Skender Kulenovic

“Raj i Pakao su samo nastavak zemaljskog zivota u svojim ekstremima.”
(Ponornica)

“Svijet je ovo, do zla Boga, culan i mašta o njemu je culna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izrazio se u najcišci fluid – ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu.”
(Skender Kulenovic o sevdalinki)

OCVALE PRIMULE

I

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.

TARIH ( II )

Za Stari most u Mostaru

Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobijesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.

Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!

Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.

Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.

NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

BARUH-BENEDIKTUS DE SPINOZA BRUSAČ

I

”Kad bi bio svjestan, kamen koji pada
mislio bi padam slobodom svoje volje.”
Te pijemo mlijeko iz nebeske šolje
misleći da je vino naših vinograda.

Pih ga tako i ja, ali jedno veče
kroz prašinski svemir moje brusione
dragulj sto ga brusim u brus meni reče:
”Ti si kao i ja, slijepče vasione!”

”Dok bijah pod zemljom, bjeh crn bez svjedoka.
Sad iskrim pod suncem u tvoja dva oka.
Mraku ili svjetlu, ja sam samo škrinja.

Tek, kopaču misli, kad ispod svog čela
kresneš dragulj-miso, priroda bez vela
skočiće ti na dlan, sverotkinja sinja.”

II

Te zađoh za čelo, u prašumu uma:
on, mezgra pojilja iz bezdanskih ruda,
vršike joj tjera put zvjezdanog spruda,
tu da cvate mirna, bez zmija i puma.

Al, oko čela obruč: svemir, beslovesna,
gluhonijema, slijepa prašuma prašumā.
Nevina a samo razbojstvo i čuma.
Sama i beskrajna, a sama sebi tijesna.

Avet – proguta mi sve molitve plave,
brojanice srca pozoba ko mrave.
Nema drugog boga osim nje sve-boga!

Nema drugog boga ni iza mog čela
osim nje sve-boga sto kroza me djela.
Laž je raj i pako, laž je sinagoga.

III

Al, zna i da bude suncu izđik lala.
Zvonki dragulj žudnje pod brusom slavuja.
I pčela žednica nektara i bruja.
I duga, spojnica nebesa i tala.

Lađa puna sveg, u glad i prnje luke.
Kroz nebrode smrtne prebrodnica skela.
Za grbe nepravdi pravedna li bela.
Poklič bune časne sto uzvitla puke.

I olovka oštra što u ponoć uma
sračuna brzine galaksija sviju
i kolika im je težina i suma.

I od zlata pero što piše poeziju.
Dobrota što kane na rane nam mana.
O slava joj, slava! Hosana! Hosana!

IV

U svom strahu da mu ne ošugam ovce,
rabin zlatousti zovnu me i kaza:
“zar ne vidiš grešnost lažnog svog topuza?
Takav um, pa zar ćes medju crnoslovce?!”

”Vec talet prigrni i Talmud poljubi!”
Okrenuh mu leđa i odoh bez zbogom.
A sutradan jeknu kletva singogom,
sijevnu ko mač ognjen da mi glavu srubi:

”Proklet nek je danju, noću proklet da je,
proklet kada liježe, proklet kad se diže,
proklet kada nogom na kućni prag staje!

Proklet ko s njim i riječ, ko mu priđe bliže,
ko boravi dalje s njim pod istim krovom,
i ko se povede za kužnim mu slovom!”

V

Poslušaše, postah ja šugava ovca.
Djecu mi šalju po svoje okulare.
Niko da mi kupi ma i naočare.
Ni od koga riječi, od nikog ni slovca

Katedru mi daju jednu sa daleka
ako budem trezven ko svi što se kaju.
Neću, volim slušat noćne pse sto laju
i hljeb tvrdi drobit u šerpicu mlijeka.

I ispljuvke krvi kupiti peškirom.
Uzmem pregršt neba, vagam, dah me pita:
je li ti rukopis stigo do zenita?

Već glavinja plamen svijeće nad papirom.
Neka. Ja sam kamen što svom mijestu pada,
bez straha, bez žala, bez tlapnje, bez jada.

POVRATAK IZ RAJA

Slobodanu Nešoviću

Sinoć kad se vratih iz džennetskih nara
prođoh pokraj svoje bronze sred Mostara.
U raju se šeće beskrajem jasmina
s ibrikom u ruci hiljadu Emina,

i svaka mi selam prima ispod grana
kao da je došla kod svoga sultana,
ali ja se vratih gdje se niko neće
u sokake stare i avlijsko cvijeće,

vodenici staroj što i mrtva melje
iz krvavog klasja pšenice sve bjelje,
raspetome bogu gdje težaci kleče,

ocu na još jedno pretprazničko veče,
pod mostarsko plavo od nebesa kube,
svojoj crnoj bronzi gdje se dvoje ljube.

SIJEDI DJECAK

Djecak to prvi put vidi – otac što nazva rijeka.
(On je mladi boric što raste u kršu iz stijene.)
Kao da guta slijep prvu kap majcina mlijeka,
ko da ga žari svjetlost kad mu se otkriše zjene,

uzde od oca zgrabio, zaustavio kociju:
žagri u hitru zelen, rukama da je hvata.
Ko sad da se rodio, i odmah odraslih ociju.
Raste u rastu miline, raste do nedohvata.

Otac mu uze uzde, i krenuše u svijet drugi,
ovaj što više u njemu takvoga neceg nema,
ni u jagorciki prvoj, ni lasti, ni u dugi.

