uzmem rijeci, protresem ih u saci
bacam cudesni grah
one se kotrljaju i zaustavljaju
izmedju jezika i papira
KAD SAM PRVI PUT VIDIO KOMAD LJUDSKE LOBANJE
imao sam dvadesetdvije godine
bill smo tek dosli na liniju
decembar je donio suhu zimu
lisce oblozeno mrazom
hrskalo je pod cizmama
na kozijoj stazi vidio sam
nekoliko kapi krvi
komad ljudske lobanje:
sa vanjske strane busen kose
sa unutrasnje, hrapava povrsina
sluzava i nalik mjesecevoj,
bilo je to sve sto je ostalo na zemlji
od Saric Seduana.
***
ispraznite svoja srca
neka policijski dousnici
procitaju vasa ljubavna pisma
ispraznite svoje dzepove
neka trljaju ruke vlasnici
svemirskih hipermarketa
ispraznite svoje mozgove
neka nebo, mravi i mornari
s Kurska cuju vase rijeci
ispraznite svoje oruzje
neka crkne hijerarhija
jezik nacija drzava
***
snajperista je Polifem
on ima samo jedno oko
kad spava njegovo oko
budno i krvavo
nisani utvarne vojnike
ujutro ustaje, ide na posao
navecer prije pocinka
broji recke na kundaku
BEZ BREMENA NA LEDJIMA SEM ONOG SMRTNOG
prilazi mi covjek
dok jedem kebab
trazi zalogaj
kidam rukom
i dajem mu
on zalogaj stavlja
u zelenu kesu
pitam ga sta ce mu to
i sta nosi u zelenoj kesi
kaze da su unutra
zalogaji od kojih ce
napraviti corbu
on ide kuci
tezak kao olovno zvono
prica sa golubovima i oblacima
sezonski ulicni prorok.
PRIJE SNA
Doveli su nas na liniju. Blato i magla su posvuda. Jedva vidim čovjeka ispred sebe. Gotovo da držimo jedan drugoga za opasače, da se ne izgubimo. Prolazimo između zapaljenih kuća. Kolona se vuče uz klimave tarabe. Blato se lijepi za čizme i razvlači kao tijesto. Najljepše su ove linije, na koje prvi put dolaziš. Sve je novo, neobično i čupavo do jaja. Pogotovo kada preuzimaš liniju noću, a sutra kada se razdani, shvatiš da se nalaziš na vrhu “čavla”. Ugljenisane grede padaju s krova i cvrče u blatu. Klipšemo uz ogromnu padinu. Trava je ljigava od magle. Ko padne, zaustavi kolonu, i obavezno opsuje predsjednika i državu. Kad samo pomislim da ćemo ovu noć spavati na ledini, zabole me hemoroidi. Vodič iz vojne policije izvodi nas na vrh čuke. Ja i Emir preuzimamo plitki rov, u kojem se nalaze, isprljani blatom, jogi-madrac, jorgan i par ćikova popušenih do džize i nervozno zabijenih u zemlju.
– Hej, momci, ima l’ zime? – dopire glas sa naše desne strane.
– Haj’ ‘vamo pa ću ti reći – odgovara Emir ležeći na jogiju.
Prilazi nam kontura iza leđa.
Uskače u rov.
– Ja sam iz trećeg bataljuna – govori nam dok se rukujemo.
– Imate l’ cigara?
Otvaram tabakeru punu galesa (marka kolumbijskih cigareta, god. proizvodnje 1974.)
– Neće l’ nas vidjeti dok pušimo? – pita Emir.
– Ma neće, daleko su odavde, a i magla je gusta.
I ja i Emir kao po komandi palimo cigare.
– Nego, ‘de ti meni reci, kakva je situacija ovd'e?
– Je l’ jebeno?
– Danas su orali ovo brdo granatama. Jednom borcu iz druge čete, geler je otkinuo obraz. Na Metli, a to ti je čuka duplo veća od ove naše, imaju par zisova (brdski top kalibra 76 mm.)
Vide nas k'o u fildžanu – polagano priča trećebataljonac.
– Znači, ko preživi, ješće zlatnom kaš'kom – dobacuje Emir.
– Nije tol'ko ni guravo kako izgleda – tješi ga trećebataljonac – valja ‘mriti svakako.
Strah se uvlači u mene kao vlaga. Sutra nas sleduje besplatno brijanje.
DRUŠTVENA IGRA
– Haj'mo po pet maraka da će Čelični pretrčati njivu.
– Pika li se ako pretrči ranjen, il’ mora biti nedirnut?
– Bilo kako, samo da pretrči do b'jele kuće.
Čelični, nazvan tako zbog kožne narukvice sa niklanim bodljama, leži iza šupljikave betonske ograde. Glavu je pokrio rukama. Fina betonska prašina sipi mu po kosi. Nalazi se točno na pola puta do zaklona. Meci osamdesetčetvorke (puškomitraljez M-84 kalibra 7,62 mm s duplim barutnim punjenjem) udaraju u betonske stubove, prolaze kroz šupljine, zabijaju se u zemlju. Čelični ustaje, hvata zalet, rafal ga obara na zemlju. Ljubitelji kocke sjede ispod dunje u dubokom zaklonu.
– Čelo, jes’ živ?
