Cudesno putovanje bronzanog Maka
Bio je rat i sve su komunikacije Sarajeva i Stoca bile prekinute. Mi smo, u Sarajevu, brinuli o sudbini nasih stolackih rodjaka, i tesko da je kome naumpadala sudbina tamosnje Makove biste. Mislili smo o zivima. I znali smo, posredno, da je s njima sve u redu, do onih kobnih dana 1993. godine, kada se dogodila ona necuvena izdaja hrvatskih saveznika, a slijedili joj zlocini nad Bosnjacima, logori, protjerivanja, i sve druge strahote ucinjene ovom narodu i ovome prelijepom gradu, koji je, prekonoc, pretvoren u prah i pepeo. Barem u onome svome dijelu bosnjacke provenijencije, a to je znacilo da je popaljeno i sruseno sve sto je uistinu bilo vrijedno.
Rat je prosao, a Stocani, oni pravi zaljubljenici svoga grada, poceli su se vracati. Nas rodjak Muharem, imenjak moga djeda, a Makovog oca, uspio je sa desetkovanom porodicom pobjeci iz americkog progonstva, zatim je zivotario po Mostaru, da bi se napokon dokopao Stoca i svoga stana. Neposredno nakon toga, posjetio me je u Sarajevu. Pozvonio je na moja vrata bahuljajuci pod teretom necega sto je nosio u rukama, zagonetno pokrivenog nekim pokrivacem ili dekom, ne sjecam se vise.
Kada smo u nasoj dnevnoj sobi otkrili taj glomazni, tajanstveni predmet, pred nasim se ocima ukazao potresan prizor. Bronzana glava moga oca, izresetana mecima, unakazena… Okrenuo sam glavu, osjecajuci se nekako kao da pred sobom imam svoga, ponovo ubijenog oca.
Maka smo, za pocetak, sklonili u jedan zatureniji dio dnevne sobe, jer nam ga je takvog, svima bilo tesko gledati. Polagano smo se svi navikavali na bronzanog i izresetanog Maka, i on je ubrzo zauzeo centralno mjesto u toj sobi, da bi se djeca vremenom toliko navikla na njega, da je mladja kcerka (koja svoga djeda nikada nije vidjela zivog), pred njim, prvo krisom, a zatim i javno, odgovarala gradivo koje je ucila, svirala mu klavirske koncerte, a on je slusao kao najzainteresiraniji slusalac. Nocu su ga, prije spavanja, pokrivale po glavi, da mu ne bude hladno.
Kada mi je od Adil-bega Zulfikarpasica, preko posrednika, stigla poruka kako bi rado razgovarao sa mnom o toj bisti, izrazivsi zelju da je ima u posjedu svoje muzejske zbirke, nisam se odazvao. Nisam zelio nanijeti novu bol ni sebi, ni mojoj djeci, odlagavsi istovremeno vrijeme do naseg konacnog rastanka, jer ja sam znao da cemo se morati rastati od te, vec sasvim ozivjele biste. Kada me je Adil-beg ponovo pozvao, odlucio sam ga posjetiti, ali sam mu napisao jedno pismo, i ponio ga sa sobom, ubijedivsi tako sam sebe da cu ostati cvrst u naumu kakva sudbina biste treba da bude.
Tako sam, u tom pismu, naveo kako to nije moja bista, nego Stolacka, i da je, kada za to dodje vrijeme, kanim vratiti gradu Stocu. Pokloniti je ne mogu nikome, pa cak ni vratiti onome mome rodjaku, jer ona nije moja, a rodjak Muharem, iz vjerskih ubjedjenja bistu ne smije ni gledati, a kamo li je posjedovati, zato ju je i donio meni. Takodjer sam naveo putesestvije biste, od njenog odstreljivanja, do hrabrog i riskantnog nocnog pothvata moga rodjaka Muharema, i njegovih sinova Nerina i rahmetli Mustafe, koji su bistu krisom odnijeli u svoj podrum, gdje je, zacudo, docekala i kraj rata i povratak Dizdara u Stolac.
