zoru sa jastuka
Dignes glavu svoju,
Pa se sjetis, zlato, mene
Gledni sliku moju !
Kad Te, duso, umor svlada
Preko bijelog dana,
Da s´ osvjezis, razveselis
Gledni svog dragana !
Kad u vece sunce zadje,
Tmina svijet skrije,
Metni mila sliku ondje
Gdje ti srce bije.
Na Tvom srcu zvijezdo moja
Ozivjece slika,
Pa ce T´ pricat zarku ljubav
Tvoga miljenika.
GDJE SU . . . ?
Gdje su one blage noći
Gdje li sretni dani ?
Gdje su pjesme bulbulove
I cvjetovi rani ?
Gdje djulistan moga zlata
I jorgovan mali ?
Pod kojim smo svako vece
Slatko saputali ?
Gdje su drage, slatke rijeci,
O vjeri i sreći,
O ljubavi, koja s nama
Mora u grob leći ?
Ah, i mladost gdje je moja
Moje blago cijelo ?
Zar je i nju nesmiljeno
To vrijeme odnijelo ?
NE MOGU JE ZABORAVIT
Kleo sam se visnjim Bogom
Već toliko puta,
Da ne mislim vise na nju
Ni jednog minuta.
Da je odsad moje oko
Pogledati neće,
Al´ kad je jucer spazih
Gdje se s drugim seće,
Srce mi se uznemiri
oci zasuzise,
A grud jace nego prije
Poce da uzdise.
Ah, kad misli, misli stase
O njoj, da me slijeću,
Ja vec vidjoh, da je nikad
Zaboravit neću.
? ? ?
Sto bi bilo s´ djuzel-djula,
Da mu nije biser rose ?
Sto Nurkino altun-celo,
Da mu nije kesten-kose ?
Sto Vilkine crne oči,
Da im nije alem sjaja ?
Sta bi bila ljubav prava,
Da joj nije uzdisaja ?
Sta bi bilo sa pjesnika,
Kome Allah sve oduze,
Da mu uz bol nije dao
Jos i ove pelin-suze ?