– Kurac je živ, vidiš da ne mrda, nit ječi.
– Ko mu je kriv, je l’ ga neko tjer'o da pretrčava njivu preko dana, mog'o je sačekati noć – ubacuje se treći promatrač.
Čelični opet ustaje, pokreće zdepaste noge svom snagom. Kao da trči u mjestu. Njegova frizura “dugi vrat” vijori od ubrzanja. Osamdesetčetvorka radi svoj posao. Čelični finišira poput Bena Johnsona.
– Daj pet maraka.
– Daću ti kurac u vugla.
– Pa, je l’ pretrč'o?
– Jes’.
– Je l’ bilo fer i pošteno?
– Priznajem, jes’.
– A može l’ u cigarama?
– Apsolutno romantićno.
– Apsolutno romantićno.
Čelični leđima oslonjen o hladni zid kuće vadi slomljene cigare iz džepa. Drhtavim prstima pripaljuje pola cigare. Popravlja frizuru. Skida prašinu i zemlju sa uniforme. Krv mu se vraća u lice. Noć pada kao as na desetku u kartama.
(Ekran priče, zbirka kratkih priča, Naklada MD, IskonInternet, Zagreb, 2003.)
FANTOM SLOBODE
Pritisnuo sam kažiprstom nevidljivu sklopku na sljepočnici i pokrenuo vremenski stroj u vlastitoj glavi. Otpadaju listovi kalendara k'o uvojci nakon kemoterapije. Oh, sjećanja moja, zašto ste značajnija od uspomena drugih ljudi?
Mjesec je mart, godina 1994., sjedimo pored ulaza u kafić Ferari, ćumamo travu i cenemo se od smijeha.
Zuhra se vraća iz kafića noseći četiri piva. Nuno, Žile i ja naginjemo hmeljni napitak kao Popaj konzervu špinata. U kadru se pojavljuje Ćipo.
– Rek'o je Hare-Pašin da svi komandiri vodova, odjeljenja i ostali borci moraju biti ispred kolodvora u tri poslijepodne kad sa Skokova nailazi autobus – referira Ćipo.
– Al’ ko ga jebe, mi smo na odmoru, ni ja neću ići, reći ću Hari (ako ga sretnem) da vas nisam vidio.
Mrtav ozbiljan ustajem i krećem kući.
– Gdje ćeš? – javlja se Zuhra, nakon što je zavladao muk i smijeh se raspršio ugodnim zrakom.
– Idem na Hasin vrh, da gore ostavim kosti.
Osjetio sam trnce nečeg ljigavog kako mi bodu kožu na faci.
Kod kuće sam obukao uniformu, stavio grudni rap, uzeo kalašnjikov i borbeni ranac u kojem sam držao dvije bombe iz namjenske proizvodnje, tzv. cazinke, i par debelih vunenih dokoljenica. Oprao ruke i umio se. Sve radnje izvršio androidski samouvjereno. Pozdravio se sa starcima i uputio prema autobusnom kolodvoru. Oprostio se sa četiri strane svijeta. Razdužio se sa životom.
U zemunicu broj dva, na samom vršku, uvlačila se uljasta smegma pomrčine.
Sutradan u devet i pedeset ujutro započet će kombinirani artiljerijsko-pješadijski napad.
Ležeći u bolnici, nakon prve injekcije Fortrala, sjetio sam se njihovog vojnika koji je gipkim skokom preletio kameni grudobran, i stao pucati u deku što je visila na vratima napuštene zemunice. Bio je u maskirnoj uniformi petobojki. Bacio sam zelenu kašikaru na njega, i nisam ga više vidio. Moj “pokemon” je bio jači.
Ugasio sam vremenski stroj i zapalio cigaru.
Naručio hladno laško pivo.
U parku ispred kafića, na grmlju (u obliku afro-frizure), golubovi su brstili crvene plodove savijajući svojom težinom žilave ogranke.
Na terasi prvog kata penzioner je iz kutije šibica pustio bubamaru na svoju ruku isfleknu staračkim pjegama.
Sprat iznad, za ogradu terase (s koje se krunila memljiva pokorica fasade) bio je pričvršćen tanjur satelitske antene.
Preko “metalnog frizbija” zelenim slovima je pisalo gazija.
Dvojica tinejdžera na balkonu trećeg kata palili su debeli joint.
Kafa, cigare, pivo, pišanje, štok-kola, banalni razgovori, pijanstvo, bol u glavi, samljeveno tijelo, kurac-pička-govno-sisa…
Tričave drangulije svakodnevnice ljeskale su mi pred očima.
•••
Ljestve za nebo
Ljestve za nebo
Ljestve za nebo
Ljestve za nebo
Nemoj misliti
Previše
Nemoj misliti previše
Uuuuuuuuuuuaooooo Čini se da svjetlo baca
Nestalne anđele po zidovima
Nemoj misliti
Nadućeš se od tolikih crkotina
Plavi oblak
Ko zna zašto
Popeo se do tvojih nogu
Nemoj misliti previše
O ovoj pjesmi.
OŽIVLJAVANJE
Sanel Jeza
U kantu bistre vode
Pušta ribe s povrćem
Iz konzerve
Iz prva voda je mutna
Nakon desetak sekundi
Površina se bistri
Ispod
Ribe veselo mašu perajima
Povrće postaje vodeno bilje.