Bistu, dakle, nisam mogao pokloniti, nego vratiti u Stolac, a istovremeno sam znao da je tamo niko vise nece postaviti onako izresetanu, jer bi je, o ludosti, oni sto su je izresetali, shvatili kao provokaciju. Istovremeno, bio sam odlucan da, ako imam imalo prava na taj spomenik divljastva, necu nikada dozvoliti da bista bude reparirana, jer to bi bio jos jedan histrijski falsifikat i novi pokusaj skrivanja istine.
Znajuci da je Adil-beg strasni kolekcionar, i znajuci takodjer koliko postuje Maka (jos prije 20 i vise godina dao da mu se izradi jedna Makova bista, koju je drzao u svome Ciriskom Bosnjackom institutu), znao sam takodjer da ce me, sigurno, ubijediti da pohranim bistu u sarajevskom Bosnjackom institutu. Naravno da je bolje da stoji tamo izlozena, nego da bude u mojoj kuci, ma koliko smo se svi vezali za nju.
Zeljevsi se osigurati da cu postici svoj cilj, ma kako nas razgovor zavrsio, predlozio sam Adil-begu da zadrzi bistu, ali pod jednim uvjetom: Da da da se napravi isti otisak, naravno sa repariranim izbusenim dijelovima, i da se ta nova bista pokloni Stocu i vrati na njeno staro mjesto u stolacki park. U najboljim namjerama i u svojoj potpunoj naivi, predlozio sam Adil-begu nekoliko rjesenja kako da namakne poprilicna sredstva za izlijevanje nove biste, na sta mi se covjek dobrohotno nasmijesio, kazavsi: “Pa, Majo, znas li ti da sam ja milioner!?”
Tako je bista sutradan osvanula u Bosnjackom institutu, zauzevsi pocasno mjesto u jednoj od najljepsih sala Adil-begovog predivnog zdanja, izazivajuci neprestano i neizmjerno cudjenje posjetilaca Instituta. Kada su, prosle godine, krenule pripreme za obnavljanje Slova Gorcina, mene su organizatori pitali za bistu? Objasnio sam im sta se sa bistom dogodilo, a oni su me upitali da li bih posjetio Adil-bega i podsjetio ga na obecanje koje mi je dao. Ucinio sam to, a nova bista, odljevena u Zagrebu po originalnom primjerku, otkrivena je svecano dva mjeseca kasnije na otvaranju Slova Gorcina, sto je bila centralna svecanost proslogodisnje manifestacije.
Zacudo, Adil-bega, donatora biste, nije bilo u Stocu na otvorenju. Po svemu, on je trebao biti, ako ne centralna figura, barem pocasni gost manifestacije. Opet zacudo, niko nije izgovorio niti rijeci zahvalnosti za njegov gest, cak ni novine nisu objavile nista, pa je sve ispalo kao da je tu, u Stolac, vracena stara i svima dobro poznata bista. Nisu spomenuti ni oni koji su bistu spasili, kada se za nesto takvo gubila glava.
Zbog toga je i nastao ovaj zapis, za ovogodisnje Slovo Gorcina, da se barem na ovaj nacin zabiljezi sudbina stolacke biste Maka Dizdara, i napori onih koji su omogucili da ona prezivi i dozivi svoje staro-novo izdanje.
(Slovo Gorcina, 2004.g.)
Snijeg je prestao padati, ali hladnoca nije popustala. Cesta je bila kao staklo. Usprkos hladnoci i poledici ulice su bile pune ljudi, pogurenih od hladnoce i zivotnih briga dok su zurili na posao.
Stigao je nadomak Glavnog staba, trebao mu je jos minut dva, kada je pocelo.
