Moja zamišljenost uvijek nestane
Čim nađem vedru sliku da me zabavi
Uglavnom nastojim zaboraviti. Čeznem
Za ljepotom onda kad život postane
Krajnje nepodnošljiv. Svi ljudi koje
Poznam, oni su kao ja. Samo kad smo
Potišteni, u tugi čini nam se da dolazimo
Sami izdaleka i svakom od nas tad
grob je u Palestini
(“Devet Alexandrija”, Duriex, Zagreb, 2002.)
“SARAJEVO BLUES”
DJECA
S: Hajde, Harune, ulazi u kucu, napolju padaju granate.
CETNICKI POLOZAJ
Prvo je stigao rovokopac, u zemlji je izdubio rovove, a kamionom su dovukli betonske ploce kojim su ih oblozili. Sa strane su ukopani tenkovi tako da im samo cijevi vire. I topovi. Izvan su dometa nasih pusaka. Mozda bi u takvim rovovima mogli i prezimiti? Sada je avgust; iz Nisa im stize duhan, iz Prokuplja rakija. Ne znam odakle im dovode zenske, a i njih sam, kroz dogled, vidio. Jedna je postavila dusek za plazu uz rov i u kupacem kostimu se sunca. Lezi tako satima. Onda ustane, pride topu, povuce kanap i nasumce ispali granatu prema gradu. Na trenutak osluskuje i gleda u izvor praska; i jos se, nevino, propne na prste. A onda se vrati nazad, tijelo maze mlijekom za suncanje i sasvim se predaje svom miru.
LES
Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski les u snijegu
onda smo produzili
nista se u meni nije promijenilo
slusao sam kako prsti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju zelju da se smijem
tebi
zato sto ovo mjesto zoves paklom
i bjezis odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji
STRANAC
Jednom cu i ja poci sam
u tamu groba –
na Alifakovac
il neko drugo brdo, grada
u kom sam znao sve –
a sada ne znam nikog
osim dvojice, trojice –
i samo nocu, sam
iz proslosti gledam
u tamu grada
iz tudjeg stana
ja, stranac –
ja stranac
ZAMBAK / MUSLIMANI
U Bosni su muslimani svojoj djeci nadijevali pravoslavna imena. To je partizanski kompleks; nesreTna djeca su se radJala u neprirodnom braku njihovih roditelja sa drzavom koja ih je delikatno pokusala asimilirati. Prirodno je, onda, sto su neki muslimani umjetnici – kad je poceo rat – vojnim transporterima bjezali u Beograd. Istim onim transporterima koji su, nazad, u Sarajevo prevozili cetnike. Otisli su u Beograd iz kojeg je, vec tada, dirigirano istrebljenje muslimana na Drini! Puno primjera potvrdjuje tu inferiornost. Npr., na grbu Republike Bosne i Hercegovine je cvijet; u hrvatskom jeziku zove se lijer, i krin. Stiliziran je tako da vise podsjeca na kriz, nego na cvijet koji u sarajevskim avlijama raste i zove se zambak. Nene sto ga zalijevaju ni ne znaju da je to cvijet – danas toliko spominjan – ljiljan. Pristajanje na istocnu verziju imena, nije puko podilazenje, vec uporno pristajanje na Jugoslaviju. Bosanskim Muslimanima je trebao rat sa genocidom da shvate sta za njih znaci Jugoslavija. Nije to, dakle, puki jezicki samozaborav. Jer, kada desetogodisnji djecak pita: da li je on Musliman?, i nakon sto dobije potvrdan odgovor, kaze: necu da budem istrijebljen!, onda to govori da se s tim narodom dogodilo nesto strasno. Jezik nam je postao sudbina. Djecak koji pita – u atomskom sklonistu – ostrim rubom gelera silji olovku i nastavlja crtati svoj strip. Junak tog stripa zove se Terry Marnese; on mu je nadjenuo to ime. Svijet stripa, kao stupanj humanizma i civiliziranosti planete, u ovom trenutku ne postoji. Stvarni svijet djecaka je onaj koji otkriva sa zakasnjenjem od deset godina: granice njegovog svijeta su granice njegovog imena. Ono strasno sto se dogodilo ovome narodu je: zaborav. Od istrebljenja je strasniji jos samo zaborav istrebljenja, kaze Baudrillard.
