POZIV NA PUT
Sestro, dijete moje,
Pomisli da oboje
Za nove krenemo gate
Do volje se ljubiti,
Ljubiti i izgubiti
U zemlji nalik na te!
Sunca ovlazena,
Nebesa trazena,
Za me carobne sjene,
K'o tvoje izdajne
I tako otajne
Kroz suze sjajne zjene.
Tamo, sve je red i tisina,
Izobilje, slast i milina.
Sjajni ormari,
Blistavi i stari,
Nasu bi sobu krasili;
Najrjedji cvjetovi,
Mirisni vrtovi,
U ambri bi mirise gasili,
Bogati svodovi,
Ogledala, podovi,
Divote cudesne bajke,
Dusi kazivaju,
Tajno otkrivaju
Svoj slatki jezik majke.
Tamo, sve je red i tisina,
Izobilje, slast i milina.
Gle, na obali
Spavaju jarboli,
Brodovi, skitnice stare,
Da ti veselje
I najmanje zelje
Sa kraja svijeta ostvare.
– Sunca zalaze,
Oblace staze,
Obalu i cijeli kraj
Zlatom i zumbulom;
Nad zemljom usnulom
Tek titra topli sjaj.
Tamo sve je red i tisina,
Izobilje, slast i milina.
JA TE OBOZAVAM
Ja te obozavam kao nebo nocu,
O posudo tuge, i tvoju mirnocu
Ja ljubim sve vise sto mi bjezis dalje
Pa i makar mislim da te tama salje
Da bi ironicno razmak povecala
Sto ga je do neba vec priroda dala.
U divljem naletu nasrcem i skacem
I k'o crv lesinu ne bih dao jacem!
I meni je draga, u ocaju slijepom,
Cak i ta hladnoca sto te cini lijepom.
TMURNO NEBO
Tajanstvene zjene maglom prekrivene,
Jesu li ti plave, sive il’ zelene?
Sad gledaju njezno, sad zure okrutno,
Odrazuju nebo nehajno i mutno.
Ti si kao mlaki, natmureni dani,
Kad sred srca grca jad neisplakani,
A neznane boli po zivcima ruju,
Sto se duhu snenom ludo ismjehuju.
Ponekad si nalik na divne obzore,
Gdje lomace sunca u maglini gore.
U kakvom si sjaju, oroseni kraju,
Kad te s nujno svoda ognji obasjaju!
O zeno opasna, o carobne klime
Kako snijeg tvoj voljet i stud grobne zime?
O da li cu od nje, mrazne, neumolne,
Izmamiti slasti opojne i bolne?
BEAUTY
Conceive me as a dream of stone:
my breast, where mortals come to grief,
is made to prompt all poets’ love,
mute and noble as matter itself.
With snow for flesh, with ice for heart,
I sit on high, an unguessed sphinx
begrudging acts that alter forms;
I never laugh, I never weep.
In studious awe the poets brood
before my monumental pose
aped from the proudest pedestal,
and to bind these docile lovers fast
I freeze the world in a perfect mirror:
The timeless light of my wide eyes.
LJEPOTA
K'o san kamen, smrtni! Ja sam puna cari,
A grudi, što svakog zanose na svijetu,
Stvorene su da bi nadahle poetu
Ljubavlju vjenijom i nemljom od tvari
U plaveti vladam kao sfinks neshvacen;
S labudjom bjelinom snježno srce mi je;
Mrzim pokret koji pomijera linije,
Nikad se ne smijem i nikad ne placem
Pjesnici, uz moje oblike goleme,
Što ih podsjecaju na kipove gorde,
U ucenju strogom izgubice vrijeme;
Jer imam, da sludim ljubavnike bodre,
Ogledala cista gdje sve ljepše dajem:
Oci, krupne sa vjecitim sjajem!
SUTON
Evo ljupko vece, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka necujno se šulja;
K'o ložnica velja nebo se zatvara,
A covjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno vece, želckuju te oni
Koji s pravom vele – umorni i boni -:
”Radili smo danas” – vece melem nosi
Duša koja trpi i pocinak prosi,
Starcu ucenjaku kome vjedje teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.
U zraku, medjutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krci sebi put potajni,
Dušmaninu slican, sprema prepad tajni;
Rijuci po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Covjeka siše.
Odsvakud se cuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje koska užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što nocu za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut ce radu:
Provalit ce vrata i opljackati kase
Da požive malo, odjenu metrese.
Saberi se, dušo, u tom teškom casu
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je cas kad patnje bolesnih su ljuce
Mracana Noc ih davi i u ponoc vuce
– u bezdanu jamu, zajednicku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više nece uvece kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.
A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!
ALBATROS
Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Sto prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.
Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drze ih k'o vesla postiđeno, čedno.
O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ruzan!
Netko mu kljun drazi onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tuzan.
Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Sto zivi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