Jedna je granata pala negdje veoma blizu, procijenio je to po snazi detonacije, mozda u susjednu ulicu, a druga je zveknula o asfalt ulice kojom se kretao. Strasan bljesak stopio se sa eksplozijom i zveketom hiljada parcica metala, gelera koji su se zabijali u fasade zgrada, u parkirane automobile, u drvece, u ljude.
Utrcao je u neki haustor. Odmah su, jedna za drugom, pale jos dvije. Jedna ponovo u neku od susjednih ulica, a druga na ulicu s koje je upravo pobjegao, ali sada negdje nize, kuda je malocas prosao. Koji je ovo put imao srece. Najprostija matematika je kazivala da je vec izbjegao “svoju granatu”, ali da sreca ne moze vjecno potrajati.
Automobilske sirene zaparase hladni vazduh. Pozurio je da pomogne.
I iza i ispred njega odvijao se prizor uzasa. Rane ljudi povaljanih po tlu crveno su bojile bijeli snijeg. Jednoj je zeni patrljak ruke virio iz gelerom poderanog kaputa. Jos tri tijela lezala su u snijegu. Dva nepomicna i jedno neprepoznatljivog spola zbog ogromne rupe u glavi, koje je jos davalo znake zivota. Noge su mu se nekontrolirano trznule, dva, tri puta, a onda je zivot prestao. Pomogao je da zenu bez ruke ubace u prtljaznik jednog “golfa” i osjetio neizdrziv nagon na povracanje. Sklonio se ukraj i poceo nekontrolirano bljuvati Ahmine splacine. Vindjakna, cizme, pantalone, sve je bilo jos u toploj krvi, tudjoj krvi koju je osjecao na svojoj kozi.
(CRNA RUPA)
Nedzarici, 4. 8. 1992.
Neprijateljske snage rasporedene u srednjem i zapadnom dijelu Nedzarica, tj. prema Dobrinji V, broje cca 110 cetnika. Cijelog dana neprijatelj je djejstvovao iz ovog naselja po naseljima Dabrinja V i sjevernom dijelu Dobrinje.
U Nedzaricima prema Dobrinji V ubijeno je po procjenama tri (3), a ranjena tri (3) zlikovca. Moral neprijatelja je na niskom nivou i samo ga odrzavaju velike kolicine municije i alkohola. Prema informacijama dobivenim na osnovu informativnih razgovora sa neprijateljskim oficirima od strane „Silnoga”, ukupni gubici u toku 04. 08. 1992. godine u naselju Nedzarici su 46 ubijenih, a od toga su dvadeset i osam (28) krstenih i osamnaest (18) ateista.
Takode, navodenjem „Silnoga”, neprijatelj je ispalio 30 minobacackih granata 82 i 120 mm iz Rajlovca i to sve po pet granata po svojim sljedecim polozajima: stari Dom staraca u Nedzaricima, Dom slijepih (Srednja Skola za slijepe) i “Filip Visnjic” (Skola za retardiranu djecu), sve evakuisani objekti, sada najtvrda mjesta odbrane nedzarickih cetnika…
– Cujte, nesto mi nije jasno – kazao je Becirevic prevrnuvsi stranicu. – Ovo su izvjestaji Reginalnog staba Oruzanih snaga Sarajevo, nasi izvjestaji. Znaci, nasi su znali za vas.
– Samo kroz izvjestaje. Mi smo, naime, grupa od deset ljudi, rasporedenih na nekoliko vitalnih borbenih tacaka u gradu. Kada se nesto desava, nas covjek dojavljuje meni i ja krecem u akciju, neovisno od bilo kojeg gradskog staba. Nasi su samo znali za nas, ali nisu znali ko smo, niti ko je Silni. Sjecate li se price o pukovniku? On se bio uvukao u stab jedinica koje su imale odluciti ishod bitke za Zuc. Tu smo se prvi put javno, fizicki pojavili, ali smo odmah nestali. Nazalost, nekoliko mjeseci kasnije smo provaljeni.
– Kako se to desilo?