ALIFAKOVAC
Na samom istoku Sarajeva
djecak zatrpan naramkom ruza
Bajram je i, on, mali trgovac
ide na groblje zatrpan ruzama
zatrpan stotinom krupnih ruza
kao grob u danu pokopavanja
Kao grob u danu pokopavanja
djecak se penje na Alifakovac
BIJELA SMRT
Kad padne snijeg na Sarajevo, kad bude puco bor na mrazu, toplije ce biti kostima u zemlji nego nama. Umirace se od studeni; dolazi zima bez vatre; ljeto bez sunca je proslo. Noci su hladne i kad na nekom balkonu zalaje kucni pas, uzvrati mu hor ulicnih kerova, lavezom tuznim kao djeciji plac: irski seter, inace rijetko vedar pas, samo u ovom gradu zavija tuzno u noci kao Ruthger Hauer u zavrsnim scenama Blade Runnera. Snijeg ce zatrpati grad kao sto je ratom zatrpano vrijeme; koji je danas dan? kad dolazi subota?, ne znam. Mrtvi su dnevni rituali, i godisnji: ko ce u decembru stampati kalendare za 1993. godinu? Postoji dan, postoji noc: u njima je covjek koji se odredio prema smaku svijeta; on zna da bi postojanje izgubilo na svojoj punoci da nema svijesti o globalnoj kataklizmi. Zato s prvim mrakom upali zizak: fitilj provucen kroz metalni ulozak olovke, kojeg pluto, umotano u staniol, zadrzava na povrsini zejtina sto gori u lampi nacinjenoj od prazne limenke piva; a po vedrom plamicku on moze vidjeti da predmeti i lica bliznjih imaju zemaljski sjaj; i, da nema jada, do kad aksam pada.
SARAJEVO
Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče –
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Šta je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla –
samo ako je ruža namijenjena.
STAKLO
1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.
2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.
FOTOGRAFI
Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića – onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine – i čudeći se kaže: “Ima isti džemper ko i ja!”
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci – oni koji se tako zovu – šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana – onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve “uočirata-izložbe”, možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti “intelektualce” koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE
Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena – šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandžica.
IMAM BEGOVE DZAMIJE
1) Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće, zatičem ga – ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem. Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja? i istog trenutka odustajem da ga to pitam.
2) Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.
3) Ovog sam čovjeka prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi stolu, spušta kutiju “porta”, prinosi pepeljaru, nudi me cigaretama i kaže: “Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više.” On govori tiho. Ja kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta. Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: “Ljude se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto.” Ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje da se znak njegove snage da uhvatiti jednim pogledom.
4) Pričamo; on ne improvizuje, unaprijed ima domišljen odgovor na pitanje koje mu postavljam. O svemu je, čini se, mislio u svojoj samoći. Zato osjeća lakoću dok govori i, tada, spletenim prstima dlanova zagrli koljeno; on misli, književno, u slikama. Odgovori su cjeline, polako se, iz razgovora, izdvaja mali rječnik imamove samoće.
Armija. Sarajevski vojnici su lovci, kaže. Cijele sedmice on radi svoje, a u subotu lovac ode u šumu, ubije zeca i vrati se kući. Tako i oni – kaže – sjede u kafićima, a onda u svojim luksuznim limuzinama odu na vrh Bistrika, pod Trebević. I pucaju.
Bosanski Musliman. Sjetim se Tolstoja; on piše o hadži-Muratu – divi se njegovoj gorštačkoj snazi i kaže: “On je kao trava u jesen; preko nje prelaze kola sijena, a kad se točak izmakne, svaka se vlat opet uspravi.” Takvi su i Bosanski Muslimani: vlati jesenske trave, sa dubokim korijenom.
Mudžahedin. Zapad ne zna šta je to. Kad se prevede, to je borac. Za njih je on terorist koji baci bombu u pariški kafić. On ratuje da se ispuni Božja pravda; za njega je ubijanje iz osvete smrtni grijeh. Zapad to ne vidi iz svog ravnodušnog srca.
Islam. To je vjera u širenju; ali se ne nameće; nema svoje misionare; ja koje se ne ističe, a svuda ostavlja svoje ljudske, blagorodne tragove. A to je osobina velikih ljudi.
5) Prija mi tolerancija u razgovoru. Sva pitanja koja sam postavljao sebi u vezi sa ovim čovjekom — iznevjerena su. Nazivam to, za sebe, božanskom tolerancijom, u nedostatku tačnijih riječi. U pauzi, dok je efendija Spahić ustao i otišao da podstakne vatru u šporetu, a onda se vratio sa dvije kruške na pladnju, razgledam grafike na zidu, jedan bakrorez – sve sa motivima stare sarajevske čaršije. Ovdje mi se to pokazalo, zato se pridružujem rječniku našeg razgovora.
Sarajevski duh. Padaju mi na um one bosanske kafane: na zidovima, neizbježne slike istih motiva: starac sa fesom i fildžanom u ruci; trgovci okupljeni oko sebilja… Tamo su (u te kafane) svraćali penzioneri sa crnim francuskim kapama i kutijama bijele “drine”, iz radnje, ili sa džume; svraćali su tu i džankiji, zbog jeftine kokakole. Tolerantnost Sarajeva, povezivana sa pomirenošću različitih bogomolja u istoj uskoj ulici, bila je naivnost historičara. Stvarna tolerantnost je ova, o kojoj niko nije ispisao ni slova: pomirenost bosanskih motiva sa slika na zidu kafane sa kokakolom, ista ključala voda za kafu starcu sa crnom beretkom i kafu čupavcu u džinsu koji se bode u sjeni minareta. To nikome nije bilo važno; historičari umjetnosti ni slova nisu napisali, recimo, o naivnoj čaršijskoj umjetnosti. Štrpkam krušku; razgovor ulazi u vedriju fazu; iz njega izdvajam još jedan pojam, i pridružujem ga rječniku.
