FARUK SEHIC

Faruk Šehić rođen je 14. 4. 1970. godine u Bihaću. Trenutno boravi u Sarajevu, gdje studira Književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu. Povremeno piše. Iz bogatog TV-programa izdvaja još bogatiji izbor: Živjeti sa prirodom, Zelena panorama, Zvjezdane staze, Divlji mjesec, Pobre diabla, South park, Blufonci, Snorkijevci, Cipelići, Transformersi i porno filmovi kojih na TV-u nema. Šta da ti kažem, vidiš da sam pravi posmodernista, komentariše on. Film koji bi vam definitivno preporučio jeste Cubrickova Odiseja u svemiru 2001, Dvadeseti vijek Bernarda Bertoluccija, iako Faruk naglašava da njegov ukus i nije bitan.
Knjiga koju u ratu nije naložio je Plexus od Henrija Millera. Na pitanje koju bi ipak naložio, kaže: Na primjer komplet knjiga Dobrice Ćosića, ako bih se mogao ugrijati na njemu. Ma hajde, veli onaj drugi u meni, nije on toliki fašista u svojim djelima, progledaj mu kroz prste. CD za kojim uzaludno traga je Ovaploćenje otajstva kosmičkog zvukovlja od Gradimira Gojera.
U Sarajevu izlazi u jazz-bar Clou, Buybook, Dva ribara. Često izlazi iz vlastitog tijela kad spava, tada se druži sa zgodnim muzama. U medicini ovaj fenomen zovu polucijom, pojašnjava Fare.
Do sada je objavio zbirke pjesama “Pjesme u nastajanju”, 2000. Omnibus, Sarajevo i “Hit depo”, 2003. BuyBook, Sarajevo i zbirku prica “Pod pritiskom”, 2004. Naklada Zoro, Sarajevo.
Čeka da umre da bi imao savršenu biografiju.

POVRATAK/ RETURN

Možemo li se ikada stvarno vratiti iz rata? Kolikotog rata u nama ostaje zauvijek? To su pitanja koja pjesnih Faruk Šehić sebi neprestano postavlja. Rat je formalno gotov, ali njegovi ožiljci uobličavaju uspomene. Koordinate civilnog života jake su samo na površini…

Prelazimo iz rata u mir, skidamo uniforme, vraćamo se svakodnevnom, takozvanom civilnom životu, ali ostajemo zaraženi traumom.

Odabrao sam da govorim kao pjesnik, demobilizirani borac Faruk Šehic. On je kopao kroz strašne ratne uspomene, što je bilo bolno. Njegova ratna poezija ide pravo u apsurdnost ljudske vrste. Farukovi stihovi objašnjavaju umiranje i razaranje, uljepšavajući ih samo kroz odjek prodornog vriska: Zašto? (Namik Kabil)

AVANGARDA RADNIČKE KLASE

Faruk Šehić, Hit depo , BuyBook, Sarajevo, 2003.

Hit depo je knjiga koja će vas najbolje i najbrže provesti Bosnom. I koja će vas otrijezniti od kojekakvih zabluda, ali isto tako i opiti snagom ratom pregažene generacije čiji je Faruk Šehić predstavnik. Ovo je knjiga koja najbolje ilustruje ‘život mladih’ ali i život uopšte – ovdje i sada. A ovo je jedna od najboljih zbirki poezije objavljenih 2003. godine godine u BiH. Hit depo će vam lako predočiti što je rat, što je glupost, globalizacija, neimaština, dosada, kako izgleda presjek ljudske glave izvana/iznutra, ne metaforično, nego kako jeste:

Na kozijoj stazi vidio sam/ nekoliko kapi krvi/ komad ljudske lobanje:/ sa vanjske strane busen kose/ sa unutrašnje, hrapava površina/ sluzava i nalik mjesečevoj,/ bilo je to sve što je ostalo na zemlji/ od Šarić Seduana. (iz pjesme Kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje).

Hit depo je oštra knjiga, Šehićeve istine su surove, ironične, one grizu, psuju, upiru prstom, sa druge strane Šehić nije isprazni galamdžija, ne pati od pomodnosti, u njegovim stihovima se osjeća tzv. prava poezija , nabijenost osjećajima, bogate metafore, lirizam i kao treća komponenta – on uvijek zauzima stav posmatrača, onog koji gleda i nastoji reći precizno i objektivno. On uspjeva izgraditi od ovih, uslovno rečeno, različitih stavova i emocija pjesme u zbirci, a koje su i nježne i surove, i smješne i tužne, pune svakodnevnog i neuobičajenog. Sve čudesne Farukove kombinacije njegovu poeziju čine čitljivom, interesantnom i nemirnom. Čine snažan kritički osvrt na društvo, urlik i nepristajanje. Šehić ne želi da se prilagodi, između ponuđenih mogućnosti, on ironično bira da bude proleter nadut od pića/ napušten od radničkog boga , ima i morbidnijih želja… sada kada jedemo sendviče/ filovane srebrenim čipovima/ želim biti metalik zelena muha/ pijana i zadrigla u poljskom wc-u.
DALJE…

1. Šta je danas književnost za tebe?
2. Koju poziciju (između dvije krajnosti) larpurlartizma (estetskog utopizma) i angažovane književnosti (književnost kao društveni aktivizam) zauzimaš u pisanju?