– Bezbjednjak sa Zuci, Sakib Mangafic
– Manga? Taj vas je provalio? – prasnuo je Becirevic u smijeh.
– Vjerovali ili ne. Momak se ispostavio kao prvoklasan obavjestajac. Njuskao je puna tri mjeseca. Sve dok nas nije locirao. Slucaj je prijavio Upravi bezbjednosti i oni su uradili ostatak posla, provalili u nas stab, cak nas i pohapsili. Danima je trajalo isljedjivanje dok smo dokazali da radimo za drzavu Bosnu i Hercegovinu i Armiju RBiH. Imali smo nekoliko mucnih sedmica dokazivanja nasima da smo nasi. Oni jednostavno nisu mogli povjerovati da neko sa takvorn lahkocom, samo uz pomoc telefona i nekoliko dobrih informacija, moze napraviti takav dar-mar medu cetnicima i u njihovoj armadi.
– Jeste Ii svoju aktivnost morali nastaviti pod necijom kontrolom?
– Ne, zapravo nismo ni nastavili, ne dotadasnjim metodom. Nekako u to vrijeme sve telefonske veze bile su u prekidu, mjesecima. Kasnije, cetnici su promijenili svoje brojeve. A i mnogo ljudi koje sam poznavao sa one strane su ili poginuli ili ubijeni zbog izdaje koju smo im mi napakovali ili su premjesteni na druge terene.
– Sada radite pod paskom Uprave?
– Da, Cma rupa je i nas progutala, ako ste to htjeli reci. Medutim, nasa ekipa odgovara samo komandantu Armije. Samo on i nacalnik Uprave bezbjednosti i njegov zamjenik, upoznati su sa nasim akcijama. Cak i kada je nasa misija u pitanju, samo Komandant zna dio plana, i to samo onoliko koliko mora znati. Procitajte jog koji izvjesta;. zabavit cete se, vidjecete.
Becirevic je uzeo da iscitava dokumente, podvlaceci samo najzanimljivije detalje.
Nedzarici 5. 8. 1992.
… Navodenjem „Silnoga” neprijatelj je iz Rajlovca tukao po svojim polozajima kasarnu u Nedzaricima sa pet minobacackih granata 120 mm, sa tri granate Mb 120 mm staru skolu „Aleksa Santic” i sa dvije granate 120 mm skolu „Filip Visnjic”.
– Vecina izvjestaja je iz Nedzarica – komentirao je Becirevic u slusalicu citajuci izvjestaje.
– Tada smo najvise operirali u Nedzaricima. S razlogom, jer je u to vrijeme tamo bilo najgusce na sarajevskom bojistu.
Ilidza, 5. 8. 1992.
„Predmet: Inscenirana naredba Nedeljku Prstojevicu od strane „Silnog” 5.8.1992.
Dana 5.8.1992. „Silni” je nazvao telefonom Nedeljka Prstojevica, predsjednika Opstine Ilidza u ratnom predsjednistvu takozvane Srpske opstine Ilidza i lazno se predstavljajuci dao mu prijedlog da stavi van snage sopstvenu (Prstojevicevu) naredbu broj 1081/92 od 4.8.1992. godine.
SILNI: „Ovde kapetan Dragisa Veselinovic iz staba pukovnika Tadije Manojlovica. Zaduzen sam da vam prenesem: Dolazi danas evropska delegacija u sastavu sest clanova od kojih je jedan Talijan, Dakomo Kaprini, koji ima zadatak iskljucivo da provjeri da li je Sarajevu obustavljen dotok vode i ukoliko jeste, da bi se to moglo negativno odraziti na nase daljnje planove, jer bi on mogao obavijestiti Ricarda Baucera, povjerenika Stejt departmenta. U tom pogledu neophodno je da vi, gospodine predsjednice, sagledate navedenu situaciju i pustite vodu narednih 48 sati. Nastavak realizacije vase odluke broj 1081 /92. od 4.8.1992. godine planirati od 7.8.1992. godine od 07:00 sati, ukoliko ne dode do nekih promjena.”