Emir Kusturica. On je kao krava koja daje puno mlijeka, a onda, nogom udari u kantu, obori je, i sve prolije – kaže.
Kad se oprostim, na ulicu iziđem mirnije nego što sam ovamo došao. Kad je o svojoj nesreći govorio efendija Spahić, njegove oči su se – kao od hladnoće – blago smanjivale. Ništa više. Izišao sam s jesenskim mirisom krušaka u nosnicama.
6) Sunčano je, a grad je još u magli. Na samom dnu dugačkog, elegantnog stepeništa Muzeja grada, sjedi Bokun: kosu je vezao u rep, sa sunčanim naočalima, u crnom sakou od nuboka – nalik je na, rezigniranog, dublera Michaela Douglasa. Subota je, na brdima su vikend-četnici, kažem mu da je vrijeme da se sklanjamo s ulice, a on odmahuje rukom: “Ovo mi je posljednja cigareta. Ona traži da joj se posvetim, a to mogu samo na ulici. Samo sam na ulici dovoljno sâm”, kaže.
7) Pokušavam uporediti Bokunovu samoću sa samoćom efendije Spahića; zapuhao sam se koračajući uzbrdicom.
Čitaoče, popneš li se još pedeset metara uz ulicu Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš, vidjećeš Sarajevo u magli; nad maglom se vide krovovi starog grada, a sasvim iznad minaret Begove džamije – iz zemaljske, zamagljene, svakodnevice izdvojen u kosmos bola.
KUPANJE MRTVIH
Grad je pust i prepolovljen. Rijetki, autom, prelaze pored Kasarne. Potrebna je vozacka vjestina da se pri velikoj brzini zaobidu gvozdene zapreke na cesti. Zato nerado svakoga jutra vozim pored Kasarne. Premda moram priznati da ima neke nerazumne privlacnosti u voznji pustim gradom…
Svakoga jutra na Malti stopira jedna zena. Na cesti, imam utisak da sam jedini prezivjeli u gradu. Zbog toga sa radoscu zaustavljam golf, i s osjecanjem da se rizik putovanja tako dijeli na dvoje…
Hajra radi u gasulhani, kupa mrtve. Za svakog mrtvog ona kaze: lijep! Ili – lijepa! Za neke kaze: – Lijepa, lijepa, lijepa! Toplom vodom sam je kupala…
Ako ona kaze da je i mrtvom vazno da li se okupa toplom ili hladnom vodom, onda bi joj trebalo vjerovati… Hajra je toliko blizu smrti! Skoro bi se moglo reci da joj je smrt – poslodavac…
Na neki sujevjeran nacin, osjecao sam da je smrt kod Kasarne popustljivija prema meni, da mi progledava kroz prste, zato sto svakog jutra prevozim ovu vedru zenu, “njenog radnika”. Medutim, i sve moje transportne usluge nisu za potcjenjivanje. Kao onaj mitski ladar, svojim golfom – veoma cesto – s ulice odvezem mrtve do klinike. Hajra to zove mojim sevapom…
Tako sam otkrio neke stvari; kao npr. to da se smrt ponavlja. Na raskrsnici ispred Tvina sam pokupio starca koji je umro na klinici. Dva mjeseca kasnije, sa istog mjesta sam odvezao mladica. U oba slucaja, docekala me je ista ljekarska ekipa; obojicu su smjestili u istu sobu, i isti krevet. Simetrija je potpuna kad kazem da su u pitanju bili otac i sin.
Nista se o smrti ne moze reci tuznim recenicama… Kada je mom komsiji umro otac, sahranjivali smo ga na mezarju kraj Careve dzamije. Onda su pocele padati granate na dzenazu. Primijetio sam jednu stvar. Vjernici ne panice; mirno se sklonise na verandu ispod strehe dzamije. Oni sto su s Allahom “na vi”, u panici se potrpase u auta i strugnuse pustim ulicama. Tako i moj komsija. Danima nagovaram da ga povezem na ocev mezar. Kad ga vec nije sahranio…, medutim, on odbija, pravdajuci se strahom od prolaska pored Kasarne.
Kada je smrt u pitanju, tek jutros me je Hajra ispunila potpunom jezom. Cim je sjela u golf pozurila je da mi da poklon. Sapun i peskir. Opirao sam se da primim dar,
a ona mi je rekla da se ne ustrucavam, jer ona toga ima puno… U to, zbilja, nisam ni sumnjao! Prestao sam da se opirem, kada je rekla:
– Ja sam to tebi namijenila…
Cijeli dan strepim od namijenjenog sapuna u gepeku svog golfa. Kako vrijeme vise prolazi, pocinjem osjecati njegovu privlacnost, ja, mrtvac koji ce toplom vodom okupati sam sebe.
SLOBODA
Najprije zelim reci slijedece: vec vise od godinu dana, koliko rat traje, pisem o svojim sarajevskim iskustvima. O onome sto je izvan ovog grada – ne usudim se misliti; sve ono sto je izvan mog licnog iskustva, to je tek prostor nagadanja. Nagadaju oni koji nemaju postovanja prema sebi samima, a svijet kojim su okruzeni preziru.