•••
Prilijepljen uza zid
Kafane Unska kapljica
Posmatram prugu
Prekrivenu sparušenom travom
Vegtarnicu iščopanu mecima
Kuće raštrkane po pepeljastim
Obroncima
Decembarsku šumu
Na njenim vrhovima
Kristalno nebo
Raspored sazviježđa
Brunanburh
Trafalgar
Austerlic
Kakva je ovo bitka
U zadnjoj noći 1992.
VITRAž
na pijacama se divim plodovima prirode. u izlogu ribarnice gledam kalifornijske pastrmke, dostojanstvene šarane, morske ribe, jastoge, škampe, jegulje. svi oni dijele zajednički životni prostor, prije nego završe na nečijoj trpezi. limun je žući od sunca. jagode zriju u februaru. bijelo grožđe u daščanim kištrama sija kao bižuterija. ljubičasti kupus naredan je u piramide. njihova osnova je od kockastih lubenica. stižu vijesti iz genetskog raja o još većim čudesima.
OPIS PRIRODE
zemlja je tvrda kao kamen. na kolskom putu prepoznajem šare vojničkih čizama. mahovinasti lišajevi pokazuju pravac sjevera. po brežuljcima hrpe snijega dobijaju boju zemlje. iverje strši iz grabovog debla, otkrivajući svoju bijelu nutrinu. tragovi zalutalih metaka obilježavaju granice bojnog polja. na smeću pored puta, tromi gavranovi hrane se unproforskim pomijama. pod šljemom nebeskim redaju se gomile smrskanih slika.
***
sada kad je poezija
lešina za hi-tech gavranove
sada kada nema nikoga
da nam oprosti jučerašnje grijehe
sada kad smo postali uspravni
i rastrgali baršunaste lance i brnjice
sada kada trčkaramo goli
kroz šikare tehnološke šume
sada kada jedemo sendviče
filovane srebrenim čipovima
želim biti metalik zelena muha
pijana i zadrigla u poljskom wc-u
NA NEUROPSIHIJATRIJI
– U vojsci?
– Komandir voda.
– Linijaš ili diverzant?
– I jedno i drugo.
– Ranjavan?
– Da, jednom, TTP1.
– Na kojem ratištu?
– Grmuško-srbljanski plato.
– Jeste li ovisnik o narkoticima?
– Ne, ali volim popiti.
– Uzimate li tablete?
– Ako nema alkohola.
– Imate li košmare?
– Ponekad.
– Pušite li?
– Pušim foru k’o i svi drugi.
– Opišite mi depresiju, vizualno.
– Sivo. Bezoblično. Nabujala rijeka. Mutno nebo. Golo drveće. Svat bez kurca. Uglavnom, kad nema cuge.
– Jeste li liječeni od alkoholizma?
– Nisam, ovdje svi piju.
– Kako mislite, ovdje?
– Mislim, u ratu, svi piju, šta bi drugo radili.
– Uzimate li marihuanu?
– Uzimam, kad je ima.
– Čega se najviše bojite?
– Kokošiju, ptica, gade mi se kljunovi i kandže. Ona kožica preko ptičijih očiju. Bojim se svih pernatih stvorenja. Čak mi je i pile odvratno. Kad bi me koka zaganjala, umro bih od straha.
– Sanjate li crve?
– Ne sanjam.
– Sanjam kako koljem gojaznog čovjeka u b’jeloj košulji. Režem mu podvaljak. Ubadam ga u stomak. Oko uboda stvara se tamnocrvena kružnica. On je civil. Košulja mu u milisekundi postaje krvava k’o na filmu. Onda bježim, oni me proganjaju u nekom klancu. Trčim niz potok. Brda su oko mene, i šuma. Grane škripe na vjetru. Psi laju. Znojim se. Ja sam iza njihovih linija. Moram proći kroz njihovu liniju. Plavi me strah, da me zabunom ne ubiju naši, dok prilazim našoj liniji. Njegova djeca su vrištala. B’jeli zidovi su bili poprskani krvlju k’o u klaonici. Grizla me savjest. Bilo mi je žao čovjeka, a on je bio mrtav. Zidovi svježe okrečeni u bijelo, isprljani.
– Koliko često ste sanjali ovaj san?
– Tri ili četiri puta, ne sjećam se tačno.
– Čitate li?
– Da, čitam, rat je, dosada, svi čitaju.
– Šta ste zadnje pročitali?
– A sunce izlazi od Hemingwaya.
– Šta vas se dojmilo u toj knjizi?
– Likovi su bili stalno mrtvi p’jani.
– Jeste li ubili?
– Ne znam. Pucao sam. To se dešava tako brzo. U magnovenju. Ništa se ne vidi. Možda sam nekog pogodio, nisam siguran…
– Vjerujete li u Boga?
– Ne, ali ako postoji, nisam dužan da mu se kla-njam.
– Ispričajte mi neki događaj koji vas se dojmio u ratu.
– Ima ih puno.
– Šta vam prvo padne na pamet.
