“Dakle, pjesnik i revolucionar su djeca iste čežnje i bola, iste neugasive težnje što tom starom istorijom kola kao krvotok kad nadaja biće. Svaka prava pjesma je revolucionarno otkriće.”
Moj gospodaru,
Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti – podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.
Cudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama – nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu. Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali – vedrine nema.
Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.
(UHODE)
Ali Bosna nije ono sto cula odmah prime s njenih boja i oblika.Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je losim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane. Svuda opasnost od drugog obicno rezi sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za slicnosti da bi bar oponasali jedinstvo koje je podloga snosljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku. Ja znam da to njeni zitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrocne tajne opredjeljenja slojeva, zestine, iskljucivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam……
Svaku zemlju sile rastocnice razvlace najvise na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moze biti srece i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teza, ni glad ljuca, ni razlika uocljivija , ni mrznja poganija ni tamnija nego u Bosni….
Starost i jeste prokletstvo sto umije postavljati pitanja ne nudeci odgovore. (Hodza Strah)
Neko na ovom svijetu mora ostati trijezan. A ako vidiš da hoce mene da otrijezne, prileti, Kaimijo, pomozi, ne daj im! Jer ta strahota što je javom zovu nije za nas mirne bekrije i pijanice. Za nju se treba roditi s grubom šakom, tvrdom glavom i oštrim nožem za pojasom. A mi – mi smo ti, Hasane Kaimijo, za drugo nešto rođeni.
KAD SE VRATIM
Nini sine, ninala te nana, kolijevka ti na moru kovana, kovale je do tri kujundzije… bijela vila tebi baba bila, ne bila ja Pilavicka Mejra kad i tebe ne bih odnjihala, da bog da ti meni bio ja l’ janjarski kadija, ja l’ zvornicki mutevelija, ja l’ makar prvi muhtar u jafti vacetinskoj! Ali gdje me gurnuše bratici moji Pilavije, da od boga nadju, gdje me udadoše, ostao im pust miraz što ga od mene izmakoše!
Nini sine, ninala te nana, samo da ne budeš na oca pjanu i temeruta, šake mu otpale da bog da što svoju zenu bije kad mu kriva nije, da ne budeš ni na tri brata svoja koji se po najmu odhraniše, a materi ni u godini šamiju, ni na Bajram makar fildzan kahve i lokum šecera ne donesoše! U što mi mladost prodje dojeci ih! Hajd’ što Avdu dzandari odvedoše, ubo je Kekeza! Hajd’ što Salku za ono june terete, butove je s društvom u šumi pozderao! Ali, što mi Muju u tamnici drze za dvije begove kokoši, dvije se morje begu za vrat popele, pa ne sišle do sudnjeg dana! Nini, sine, ninala te mejka, kad li ceš se i ti, sine, od matere otkinuti, i ko li ce tebe nakratko vezati, nakratko mu duša disala! I šta cu i kud cu ja onda samohrana, bez vas cetvorice, cetiri svoja rebra, cetiri ocinja vida materina?!
I ko li me prokle da vas radjam kad vam od poputnine u svijet ne mogu ništa dati osim kletve i blagoslova i crna bajraka sirotinjskog
DALJE…
KAIMIJA
Izricem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilackim namjerama. Od ostalog ce se valjda znati i sami sacuvati.
A zahvalan sam im jer sam u njima proucio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proracunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost nacela koja ljudi propovijedaju a ne pridrzavaju ih se, snagu novca, tvrdocu batine, mekotu gajtana, svu 1jepotu zene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri.
Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoruzao za zivot u Bosni. Toliko dobro da cu je moci vo1jeti a da mi se ona ne naruga, pomoci joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.
Vracam se kuci nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stracenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagadavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vracali su se kuci da pomognu, spremni na sve moguce Zrtve. Cak i ocekujuci ih s izvjesnim sladostrašcem, bez cega nema sveca. Ove nesrecnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra resuli i ucutali ili iz straha od ludila pobjegli.
Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.
DALJE…
PLACENIK
Bi ruzno proljece.
Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kiši i susnjezici, vrati se Ostoja Dobrisalic s duga puta kuci pod Borogovo. Umjesto kuce nadje hladno zgarište. Leševe mlade zene, dva brata, njihovih zena i djece prozdro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti. Rekoše mu – bila je necija vojska, ali ne znadoše – jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske pošla da satre nevjernog plemica Zlatonosovica, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosovic ovim kaznio Dobrisalice što mu vec drugu godinu ne isplacuju povecane dazbine. Vrišteci i valjajuci se po ugljevlju, Ostoja odbolova zalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu.