Pisuci iskljucivo o stvarima koje sam vidio vlastitim okom, nisam trpio cenzuru, niti autocenzuru. Toga, naprosto, nije bilo. Toliko slobode, za nekoga ko se bavi ovakvim poslom, je dovoljno. S druge strane, stvarni utjecaj napisanog tokom rata u ovom gradu, ni u kojem obliku nisam vidio. I to bi bio zaludan posao da nije fantasticne potrebe ljudi za citanjem.
Na Markalama sam vidio tezgu, i na njoj primjerak novina uz koje stoji natpis: jedno citanje dvije cigare!, i sa istinskom radoznaloscu sam stajao sa strane, tek da se uvjerim ima li kupaca. Onda je tezgi prisao jedan mladic s pivskom flasom u dzepu i “kupio citanje”.
U Sarajevu, sve informativne publikacije se zovu stampa. Knjige, npr., niko ne zove “stampom”. A citanje stampe je ovdje porok kao sto su to cigarete, ili alkohol.
Ljudi, dakle, jos citaju, slusaju vijesti sa tranzistora, tragajuci za nagovjestajima mira.
Veoma tesko je zivjeti u stalnom ocekivanju boljih dana, ako se neprestano osvjedocujes kako je novi mjesec tegobniji od prethodnog. Sta radimo? Cekamo da Bosna izdobri. Petnaest mjeseci radio, televizija i novine obecavaju mir. A zapravo se ni ne zna zeljeni pravac u kojem ratni tok treba da bude proveden. Oni kojima je to posao, nisu definirali ratne, ni politicke ciljeve. Tako dani i mjeseci proticu u beznadeznom iscekivanju mira ili slobode, premda je znacenje ove rijeci sasvim zamagljeno.
U ratu sam dozivio one trenutke koji su imali okus slobode, i to nije paradoks. U tim trenucima sam bio “sretan, jer sam bez straha bio svjestan sebe” (Benjamin). Rijec sloboda u ratu znaci nesto sasvim drugo nego sto je to sloboda pojedinca sa svojom metafizickom dimenzijom, tako da je njen dozivljaj moguc i u logoru. U ratu znacenje ove rijeci se vezuje za kolektiv, koji izmedu mira i slobode stavlja znak jednakosti.
Kolektiv je svjetina koja sutke trpi, i ceka. Tako je u Sarajevu. Tako je bilo i u ono vrijeme kad su trolejbusi radili: nestalo je struje, ljudi izlaze van ne trazeci obestecenje za placenu kartu; ljudi ulaze u zaustavljeno vozilo, uredno ponistavaju kartu i strpljivo, satima cekaju da struja dode i da se trolejbus pokrene.
Kako traje mitsko vrijeme, angazirani pojedinac, onaj koji “misli svoju stvarnost”, u svom djelovanju prepoznaje vlastitu “karizmu”. On vjeruje da je njegov utjecaj na tokove dogadaja presudan, on daje imena ulicama i narodima, trudeci se da njegove rijeci dospiju do onih koji te ideje mogu provesti u djelo. Na svom misionarskom putu, on unaprijed racuna sa slavom onoga koji je prvi rekao to-i-to. On, dakle, trazi placu za svoj um. Nisu groteskni ti snovi, vec to sto su oni udruzeni s uvjerenjem da postoje oni koji njegove ideje mogu provesti u djelo, ti pojedinci, zapravo, ne postoje.
Walter Benjamin pise o jednom razgovoru sa Brechtom koji je, tom prilikom, izgovorio svoju kritiku fasizma. Ostavio je utisak o covjeku koji “zraci snagom doraslom da se suoci sa snagom fasizma”, snagom koja izvire iz dubine historije, nimalo plice od one iz koje izvire fasisticka snaga. To je bila iluzija. Ali mi zivimo u vremenu u kojem ni ta iluzija nije moguca, zato sto je svijet ostao bez velikih pojedinaca. Nema ih ni u politici. Nema onih koji bi svijetu ponudili spasonosnu viziju, niti ima onih koji bi tu iluziju proveli u stvarnost.
Rat je mitsko vrijeme. Svijet se polarizira i suprotnosti postaju sasvim ocite. I sve je cisto kao u djecijem svijetu. Dijete kaze: hladno je ko u raju!, zato, jer je toliko puta ranije culo da neko kaze: vruce je ko u paklu! U potrazi za moralnom utjehom, sasvim infantilno, i za sebe, izmislio sam sljedecu podjelu: biti u Sarajevu znaci boraviti u svijetu istine; a tamo izvan grada, gdje bjesne fasizmi, ljudi nastanjuju svijet lazi. Znam, pritom, da je u pitanju infantilna utjeha.
Danas, svakodnevno prolazim ulicom poznatom po masakrima, i svracam kroz pasaz u kojem postoji izlog s reklamnim fotografijama. Na jednoj su cetiri padobranca koji u zraku prave plesnu figuru; na njihovim licima je osmijeh, jer su preplavljeni osjecanjem slobode, uslijed saznanja da lete. Nicega andeoskog nema u tom prizoru: njihov osmijeh je histerican, valjda zbog ranaca na ledima u kojim jos uvijek miruju padobrani. Dokaz da je svaka sloboda neizbjezno povezana sa rizikom. I premda se njihova lica jasno razaznaju, pojedinacne sudbine su pobrisane potpisom pod fotografiju: Produkt von Kodak. U pitanju je, dakle, reklama za samu fotografiju, za njen nedostizni kolor. I to je podatak o vremenu u kojem je kritiku definitivno zamijenila reklama.