– Pa, jednom borcu je pala stodvadesetka na butinu. Granata se nije aktivirala. Ležao je sa moje lijeve strane. Mirso je bio izrazito nabijen. Tek se bio okupao. Pušio je cigaru. Na desnoj butini je držao pepeljaru od konzerve mesnog nareska. Čitao sam Sartreovu Mučninu. Džepno izdanje. Knjiga je mirisala na buđ. Bili smo u nekadašnjem diskontu, na čijoj su fasadi geleri nacrtali mjesečeve pejsaže. Preuredili smo ga u spavaonicu. Kuća je bila na tri sprata. Dvije montažne ploče i jedna betonska, plus krov. Moćna tvrđava. Duž zidova smo poredali, u obliku slova L, kauče i jogi dušeke iz obližnjih kuća. Lijevo od nas je bio veliki izlog, desno, nekih tridesetak metara iza diskonta, bila je rijeka. Sa vanjske strane izloga poredali smo siporeks cigle, da nas štite od gelera. Nisu nas mogli tući zisom, zbog konfiguracije terena. Minobacačima su mogli, granate bi završavale na krovu. Činilo nam se da smo sigurni. Noću smo stražarili pored Une. Danju su dnevni osmatrači nadzirali rijeku, da oni ne bi prešli. Ko bi forsirao rijeku usred dana? Noću je bilo opasno. I ujutro, kad je magla. Onda sam čuo eksploziju. Nije bila prejaka. Dig’o sam glavu sa knjige. Pogled’o u plafon. Gore je bila rupa. U zraku prašina. Mirso je vrišt’o. Granata od 120 mm mu je pala u konzervu od mesnog nareska, gdje je tres’o pepeo. Uz’o sam granatu. Držim je u rukama. Teška je oko petn’es’ kila. Spustio sam je na b’jele keramičke pločice. Granati je otp’o stabilizator. To su ona krilca. Konzerva je dobila oblik vrha granate, kao kalup. Njena krvava maska. Mahinalno sam strg’o majicu sa sebe da mu podvežem ranu. Huka je naš’o komad letve, sa kojom smo stegli majicu preko rane, ne bi li zaustavili krvarenje. Obuk’o sam maskirnu jaknu. Granata mu je izvalila nogu iz kuka. Rana je bila ogromna. Iz nje je zjapila kost. Meso je bilo razježeno. Izgledalo je kao zdrobljena teleća šnicla.
– Mogu li zapaliti?
– Samo naprijed.
– Šta se desilo poslije?
– Huka i ja smo ga na nosilima odnijeli do pozadine. Pomagala su nam dvojica boraca, čijih se lica ne sjećam. Na nekim mjestima smo morali pretrčavati. Usput su padale granate. Gađali su nas osamdesetčetvorkom i PAM-om2. Dum-dum mecima. Mirso je bio težak. Im’o sam osjećaj k’o da nosim nebesko tijelo, vruć meteor, u nosilima, a ne ljudsko. Dok smo ga nosili kroz jedno zavučeno naselje, gledali su nas civili, stojeći na kućnim pragovima. Vidio sam face žena uokvirene šamijama, kako se krive i izobličuju od straha. Nikad to prije nisam vidio, izuzev na freskama.
– Je li ranjenik preživio?
– Jeste. Išao sam sa njim u kombiju do brigadne bolnice. Molio me je da mu grijem ruke. Bio je pokriven konjskim dekama iz humanitarne pomoći. Miris njegovog znoja je imao u sebi nečeg mrtvačkog. Nepromočivo platno nosila bilo je natopljeno krvlju. Trljao sam mu ruke, pokušavajući ga ugrijati. Bio je hladan k’o santa leda. Istovarili smo ga u brigadnoj bolnici. Poslije ga nikad nisam vidio. Uš’o sam u kafanu Šoferska noć. Unutra, sisata konobarica je plesala na šanku. Njeno pirgavo lice probijao je znoj. Mirsina krv mi se skorila na prsima i zavukla pod nokte. Sreo sam Šmeka za šankom. Pivo smo armirali konjakom. U tri sekunde bili smo mortus p’jani, k’o zemlja-zrak. Sa kraja šanka, izvjesni Stranjac, krim-inspektor, tako se predstavio, počeo mi je hvaliti mudru politiku Fikreta Abdića. Sjetio sam se kako je Deba pogin’o na Muratovom brdu. Priš’o sam do njega, repetir’o očevog tetejca3, i gurn’o mu cijev u usta. Rek’o sam mu da puši pištolj. Bio je poslušan k’o janje. Neki civilni policajac mi je oteo pištolj iz ruke. Iz džepa jakne izvadio sam ručnu bombu M-75, onu što ima tri hiljade olovnih kuglica. Mudo od đavola. Izvuk’o sam osigurač. Ljudi su se razmak’li od mene. Mrzio sam civilnu policiju. U kafanu je ušla vojna policija. Prepozn’o sam Sudu, nekad smo bili u istoj četi. Sudo me je smirio, vratio sam osigurač u bombu, i dao je Sudi. Obeć’o je da će mi je ujutro vratiti. Krim-inspektor je napustio teren, zajedno sa policajcem koji mi je uz’o pištolj. Nastavili smo piti sa načelnikom opštine. Nakon svake ture pića koju bi zovn’o, on bi uzvikn’o, Allah je najveći! Kren’o sam u civilnu policiju po pištolj. Magla je bila gusta k’o dim trave u plastičnoj flaši. Na vojničkom groblju Ometaljki su bili zasijani drveni nišani, trunuli su zajedno u mraku, nišani i mrtvi. U UN-ovom kontejneru, gdje je policija bila smještena, sreo sam onog policajca. To su te pičke što izbjegavaju prvu liniju i kurče se u pozadini pred civilima. Iz prve sam ga spuc’o šakom u glavu, po sred “rogova”. Ost’o je na nogama. Bio je duplo jači od mene. Udario me je i pao sam na leđa. Da nije bilo Himze, koji mu je bio nadređeni, taj idiot bi me razbio k’o beba zvečku. Himzo me je uvjerio da će sve biti u redu oko pištolja. O’š’o sam u komandu brigade kod prijatelja, veziste koji je radio na telefonskoj centrali. Začas sam zasp’o na ofucanom krevetu, on je prespajao brojeve na centrali. Ujutro, u ušima su mi šumili tuđi glasovi. Nisam mog’o kontrolisati tok vlastitih misli. Sluh mi se pojač’o do maksimuma. Mislio sam da drugi ljudi mogu čuti moje misli. Odlučio sam otići kod brigadnog doktora i tražiti uputnicu neuropsihijatru. Tako je i bilo.