PRSTOJEVIC: „Nema nikakvih problema, ja cu to odmah izvrsiti, samo da znate da je stvarno osteceno sedam bunara u Bacevu i da je kapacitet za Sarajevo moguc samo 20 odsto, a mi cemo odmah svaku kap usmjeriti prema Aliji da im izbijemo ovaj argument iz ruke…”
– Kako ste znali ovako podrobno podatke koji se navode? – pitao je Becirevic.
– Neko sa IIidze, vjerovatno neki Prstojevicev neprijatelj, ili njihova peta kolona, nisam nikada ustanovio ko, profaksao je Prstojevicevu naredbu listu “Oslobodenje”. Slucajno sam to procitao u novinama, a kako je Sarajevo tih ljetnih dana doslovce skapavalo od zedji, odlucio sam se za akciju.
– Onu delegaciju i imena ste izmislili, nisam nikada cuo ni za koga od njih!?
– Cetniku samo treba govoriti brzo i autoritativno, pa mu mozete i rodenu mater prodati za neprijatelja. Da, na kraju mi je Prstojevic zahvalio, rekao mi je da mu je drago sto sve to cuje iz “tako dobro obavestenog izvora.”
Nedzarici 6.8.1992.
„Neprijatelj je granatirao sopstvene polozaje u naselju Nedzarici navodenjem „Silnog” iz rejona Lukavice sa ukupno 17 minobacackih granata 120 mm i to stari Dom staraca, radionicu, skolu „Filip Visnjic” i „novi cilj.” Kako je akcija bila uvezana sa osmatracima i snajperistima „Silnog”, poslije granatiranja objekta oni cetnici koji su bjezali, gadjani su snajperskim hicima. .
U unutrasnjosti naselja Nedzarici, poslije pjevanja cetnika pjesme „Predajte se balije” u refrenu, ispaljene su na njih dvije granate sa njihovih polozaja iz Rajlovca, tako da je bilo dosta kuknjave i pretpostavlja se da ih je poginulo 12 a ranjeno 15…”
– Svaka cast – prokomentirao je Becirevic vise za sebe, a odmah se javio i njegov sagovomik.
– Predlazem da procitate jog jedan zabavan izvjestaj, onaj o PAM-u, protivavionskom mitraljezu, pa da zavrsimo s tim. Sve ostalo je manje-vise slicno.
– OK. – kazao je Becirevic i pronasao izvjestaj.
PREDMET: SKLANJANJE NEPRIJATELJSKOG PAM-a IZ DEPOA, 10. 06. 1992. GODINE
„…Grupa nasih ljudi krenula je da izvsi prepoznavanje ostataka vrste kasetne bombe koja je bacena iz aviona na Sokolje. Nasi borci su ih upozorili da ne
idu dalje jer „tuce PAM sa depoa Rajlovac.” Problem je, na intervenciju nama nepoznatog borca, telefonom rijesio „Silni”. Nazvao je telefonski broj u Kajlovcu i to 546-167 i trazio Dragana Sarabu. Javio se njegov zamjenik i razgovor je tekao ovako:
SILNI: Gdje vam je Saraba, ovde kapetan Kablar, zamjenik Vujasinov iz kasarne.
ZAMJENIK: Saraba nije tu, sta vam treba?
SILNI: Je li to vas PAM gore radi? (gore u odnosu na kasarnu).
ZAMJENIK: Jeste!
SILNI: Odmah uzmite taj PAM i odnesite ga u „ORAO” ZAVOD kod Price na varenje, da ga jog ucvrsti i pojaca, jer veceras iz Vogosce dolazi 20-tak PAM-ova na varenje pa necete doci na red danima, a onda nam se nemojte javljati.
ZAMJENIK: Nema problema, odmah cu to srediti.
Cetnicki PAM nije djelovao sljedecih pet dana po nasim polozajima…
Becirevic se namijao. Bio je zaboravio i na bol u nozi, i na mahmurluk i na vrijeme.