Otuda dolazi konstantna nelagodnost – da, ispisujuci ove recenice, i sve druge, ispisujem reklamu ratu. Time je svaki govor o slobodi dovrsen.
MUSA, STARI FRIK
Musu sam upoznao, preko sanka, dok sam radio kao konobar. Rijesio je popiti neko zestoko pice, ali koje?, nije mogao da se odluci. Kad sam predlozio domacu rakiju, on se namrstio: to mu bas ne ide na Traffic koji smo upravo slusali, a podsjeca ga i na kuhinjske zurke. To je ono kad iz kafica odes s ribom njenoj kuci, a ona stanuje na Grbavici. Znaci, cerka nekog vojnog lica. A vojna lica od alkohola imaju samo domacu rakiju, koju drze u kuhinji ispod lavaboa.
Tako je pocelo moje druzenje sa covjekom za kojeg sam u prvi mah mislio da je Leo Martin; toliko lice. Kad sam mu to rekao, on je odmahnuo rukom: “Nemoj to”. Do dvadesetpete su ga zvali Leo i sve je ucinio da se toga otrese. Musa je – davno je tome – svirao u nekom bendu, po hotelima, sa sirokim repertoarom, od Case lomim, ruke mi krvave do O, mammy blue.
Mladost provedena u potpunoj odanosti hipi-pokretu; morska divljanja ljeti; spartanje cestama sa rancem i vrecom za spavanje, po Evropi. Ali kad je dobio rjesenje o zaposlenju, otisao je do frizeraja, osisao se, prvi put obukao Alhos odijelo, privezao masnu i u jednom danu promijenio sve. Cut up. Iste veceri je u Liscu prisao djevojci koju prvi put vidi, predlozio joj brak i ona je rekla: Da.
E, sad, sva moja fascinacija ovom neobicnom licnoscu dolazi otuda sto je Musa posvecen sagovornik koji, dok raspredamo najbizarnije teme, u razgovoru poseze za svojim kompletnim iskustvom. Eto, zene. U mojoj konfesiji – kaze – pravo je muskaraca na pet zena. Svaki put kad svojoj zeni opisujem njene nedostatke, ja u stvari opisujem jednu od one cetiri kojih tu nema.
Jedna od te cetiri zene zove se Sabine Schultze. Njemica. Zapravo je ona ime za Musinu fascinaciju njemstinom; njemackim duhom, njemackim rock and rollom, fascinacija Canom. Evo kako to obrazlaze. Nasi su stanovi, poput americkih, puni folova. Puni nepotrebnih predmeta, koji o nama govore toliko da – kad nas posjete gosti – uopce ne treba da razgovaramo; dovoljno je da razgledamo okolo. Jedna njegova prijateljica skuplja lutke, ima cijeli zid lutkica, a zasto?, zato jer ne moze roditi. Soba Sabine Schultze ima gole, bijele zidove; prazna je, nema ni gramofona, tako da se Musa sa zebnjom pitao – o cemu razgovarati u bijeloj pustosi. A sest sati su pricali, pricali u toj gotskoj hladnoci. To je specificna, njemacka osjecajnost. Kao kad slusas Can, kaze Musa – stari frik.
A onda njegova sklonost zlatnim predmetima, potice otuda sto je brico koji ga je sunetio imao mesnato, njegovano, njemacko lice. Imao je naocale za zlatnim okvirom i osmijeh pun zubi. A s Nijemcima, kao i sa tim “specijalizovanim” bricama – fakat nema folova.
Nastranu Nijemci. O Bosancima, medutim, Musa misli da im prijeti istrebljenje, pozivajuci se na istorijsko iskustvo sjevernoamerickih Indijanaca. Bosanci alkohol ne zovu njegovim pravim imenom, vec ga zovu zestina, bas kao sto su siroti crvenokosci – nesto sto ima svoje autenticno ime – zvali “vatrenom vodicom”. I ta im je vodica dosla glave. Kakav apsurd: Indijanci su peyotl zamijenili vatrenom vodicom, a Bosanci nargile i opijum zestinom.
Jednom me pitao: “Fantaziras li ti?” Odgovorim mu. E, on je upravo (jer ga je muzika “bacila”) razmisljao o tome kako je u svakom razredu osnovne skole pisao sastav na temu “Pogled kroz moj prozor”. Stanovao je tada na Grbavici, bjese to novo naselje, sa mladom migracijom. On je kroz svoj prozor imao vidjeti samo divljanje ljudi koji se navikavaju na grad. Jedan je djecak sa sestog sprata, u plasticnu vrecicu stavio lubenicu i macku, i onda ih odozgo zafrljacio. Iz puke srece sto stanuje tako visoko. Pisati u skolskom sastavu ono sto stvarno vidis, moglo je zavrsti kaznom iz vladanja. Musa je mijenjao skole. U svim njegovim politickim stajalistima, konstanta je jedino, nepomirljiv otpor prema ljevici.