– Puna mi je glava mrtvih ljudi, prijatelja i poznanika. Često me hvatao osjećaj stida i krivice, prilikom susreta sa njihovim roditeljima i rođacima. Ponekad sam imao utisak kao da se opravdavam što sam živ. Kad pogine neko koga lično ne poznajete, onda vam je žao pro forme. Uostalom, nema se ni vremena za žaljenje. Dan na odmoru, u civilki, može biti izvrstan ako ima cigara i alkohola.
– Šta ćete raditi ako preživite rat?
– Ješću i piću do besvijesti. Trudiću se da živim. Malo me strah mira. Teško mi je i zamisliti ostatak svijeta, u kojem se ne ratuje. To mi djeluje skoro fantastično.
Neuropsihijatar, ribljeg lica, našarao je recept i pružio mi ga preko stola. Rek’o mi je da prozovem slijedećeg pacijenta, kad izađem. Otvorio sam vrata. U hodniku je bila masa ljudi k’o da se kafa i cigare dijele džabe. Svjetlost je žmirkala u sijalici. Hodnik je žestoko mirisao na lijekove i mokraću. Bolnički inferno. Pogledao sam u papir. Kontrola za dvadeset jedan dan, i terapija tabletama čudnog naziva. Dvadeset jedan dan odmora! Ma kakav odmor, biće to čisto ubijanje, cugom i ostalim pomoćnim sredstvima. Život punim gasom.
– Slijedeći – rekao sam sa osmijehom.
I počeo se probijati kroz gomilu prema vanjskom svjetlu.
Bilješke:
1 Teža tjelesna povreda.
2 Protivavionski mitraljez kalibra 12,7 mm.
3 Pištolj kalibra 7,62 mm, ruske proizvodnje.
SASTAV O PISANJU
svijet je lopta šarena…
(u izvedbi Dražena Žerića-Žere)
1.
Počeo sam pisati u srednjoj školi. Išao sam u poljoprivredno-veterinarsko-prehrambeno-tehničku školu, koja je nosila naziv narodnog heroja Safeta Krupića. U cvijetu mladosti ubili su ga fašisti. Bio je filozof i književnik. Tada su ljudi umirali mladi, što od bolesti i još više od metaka, gelera ili hladnog oružja. Pisao sam drvenom olovkom u računske, pisanske i teke bez linija. Imao sam šiljalo, onu slatku mašinicu za oštrenje olovaka. Hemijskom sam kitio naslove pjesama. Posjedovao sam i pernicu prepunu olovaka raznih vrsta, nekoliko komada gumica za svaki slučaj. Uglavnom, bio sam opskrbljen alatom za pisanje i dobrom voljom kao Kekec. Puno sam čitao. Strahovito puno. Raspon moga interesovanja je obuhvatao: ljubavne vikend romane, bajke svih «naroda» i «narodnosti», roto-romane, školsku lektiru, stripove, historijsko štivo itd. Uvijek sam se isticao u domenu literarnih radova. Nisam volio čitati svete knjige. Mrzio sam gramatiku i po tome sam odmah znao da ću postati pisac. Od malih nogu sam bio povučen i čudan. U fazama socijalizacije igrao sam basket i išao u ribolov. Većinu vremena sam ipak provodio u stanu čitajući knjige. Poštovao sam Zane Greya (Zapadno od Pekosa), Doc Hollidaya (došao je tiho i ušao u legendu), Santanu, Shanea, Franza Kafku (iako ništa nisam razumio), Roberta Sabatiera, Ferenca Molnára i njegove Junake Pavlove ulice, Andersena i Carrolla… Plakao sam čitajući Goetheovog Vertera, nastali su teški dani za mene. Sve je upućivalo na to da ću postati pisac, iako nisam bio cvikeraš, niti sam imao uska ramena. I suglasnik R sam pravilno izgovarao. Poštovao sam i Ahmeda Hromadžića, Ivanu Brlić-Mažuranić, Ivicu & Maricu, Baš-Čelika, nekako mi se nije dalo da odrastem, mada sam već nosio prave «ljudske» brkove i brijao se sa safety brijačem