U Kovanju kod Rogatice naidje na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjeraše ga pred sobom. Oštrim povikom zaustaviše ga pred cadorom skrivenim u gustom smrecanju. Zapovjednik, mlad, bezbrk poturcenjak od Kruševca, imao je vec iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad jecmenog hljeba i u bakracu pilava i stavi pred Ostoju.
Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam.
Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah.
DALJE…
PREKO MUTNE VODE
Govorio je meni moj babo Hadzi Numanbeg Pilavija:
sine Abdulahu, magarcino moja nedotupavna, od tebe se ni metar cestite oplute za opanke ne moze isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brzi s ti kuskuni od samara. Ali ce tebe tvoj babo pretesati u domacina, hoce, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ceš ti, sine, cinovnik da postaneš. Mjesecna plata, mada nije nešto narocito, tece sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadredjenog da slušaš.
Biti cinovnik, velik je rahatluk.Cutiš, pišeš, cutiš, hartiju mrciš,
a hartija drzavna, i tinta drzavna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Rgvac ne mozeš biti, ne znaš sticati nešto iz necega. Politikom se ne smiješ baviti jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašcu prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajduciju. Za kakvog ucenjaka nisi, debele gubice i nemirne oci otkrivaju da bi sve citabe prodao za jednu sisu puštenicku. Marš u kuhinju. Biceš cinovnik.
Moj otac Numan rodio se u begovskoj kuci koju s davno prije opustošili ljenost, ajnc, saz i šljivovica. Beg je postao rodjenjem, a bogat – kad je shvatio da je titula prazna prica, ako je ne prati moc sadrzana u kasi. Na talijanskom frontu zadavio je nekog i kuci donio kesu zlatnika. Nisam se još bio rodio, niti sam mogao biti neko nad njim da sprijecim to grabezno umorstvo. Na agrarnim obligacijama nepismenih aga i begovskih potomaka zaradio je cetiri miliona u srebru. U nekoliko sezona izvarao je sprecanske seljake na šljivi i zitu. I upropastio najjacu trgovacku kucu u varoši – Alijagic i Sinovi, otevši joj najprije trzište, a onda i kapital, do posljednje belenzuke na ruci najmladje snahe Alijagica. Orodio se s Uvalijom i co., vlasnikom pilane i veleposjednikom. Ja sam se pojavio kad je Mujo ermic, ota Redzepov, tamnovao prvu godinu. A covjek, kad se tek rodi, priznacete, nije sposoban ni da jaukne zbog nemoci da sam bira roditelje, kamoli da se bije protiv njihovih nedjela.
Bila mi je jedanaesta kada je otac otišao u Meku na hadz. Plakao sam, jer je to i majka cinila. U jedanaestoj covjek još ništa ne zna o licemjerju odraslih.
DALJE…
SELJACKA JADIKOVKA
Rodi se covjek. Majka sanja o sinu bozjem poslaniku. Otac racuna da ce iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono – nebo doceka sina zestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda preperu, pa bude covjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, pobozan da ne bi izludio od nemoci i osame, a krvolocan zbog iznevjerenih njeznosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim plecima drzi. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke da zazine.
Jednom naidje neko s jednostavnim mamcem. Pomognut bratovim blagoslovom, povedu seljaka. Ubiju seljaka ako ne podje. Ubiju ga kad se vrati. Ako se vrati.
Podje bezazlen seljak da izvrši bozju i carsku zapovijed. Povedu ga ajani i tabor-imami kao krotko zivince, natjeraju, namame ga svetim smislom sandzak-bajraka. Ode bezazlen seljak. Kad tamo, ni svetinje ni smisla nema. Bog negdje daleko gdje je i uvijek bio, ako je bio. Car se zabavio pisanjem novih fermana, ukoliko su mu oni na pameti kod onolikih ljepota i uzitaka. I došao bi seljak kuci ipak uvjeren da je casno izvršio obaveze prema svetinjama kad vec nije izdahnuo na bojištu, ublazivši samrtnu muku uvjerenjem da ce ga Allah primiti medju šehite i gazije. Ali se dogodi nešto… i seljak se pojavi sujevjeren, ali bezbozan, na cara gnjevan, na svijet mrk, na se mrzovoljan. Ni duboka jesenja brazda ne obraduje ga proljecnim obecanjem. Ni modra, meka djetelina ne smiri ga. Niti mu radoznala baci oko gore – hoce li nebo blagosloviti kišom ili otuci rod nevremenom.
A kad ostane sam sa sobom, u nocnoj šutnji i nesanici, dvije polovine seljaka plutaju niz brzu vodu, traze se, vicu. Jedna drugoj se ne odziva, a obje istom utrobom boluju zudnju za nalazenjem. Nad objema leprša sandzak-bajrak kao zov i kao prijetnja.
DALJE…