A onda je, zimus, putovao u Keln; tako se radovao. U nekom music-shopu dozivio je strasno razocarenje, jer niko nije znao za njegov omiljeni bend. I, kad je dosao muzicki ekspert zaposlen u toj kuci vrtio je glavom, jedva se sjetio: “Can, da, ali to je veoma staro”. Iz Njemacke se vratio ozlojeden; ali s video-kamerom. Ambiciozno je snimio tok jedne knjizevne promocije i, poucen iskustvima Hitchcocka, sam se pojavljuje u zavrsnom kadru.
Eto, vratio se iz Njemacke i u kafanu donio poklone: vrecicu kartonskih podmetaca za case, sa reklamom nekog bavarskog piva; paketic mirisljavog druma. I neki zenski, kolorirani, magazin. To vec lici na njega. Jer kad sam prelistao casopis, otkrio sam da je u njemu i poklon citateljkama: higijenski ulozak. Svim djevojkama koje su tog dana usle u kafe, poturao sam casopis i gledao, iscekujuci reakciju. To je obrazac Musine konverzacije. Jer on u sebi ima cetiri, pet licnosti. Gledao sam ga dok razgovara, opusteno, a onda, podstaknuta alkoholom, progovori druga licnost, kaze neki prostakluk i razgovor se potpuno zaledi. On tvrdi da je to, inace, osobina njegovog znaka, blizanaca.
Iz Sarajeva se Njemacka vidi jasnije nego iz Kolna, zakljucili smo, slusajuci baladu nad baladama: She brings the rain / o, da, ona donosi kisu / u zoru srebrnog dana / oblaci kao da se tope…
(februar, 1991)
VISAK HISTORIJE
Na jednu fasadu u Titovoj ulici je pala granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana plocica. Na toj plocici pise DR ANTE PAVELICA 11. Meni koji to do tada nisam znao, otkrilo se: da je sadasnja glavna sarajevska ulica, prije pola stoljeca imala drugo ime; a to je ime na trajnoj plocici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geoloskom presjeku vremena.
Tok vremena je, danas, toliko brz i temeljit da mi se cini kako su sve stvari koje gledam i doticem ovdje – starije od mene. To su svi oni predmeti koji su, svojom godinom proizvodnje, stariji od rata.
Jucer sam gledao jedan sarajevski film i tamo sam vidio Titovu ulicu u zimskom, novogodisnjem dekoru: od Park kafane do Vjecne vatre – cini mi se – nepregledan je prostor; maglena dubina ispunjena improviziranim tezgama sa balonima i praznicnim cestitkama; hiljade automobila je uzurbanih u oba pravca, a iznad njih je suma transparenata i lampiona. Ta scena mi je otkrila da sam vec sasvim zaboravio kako je nekada izgledala ulica koju sada, cini mi se, prelazim u dva koraka. I zaista, nekada je bila tolika (ta ulica) da mi nije padalo na pamet da je prodem pjesice, vec sam trcao u tramvaj, i u taksi.
Grad je postao plosan, kao vojna mapa.
Istina je da se prostor od Park kafane do Vjecne vatre oduvijek prolazi u istom broju koraka. Sta se, u sustini, promijenilo? To sto se jucer ulica zvala imenom Ante Pavelica, pa se potom promijenila u Marsala Tita – to je tek puki ideoloski dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka tece.
Promjena se, dakle, dogodila u meni. Odviknuti od jucerasnjeg komfora, sve dozivljavamo normalnije. I jucer se umiralo, samo sto je danasnje umiranje temeljitije; manje je jeze u folkloru koji uz smrt ide. Ambalaza kutije iz koje sam upravo izvukao cigaretu, zapravo je dokument. Tvornica duhana, u nedostatku papira, koristi sav preostali materijal u gradu: ambalazu za toalet papir; stranice knjiga, tako da se u duhanskoj dokonosti sa kutije cigareta moze procitati pjesma ili njen dio; ambalaza je od papira kojim se nekada umotavao sapun…, tako da stranci kupuju ove cigarete kao suvenire, kao dokaze nekog novog tabako arta, i nose ih svojim kucama.
Dakle, cigareta koju upravo pusim upakovana je u papir kojim se potvrduje smrt; tu pise i razlog smrti, tu je pecat i potpis ljekara. Priznajem da je to posljednji papir u koji bi trebalo umotavati cigarete; priznajem, medutim, i to da u meni vise nista ne moze proizvesti sablazan. Razmak izmedu postojanja plocice sa natpisom Ulica DR ANTE PAVELICA i ove koja i danas postoji na fasadama glavne sarajevske ulice ispunjen je papirima koji dijagnosticiraju smrt. To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjecanje da su historija i napredak rijeci cija se znacenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi zivimo na prostoru oboljelom od viska historije. Povijest nekoliko sarajevskih ulica je dostojna historije USA. I kad je tako, sasvim je prirodno da ta historija sluzi necemu korisnom. Posljednjim cigaretama.
