SKENDER KULENOVIC

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule ). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz .

1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje . Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao . Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti .

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

Bibliografija

1. Stojanka majka Knežopoljka. s.l. 1942; – Sarajevo, 1945; 1950; 1952; – Uebers. Ina Jun-Broda. Klagelied der Mutter Stojanka , In: Der schwarze Erde. Berlin, 1958; – Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Beograd, 1962; – Stoianca mama snejpoliana . Pančevo, 1964; – Stojanka majka Knežopoljka . Sarajevo, 1967; – Prosveta. Beograd, 1967; 1968; 1972; 1974; – Stojanka mat’ iz Knežopolje . Na marše. Moskva, 1969; – Ivan Goran Kovačić – Skender Kulenović: Jama. Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1971; – Jedinstvo. Priština, 1982; – Stojanka majka Knežopoljka . Tatran. Bratislava, 1974; – Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1975; 1987; – Gradska biblioteka. Čačak, 1975; – Prijedor, 1976; – Makedonska knjiga. Skoplje, 1982; – Pesmi. (Skender Kulenović – Mak Dizdar – Dara Sekulić – Anđelko Vuletić) . Mladinska knjiga. Ljubljana, 1980; – Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1980; 1981; 1982; 1989; – Glas. Banja Luka, 1981; 1987; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; – Nacionalni park Prijedor. Prijedor, 1981; 1989.
2. Srce vam u miloštu nosimo . s. l. 1944.
3. Ja glasam . (Zajednička zbirka), Beograd, 1946.
4. A šta sad? Aktovka. Zagreb, 1946; – A kaj zdaj? Prevedel F. Onic. Ljubljana, 1947; – A šta sad? Beograd, 1950.
5. Komedije ( Djelidba, Večera, A šta sad? ). Sarajevo, 1947; 1949; – Zagreb, 1963; – Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
6. Viđenje Jovana Ćuluma sa Čerčilovim djetetom . Pripovijetka. Zagreb, 1948.
7. Zbor derviša . Poema. Beograd, 1949.
8. Večera . Komedija. Beograd, 1950; – Zagreb, 1963.
9. Ševa . Poema. Kultura. Beograd, 1952.
10. Starac i dijete . Pripovijetke iz NOB-e. Beograd, 1953.
11. Svjetlo na drugom spratu . Prosveta. Beograd, 1954; 1959.
12. Poeme . Prosveta. Beograd, 1961; 1981; – Svjetlost. Sarajevo, 1988.
13. Soneti . Matica srpska. Novi Sad, 1968; – Prva književna komuna. Mostar, 1973; Knjiga I-II. Matica srpska. Novi Sad, 1974.
14. Izabrane pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1969.
15. Poezija: Eseji . Matica srpska. Novi Sad, 1969.
16. Pisma Jovana Stanivuka (1942-1945) . Prosveta. Beograd, 1969; 1975.
17. Izabrana djela . Knj. I-V. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
18. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
19. Divanhana . Nolit. Beograd, 1972.
20. Gromovo đule . Priče za djecu. Vuk Karadžić. Beograd, 1975.
21. Sabrane pjesme . Srpska književna zadruga. Beograd, 1977.
22. Ponornica . Nolit. Beograd, 1977; – Svjetlost. Sarajevo, 1983; 1984/85; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.
23. Kozaro, milo moje ime . Prijedor: Beograd: Novi Sad, 1977.
24. Soneti i poeme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; – Poeme i soneti. Fondacija Branka Ćopića. Banja Luka, 1988.
25. Pjesme i pripovijetke . Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.

Ponornica – Skender Kulenovic

Roman ”Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom vec dovoljno davno izvan Bosne, a nova vec unijela svoj red i svoje obicaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno ziva, a odsjaj i jedne i druge vec se se taloze u svakoj od licnosti ovog romana.

”Austrijska tema” u bosanskohercegovackoj literaturi nametala se skoro sto godina, a narocito je prisutna u bosnjackoj knjizevnosti. Ona je za bosnjackog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za ”turski” orijentalni svjetonazor, a prihvatio je ”austrijski”, zapadni Weltanschaung. Zato Kulenoviceva tema i jest ponornica sa dosad stogodsnjim tokom za koju ne vjerujem da je nasla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenoviceva ”Ponomica” tematski je usla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju ”Iz smaragda Une (’Grozdanin kikot’ Hamze Hume)”. Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih zivih zila roman ”Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razudjen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bosnjacke begovske porodice je sustinski tacna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek presiroka opcenita.

Ovaj roman je po tematskom svome odredjenju i roman licnosti pisan ich- formom, i drustveni, i povijesni roman, i porodicna hronika, a za sva ta formalna odredjenja u tematski razudjenom toku moze se naci potvrda. Onaj dio fabule koji je posvecen Muhamedovu zivotu, kroz ciju se licnu prizmu prelomila cijela ”Ponornica”, tematski je i fabulativni okvir svih dogadjanja tako da on odredjuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman pocinje Muhamedovim sjecanjem na ljetni raspust koji je, kao student El-Azhara, najstarijeg sveucilista na svijetu, proveo u zavicaju. Zapravo ”Ponornica” pocinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rodjake Senije, a cija se recenica ”Eto ih tamo, nek rade sto hoce” provlaci i osjencava Muhamedov simbolicni, a opet relativni, odnos prema svijetu. Muhamed svoju ponornicu pise kad Senijino pismo ”list iz skolske pisanke, pozutio poslije cetrdeset godina, lezi sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, zute ruke pune vec starackih pjega i kvrga zelenih vena” i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce ”Ponornica” protjecati kao prvi dio zamisljene i neostvarene tetralogije. Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u juznoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretacki, i to vanjski, ali stalno lebdeci, prijeteci fatum. Medjutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realistickog i postrealistickog perioda nasih literatura, Kulenovicev tretman je podrazumijevanja raspada vec odavno razasute porodice.
(Fahrudin Rizvanbegovic)

STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA

Pjesnik i pripovijedač Skender Kulenović bio je potomak čuvene begovske loze, u čijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica čiji su sinovi prihvatili marksističku ideologiju po kojoj je trabalo uništiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previše, čak i od svojih najrodjenijih. Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku,1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su “fašisti – zvijeri”, zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni.

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zločina. Ali ako mislimo malo dalje od kućnog praga, makar malo univerzalnije, možemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno doživio ustaške zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. On kao čovjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oči pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zločin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski način, napisao pobunu protiv tog zločina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovića se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bošnjačkim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knežopoljka.” Više se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno dječiju. Ne zaboravimo, ako želimo vidjeti najljepše bisere turcizama i arabizama u našem bosanskoj jeziku, prvo posežemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovića. Da nismo toliko teško ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni što je jedan Bošnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.
( Safeta Obhođaš)