made in China. Tada sam vjerovao da sam besmrtan, kako vjeruju oni što pišu za vječnost. Napisao sam jedan avanturistički roman koji je nažalost izgubljen za široke čitalačke mase. Izgorio je u posljednjem ratu. Često sam plakao gledajući holivudske i indijske melodrame, i time razvijao svoja čuvstva. Snagu tijela sam jačao gledajući karataške filmove. Svijet je bio bolji dok je Bruce Lee dijelio pravdu, govorio bi mi Zica dok smo u nekom blatnjavom rovu (rovovi su po definiciji uvijek blatnjavi) čekali svoju granatu da napiše patetično THE END ili FIN. Onda sam jedno vrijeme zamišljao da postanem biolog. Sviđao mi se predmet poznavanje prirode i društva. Bio sam ponosan na Pančićevu omoriku i druge endemske biljke. Hvatao sam zmije, žabe, kornjače i donosio ih kući. Kada bi neko od mojih ljubimaca uginuo pri sobnoj temperaturi, bio bih jako tužan. Mislio sam da me životinje ne vole kao što su voljele doktora Doolittlea. Razočaran stvarnošću u kojoj je prelijepo živo biće začas postajalo leš ispuštajući nesnosan smrad, vratio sam se u svijet literature. Tu sam bio siguran stvarajući vlastiti «univerzum» od riječi. Počeo sam čitati «ozbiljnu» literaturu. I dalje bih plakao na tužnim mjestima. Divio sam se Čehovu ( Stepa ), Balzacu, Tolstoju, Dostojevskom, Turgenjevu, Milleru, Flaubertu, Markesu, Homeru, Kišu, Tolkienu, Solženjicinu, K. Štajneru, Kiplingu, Londonu, Orwellu, Zamjatinu, Ursuli K. LeGuin, R. Bradburyju, P. J. Farmeru, Philipu K. Dicku i ostalim «mitolozima». Taman u to vrijeme sam shvatio da nisam besmrtan. Onda je došao rat i tu se priča za trenutak prekida.
2 .
Prizori su pisali
nisam ja .
Ilija Ladin
Da li sam čitao u ratu? Da, čitao sam na liniji u zemunicama. Čitao sam i u čvrstim objektima gdje smo bili smješteni. 1992. ležeći na kauču čitao sam Hemingvejev roman A sunce izlazi . Bilo je ljeto, juni mjesec, temperatura oko 30 celzija. Pored kauča u kanti ledene vode držao sam flaše džina i konjaka. Nakon svake rečenice otpio bih dva gutljaja, miješajući pića. Na taj način sam «armirao» percepciju. Napolju, na granama trešnje trunuli su okruglasti plodovi. Minobacačke granate veselo su padale na krovove kuća, pretvarajući crijep u crvenu prašinu. (Slično onome što radi Sai Baba). Postao sam iskusan borac i sa stoprocentnom sigurnošću sam razlikovao detonaciju šezdesetke od osamdesetdvojke. Shvatio sam da je čovjek čovjek dok ne pogine, onda je leš i ide pod zemlju. Sve se činilo vrlo jednostavnim. Prestao sam plakati prilikom čitanja potresnih pasaža. (Oni su se dešavali pred mojim očima). Pročitao sam Tihi Don , Mlade lavove , Gole i mrtve . Cendrarsovu pjesmu Orion naučio sam napamet, kao i Apollinaireovu Postoji… U ratu sam vršio dužnost komandira voda i čete. Jednom sam teško ranjen na Hasinom vrhu. Nisam vodio dnevnik, izuzev dnevnika komandira voda po službenoj dužnosti. Teško je pisati o zrnu dok se nalaziš u topovskoj cijevi. Tragedija smrti se gubi, počinje dominacija praznih označitelja. Tako je nastupila «sloboda» i zavladao je užasavajući «mir». Poslije rata zaključio sam da je Lovac na jelene film za malu djecu, ustvari, Lovac na jelene je pičkin dim naspram onog što se desilo u BiH, i što još uvijek traje u ljudskim lobanjama.
3.
