Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Na sveučilištu u Sarajevu diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo. U razdoblju od 1986–1989. uređivao je časopis ‘Lica’ i omladinske novine ‘Valter’. 1991. utemeljio je časopis ‘Fantom slobode’, od kojeg su do sada izašla tri prijeratna i tri ratna broja. Objavio je dvije knjige pjesama: ‘Modrac’, Svjetlost, Sarajevo 1984. i ‘Emigrant’, Zadrugar, Sarajevo 1990.
Semezdin Mehmedinović je također autor igrano–dokumentarnog filma ‘Mizaldo ili kraj teatra’ u produkciji RTV Bosne i Hercegovine 1994. godine (suredatelj Benjamin Filipović); film je iste godine prikazan izvan konkurencije na filmskom festivalu u Berlin, a na Mediteranskom filmskom festivalu u Rimu 1995. dobio je prvu nagradu publike i kritike.
»DEVET ALEKSANDRIJA«, Pjesme o vratima koja nisu izlaz
Semezdin Mehmedinović prestao je pjevati o Bosni – to je možda najsnažniji dojam o njegovoj novoj zbirci pjesama »Devet Aleksandrija«, što ju je nedavno objavio zagrebački Durieux. Ipak, samo je na prvi pogled tako: točno je da »Devet Aleksandrija« ne tematizira izravno bosanski rat, nego je plod Mehmedinovićeva putovanja Amerikom, zemljom koja je nadahnula neke od najrazuzdanijih stihova svjetske poezije – ali istodobno valja znati da u osvit 21. stoljeća američkim cestama više ne putuju nikakvi vitmenovci. Nevinu naivnost odavna je zamijenilo bolno znanje. Pjesnik Mehmedinović jedan je od takvih: američku širinu on vidi tek na podlozi jezivoga, koje ga od sarajevskog iskustva devedesetih nepovratno konstituira.
Semezdin Mehmedinović (Tuzla, 1960.) bio je sarajevski pisac. Danas je novinar bosanske sekcije Glasa Amerike u Washingtonu DC, i autor čiji je »Sarajevo blues« u engleskome prijevodu objavila poznata izdavačka kuća ‘City lights books’ iz San Francisca, žarište beatničkog pisma i jedna od kultnih točaka američke književnosti druge polovine 20 stoljeća. Do kraja rata Mehmedinović živio je u Sarajevu. Usred užasa napisao je, uz ostalo, »Sarajevo blues«, a potom 1996. zajedno s obitelji odselio u Ameriku.
»Devet Aleksandrija« rezultat je Mehmedinovićeva ‘coast to coast’ putovanja, na koje je krenuo samo nekoliko dana nakon napada na njujorške blizance. Pedesetak je to pjesama-slika, uokvirenih bitnim točkama pjesnikova iskustva. A ono, stjecajem biografskih i globalnih okolnosti, i uznemiruje i univerzalizira: Bošnjak musliman s iskustvom opsade Sarajeva putuje Amerikom nekoliko dana poslije 11. rujna. I razumljivo: širina Amerike u njegovim se pjesmama suzuje sukladno društvenim zamkama pjesnikova položaja.
A Bosna? Sjećanje na devedesete izbija iz tih pjesama kao da bi pjesnik želio suspregnuti sjećanje, ali ne uspijeva mu nikako:
Jer mislim da je najveće čovjekovo
Dostignuće šutnja, otkad znam
Da se ničim ne da umiriti tuga izgnanstva zbog tuge
Razlikovanja južnoslavenskih dijalekata.
Ipak pjesnik, nastojeći umaknuti teroru iskustva svijeta, uspijeva pronaći prostora čak i onoj davno izgubljenoj himničnosti široke i nevine Amerike, na kojoj su i ovdašnje generacije gradile nadahnjujući – i tako razočaravajuće neistinit – mit o slobodi beskrajne ceste što će nas odvesti od svakoga rata:
Nema vjetra i ništa se ne pomjera.
Osim što rubom prerije napreduju,
Sasvim integrirani u zvijezde
Udaljeni farovi kamiona na Route 66.