NA CESTI
1. Sa Stevanom Tonticem putujem na knjizevno vece, u Bihac. Zeljko, tako se zove mladic koji nas vozi. Jednom sam vec putovao sa Stevanom u ove krajeve i znam njegovo odusevljenje vlastitim zavicajem. Ljetos je bio u rodnom selu Branka Copica. Raj, kaze. Razmisljao je onda, kako bi bilo divno napraviti tamo djecje odmaraliste; Copiclend. Ozivjeti neke motive iz izvanredne proze ovog pisca i djeci uciniti veliku radost. Cavrljamo kroz gradove, prelazimo dugu dijagonalu na mapi Bosne.
2. Bihac je divan grad; Una je lijepa rijeka. Suncano podne kad stizemo pred hotel Park. U restoranu nas docekuje Tomislav Dretar, pjesnik, s leptir-masnom i sesirom odlozenim na koljenima. Restoran je sasvim pust, mi smo tu jedini gosti i valjda zbog toga razgovaramo sasvim tiho. U zimu prosle godine bio sam ovdje i nije bila ovakva pustos. Valjda su to bila vedrija vremena od ovih. Tada se Ilija Ladin popeo na ono drvo ispred hotela i odozgo – njegovi uobicajeni performansi – vikao: “Ja jos nisam sisao, ja jos nisam sisao”. Konobar nam nudi odlicno bihacko pivo, pravljeno po nekoj ceskoj licenci.
3. Direktorica biblioteke toci kruskovacu u plasticne case i unaprijed se izvinjava sto ce knjizevno vece biti slabo posjeceno. (“Sad svi gledaju prenos zasjedanja Parlamenta na kom se odlucuje o sudbini Bosanske krajine.”) Pa ipak je bilo dvadesetak posjetilaca i sve je proslo onako kako to obicno biva. Profesorice knjizevnosti, pred penzijom, sa patosom izgovaraju rijec “poezija”; prenemazu se. Jedna (odlazeci) kaze: “Nazalost, moram se sada vratiti u prozu zivota”. A mi smo popili ono kruskovace sto je ostalo i izasli na ulicu. Preko puta biblioteke, iz kafea Mustang cuje se Lou Reed. U basti, mladost se cvrsto drzi u zagrljajima, a petnaest minuta odavde – na Plitvicama – tenkovi. Mladici budni u tenkovima cekaju naredenja. Sama pomisao da bi se nekome sada mogla dogoditi nesreca, dovoljna je da dozivis rijec tragicno.
4. Poslije, u hotelu nam se pridruzuje Huso Dervisevic, kadmeuzmeludarima pjesnik. Za sebe kaze da je jedini autenticni jugoslavenski nonkonformist i bitnik. Danas je kupio tri zlatna prstena od svercera, imaju i zigove. Zlatar mu je otkrio da je to mesing. On je cijelu stvar predao organima gonjenja; ali ga je ugrizao vlastiti pas. Govori, govori. Inace se u posljednje vrijeme bavi fotografijom. Pravio je snimke sutona nad Bihacom. Prilikom razvijanja, na nebu jedne fotografije ukazali su se NLO-i. Nije ni sanjao sta je snimio. Klimam glavom, sta cu?, prosle godine me cijeli sat uvjeravao da je Woody Guthrey crnac. Ujutro se vracamo u Sarajevo.
5. Na cesti prema Banjaluci traje pakao grafita. Saobracajni znaci se ne raspoznaju: preko SDS je sprejom ispisano HDZ, preko SDA je ispisano SDS, preko HDZ – SDA, preko… – fuj, sve kombinacije su isprobane. Jedna cesma pored ceste raspolovljena i unistena, na kojoj se vidi jog DZ. Divno mirnodopsko vrijeme u kojem crno nije islo bez humora; vrijeme grafita poput onog: “Imam rak Zeljo mi je lijek”. Jadni saobracajni znaci. Prolazimo kroz neko selo nadomak Prijedora, pored groblja u kom su izmijesani muhamedanski i krscanski spomenici. Tik do groblja je ogroman pano (reklama neke firme) na kojem pise: “Hvala na povjerenju”. A gore, prema brdima, Stevan ushiceno – ne odricuci se lirike – pokazuje na divan prizor: suma izbeharalih tresanja obasjana suncem. I kaze: “Eto kako se pokazuje Bog”.
6. Kad mu je umro otac – prica Stevan – nad grobom mu je postavio spomenik: krst na koji je ukucao petokraku. Njegov otac je, naime, bio komunist, ali je bio i krscanin. Bjese to jedini nacin da se dvije religije skupe u jednu istinu.
7. U Prijedoru, sjedimo u auli hotela, pijemo popodnevno pice. U ovom gradu Stevan je isao u uciteljsku skolu; prve ljubavi i prve objavljene pjesme. Kao u svim hotelima i ovdje stalne goste prepoznajem po tome sto se bezvoljno vrzmaju, obuceni u trenerke. Valjda se u njima osjecaju domace. Kad je jedna starica prisla liftu, sjetih se da je Keno, moj prijatelj, pricao kako se zaglavio upravo u ovom hotelu. U liftu. Hvalio je Prijedorcane koji su cekicima i majzlima razvalili vrata i izvukli ga napolje. Jako osjecanje da ce se starici dogoditi neko zlo. Stevan: “Govorilo se da ovaj hotel tone”.