Sad sam skužio da ništa nisam rekao o vlastitom pisanju. Što se tiče pisanja, niti ga mistifikujem niti ga banalizujem, riječ je naprosto o zanatu sa jebeno «uzvišenim ciljem» (sličnom stolarstvu). Pišem na laptopu marke Toshiba, kojeg sam kupio za 1200 maraka, te pare sam zaradio od honorara za drugu knjigu pjesama. Srce me štrecne pri pomisli da sam platio porez na honorar u iznosu od 427,5 konvertibilnih maraka. Osjetljiv sam i volim pravnu državu pogotovo kada pljačka sirotinju. Podsjeća me na Superhika. Kupio sam printer marke Epson, kao i optički miš marke Samsung. Ratnu prozu sam počeo pisati u junu 2002. Ona je jednostavno šire bojno polje koje uvijek možeš ustalasati sa eksplozivnom poezijom. Smatram da književnost danas «mora» u sebi sadržavati barem neko zrnce angažovanosti, odnosno stvarnosnih referenci. Sveti kvartet kurac-pička-govno-sisa nije u stanju da objasni ni atom svemirčića kojim se bavi. Postmodernističke igrice koje su same sebi svrha me ne zanimaju. Čovjek koji piše trebao bi znati šta je htio reći . Estetski utopizam («inspiraciju», «bol i radost pisanja») i ostale «atavizme» koje zagovara David Albahari (ukazao se u drugom broju Sarajevskih svesaka ) «galantno i rafalno» poništavam uz dužno ne-štovanje. Pogotovo kada «taj nojevski utopizam» dolazi iz sredine gdje su brižljivo upakovani tovari izbanaliziranog zla (1) i odaslani širom bivše države. Uostalom, usred Beograda iz riječnog mulja su vađene hladnjače pune ubijenih ljudi, pa mi njegova rečenica: nikada nisam verovao da pisac ima neku ulogu…, stvarno ide na kurac. Termini sa prefiksom post su obični short cutovi ka onome što dolazi. To što nadolazi može naravno biti i flashback. Manifest Novih puritanaca je kao i svaki spisak zapovijesti tipičan «literarni totalitarizam». Ne vjerujem u «velike riječi», iz kojih se légu konačne utopije. Što znači da nisam prorok niti mogu odgonetnuti svijet. Morao sam malo «pametovati», inače bih mogao ispasti kafanski barbarogenij, kakvih je dosta primijećeno u redovima ratnih zločinaca, što kaže Marko Vešović, dosadilo im da barduju, pa počeli da bombarduju. Meni (starom ratnom sindromašu) je sada dobro. Nebo je stabilno k'o butina Roberta Carlosa. Sunce izlazi svakog jutra. Pisanje oslobađa . W. Bush se ufur'o da je Hi-men. Saddam je dugo traženi (lažni) Skeletor. Te vijesti djeluju više nego «sedativno». Svaki dan pijem kafu u Buybooku od 12-15 sati. Poslije se penjem na svoje brdo. Sjedim u «isposničkoj» ćeliji zagrnut kućnim mantilom. Gladim brčine, pijem cedevitu, pušim cigare i jedem klonirane mandarine. Čekam «inspiraciju» poput D. Albaharija.
– Fa-ru-če! – zove me biće iz laptopa.
– Evo me druže virtualni.
* * *
Uvijek postoji priča
Bilo jednom jedno kraljevstvo
Kad sam imao samo pet ili šest godina
Na televiziji je prikazivana
Istorijska igrana serija Seljačka buna
Matiji Gupcu su užarenim gvožđem talili oči
Krunisali glavu
A ja sam se budio iz noći u noć
Uplakan prestravljen
Ispunjen strahom kojem nisam znao izvorište
Doveli su staru ženu
Strahu da mi salije
U gorućem žaru topila je komadić olovne cijevi
Palila mirisne trave da mi se um razbistri
Nakon dvadeset dugih godina
Budim se noću uplakan prestravljen
Ispunjen strahom
Kojem nikad neću naći izvorište.
* * *
Bojim se ovih tišina
Što ne nude ništa osim košmara
Trenova prije sna umotanih u molitvu.
Gakanje kiše limenih ždrijela
Žuđeni zaborav nakratko
Molitva
Ujedom krhotine struje talasi bola.
Reciklus postojanja
Kruženje tijela
Koštanomišićni Aeternum
FLUID
Grčevima smo razmjenjivali pozdrave
Lica su nam labirintske rane
Grč jezikom se spoznali
Njime smijeh davali obrazima
Magijom i plastikom divljih očiju
Čini u dimu krug svijeta.
RAN
Vjetrom kiša valove spušta
Dva mrtva ljubavnika plešu u blatu
Kosti im se naježene dodiruju
Prizivaju svoju prazninu
Basmom što liči na histerični smijeh.
Oprosti samoći što te steže
Pruži joj ruku fantomsku
Jer nemaš usana da stvaraš
U duplji se obnavljaš obredom svlaka
Preleti preko strnaputa
Vrhovima jablana jezicima lišća
Jer čekaju te u sebe krilate ljubavnice
Od toliko toga mada bezglasan
Počinješ da pričaš
* * *
Smeta mi ovaj svod moj svagdanji
Od rana i poljubaca
Izvrnem li ga
Hoću li naći zvijezdu
Ispod moga jorgana da snatri?
RADOSNA APOKALIPSA
Odjavna pjesma
Poput žita
I sam se na povjetarcu sparnom
Pomalo ljuljam
Latice suza otpadaju usporeno
Tuga isparava
Kao predvečernja sumaglica
Iz stada borova
Zajedno sa smolom.
xxx
Život uma
U puščanoj kugli
Letim
Sanjam
Dišem
Pomalo anahron
Ikarus sam
Jer postoje
Daleko savršenije metode
Da se zauvijek
Učiniš nevidljivim.
xxx
Martovsko nebo
Blista na
Trenutnom tromblonu
Ručne izrade
Dovoljno je samo
Povući zahrđali
Okidač papovke
I rasturiti svijet
U paramparčad.