No unatoč proplamsajima blage vedrine, novi Mahmedinovićevi stihovi, zajedno s prodornim pogovorom Amerikanca Amiela Alcalaya, zrače aurom koju iz dana u dan sve više zajedno osjećamo: da se svijet smanjuje pod gomilama zla, pa da čak i na običnim vratima – kao u dvije Mehmedinovićeve pjesme – sve češće piše: »Ova vrata nisu izlaz«. (B. PAVELIĆ)
Zbirka poezije DEVET ALEXANDRIJA prebacuje nas u jednu Ameriku koju još ne poznajemo, ali bi trebali biti pripravni da je prepoznamo… Mehmedinovićev pripovjedač opipava bilo realnosti štiteći nas od onoga što je vidio i upoznao u drugom životu. To je posve drugačija vrst svjedočenja, ono koje se podjednako otkriva upućenima i neupućenima, onima koji su ostali i onima koji su otišli, onima koji su naizgled kod kuće i onima koji to nisu… (Ammiel Alcalay)
hm nisam bi lik bas poznat 🙂
Bio sam jedan od trojice u posjeti kod Tebe, kako kaže webov brojač, i evo dok sam došao do ovog mjesta ostao sam jedini. Tako je i bolje imam dojam da sam sam i da vas opet dočekujem u Bihaću, da opet nosim šešir i leptir mašnu, da Huse Dervišević opet i još misli kako je najveći i prvi mqk i ispred sebe samog. Tu nedavno prevodio sam Cayrola i u knjizi D'une voix céleste oćutio zvuk i tišinu
ratnog jutra u Sarajevu koji su nekako drukčije vonjali no oni naši u Bihaću. Cayrol mi je probudio nešto u sjećanju a nisam znao što. Kako je svijet mali, pa Ti i on, možda istog takvog jednog ste jutra na izrovanoj nekoj cesti u Sarajevu bili negdje nadomak jedan drugom i ne znajući da udišete onaj isti zrak koji je u Sarajevu odisao smrću, da gledate isto ono nebo s kojeg vise vatrene guje i da stojite skamenjeni od tišine koja je iznenadno jeknula u Sarajevu tog trenutka, tom svojom nebeskom jekom. Da, čitajući ovo što si zapisao, sad znam da ono što je Jean Cayrol, vječiti Žid današnjice probudio u meni sjećanje na Tvoju poeziju kojoj se ne sjećam ni imena ni prezimena, ali pamtim onu svevremensku tišinu koja otječe u nepovrat, duboko u nama, duboko u nama…
Bio sam jedan od trojice u posjeti kod Tebe, kako kaže webov brojač, i evo dok sam došao do ovog mjesta ostao sam jedini. Tako je i bolje imam dojam da sam sam i da vas opet dočekujem u Bihaću, da opet nosim šešir i leptir mašnu, da Huse Dervišević opet i još misli kako je najveći i prvi čak i ispred sebe samog. Tu nedavno prevodio sam Cayrola i u knjizi D'une voix céleste oćutio zvuk i tišinu
ratnog jutra u Sarajevu koji su nekako drukčije vonjali no oni naši u Bihaću. Cayrol mi je probudio nešto u sjećanju a nisam znao što. Kako je svijet mali, pa Ti i on, možda istog jednog ste takvog jutra na izrovanoj nekoj cesti u Sarajevu bili negdje nadomak jedan drugom i ne znajući da udišete onaj isti zrak koji je u Sarajevu odisao smrću, da gledate isto ono nebo s kojeg vise vatrene guje i da stojite skamenjeni od tišine koja je iznenadno jeknula u Sarajevu, tog trenutka, tom svojom nebeskom jekom. Da, čitajući ovo što si zapisao, sad znam da ono što je Jean Cayrol, vječiti Žid današnjice probudio u meni jest sjećanje na Tvoju poeziju kojoj se ne sjećam ni imena ni prezimena, ali pamtim onu svevremensku tišinu koja otječe u nepovrat, duboko u nama, duboko u nama…Ali i to je naš dan.