DERVIS SUSIC

Derviš Sušic je rodjen u Vlasenici 3. juna 1925. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a uciteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku
zaokupljenost. Poslije oslobodjenja bio je omladinski rukovodilac, potom ucitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobodjenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990. godine.

Bibliografija

1. Jabucani. Zadruzno izdavacko preduzece. Sarajevo, 1950.
2. S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950.
3. Momce iz Vrgorca. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
4. Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; – 2. izd. Veselin Masleša, 1963; – Prijevod na njemacki. Zürich, 1967; – 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; – En Danilo. Budapest, 1970; – Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; – Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; – Moskva, 1982; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; – Oslobodjenje. Sarajevo, 1984; – Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; – Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
5. Danilo u stavu mirno. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961.
6. Teferic. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Kurir. Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976.
8. Drugarica istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965.
9. Pobune. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
10. Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; – Zalezovalci. Ljubljana, 1979; – Univerzal. Tuzla, 1980; – Svjetlost. Sarajevo, 1982; – Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
11. Hodza strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; – Hodza strach. Bratislava, 1977.
12. Zestine. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
13. Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
14. Parergon. Bilješke uz roman Tale. Oslobodjenje. Sarajevo, 1980.
15. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980.
16. Zar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobodjenje. Sarajevo, 1983.
17. Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984.
18. Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985.
19. A. triptih. Oslobodjenje. Sarajevo, 1985.
20. Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; – Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987.
21. Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
22. Jesenji cvat. Drama. Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
23. Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobodjenje. Sarajevo, 1988.
24. Cvijet za covjekoljublje. Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.

Derviš Sušić “se vratio” u Tuzlu – ostade izgovorena riječ

Abstrakt: Nad događajem i povodom događaja za pamćenje: najzad je, 4. aprila 2002. godine, Narodna i univerzitetska biblioteka u Tuzli dobila ime koje odavno čeka – ime Derviša Sušića

Ništa prirodnije, ništa logičnije i, naročito, ništa ljepše (ljudskije), od toga se nije moglo dogoditi: na dan kad se Tuzla s ponosom – a o okrugloj, desetoj godišnjici – sjetila 4. aprila 1992. godine i s u d b o n o s n e odluke tadašnje Skupštine opštine o dizanju ustanka protiv dolazeće fašističke agresije i na ovaj dio Bosne i Hercegovine (u prevodu: odlučeno je da se policiji na raspolaganje, sve s oružjem, stave svi Tuzlaci od petlje!), ovdašnjoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci dato je ime Derviša Sušića. Partizana, revolucionara, pisca, umjetnika, velikog čovjeka, stvaraoca koji je u Tuzli zaorao mnogu brazdu…
Čak i kad bi zazvučalo neskromno, potpisnik ovih redova se – baš na ovom mjestu – mora pohvaliti: prije otprilike tri godine, tada u svojstvu poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona, i formalno je, u obliku poslaničke inicijative, naglas predložio ovo što se sada desilo; pa, stoga, hoće reći da se smatra bar malo zaslužnim, jer je i tada znao da je u pravu, a sada mu je to, eto, i potvrđeno…
Ovo je, međutim, samo jedna strana priče (povoda). Daleko od toga da se Derviš Sušić može vezati samo za Tuzlu. On se, doduše, napokon jeste trajno vratio u ovaj grad, ali – Sušić pripada ne samo Tuzli. Plus što mu, jedan kroz jedan, pripada pravo da bude vraćen na onu visoku policu pisaca u arsenalu ljudi koji su štrčali po dobrom u ovoj zemlji i u ovom narodu, na kojoj – s jedne strane – nije Bog zna kakva gužva, a – s druge strane – tu je mjesto samo onima koji nesebično daju i još nesebičnije pripadaju svim ljudima. Jer, drukčije nisu znali, nisu mogli i nisu htjeli.
E, kad je to već tako, kad smo već u prilici da smo dočekali pravi povod za to da se Derviša Sušića sjetimo i da se vratimo onome ko nam se definitivno vratio, pokušajmo razmrsiti neke od zamršenih detalja iz mjestimično kontroverznog, naročito poznog Sušićevog života. Koji, detalji, od njegove smrti u Tuzli, 1. septembra 1990. godine, sve do danas, prosto ištu da budu razmršeni.
Tim sam se naumom bavio, bez pretencioznosti, nošen samo iskrenim unutrašnjim odnosom prema onome što nam je Derviš Sušić ostavio zapisano i napisano, oktobra 2000. godine u Gradačcu.

Bosna je teška i teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo centimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dodao taj centimetar i osudio me na ispaštanje – zapisao je Meša Selimović, takođe znameniti Tuzlak i još znamenitiji bosanskohercegovački pisac.
Citirao sam ga zato što mi se nameće pitanje: nije li ove riječi mogao zapisati, izgovoriti, pa i prisvojiti, još jedan znameniti maestro pisane riječi – Derviš Sušić?
Isti onaj, koji je, kao saborac i iskreni prijatelj Meše Selimovića, s njim mnogo toga dijelio. I dobrog i lošeg. Pa mu, tako, Derviš 14. marta 1970. godine piše pisamce, u kome ga moli da završi recenziju Uhoda, novog Sušićevog rukopisa, i da ga primi na razgovor o romanu.
Istog onog, čija će se sudbina plesti i zaplesti, u nekim detaljima slično Sušićevoj.
…Naravno, odgovor na ono gore pitanje je potvrdan. Mogao je one riječi, a možda i jeste, negdje i nekad, smisliti, a i napisati, i Derviš Sušić. Jer, i on je, osobito potkraj, na svojoj koži osjetio ono što nije zaslužio. Makar bilo i onih koji su mislili suprotno… Možda se samo Sušićeva uža porodica i mali krug biranih prijatelja mogu pohvaliti time da znaju kroz kakvu je unutrašnju, a i vanjsku dramu prolazio posljednjih godina života. Priznat, pa nedovoljno priznat, osporavan i etiketiran, razumijevan i nerazumijevan, Derviš Sušić je, najvjerovatnije, otplovio s ovog svijeta – kao ranjenik. U dušu ranjenik. S mnogim neostvarenim, a naročito, kažu mu bližnji, željom da posljednje dane proživi u Tuzli.
Dijelom, indirektno, uz surovo stvarnu režiju života, ta mu se želja ostvarila. Bolovao je na Gradini. I nije prebolio.
Jedanaest i po godina kasnije, vratio se u Tuzlu. Tamo gdje mu je odavno bilo mjesto – kao skroman dug onih koji do Tuzle i tuzlanskog obraza drže, u Biblioteku.
DALJE…