Potamnjenje
Otvara se
Sedmi pečat
Niz ljestve
(za nebo)
Cijedi se očaj
Kao želatinozni potok
Svijet se gasi
Vedra čela
Svijet se gasi
Vedra čela
Lagano se sklapa
Oko svitanja
SVJETLOSNA POSLANICA
u staklenom jajetu
ulicne svjetiljke
svjetlost se zgurila
kao fetus
na terasi jazz-bara
iznad nasih glava
vise svjetlosne kosarice
u biljkama svjetlost
mjenja dres i poprima
zelenu boju
toliko o svjetlosti
***
veliko ubrzanje
bicem tjera oblake na nebu
zemlja je kugla
od zguzvanog staniola
veliko ubrzanje
proizvodi hormone straha
lobanja je bojno polje
na kojem rat vode informacije
veliko ubrzanje
pumpa krv u nuklearne kurceve
veliko ubrzanje
prethodi poljupcu&orgazmu
veliko ubrzanje
upravlja svjetskim berzama
veliko ubrzanje
pretvara covjeka u minerale
veliko ubrzanje
potrosacke gladi zdere ozon
veliko ubrzanje
kojem ne mozes nista
goni svemir
u veliko sazimanje
snijeg na ekranu televizora
pravo je lice boga velikog ubrzanja
TAJ PONOCNI BLUES
ona pije votku od 0,5 dl
on pije bistri sok od jabuke
jer se boji da mu se nece dici
kad odu u krevet da uporede mitologije
ona pije votku jer je pali njen okus u ustima
i jer zna da je dovoljno da je on poljubi
i da je uhvati za sise, onda ona siri noge
i njoj se “dize”
ona je popila osam casica votke
isto toliko je on popio sokova
dok se kapilari sire po njenim bjeonjacama
i pogled postaje razrok
on “strika” nogama ispod stola
odlaze u krevet da uporede mitologije
njemu se dize i on joj uvaljuje jezik u usta
hvata je za sise, ona siri noge i njoj se dize
nakon karanja, dok se misici opustaju
zapale jedan joint, tada je za njih
svijet proziran ko tekila u kristalnoj casi
jer su kolutovi dima zapravo okna percepcije
hvatac snova visi na zidu do njenog ramena
poster Chea i ostala ikonografija
mirisne svijece gore u uglovima sobe
cini im se da je to taj ponocni blues.
NA TERASI KOD DVA RIBARA
pijane metafore
lete od tebe ka meni
za nasim stolom
cvjetaju rijeci
kao morske alge
stol postaje ljepljiv
slan i zelenkast
a rijeci su ukusne
i jezici nam se spajaju
natekli od alkohola
borimo se sa zmajevima
pravimo vremenske strojeve
probijamo maglicu Andromede
rijeci su krotke i zahvalne
i treba svaku dobro zaliti
glave su nam
u duhanskim oblacima
zavaljeni smo
u plasticne stolice
kad razgovor zastane
rijeci se rasipaju
u kvantni prah
poslije se otvaraju
novi fajlovi u memoriji
oci laserski sijaju
i prije nego se vratimo
u virtualne kraljevine
narucujemo dva ledena piva.
TOTALNA PJESMA
starica prelazi Cobanija most
savijena kao upitnik
desetak metara nizvodno
starac lovi mrenove
kako kojeg uhvati
cisti ga kuhinjskim nozem
na kamenom zidu obale
i odlaze u najlonsku kesu
rijekom plove fekalije
u rijeci ribe jedu govna
i sanjare
to je starceva vecera
preko puta hotela Dardanija
penzioner zagledan u kontejner
kao u kristalnu kuglu
traga za pomijama
konacno shvatam
sve je stvar percepcije
na gladan stomak
u Hiperboreji na sjeveru
pisac njeznih zglobova
na bjelinu ekrana
ukucava svoje intimne nedoumice
njegova percepcija je bitnija
on pise djelo
za Nobelovu nagradu.
***
ne zelim putovati na zvijezdu
tamo je suvise vruce
za moj pojam izleta
sta ako me napadne barionski tigar
ili ugrize neutrino-zmija
prva cyber-ambulanta je vrlo daleko
mogao bih umrijeti od povreda
u astralnoj vukojebini
zato ostajem ovdje
priseban, racionalan i siguran
bioloski seizmograf polako crta
arabeske na mojoj kozi
smrt kao i Larry Flynt
voli fantasticne slike.
***
ti imas poljupce
na vorp pogon
ja sam staromodan
moje sonde
su vrlo spore
kada kruze oko
tvoga lica
provjeravajuci
sta se krije
iza tvog osmijeha
sto nas oboje
lansira u orbitu
gdje zagrljeni lebdimo
kao ljubavnici sa
Eiffelovog tornja
u vjecnoj sekundi.
***
ugodno je biti mrav
i mravojed je ugodno biti
i zrikavac sto u grmu
plave ribizle trazi
idealan ton
vispreno stimajuci
muzicke niti
ugodno je biti
USS Enterprise
gdje tuce neutronski beat
i pucketavi naboj entropije
na vrhu jezika
i proleter nadut od pica
napusten od radnickog boga
ugodno je biti
drhtava kurva za Eleusinu
i upajcan les za gozbu
i sumporni konjanik
sto po tepihu
goropadno mili
ugodno je biti razapet PTSP-om
izmedu mrtvih i zivih
ponisten jezom
svakodnevnice.