Tockovi, krivi vec, škripe, sijedi sad djecak drijema,
odzdravi starom znancu što istim putem ide,
i stare protire oci sve prvi put da vide.

NICIJA VEC MOJA

Tarih

I u vjecni mrak mi zemlja svijeca.
Samar orla ne tovari na me:
sam cu lecet i sred ove tame
širom krila od svojijeh pleca

Nek je vihor a ja slamka slame.
Bože, krin sam, a tirjanstvu sjeca.
O covještva grdna kulo steca,
primi mene, sjedi mi na rame.

Grdna kulo od male kapele.
S tebe u svijet želje mi se bijele.
Ad i rda dodu – sve mi stmine.

Šta cu, rukom segnem do Njeguša,
pa iz grotla svijeh vrela, ka suša,
gusle uzmem, struna zub'ma škrine

PISMA

Kucno postansko sanduce, i ista t ista dilema.
Izvadim kljuc, pa kazem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma sto ih unutra nema
budi sanduk cutnje i nista ne odgovori.

Kazem, pa otvorim, i opet u me zrene,
ljuta sto je budim, crna macka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il zene,
pisma sto nece stici cita paucina.

Ruka tad zatvori sanduk – to skrine kljuc bez ruke.
Oci jos okrznu ime – to gledaju oci bez zjena.
Trenuci otreznjenja kad saznam da nema me vise,

i da se to svakoga jutra napravim od zbuke.
Nicega vise nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi pise.

PONORNICA

Strgam moru svjetla i ko tumore izrezem oci.
Mrmorom crnih mi voda zacepim usi ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskuzim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploci.

Al grotlo mi otjesnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
a korito me uzme u obale, stake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.

I s pola sebe srucim u uvir ko u rodjenje,
u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al zile mi izvora nadju i dosrce korijenje.

I trzec se banem u svijet, pa zjapim iz suha zdrijela
u loznice cvjetnih caski gdje s prasnika bludnih kapam,
i slusam, u gluhoj mi skoljci, mracni muk svoj skrapa.

* * *

Ugledam – dojke. (A to brijega dva gola i obla,
i vrhom im dzbunje rudi: gle, maline bradavica.)
Usrknem sunca i dazda do plavih omaglica
pa usnama svoje sjenke po njima klonem ja oblak.

Bastovan, stegnom tresnje milim – da isoci sva ce.
Pupoljkom sluti me breskva – pa ko da vazduh procvjeta.
U duplje, pukline, caske, ja nenasiti vjetar,
na iglama njuha udjem i rijem im mrko sace.

Ja ustap, zadjoh u oci ljepotica kao pijeska.
Dazd visu, izvorim pod njim – zedne me ozvijezde oci.
Lisaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska.

Cvijet cvijetu s ruku mi nikne steckom, kad odem na pocin.
Ozimo sjeme, pod smetom palih zvijezda od leda,
u zlatnom snu klice se njisem u klasju svog nedogleda.

ČUDA

Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s cesljem rakita.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe oblicje krasa.
Zrno do zrna se stiscem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi zila u bezdan suncani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oci rode.
U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saca.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrascu mijene,
u praroditeljku cuda, u prakap bremenu vraca.

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
– kucni hajduci vukodlaci –
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem…

ŠETNJA

Sadimo gluh bat nogu, gleda nas cutnja asfaltna.
Potiljci, brda pamcenja, pognuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke – jos samo da stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrdja.
Kubeta ociju izjele nebeska cad i rdja.
U grlu nam stoji jos kost strasnoga neizusta.

Vjetar pod nogom prevrne zuti list sanovnika:
i, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga – ti zlatno kube si oka.

Ti s bulkom svijece cekas me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz zila coka.

NOTURNO

Lud, satir bluda te je noci njakao,
to zacese me u krvozedji cula.
I najprije srecna pomrcina tmula,
a onda se rodih u svijetli pakao.

Dok su u bludnoj jednacini jecali
roditelji moje nerodjene volje,
crni konsilijum, okrecuci solje,
djavoli neki o meni su vijecali.

I smislise mene iz moje amebe,
a ja se grcih za nekoga sebe –
vijece se samo s tihim O-HO zgledalo.

I evo, nocas, u mraku zutih svijeca,
crni konsilij o meni opet vijeca –
cutec mi tura pred lice ogledalo.

RUSA PJESMA

Sklupcila si se u meni u tmulo nemusyo jao.
Ne znas da li da sidjes medju skoljke mi, ponor duboko,
il da iscvates u nebo – da budes zvjezdani bokor.
Crnis se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica –
ni cuk ti ne vidje izron ni alga sto te leluja.
Sumo sa stablima jeke, sa liscem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

ne izlazi, jezerko, u rijec – u mjeseceve cini,
sumo od biglisa, zamri, u harfi-paucini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mlijeci:

Sutra, kad zadani opet, bices mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljices plavet, u rosi mrtva seva,
i ja, strasilo isto, u istu strnjiku rijeci.

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi ćapćala – joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! –
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene …
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Đurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
– što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež – mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!…
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice…
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!…
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu…
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
– crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena? …

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!…
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu – ko u tvom gnijezdu –
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? …
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!”
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, –
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, –
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!…
O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
– a osrednjeg je uzrasta –
oči su mu – evanđelja stovjeka,
a Rusija – kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
– takav nam se prisniva na Ilinje –
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? …
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? …
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
– a loza mu od kletve ne pomrla –
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla –
zemlja će nam u sunce prociktati!