– Jesu li oni toliko blesavi, ili ste vi stvamo genij, Silni? – prvi put je oslovio sagovornika sa Silni.
– Cujte, nekada sam, kao mladic, zivio neko vrijeme u jednom malom bosanskom mjestu od ukupno dvadesetak hiljada stanovnika u cijeloj opcini. Znao sam sve registarske brojeve svih automobila u opcini napamet, marku automobila, boju kola, pa i poneki detalj sa mnogih od njih, poderano sjediste, ulupljen branik i tako redom. Pa vi sada izaberite, odlucite sami sta sam. Genij svakako nisam. Mozda samo malo cudan tip.
(CRNA RUPA)
Znacenje sifri sa komsijskog balkona otkrio je prije desetak dana. Od tog dana strogo se pridrzavao “znaka snajperista” i oblacio se u naznacenu boju, testirajuci i sebe, kao zivu metu, ali i prolaznike obucene poput njega. To ga je zabavljalo, no mucilo ga je pitanje sta da poduzme.
Silni je imao tacno naznacena mjesta u gradu za koja se moglo dokazati da ucestvuju u neprijateljskoj aktivnosti. Lako bi bilo uhvatiti jedoga koji bi bio sprernan da sve prizna. Preko njega bi, mozda, bila otkrivena mreza urotnika, koji su, vjerovatno, pokrivali cijeli grad. Medu njima je moralo biti i snajperista. Bila bi to korisna akcija. Lanac obavjestavanja bi bio prekinut. Bilo bi uhvaceno nekoliko ubica. I broj zlocina bi bio smanjen. Ali, kako to izvesti? S kim?
U Glavnom Stabu Teritorijalne odbrane grada vjerovatno mu ne bi vjerovali. Uz to, opasno bi se povecao broj ljudi koji bi bili upuceni u ovu tajnu, naravno ako bi mu povjerovali. A “peta kolona” bila je sveprisutna cinjenica u gradu. Mozda bi ih neko alarmirao i sve bi propalo.
Silni je bio skloniji cekanju. I posmatranju. Bit ce vremena za akciju. Bio je siguran da ce sa komsijskog balkona biti upucivano jos signala, drukcijih, vrjednijih informacija Nije se prevario. Prije pet dana, na balkonu cetnickog obavjestajca, prvi put otkako je Silni izvidjao, pojavila se temeljno drugacija scenografija. Tog jutra nije bilo odvojenog komada vesa. Covjek je objesio tri stolnjaka, tri velika stolnjaka sasvim jedan uz drugi, gotovo bez razmaka.
Silnom odmah bijase jasno da stolnjaci imaju neko veoma vazno znacenje, vaznije od poruke snajperista, ovoga puta sa porukom cija je sustina bila bitno znacajnija od zivota prolaznika. Bijeli, plavi i crveni stolnjak. Boje su, nije bilo sumnje, sadrzavale poruku. Bijela, plava i crvena. Bile su to boje njihove, cetnicke i jugoslovenske zastave. No, red kojim su boje bile slozene nije odgovarao redu boja na zastavi. Kada bi se gledalo obrnuto, red bi bio odgovrajuci.
Pa, i ako jeste cetnicka zastava, sta je sadrzaj njene poruke? Mozda neki svima njima poznat znak, neki generalni znak, znak za neku generalnu akciju. Dogodila se jos jedna intreresantna stvar. Ostali balkoni brzo su prihvatili poruku, no na njima se nisu pojavili stolnjaci, nego manji komadi: krpe, ves, majice, kosulje, ali svugdje sa istim redom boja. Vjerovatno su zeljeli biti diskretniji od glavnog signalizatora koji je, obavivsi zadatak, sat kasnije poskidao stolnjake i napunio kompletan strik komadima raznobojnog vesa. Na ostalim balkonima ves je ostao i dalje da visi.