1. Majka svih pitanja.

Mislim da je to problem koji nikad nije prestao biti aktuelan, kroz čitavu zamišljenu “povijest” književnosti.

Stotinu puta sam sebi postavljao pitanje, šta je poezija u današnjem svijetu? Njena svrha, uloga, forma, neko “poslanstvo”. Ni sada dok ovo pišem nemam konkretan odgovor na to pitanje, niti ga može biti, jer kao što znamo, poezija (književnost) nije nikakva eksperimentalno dokaziva nauka (nalik pozitivističkim tumačenjima), pogotovo u današnjem svijetu gdje svi imamo samo mračne prognoze glede & unatoč njegove budućnosti (dok se svijet rastače brzinom koja je upravo proporcionalna demonskom ubrzanju rasta ćelija zloćudnog tumora). Stvari imaju svoj tok i dešavaju se mimo moje volje. Jedan od načina da se suprostavim tom raspadanju jeste da ga imenujem, odnosno opišem, pri čemu literatura neminovno ima “terapeutsku” funkciju oslobađanja od negativne stvarnosti, ali se u njoj i ne iscrpljuje itd… Književnost je za mene jedna vrsta blistavog zanata, on podrazumijeva konstantni i udarnički rad (pogotovo ako je u pitanju proza). Način na koji mijenjam sebe tokom pisanja mi je interesantan, kao što mi je zanimljivo kako ti moji književni proizvodi djeluju na čitaoce, jer bez njih je svako pisanje lišeno svoje istinske egzistencije (što je slučaj sa piscima nacionalističke provenijencije – oni pišu za vječnost, a preziru “banalnu” stvarnost) i predstavlja čisti promašaj. To su ti “neumorni modernisti” što još uvijek vjeruju da se sva nebeska tijela okreću oko zemlje. Njihovo prokletstvo i “potraga za izgubljenim centrom”. I ovdje dolazimo na područje odgovora na drugo pitanje.

2. Estetski utopizam ne pije vode već nakon Auschwitza.

Naročito nakon zadnjeg rata u BiH, Omarske, Heliodroma, Srebrenice…

Savršeno me zaboli kurac za taj estetski utopizam, ko želi da bude “noj” na to, u svakom slučaju, ima svoje demokratsko i neotuđivo pravo. Nijedna “istinska” literatura nije lišena konotacija sa stvarnošću, pa bila ona i naučnofantastična. (Ništa ne može biti tako upečatljivo i snažno u književnom djelu kao građa uzeta iz sirovog života i pretvorena u literaturu).

Književno djelo koje predstavlja u vlastite “granice” zatvoren svijet, može da razumije jedino njegov autor, i nije mi jasno zašto ga je onda napisao i objavio. Bolje da je listove povezao heftaricama, napravivši samizdat na koji može, kad god mu se digne, da drka do mile volje. Toliko o estetskom utopizmu.

Što se tiče angažovanog pisanja, Kiš kaže u podnaslovu jednog eseja, rukovati oprezno. Angažovana literatura u bivšem režimu nije donijela ništa dobro. Moralna dilema političkog komesara (opet Kiš) i slične teme vodile su do stvaranja “književnog Golog otoka”, što je najbolje na svojoj koži osjetio već citirani pisac. Danas bi se moglo (uslovno) govoriti o novoangažovanoj literaturi koja je lišena balasta prošlosti, jer su ljudi koji je pišu (ili će je pisati) oslobođeni od te prošlosti. Potrebno je odbaciti višak istorije, i odjebati sve velike naracije, čiji korijeni sežu u podzemlje epike, tradicije, nadreligije, nadnacije, superiornog jezika, veličanja porodičnih vrednota, i ostalih kurčevih divorija . Uostalom, ko želi da se uvjeri šta ja mislim o novoangažovanoj literaturi preporučujem mu da pročita knjigu Hit depo, ona je satkana od stvarnosnih činjenica, a te su: glad, bijeda, patnja, licemjerje, goli čovjek, ljubav, samoća, beznađe, rat (ah, te vječne teme), alkohol, kurac-pička-govno-sisa i tako još pomnoženo sa brojem tri. (F.S.)