8. Prvi put sam u Banjaluci. Lijepe zene prolaze kroz grad. Eto zasto su habzburski grofovi ovamo dolazili u kurvaraj, kaze Stevan. Toliko je dovoljno reci o ovom gradu. Izgladnjeli, sutke rucamo u restoranu Doma kulture; zatim nastavljamo put. Gusti nizovi kuca uz Vrbas. To je ta rijeka koju je, u ranoj mladosti, preplivao profesor Filipovic. Nakon sto je procitao prvi tom Vinetua izasao je u ratnu noc; u vrijeme policijskog sata preplivao rijeku, probudio rodaka, uzeo drugi tom, vratio se plivajuci i do jutra procitao sve. Podatak iz biografije, koji bi prijao i Borhesu. Sada po Vrbasu pada kisa.
9. Negdje iznad Skender-Vakufa, skrecemo u kafanu Lovacki dom. Sonyeva linija sa koje treste narodnjaci. Konobar iza sanka, krisom mi u stok dosipa vodu. Na zidu uramljena fotografija Tita: jase na konju, s puskom o ramenu. Ispod lovackog sesira je lice sa svim osobinama onog Jakcevog portreta. Dakle, lijepo lice. Na brzinu iskapimo svoje pice. Planinci u dnu sale igraju domine.
10. Drijemam ostatak puta, koji se za mene zavrsava u Dobrinji. Kraj knjizevnog vikenda. Rastajem se sa Stevanom i Zeljkom. Umoran sam, i tezak mi ranac dok prelazim dugi parking.
Poslije cu dovesti u red ove utiske.
CEGA CES SE SJECATI
Pamtim jedan razgovor od prije deset godina. Padao je snijeg a djecak me pitao: sta je najvaznije u zivotu? Nesto sam rekao, iako na to pitanje nisam imao odgovora. Djecak me, medutim, nije slusao, nego je samouvjereno odgovorio: Ja mislim da je u zivotu najvaznije da ti se puno stvari dogodi, da bi se imao cega sjecati!
Po tome s koliko jednostavnosti je izrecena, uvijek mozes prepoznati istinu. Iz tog dogadaja pamtim jos bogata svjetla radnji i ulicnih svjetiljki u sirokoj dobrinjskoj ulici.
Kada sam, u ratu, iz Dobrinje stigao u centar Sarajeva, pozalio sam sto sa sobom nisam donio i albume; te amaterske fotografije cuvale su manje-vise nebitne podatke iz zivota. Pa ipak, ostajuci bez njih, kao da se brisala i potvrda o mojoj proslosti. Kao da je zaludan bio svaki prozivljeni trenutak.
To je osjecanje ciste tuge, usljed svijesti o konacnom gubitku. Isto osjecanje koje sam prepoznao u finalnoj sceni filma Blade Runner: nag, na kisi umire zadnji android –
i to je trenutak kada se tijelo, u kojem do tada nije boravilo nijedno osjecanje, ispunjava tugom zato jer je ono posljednje od svoje vrste; android se sjeca prozivljenih trenutaka i zbog toga poklanja zivot lovcu – covjeku koji mu je smrtni neprijatelj, ali i jedini koji moze sacuvati sjecanje na njega…
Nikada nisam dosao u iskusenje da narusim tajnu: nisam trazio od strucnjaka da mi objasni kakav je tehnoloski kvar kod fotografija nekvalitetnog kolora, pa su oci
kod svih ljudi na snimku – crvene. I ne mislim ih pitati za razlog, da bih sacuvao uvjerenje kako se iza crvenih ociju na fotografiji krije tajna sila koja na taj nacin potvrduje svoje prisustvo.
Veoma cesto na ratnim fotografijama prepoznajem ljude koji vise nisu zivi. Bili su tu i vise ih nema. To, izmedu ostalog, znaci da je i rat ostario. Hiljade je laznih podjela koje u Sarajevu prave. Jedina koja ima smisla je podjela na zive i mrtve. Tako se svijet sustinski dijeli na dvije polovine. Sto se, dakle, ratnih fotografija tice, danas, ja vise ne znam cemu one treba da sluze, osim za dnevne potrebe novina i magazina. Sluze, samo pod pretpostavkom da ces prezivjeti; cemu, inace, ako se ni tog dogadaja, svojih crvenih ociju na fotografiji, ne mozes sjecati? Rat otkriva da se u sjecanje drugih ne mozes pouzdati.
U Sarajevu ima smisla sjecati se samo dana koji je upravo protekao. Pada snijeg, kako u januaru treba. Posmatrao sam djecake na sankanju. Djecaci se dijele na one koji su zaljubljeni u svoje sanke, i na one koji naprosto uzivaju u sankanju – njima sanke sluze i, cini se, da su jedva svjesni njihovog izgleda. To sam danas gledao i sada se radujem dok zapisujem malo otkrice. Znam da cu se, kad sve prode, i toga sjecati…