Suocen sa cinjenicom da se nesto vazno dogada, to jest da ce se tek dogoditi, a da on ne moze odgonetnuti vaznost poruke, panicno je razmisljao. A onda je na radiju cuo emisiju za pripadike UNPROFOR-a na engleskom jeziku. Sinula mi je ideja. Bijela – vajt, plava – blu, crvena – red. Slozio je pocetna slova tri boje i dobio poruku: VBR, visecjevni bacac raketa. Danas ce raketirati Sarajevo! I to VBR-ovima, artiljerijskim orudjem strahovite moci, kojim je moguce razoriti i popaliti cijela naselja, naravno ako se dobro cilja i upotrebi dovoljna kolicina raketa. Silni je znao da su ih cetnici imali dovoljno da spale cijeli grad, a sto se tice preciznosti ciljanja, ni tu nisu imali problema, gdje god da bace projektil, nece promasiti: ni gradske znamenitosti, ni stambene kuce, ni gradane Sarajeva.
Dugo se dvoumio prije nego sto je pozvao Glavni Stab Teritorijalne odbrane grada. Licno je pozvao bivseg JNA generala koji je komandovao Teritorijalnom odbranom i morao je promijeniti glas da ga general Ablakovic ne prepozna.
“Generale, imam informaciju od neprocjenjive vaznosti. Ne mogu vam reci izvor, niti svoje ime. Jeste li spremni da me saslusate?”
“Kazite!”
“Danas… ili nocas, sa cetnickih polozaja ce, najvjerovatnije, biti gadani neki ciljevi u gradu. Cetnici ce koristit VBR-ove!”
Trenutak je u slusalici vladala sutnja.
“Sta predlazete?”
“Predlazem da date znak opce opasnosti. Neka se gradani sklone u podrume. Time cete spasiti mnoge zivote.”
“Hm… naravno, naravno”, osjetio je Silni uzdrzanost u generalovom glasu. “Medutim, bilo bi vrlo korisno da navedete izvor informacije. Znate…”
“Generale, prisiljen sam zastititi i vlastiti identitet i vlastiti izvor. Uostalom, to Vam je i samom jasno. Naravno, ako mi povjerujete i ako se informacija pokaze kao tacna. Nadam se da sam bio jasan.”
“Jeste, ali meni to nije dovoljno da djelujem. Budite odredeniji.”
“Ne dolazi u obzir. Ne zelim biti provaljen, generale. Niti imam namjeru provaliti moga informatora. Ko zna kakvu vam informaciju sutra mogu dojaviti. Ili za par dana, svejedno. Izvor je veoma dragocjen.”
“Shvatam. Smatrajte da cemo poduzeti sto bude moguce. U svakom slucaju, hvala na informaciji. Iskreno, volio bih da ona ne bude tacna.”
“To cemo vidjeti u naredna dvadeset i cetiri sata. Mozda i prije. Hvala Vam sto ste me saslusali, generale.”
Toga dana, niti u noci sto je slijedila, u gradu nije dat znak za opcu opasnost. Tacno u deset uvecer centralne dijelove grada zasula je strahovita serija projektila VBR-ova. Raketiranje Sarajeva trajalo je puna cetiri sata. Tri kvarta gorjela su u plamenu, nekoliko zgrada je potpuno izgorjelo, mnogo stambenih objekata bilo je razruseno. Srecom, civilnih zrtava nije bilo, ma kako to u prvi mah cudno izgledalo.
Silni je shvatio. Na dojavu anonimnog dostavljaca nije se smjelo nasjesti i dati lazni znak uzbune cijelome gradu. Medutim, izgleda da je general poduzeo odredene mjere opreza, vjerovatno kanalom dojavljivanja preko mjesnih zajednica, pa su gradani mahom bili u podrumima te noci. To je opet znacilo da je Silni obezbjedio prolaz kod generala Ablakovica i da ce se njegovoj narednoj javci bez rezerve povjerovati.
(SNAJPERIST)
